ISTORIJA UMJETNOSTI
Ognjen Dušanov Radulović
KAMEN SRCA
i druge komparativno-ikonološke studije
Uvodna napomena
Posebnom osobinom - uopštavanjem, umjetnost jasno ističe moguću jednostavnost komplikovano ustrojenog svijeta! Da bi se došlo do takvog viđenja,valja suprotstaviti ili, čak - ne to, nego je dovoljno postaviti paralelnim umjetnička djela, jedno blizu drugog, ili, uopšte, umjetnost uporediti sa životom ili, pak, životne događaje opisati, takođe, jedan nedaleko od drugog.I ideje valja postaviti slično tome! I sve drugo što čini svjetove umjetnosti, zajedno sa samim životom, u njegovim mnogolikim vidovima, ukoliko se želi bolje uočiti njegova umjetnička raznovrsnost - kao izvjesna srodnost i određene razlike…
Tako se u ovoj knjizi sve četiri studije bave - poljem životne igre ili, bolje rečeno, prostorom u kome se događa čudesna drama sa božanstvenim umjetničkim pretenzijama.( Tri rada su smjestena u barokno doba, u sedamnaesto stoljeće i u osamnaest vijek, čiji se barok zove rokoko, a jedna studija se bavi djelom iz kvatroćenta, jer barok prizlazi iz renesanse) Za reditelja te velike i beskrajne predstave - obično se uzima sudbina ili neko biće sa uzvišenim, nadnaravnim svojstvima. Ili više njih.
Otud tolika paralelnost vjere i umjetnosti, njihova međuzavisnost!
Naime, religija - kao sastavni i, veoma dugo, opredjeljujuči način života, odnosno, tačnije rečeno - sve vjere duguju umjetnosti! Mnogo joj duguju upravo zbog nagađanja da nešto postoji iza umjetničkog djela - zbog mogućnosti koju umjetnost ima da odvede mimo “osjećaja, poimanja i doživljaja”. Zbog svega onog što nagoni ljude ka ikonoboračkim ili ikonofilskim zahtjevima.
A kad god se pravi procentualni odnos, uvijek izađe nevelik broj umjetnina koje nemaju veze s religijom! Ne samo kao “biblija nepismenih”, kako je umjetnost dugo doživljavana , nego, ponekad, i kao polje borbe sa okovima koje vjera zna da nametne.Tek u savremenosti je umjetnost uspjela da se, donekle, otrgne diktatu numinoznog porijekla svijeta, nadsvijeta i podsvijeta.
Treba naglasiti da se o religiji ovdje govori kao o velelepnoj - kući u kojoj živi hrišćanska umjetnost, muslimanska, budistička…Umjetnost se sagledava kao njeni paralelni, bajkoviti sadržaji , čiji prozori otvaraju vidik na različite svjetove, što imaju, negdje u dalekoj perspektivi - zajedničku žižu u koju se maštom mogu steći. Osim kada je riječ o paralenosti života i umjetnosti, jer se tada ta tačka može nalaziti i na drugim mjestima.
Prema tome,radi se o onoj umjetnost koja je ogledalo života - gdje se prvo dešava odraz! A povijest umjetnosti postaje tada pomoćna nauka metafizike!?!
Iz tog razloga ovdje nema radova koji se bave direktnom međuzavisnosti života i umjetnosti, vać se nude studije o paralelnosti umjetnosti i umjetnosti.. A zapravo se i u njima nude dvije ljudske sudbine, koje kao da je vodila neka nepoznata umjetnička ruka ka situaciji kaja od života čini golemi hepening u kome se sve ponavlja na drugačiji način.
I to ne ponavlja kao molitva, nego poput još jedne suštinske odlike umjetničkog stvaranja - ponavljanje kao oblik realizacije kojim se sve organizuje ujednačeno u svoj svojoj raznolikosti i raznorodnosti, ne bi li se polje za izražavanje ispunilo, po cijeloj površini, gestovima istog rukopisa jedinstvenog načina mišljenja, djelanja, kretanja, voljenja i nevoljenja, bivanja… Svega!
U razumijevanju toga može pomoći antička ideja vječnog povratka istog, samo prilagođena dijalektičkom mišljenju, ali onom koje je bliže Kjerkegoru, nego Hegelu. Jednako tome je korisno i Jungovo shvatanje sinhronosti neuzročno povezanih dogadjaja, kao i identičnost koja nije daleko od Šelingovog učenja.
Među povjesničarima umjetnosti, naročito upečatljiv dojam je ostavio Panofski, ali i Bergstrom i Mnro, zatim Ig i For, onda Strong, Klark i Gombrih. I drugi istoriografi koji se bave idejama i, posebno, kretanjem ideja u umjetnosti kroz plutajuće motive i amblematsku logiku, simbolografiju…
Mimo njih, ka končetističkom ubliku tumačenja umjetnosti uputila nas je Radmila Mihailović. Sjećanju na njen smješak - dok prinosi čaj s malo varenike , koji smo pili kod nje doma,uz damen kapricne - posvećena je ova komparativna varijanta ikonologije. Krenula bi u priču, tada, od tih preslatkih kolača, na primjer, a završila sa Gojinim “Kapričosima”, prolazeci, pomoću asiocijacije ideja, kraj “Kaprica Galateje”- reprodukovanih u knjigama što smo ih razmjenjivali. Sve to ima latinski korijen koji se razgranao dublje u prošlost , ka helensko-prethelenskoj jogunastoj numinoznosti ili, još prije, ka monumentalnoj kapricioznosti vickastog promisla…(Mihailovićeva se smješkala , mada nekako tužnjikavo, i kad je citirala Ostrogorskog - na fakultetu, gdje je predavala opštu istoriju umjetnosti - da su hrišćani Carigrada bili ti koji su izmislili zar i, uopste, pokretni tekstilni zatvor za žene!A da su ga se odrekli tek nakon što su ga od njih preuzeli muslimani…)
OŽIVLJENJE SLIKE U DOBA ROKOKOA
( Buše i Nover )
1.
Prelaz spontanog u red, u pravilo - osobina je umjetničke igre. Održavanje oba ta elementa paralelnim a da jedan, ipak, nekako - dominira, pobliže određuje umjetnički domašaj. Smjenjivanje dominanti otkriva stvaralačku klimu i njene mjene.Vraćanje, pak, ka spontanosti ( nevinosti ) kreativni je čin u istoj mjeri kao i gradnja; jer je princip igre, možda, i zasad forme, stoga što se modaliteti elemenata, koji se koriste za stvaranje umjetničkog djela, sklopa slike, često poklapaju sa oblicima igre u metaforičkom smislu.
Ukoliko bi valjalo malo produbiti to istočnjako stanoviste o modalitetima, došlo bi se do kretanja ka izvoru ( spontanosti ), kao obliku razgradnje, nekad drustvene svijesti, ali i redukcije slikarskih regula, na primjer - došlo bi se, u stvari, do toga da je takvo kretanje slično taloženju, dodatku sadržaja, gradnji; zapravo, tada se može zapasti u polja sličnosti, u nešto što liči na kvantni skok - kad se pozicija značenja premješta lakoćom igre (radovanje je u pitanju, kao kod Pikasa, recimo), lakoćom koja niveliše paralelnost spontanosti i pravila, unutrašnjeg i spoljašnjeg sadržaja djela. Niveliše mnogo toga!
U smislu ujednačavanja paralelnosti igračkog i likovnog gesta a iz daleka naslućujući pretpostavku o modalitetima, koji djeluju kao da su van granica iskustva - ovdje je riječ o vezi slike i baleta u doba rokokoa.O slikaru Bušeu i koreografu Noveru, čija pandaničnost ili, možda prije, tandemičnost, ako ne blizancastost - neznatno mistifikuje istoriju; jer, kao u bajkama ili ,ponekad, u životu, ni u umjetnosti - stvari ,najčešće,nijesu onakve kako izgledaju!
2.
Fransoa Buše, dvorski umjetnik i štićenik markize Pompadur, majstor mondenih krugova francuskog društva - često obrađuje ljubavne motive tipične za duh rokokoa.I u drugim motivima, mitološkim ili alegorijskim, najčešće slika - žene kako to traže poručioci tog doba. Zbog toga su neka njegova djela ostajala u sjenci i rijetko su se reprodukovala i još rjeđe izlagala..
Njihov lascivni karakter može se zgodno uočiti gledajući sliku “Djevojka na kauču”, na kojoj je djevojka prikazana naga, u pozi izčekivanja kakva se često srijeće kod savremenih foto-modela.( Djevojka je mlada Irkinja, Luisa O’Marfi, najtraženiji Bušeov model. Ta miljenica Lija XV je jednom bezazleno upitala Kralja:”Što će sada biti sa starom damom?” Mislila je na Madam Pompadur i time izgubila svoj povlašćeni položaj) Sličnih slika, gotovo kopija, sa istim modelom, umjetnik je uradio više. Pred njima Bušeovi savremenici postavljaju pitanje:”Uspijeva li umjetnik izbjeći pornografiji iskrenošću u čulnom uživanju?”
A kad je Didro počeo kritikovati nedostatak moralnosti u umjetnosti - za Bušeovo stvaralastvo su se krenula zatvarati vrata, iako znamenita sveznalica ne dira njihov slikarski kvalitet.
Istorija umjetnosti, pak, smatra ta djela proizvodom potrebe poručilaca, izrazom traženja utočista u zadovoljstvima i ugodnostima što im ih omogućuje društveni status; jer su rađena za najintimnije prostorije francuske aristokratije doba raskalašnosti, nekad razvrata, a najčešće lakomislenosti… To je predosjećanje da njihov drustveni položaj neće dugo trajati u izčekivanju nemirne budućnosti!
3.
Ne dobijaju jedino slike moralne pouke, jer se feudalni sloj ne zadovoljava samo takvim dekorisanjem budoara i spavaćih soba.Treba oživjeti te divne objekte a igra je za to najpogodnija.
U mnogim palatama, što šire sjaj raskoši tog svijeta, u posebnim javnim prostorijama, najreprezentativnijem dijelu enterijera bogatih građana, od renesanse namijenjenim društvenoj i,posebno, balskoj igri, u početku basadansama a kasnije menuetu - daju se često dramsko-plesne predstave u kojima “oživljuju” nage boginje, nimfe, pastirice - inspirisane Bušeoviim slikama. Ove erotske a ponekad i porno predstave - izazvale su mnoge diskusije. ( Didroova kritika se odnosi i na pridvorski balet )
No, one su pomogle razvoju baleta, svakako, prateći težnju da se od njega stvori ravnopravna umjetnost, nezavisna od opere, koja posjeduje nešto više od prazne virtuoznosti, od tehnike, od toga ko može više da skoči, bolje da se okrene, da poveže korake i figure…Bolje rečeno, ovakve predstave nijesu samo provocirale reakciju na postojeće stanje, u smislu traženja etike, već su i dio odmotavanja golemog procesa stvarnja sižea u baletu ili baleta sa sižeom!
4.
Međutim, Buše je uspio i da, kao veliki “kinezista” rokokoa, u žanru šinoazerije ostvari repertoar motiva koji su mnogi umjetnici upotrebljavali.
Od svih njegovih radova u tom duhu, posebno su zanimljivi crtezi (čitaj: osam kartona) za koje se pretpostavlja da su rađeni za tapiserije, mada je ostalo nejasno zašto nijesu preneseni u materijal. Mađu njima, najneobičnija je “Audijencija kod kineskog cara”. Ova odmjerena kompozicija, iako građena po dijagonali i, na prvi pogled, zagušena gomilanjem figura - lako dozvoljava čitanje sadržaja.
Prikazan je neki kineski car dok, okružen podanicima, prima darove. Radnja se ne odvija na dvoru, kako se, možda, očekuje, već u prirodi ( zapravo, u neodređenom prostoru, vjerovatno na trgu ), prilikom kakvog putovanja, moguće, tokom proslave neke državne svećanosti negdje u provinciji.
Sa ikonografskog stajalista, za “Audijenciju” se vežu mnoga pitanja. Prije svega, otkud to da je Buše - koji je poznavao mnoge publikacije tog doba što su snabdijevale Evropu i, kako smatra Bertran, stvorile jednu preciznu i obimnu ikonografiju, sposobnu da zadovolji žeđ za saznanjima o ovom sjajnom carstvu - tim prije jer je Buše kolekcionar mnogih istočnjačkih rukotvorina - dakle, zašto je umjetnik na ovoj slici smjestio zajedno žene ( koje u osamnaestom vijeku u Kini borave u odvojenim prostorijama ) i muškarce? Zašto je atmosfera dvora Luja XV prenesena u stari kineski svijet, u kome su neprelazno odvojeni muškarci od žena?!
Suprotno izuzetno strogoj i promišljenoj etikeciji i ceremonijalu kineskog dvora - koji se, bezmalo, nije mijenjao vjekovima - data je sredina feudalnog sloja francuskog drustva, sa “požudnim” vladarem okruženim ženama, koje su veoma blizu uobičajenim Bušeovim senzualnim ljepoticama.( Ove čudesne kokete, istočnjačkog tipa, posjeduju detalje koji teba da odgovaraju opštoj predstavi o njihovom izgledu; to je , na primjer, način na koji su podigle kose; ili kostimi: obučene su u kimono vezan pojasom…)
Mada se tu ne radi o individualnim portretima, slikar je, aranžiranjem, istakao figuru žene - možda carice - koja sjedi do cara. Time je stvorena mogućnost da ova kompozicija predstavlja idealan predložak za podjelu uloga u baletu kakva se zadržala do danas: car ili, češće, princ kao solista; carica ili, prije, princeza kao primabalerina! Tu su i njene drugarice: dvorske dame (a kasnije najčešće vile i druga neobična stvorenja ), s jedne strane a sa druge: velmože i podanici (u romantizmu: vilenjaci, lovci…), kao društvo glavnog junaka; tako da svi zajedno čine ansambl koji od tog doba pridonosi tumačenju radnje čiji su solisti, svakako, glavni protagonisti.
I prostor stvara nedoumicu i najviše nagini na povezanost ove slike sa baletom (začinjenim atmosferom nestvarnog dalekog svijeta Kine, koji su toliko voljeli u osamnaestom stoljeću).Tu se može naći odgovor zašto je Buše “ugrabio” priliku da ovako aranžira “bizarne” prilike u kombinaciji sa tako čudno organizovanim dekorom.
Utisak scene umogome pojačava zadnji plan slike. Ta kulisa, na kineki način, u rokokou tako omiljena, plod “naše mašte” (jer su to, u stvari, dva Bernijeva baldahina i jedan poveći šator) - određuje i vrijeme radnje (zajedno,naravno, sa gomilom drugih detalja) onoliko koliko je potrebno za scenu i stvara prostor otvoren po svim pravcima (što je neophodno za stvaranje baleta-pantomime, koji se rađa upravo negdje oko vremena nastanka ove slike).
5.
Na izvoristu baleta sa dramskim razvojem - likovna djela imaju veliki značaj za reformu “prazne” virtuoznosti barokne igre “razglašavane na sva zvona”. Osim sa virtuoznošću, tada dolazi i do razilaska sa temama zamršenog značenja, mitološkim ili hrišćanskim, najčešće- krcatim skrivenim alegorijama i simbolima. (Na primjer, kad dvanaest vodenih vila igra - u baroknoj igri - prva figura je obično trougao, koji nosi značenje pravde, ili teoloških, dnosno, intelektualnih disciplina. Praćeno drugim figurama, sve to može pedstavljati “alfabet druida”…)
Kombinovano značenje igre, vezano često i za alhemiju, hermetiku i kabalu, plesane po podnim šemama proizašlim iz renesanse - upućuje da su:”Misli u odnosu na brojeve izvan svijeta čovjekove duše”.Jer, koreografske šeme - prije reforme - interpretiraju, najčešće, na osnovu numeričkih i geometrijskih odnosa, posebne vrijednosti; kako bi Hersej rekao, vrijednosti kojima se, na primjer, broj tri shvata kao dijete braka brojeva devet i dva a ne kao korijen broja devet. One prate trag Pitagore, odnosno jevrejsko-hrišćanske tradicije aleksandrijskog doba, koji je rasprostranjen u Evropi od vremena Marselina Fićina - trag što se naročito proširio po akademijama koje cvjetaju u doba baroka. U Francuskoj je već u šesnaestom stoljeću akademija “Plejada” istakla potrebu:”Ujediniti muziku i igru, pjesmu i ples u mjeri u kojoj je to bilo u antičkoj Grčkoj.”
A proces miješanja antičkih božanstava sa ličnostima iz dvorskog života u slici sedamnaestog vijeka - dobro je poznat i često razmatran. Njihov silazak sa zida na pod dvorskog teatra, takođe, nije nepoznat. Ono što je neophodno istaći je da - zbližavanje umjetnosti, kakakteristično za osamnaesto stoljeće, je dovelo do zanimljivog poimanja kod kog život postaje odraz slike. Dokoni svijet se sklanja od stvarnosti u idealizovani svijet slike prirode, gdje se dodiruju iluzija i stvarnost!
Funkcionisanje baleta je od tada bazirano na likovnom aspektu, sa razvojem likova na planu dramskog sukoba postignutog, najčešće, u situaciji udaljenoj od svakodnevice.
6.
Takvu preobrazbu i stvaranje novog baleta istorija igre veze za Žorža Novera, dvorskog baletmajstora i ,takođe, štićenika madam Pompadur a obrazložena je u njegovom teorijskom djelu”Pisma o beletu”. On raskida feudalnu tradiciju u baletu i, možda, predosjećajući revoluciju, na sceni demonstrira ideje vijeka prosvijećenosti.
Ali, Nover nije mogao sve sam! Da nije bilo Vejvera, Saleove, Hilferdinga i, naročito, Anđolinija (pretendenta na primat u autorstvu baleta-akcije), koji su pripremali teren za reformu, Nover, taj “Šekspir igre”, kako ga je nazvao njegov prijetelj, slavni glumac Dejvid Gerik - ne bi imao toliki zamah.
Oslanjajući se na njih a posebno na “Pigmaliona”( znamenitu predstavu Marije Sale, prve žene koreografa; pantomimom otplesanoj antičkoj priči o skulptorovoj ljubavi i njenoj snazi da pretvori kamen u život ), Nover je počeo stvarati balet povezan u logičnu cjelinu principom dramskog konflikta. A sve na osnovu rasporeda figura i predmeta na slikama!
A o vezi ikonografije i koreografije najbolje svjedoči sam Nover kad kaže:”Baletmajstor treba da podražava slike velikih majstora.” On to pobliže objašnjava dok insistira da “simetrija bude izgnana iz baleta”, jer je asimetrija značajka načina likovnog izrazavanja tog vremena. To se u baletu, prije svega, odnosi na geometrijsku simetriju, zbog koje su se izvođači do tada kretali po zadatim, već pominjanim, simetričnim šemama.
Umjesto toga, Nover uvodi slobodnu igru u kojoj se igrači kreću isključivo vođeni zakonima slike. Po njemu:”Slikarstvo je podčinjeno pravilima proporcije, kontrasta, položaja, aranžiranja, harmonije - to su i zakoni igre. Uticaj obije umjetnosti je jednak: u obije je jedan cilj - govoriti srcem, posredstvom očiju! I jedna i druga su lišene riječi! Izražajnost lica, dejstvo ruku, smjele i jake poze - eto što u igri, kao i u slikarstvu, služi govoru. Sve što je uzeto za igru može poslužiti kao materijal za sliku… Sve što odbacuje slikar dužan je da odbaci i baletmajstor!”
Isto tako:”Dobra slika kopira prirodu, dobar balet to je sama priroda, ukrašena čarima umjetnosti.” Tu je priroda idealizovani svijet rokoro slike! Balet oživljuje dokolicu i bezbrižnost, ljubavne zgode i zabave u eksterijeru…
Slika se, pak, shvata kao trenutak kulminacije baletskog sadržaja! U stvari,slika je tren koji čeka da se razvije u čitav niz trenutaka!!! Pokreće se, pomognuta muzikom, dramskim principima:”Balet mora imati ekspoziciju, kulminaciju i razrješenje.” Slike jednog čina baleta su, zapravo, oživljni likovni ciklus.”Ja sam saglasan”- dodaje Nover -“ upoređenju akcionog baleta i Rubensovog ciklusa iz dvorca Luksemburg: svaka slika tu predstavlja određenu scenu; jedna scena prirodno vodi sljedećoj; prelazeći od jedne ka drugoj dolazi se do raspleta i oči bez sile i naprezanja slobono čitaju istoriju života…”
7.
Za život koji se prvo dogadja u umjetnosti (u slici i u baletu koji je oživljena slika ) i za uvođenje u željeni daleki svijet kineskog dvorskog života - najupućeniji je pa, prema tome,i najpogodniji, svakako, Buše. O tome Nover kaže:”Neuporediva platna galantnog Bušea govore nam način polu-karakterne igre…”
Inspirisanje Bušeom je odmah izazvalo Didroa:”Što znači ta igra bez menueta, sarabande…I kad se tako igra, nije li to isto kao da neko tvrdi da je muzičar a pri tome ne zna note?!”
A po Noverovom mišljenju, dok se gleda njegov balet treba da se dobije utisak kao da su figure oživjele sa kakve kineske oslikane vaze ili slike, pod uticajem egzotične muzike. Možda je baletmajstor ovom prilikom mislio na Bušeovu sliku “Kinesko vjenčanje” ili na “različite kineske igre”, temu gravura koje je Ikije objavio kao Bušeovo djelo “Pet čula”?
U svakom slučaju,”Audijeniji kod kinekog cara” je blisak sadržaj jednočinke “Kineski praznik”, koju je Nover postavio u Marseju. Njome počinje ne samo prvi period baletmajstorovog stvaralaštva - već je i prvi poznati Noverov spektakl, koji pokazuje da je fantazija izuzetnog koreografa veoma bliska onoj velikog slikara!
Tako, u drugoj sceni (slici, govoreći baletskim rječnikom) “Kineskog praznika” - kako nam otkriva Krasovskaja, oslonjena na svjedočenja savremenika Noverove predstave - dat je preznično ukrašen trg s uzvišenim mjestom prema pozornici, u dubini, na kojem je raspoređeno šesnaest Kineza. Pri brzoj izmjeni pozicija događalo se da Kinezi najednom stoje udvoje i izvode pantomimu na stepenicama amfiteatra. Zatim, nakon meteža koji stvara mnoštvo plesača:”Šest velikih robova donose na plankinu mandarina a dva crna roba, na velikom kolima za svečanosti, mladu Kineskinju!”
Čini se da je ovo dovoljno da se zaustavi priča o vremenu klijanja baleta-akcije, kao dokaz slutnje da je ta prva čestica u stvarnju modernog baleta inspirisana Bušeovim crtežom.
Ali, tražeći veću podršku rečenom: gdje su na slici te nosiljke što donose soliste? Ako se lako pretpostavlja funkcija šatora: čemu služe “Berninijevi baldahini”?!Jesu li oni samo puka dekoracija pozadine!?!
A pokrivač nad prijestolom, omoljeni dio mobilijara francuskog dvora, u stvari “nebo” iznad oltara - profanisano je krevetom, za što se najčešće upotrebljava. Kada se stil dovede do “krajnjeg apsurda”, ovakve metamorfoze nijesu ništa neuobičajeno!
Međutim, kao što je poznato, šinoazerija je mješavina kineskih i evropskih elemenata. (U ovo doba, potražnja za “indijskim” predmetima je tolika da holandski moreplovci-trgovci nijesu mogli potpuno zadovoljiti tržište).Mnogi pisci, ilustratori, keramičari, stolari, slikari, arhitekte…mada nikad nijesu bili u Kini, zbog prevelikog zahtjeva kupaca - rade kineske motive na osnovu nepreciznih izvora! A jedan njihov savremenik veli:”Naši kineski ornamenti nijesu samo izvođeni u našim radionicama, nego su i djelo naše sopstvene fantazije!”
Naslućujući ,u to vrijeme, čudnu funkciju kineskih predmeta, umjetnici rado spajaju različite elemente po svom nahođenju.Tako je Berninijev oltar iz crkve Svetog Patra u Rimu - pretvoren u veličanstvene nosiljke, prvo, kineskog cara i carice na Bušeovom kartonu a, zatim, i u nosiljke mandarina i mlade Kineskinje u Noverovoj baletskoj predstavi!
8.
Naki autori su već sugerisali vezu Novera i Bušea pa je enciklopedista Grim uočio:”Kako je zanimljiva ideja te pantomime…”( Misli na Noverov balet “Kaprici Galatejini”). I dodaje:”Nemoguće je predstaviti ništa svježije: to je buket cvijeća, misao Anakreonta, kako bi je na platnu izrazio Buše.”
I nastupajuci klasicizam, koji je bliži “kulturi prosvijećenog ukusa”, uočljiv je kod Novera, u kasnijim baletima, makar po temi.Time se ukazuje da je baletski klasicizam nadalje podržao stvorenu, u rokokou, usku vezu baleta i slikarstva. (Ima pisaca koji pominju sličnost između radova slikara Davida i nekih Noverovih predstava) Od tada kao da nema značajnijeg koreografa koji se nije barem jednom svojom postavkom odužio potrebi vezivanja baleta i slike.
KAMEN SRCA
( Zmajević i Kokolja )
1.
Ponekad, u pristupu novoj temi, odmah se vidi ( osnovni ) sadržaj. Češće, pak, teško je iznijeti početnu tezu, u neizmijenjemom obliku, do kraja; jer, istraživanje najčešće liči na vodu koja pokušava proći kroz zid, probajući čas ovdje, čas tamo; ne zna se na što se sve može naići…( Stoga je prikladno prepleteno izlaganje teksta, dato u naizmjeničnim odlomcima) U rijetkim prilikama dođe se do prostora čija višeslojnost stvara utisak razuđenosti; zato što pitanje, shodno uloženom naporu i mada skoncentrisano na jedan problem - dobija odgovore sa različitih strana.
Ovdje će se dodirivati značenje jednog arhitektonskog motiva u Perastu - kvadrat pored oktogona - i sadržaj velikog mariološkog ciklusa što se nalazi na ostrvu Gospa od Škrpjela.
2.
Maleni Perast je u sedamnaestom vijeku moćan grad…A kulturna klima, nastala pod rimsko-venecijanskim uticajem, odnjegovala je tu domaće slikare, hroničare, pjesnike, istraživače, pomorce evropskog glasa…Peraški građani su zaintersovani i uključeni u različite djelatnosti.
Tako, barski nadbuskup Andrija Zmajević, doktor teologije i filozofije, pored bavljenja istoriografijom, književnošću, arheologijom, numizmatikom, sakupljanjem narodnih pjesama - poput renesansnog mecene - finansira izgradnju kapele Svetog Rozarija, gradi sebi baroknu palatu i pravi program dekoracije zidova crkve na ostrvu Gospa od Škrpjela.
I, posebno zanimljivo, nakon postavljenja Zmajevića za opata u Perastu - počela je izgradnja svih crkvnih objekata grada sa četvorougaonom osnovom kojoj je priljubljen i neki objekat oktogonalne forme. Zašto se taj arhitektonski motiv - kvadrat pored oktogona - često ponavlja u Perastu, odgovor je moguće potražiti u Zmajevićevom književno-istoriografskom radu i, još i više, u programu dekoracije na Gospi, kamo se ogleda ideološki nalet karakterističan za kontrareformaciju.U tom duhu se ističe značaj Djevice, čiji se kult uzdiže koncilom u Tridentu, kao pogodan za širenje uticaja. Od tada stil postaje moćno sredstvo propagande!
Naročito se ističu posebne - simboličke vrijednosti barokne umjetnosti! Crkvene dogme se iskazuju pomoću različitih intrepretacija tih vrijednosti. I sve je to uvijeno u nauku, koja se se dobrim dijelom koristi za očuvanje mističnih tokova religioznog pogleda na svijet, ka bi, možda, i ovim povodom rekao Tejlor. Ne treba smetnuti i da je veliki crkveni otac, Akvinski, čiji su stavovi golemi stubovi “Borbene skupštine”, bio učenik Magnusa, crkvenog filozofa, koji je poznat i kao mag i alhemičar. I da je Akvinski našao potporu i u takvim stavovima. Naravno, nije riječ o tome da se “u duši nalazi kamen, nego izgled kamena”, kako Aristotela interpretira Akvinski. To je duhovna alhemija - konop kojim se čovjek može uzdići do vrlo visokog nivoa spoznaje.
3.
U Boki Kotorskoj, naspram Perasta, nalaze se dva ostrva. Na prirodnom školju je opatija Svetog Đorđa i zmaja. Beneidiktinska opatija postojala je tu stoljećima a pletena ornamentika , uzidana u u spoljni zid crve , svjedoči da potiče iz devetog vijeka. Po peraškim hronikama, ostrvo se vezuje za velike dogadjaje i ličnosti i prije toga. I sama ilirska kraljica Teuta, koja je stolovala u obliižnjem Risnu, predala je Peraštanima “na čuvanje “kulu na školju.Rimljani su, s druge strane, tu podigli tvrđavu. Pošto su se Peraštani, kao i”Peraštanke amazonke” pokazali izuzetno hrabrim, prilikom čuvanja tvrđave, imperator Dioklecijan im je dodijelio imunitetne privilegije, kojima su stekli status rimskih građana.
Ovim se hronikama služi i Zmajević kad piše “Crkveni ljetopis…”Tu, kao i u pjesničkoj poslanici “Slovinskoj Dubravi”, tvrdi da je crkvu na školju Svetog Đorđa sagradio Šćepan Nemanja. To Peraško predanje, o Nemanjićima kao ktitorima ove crkve, treba da verifikuje “Mileševska povelja”, kojom, navodno, car Dušan potvrđuje da je crkvu podigao Stefan Prvovjenčani.Baratajući tim dokumentom, Peraštani silno ponizuju Kotor u raspravi pred mletačkim senatom. Bio je to dokaz istorijske legitimnosti, kao odgovor na, takođe lažne, povelje cara Dušana i kralja Tvrtka po kojima je opatija sa cjelokupnim metohom, pa i Pearstom, ulazila u distrikt grada Kotora.Presudom Vijeća četrdesetorice, Peraštani dobijaju juridiskciju nad kapelom Svete Marije, na susjednoj podvodnoj kosi; Mlečani patronat nad opatijom Svetog Đorđa; dok Kotorani gube spor.
Vjekovna borba Perasta za patronat nad opatijom je, zapravo, borba za emancipaciju, jer je srednjovjekovni grad pripadao metohu Svetog Đorđa i tek kao takav ulazio u granice distikta kotorske komune.
U toku borbe za osamostaljenje je dolazilo i do oružanih sukoba. Jedan od najspektakularnijih se desio kad je opatija Svetog Đorđa oblivena krvlju. Tada se osamdeset Peraštana iskrcalo na ostrvo i na oltaru zaklalo opata Pompeja Paskvalija, iz osvete prema kotorskim feudalcima što su prisvojili pravo biranja sveštenika ove crkve.
Zbog toga je kotorski Biskup Luka Bizanti proglasio interdikt i Paraštane ekskomunicirao. Papa Pavle III je potvrdio kaznu i za crkvu Svetog Đorđa.
U nadi da će se opravdati, Peraštani na susjednoj podvodnoj hridi, na kojoj je postojala kapelica Svete Marije, nasipanjem kamena grade vjestačko ostrvo i na njemu crkvu.( Uz crkvu je zidana i zgrada za potrebe Bratovštine Gospa od Škrpjela ) Ostrvo je, dalje, stoljecima povećavano potapanjem kamenja i dotrajalih lađa.
Usljed ratova s Turcima i gusarima - izgradnja se otegla, onemogućavana i prirodnim nepogodama. Mada je posvećena prilikom završetka prezbiterijalnog dijela sa oktogonalnom kupolom, crkva je dovršena tek krajem sedamnaestog vijeka.
4.
Desi se da se i u arhitektonskim objektima , jednako kao u slikama ili skulpturama -prepozna odredjeno zgusnuto značenje. Iza tek odškrinutih vrata čitaju se tada poruke koje su počele bujati od vremena izražene potrebe religiozne obnove. U propagandnoj borbi, kao posebnom vidu baroknog izražavanja - umjetnost dobija posebno mjesto!
A oživljenje nauke, koje se više nije dalo zaustaviti, upotrebljava se za stvaranje naročite znanosti, kako bi se racionalna svijest dovela pred željeni portal. Šire se istraživanja djela antičkih stvaralaca. Pored Aristotela, koji naročito kroz radove Akvinskog daje podršku, Platon i, za umjetnost i posebno arhitekturu, zanimljivo - Pitagora, kao i jevrejska misao, ponovo nadahnjuju.Naročito inspiriše matematička mistika, kojom se, posredstvom Marselina Fićina, geometrijske i aritmetičke vrijednosti shvataju pogodnim za tumačenje riječi iz Biblije. I više od toga! U Bibliji - mistika brojeva odnosi pobjedu nad riječima, kako smatra Gika.
5.
Sa izgradnjom ostrva i nove arhitekture na njemu, povezuje se i novo ime:”Fraternita della Madona d’ Scarpelo”.- to je naziv organizacije koja ga je podigla. Stara riječ “scarpelo”(dlijeto) vremnom je u izgovoru presla u škrpjelo. Ali, zašto jedna pomorska organizacija nosi naziv po građevinskoj alaci? A da je postojala u nazivu ovog, posenog bratstva, u barokno vrijeme, svjedoči “Libro della Fratrnita della Madona d’Scarpelo da Perasto”.
I druge peraške bratovštine ( Svetog Sakramenta, Presvetog Rozarija, Gospe od Karmena…) su organizacije pomoraca stvorene, prije svaga, iz poslovnih pa tek onda iz vjerskih razloga. Kao i ostale organizacije pod mletačkim patronatom, organizovane su posebnim ustrojstvom regulisanim statutom! Sva važnije odluke bratovštine unose se u posebnu knjigu, koja se zove Marijegola ( madre regola ). Starešine ovih organizacija se zovu “majstori” i oni su upravitelji i sudije za svoje članove. U četrnaestom i petnaestom stoljeću majstori su uglavnom zanatlije a tek će kasnije takva mogućnost nastati i za vlastelu i sveštenike. Majstor, zamjenik, pisar, blagajnik i članovi upravnog odbora - sastaju se u naročitoj prostoriji koja se zove “albergo” (gostinska soba ). Jedna takva prostorija se nalazi u jednospratnoj zgradi na ostrvu Gospa od Škrpjela, koju zid dijeli od crkve. Do pada Mletačke republike služi za sastanke organizacije a potom postaje mjesto opšteg vijećanja Bokelja.
Govoreći o pomorskoj organizaciji koja je izgradila ostrvo, priča se, u najakraćem, istorija Perasta ovog vijeka, jer je procvat grada uslovljen razvojme pomorstva! Nakon što je peraška mornarica stekla samostalnost, odvojivši se od kotorske organizacije ( Konopljari) - već u šesnaestom vijeku ona posjeduje šezdeset lađa; trguje po svijetu i stiče ogromna materijalna bogatstva. “Zlatno doba” Parasta, njegov barok je omogućen procvatom pomorske trgovine. Da je to tako, svjedoči i popis dobrotvora Gospe od Škrpjela: svi su pomorci. Na srebrnim zavjetnim pločicama, kojih je na zidiovima broda crkve preko dvije hiljade, nalaze se imena pomoraca, razni jedrenjaci i molitvene pjesme.” To je arhiv donatora ovog hrama.”
6.
I u arhitekturi, naravno, kod traženja značenja određenog motiva, ne radi se samo o pitanjima spoljašnjeg sadržaja. Jer i tu pitanje forme, u krajnjoj liniji, može biti pitanje unutrašnjeg sadržaja.U stvari, riječ je o načinu traženja. Ono što je puka forma može se, kao u nekom čudu, najednom, pokazati kao zbir različitih elemenata u čijoj pozadini stoji određeno filozofsko ili, češće, teološko stanovište. Shodno tome i osnove crkvene arhitekture Parasta sedamnaestog stoljeća imaju unutrašnje znaćenje ili, kao bi rekao Vitkover nastavivši se na Vitruvija, imaju simboličke vrijednosti.
Vitkover je raširio mrežu pitanja i odgovora za tražene značenja arhitekture renesanse i baroka. U tom smislu je značajan doprinos dao i Hersej u svom djelu o magiji i arhitekturi talijanske renesanse. Ono može prikladno poslužiti kao vodič kroz tekstove renesansnih pisaca o arhitekturi! Inspirativni su korpusi mnogih teoretičara doba humanizma, od Albertija do Filareta.
Posebno je zanimljiv Filaretov “Traktat”! On je polazište i putokaz u potrazi i penjanju duhovnim stepenicama što su ih smjestili u različitim oblicima urbanih cjelina pisci poimanja grada u doba baroka. A kao što se zna, barok počiva na renesansi, tako da je razumljivo što se Zmajeviću i Peraštanima učinilo pogodnim baš Filaretovo djelo za arhitektonski preobražaj njihovog grada: jer je za Vojvodu, njegovog mecenu, Filaret projektovao i jednu morsku luku. Stoga i iz Parasta izranja simbolička nadgradnja urbane cjeline u duhu Filaretovog sistema, mada uslovljena okolinom u baroknom smislu!
7.
Pomorci Perasta se ubrajaju među značajnije u Evropi sedamnaestog vijeka. Stvaraju srednju klasu, od naroda pridošlog iz zaleđa, koja staje uz bok dvanaest starosjedjelačkih porodica.A stalna strujanja življa na teritoriju crnogorskog primorja datiraju još iz vremena doseljavanja Slovena. Takva preslojavanja vrše etničko konstituisanje istovjetno u primorju i zaledju. Tako se od miješanja katunjana i gornjohercegovaca (zapravo, sloveniziranih Ilira ) sa starosjediocima (romanizovanim Ilirima ) - formiraju Bokelji.
I zato, pritisnuti Turcima s kopna a sa mora i Turcima i gusarima, svjesni zajedničkog
Porijekla - Bokelji rijetko dozvoljavaju prozelitizam. O tome Vulović kaže:”Pobožnik se divi (Gospi od Škrpjela,naša prim ) jer danas uzdiše za onom vjerskom slogom i jedinstvom u kome su srećno i blaženo živili onda sljedbenici jednog i drugog obreda, jedninstvo koga je ostanuo trag i čvrsti spomenik u onoj pohvalnoj bogoljubnosti kome još danas i sljedbenici istočnog obreda časte i na osobit način štuju ovu čudotvornu Bogorodičinu priliku. Spomenik je ovo nam najdragocjeniji…”To stoga što se od vremena oslobađanja od Turaka - u Boku naglo spušta narod iz zaleđa sa svojim sveštenstvom. Podižu crkve, u početku od “suhomeđe”, gdje zajedno obavljaju službu pravoslavni i katolički sveštenici, čak - Zmajević i Carnojević, nadbiskup barski i patrijarh pećki.
Usljed takvog stanja, Kongregacija za propagandu vjere često traži mišljenje od Zmajevića, pitajući ga, da li će povećani broj pravoslavaca ugroziti katolike. Zmajević umiruje Kongregaciju, javljajući da pravoslavni izražavaju pokornost Svetoj stolici a neki i prihvataju rimski obred. U početku su, veli, ismijavali katoličke obrede, osvećenu vodu nazivali “urina del sacerdate e del demonio”. Onda su malo stišali, pohađaju katoličku crkvu, slušaju propovjedi i bolje su raspoloženi prema Papi. I o drugim temama, Kongregacija veoma drži do mišljenja Andrije Zmajevića. O njemu se uprava Urbanovog kolegija izražava veoma pohvalno:” On je visok rastom, vanredno snažna sastava, smjeran i vrijedan, dobar propovjednik, naročito sposoban “per la dispute nelle controverse in materia di religione”. Zbog povjerenja koje gaji prema njemu, Kongregacija je i postavila Zmajevića za nadbiskupa barskog i primasa srpskog, sa albanskim vizitatorskima pravima, bosanskim, bugarskim…
Andrija Zmajević, svakako, spada među najobrazovanije ličnosti svog doba - koji uvijek ističe nacionalni identitet svog naroda, koga naziva “slovinskijem”. Porijeklom je iz Njeguša, odakle su se Zmejevići preselili u Marlatovo kod Kotora. Njihov najstariji spomen je u kotorskom sudskom arhivu iz polovine šesnaestog stoljeća, gdje se spominje “Nicol Smaevich de Gnegusi”. Pridošlice u Boki, Zmajevići, bave se trgovinom.Ubrzo, dva brata, Andrija i Vicko Zmajević, zakupljuju carinu u Novome i bogate se. Andrija se ženi peraštankom Anđušom, koja se sinovima prelazi da živi na imanje svog oca u Perastu. Anđin sin Nikola ima dva sina: nadbiskupa Andriju i gradskog kapetana Krsta, oca nadbiskupa Vicka i admirala Matije Zmajevića.
Andrija Zmajević je primljen u Urbanov zavod u Rimu, gdje doktorira teologiju i filozofiju i godinu dana predaje. Povratkom u Parast (postavljen je, isprva, za opata Gospe od Škrpjela ) oživljena je njegova aktivnost usmjerena na razvoj kulturnog nivoa zavičaja. Pored finansiranja izgradnje svoje palate, on je donator crkve Svetog Rozarija, kao i dekorisanja unutrašnjosti crkve na Gospi od Škrpjela.
Slikarske radove u tom hramu je Zmajević povjerio domaćem majstoru, Tripu Kokolji, ličnosti što je svoje umjetnicke ambicije vezala za rodni Perast. ( U matici rođenih je zavedeno rođenje Tripa Kokoljića, sina Nikole i Ane) Po notarskim zapisima u arhivu u Kotoru, prve se Kokolje javljaju u Parastu polovinom šesnaestog vijeka. Porodica se istovremeno bilježi staro-njeguškim prezimenom Đurović i novo-peraškim nadimkom Kokolja ( Giurovich da Perasto dictus Cocoglia ).Kao i ostali mještani, Kokolje ( vremenom je nadimak prevladao ), bave se pomorskom trgovinom.
O slikaru valja reći da je Tripo Kokolja proveo svoj život tiho i nenametljivo da o njemu, sem slika, ne ostane drugog traga; tako da ,od starijih pisaca, jedino Glubić tvrdi da je Kokolja svoje slikarsko umijeće stekao u Veneciji. Ali, da li je u Boki, prije odlaska u Veneciju , umjetnik mogao dobiti podsticaje za stvarenje svog likovnog kontinuiteta.Tu je slikarska tradicija velika.Postoje srenjovjekovne freske po crkvama Zaliva, kao i ostaci u katedrali Svetog Tripuna.U petnaestom stoljeću javljaju se slikari Lovro i Marin Dobričević, Kotorani, koji slijede način izražavanja braće Vivarini i tako se među prvim umjernicima na nasoj strani Jadrana uključuju u tokove renesansnog slikarstva. Zatim, tu postoji ne mali broj importovanih djela Veronezea, Basana, Santakročea…Kao Kokoljini savremenici, pak, iz Boke su i slikari: Patar Mazarović i Đanantonio Lazari-Vuković.
A za ne prihvatanje ikonopisačke tradicije - koja u Kokoljino vrijeme daje i rodonačelnika velike slikarske familije Rafailović - od posebnog uticaja je - pored poručioca, konfesije kojoj je barok jedno od oružja u duhu onog što je poznato pod pojmom “Eclesiae militantis” - i bokeljska kulturna sredina u kojoj se vjekovima jevljaju djela čisto zapadne provenijence.Ona daju svoj inspirativni doprinos uniji, koja i ovdje ide na ruku Rimskoj kuriji.Stoga nije čudno da neki pripadnici istočnog obreda, brzo po doseljavanju u Boku, prelaze u krilo Pape. To se desilo i sa Đurovićima.
I slikar se, u burnim vremenima ratova i naglašenih političkih potreba religiozne obnove - povlači u sijenku svog patrona. U ponašanju umjetnika ogleda se duh renesansnog kvatroćenta. “I sada kao u doba Medičija institucija mecenatstva ostaje političko sredstvo”. Ovdje takođe “patron ide ispred umjetnika…umjetničko djelo je djelo donatora”.
8.
Nekadašnji Perast se nalazio malo dalje od mora, uz crkvu Svete Venerande, još od vremena kada je naselje ulazilo u distrikt grada Kotora.U novo doba, grad svog vremena, prilagođava se okolini i spušta uz more. Formira se oko glavne ulice, koja je uz more,odnosno ivicu brda Sveti Ilija, a sporedne se, onda, spuštaju okomito niz brdo ka glavnoj i na taj način stiču ka centru.Tako Perast preskače renesansnu etapu pa od srednjovjekovnog naselja postaje barokni grad a, opet, kao posljedica logičnog razvoja renesansnog urbanizma.
On nema pravih utvrda, vać su to sami zidovi njegovih kuća.Njihova zbijenost i postavljenost stvara kod savremenika utisak da je to utvrđen grad pa Bruzoni , ploveći brodom pokraj Perasta, sa vojni stručnjacima iz Venecija, piše: Što se tiče Perasta, to je tvrđava, šest milja udaljena od Kotora, zbog planina koje ga okružuju i hrabrog stanovništva, neosvojiva i takvu su je okusili Turci na raznim i uvijek štetnim probama.”
Tu, kao i kod utvđenih renesansnih gradova, glavna ulica - koja spaja grad s kraja na kraj, od ulaza do ulaza, i prolazi kroz trg, je i vojna i trgovačka. ( Funkcije nijesu razdvojene u dvije različite ulice, kao kod istovremenih talijanskih gradova ) U stvari, cijela glavna ulica je velika kapija grada, njegova arterija. Preko nje se vrši opskrba ratnom i trgovačkom robom, kroz nju se ulazi u grad - ona je scena za susrete.
Ali, ako već na kraju renesanse postoje različite funkcije ulica, što je s trgovima, kojim se u Italiji ( na Zapadu ) namjena obogaćuje; ovdje, u Perastu, ni to nije moguće zbog skučenog prostora! Peraški trg ima upravnu, ekonomsku, kulturnu i, iznad svega, religioznu funkciju. Sve je svedeno na glavnu ulicu i trg, kroz koji ona prolazi u centru grada!I Filaret smjesta “…trg…u središte grada.”A za Paraštane razvoj grada sa trgom i crkvom na njemu predstavlja logičan i razumljiv smisao prostora. Radi orijentacije, religiozni čovjek gradi replike Jerusalima.
Tako, slično mnogim hrišćanskim gradovima, postavljen je ne trgu hram Svetog Nikole ( nedovršen ) , čiji je zvonik osa Perasta. Time nije samo crkva sveti prostor, već i grad, jer njime dominiraju obilježja crkvene arhitekture. To je vrhunska namjera urbanizma teološkog porijekla, kao podsjećanje na sveti prostor jevrejske i hrišćanske istorije, koju Zmajević opisuje u “Crkvenom ljetopisu” kada govori kako je Solomon uzdizao Jerusalim. Prvo hram pa onda objekti grada je u duhu starozavjetnog teksta, gdje se nalazi pojam grada posvećen hramom.
9.
Zmajevićevo znanje o temama broda crkve na Gospi od Škrpjela je sabrano u “Ljetopisu” dovršenom svakako prije početka Kokoljina rada na njenom oslikavanju.( O tome svjedoči i kotorski biskup Drago, koji, pohađajući ovu crkvu na kraju devete decenije šesanaestog vijeka, kaže da je uveliko ukrašena, spominjući samo oltarske slike )
A teloško-filozofska osnova ciklusa na zidovima i tavanici ove crkve pokazuje temeljno poznavanje klasične i, svakako, teološke literature.I dok brod crkve zahtijeva razjašnjenje povezivanjem tema Starog zavjeta i klasične literature, tavanične novozavjetne teme imaju dodatak koji posjeduje koindikantno simboličko značenje.tokom iščitavanja takvog sadržaja, djelovi ciklusa smješteni na tri zida broda crkve, mogu se, u idejnom smislu, razumijevati vertikalno-horizintalno. Naime, kad se govori o horizontalnom čitanju misli se na dvije zone. U nižoj su figure proroka i sibila a u gornjoj četiri kompozicije. To je jednostavna i jasna, odmah uočljiva , horizintalna podjela.
Drugu je nešto teže primijetiti. Po vertikalnom čitanju, crkva je podijeljena na desnu i lijevu stranu, gledano s ulaza. Na desnom zidu je kompozicija “Smrt Bogorodice”, koja je data u varijanti što vuče korijen iz pravoslavne ikonografije. Bogorodica, s obzirom da je ljudsko biće, kao običan smrtnik leži na samrtnom odru, sa sklopljenim rukama. Oko nje su apostoli. Ta je vizantijska šema umonogome uticala i na zapadnu varijantu. Zašto se ona našla ovdje, nasuprot lijevom zidu na kome su date dvije kompozicije što predstavljaju katoličku crkvu:”Silazak Svetog duha na apostole” i “Vavedenje”,odgovor je moguće naći u najnižoj zoni, kod proroka i sibila.Te figure ispunjavaju površine pojavljujući se iz mraka u kome se naziru detalji arhitekture. Proroci se obično vezuju za “Blagovijesti”, za inkarnaciju Hrista, kao proricanje njegovog rođenja. Često su smješteni zajedno sa samim “Blagovijestima”. Tako je uradio, recimo, Federiko Cukari u rimskoj “Santa Maria Anunziata”. Dok se u Gospi oni vezuju za kompoziciju “Smrt Bogorodice” i nagone na srodne zaključke: isticanje slave Marijine; predznaci apoteoze; naglašavanje njenog suotkupiteljastva.
Kontinuitet proricanja je prikazan prisustvom sibila, paganskom osnovom proricanja. I više od toga, jer se želi reći da sibile najavljuju Spasioca neznabošcima, jednako kao proroci Jevrejima. Date su kao pandan prorocima zato što se od srednjeg vijeka , koji je znao samo za jednu, one umnožavaju da bi ih bilo dvanaest, kao dvanaest proroka što su dali istoriji svoje tumačenje, objašnjavajući je prigodnim načinom, naophodnim da izabrani narod prihvati svoje patnje, uspone i padove tokom ropstva i raspršenosti. A sem toga:”Bog ih je odabrao, brižno pripremao da budu vođe na životnom i napornom putovanju koje je vodilo Kristu.”
Iznad proroka i sibila, na lijevom zidu - kako je već rečeno - nalaze se kompozicije što zastupaju katoličku crkvu. A iznad ulaza u prezbiterij je smještena ona koja je sam vrh u idejnom smislu - “Krunisanje Bogorodice”. No, do nje se dolazi nakon iščitavanja cjelokupne komplikovane ikonografije, nakon povezivanja kompozicija tavanice i broda crkve, Starog i Novog zavjeta.Tako, u ciklusu su dati kulminirajući dogadjaji iz života majke Hristove ( njen se kult naročito pojačava nakon Tridentskog koncila). Centralna kompozicija tavanice “Vaznesenje bezgrešne djevice”, čemu je crkva posvećena - dominira cijelim prostorom. Tu se Bogorodica uspinje, pomognuta anđelima, uz svjetlost ka nebu, dok se oko praznog groba tiskaju apostoli!
Ova posljednja katolička dogma tvrdi da je Bogorodica “…po završetku zemaljskog života…uspeta u nebesku slavu dušom i tijelom”. Ta tvrdnja odgovara tekstu trideset šeste glave “Speculum humanae Salvationis” ( Svetog ogledala ) u kome se nalazi izlaganje o “Asunti”, nevjesti iz “ Pjesme nad pjesmama”. Tamo gdje se autor pita:”Quae est ista quae asendit di desertio” ( Koje ona što ide gore iz pustinje?) – stoji komentar da su zraci, koji se vide prilikom uspeća , svjedočanstvo kako je Djevica primljena na nebo.A stoji i komentar mjeseca, simbola svega nepostojanog, čiju je moć Marija srušila.
lO.
Crkva Svetog Nikole u Perastu je projektovana kao trobrodna građevina sa kupolom. Takve, podužne osnove su karakteristične za rani barok. To je, u stvari, pravougaona osnova koja, u ideološkom smislu, i nije ništa drugo do kvadratna osnova, jer, po Sebastijanu Serliju:”Svi oblici - grčki krst, krug, oval i slični - forme su qudrate”. Kvadrat je osnova kocke a ova je idealni arhitektonski oblik ( Alberti ), čime su renesansni pisci proželi teoriju arhitekture. Ovdje je , od tog ogromnog i ne potpuno konzistentnog misljenja, najzanimljiviji dio o kome govori i Filaret, da je krst oblik kvadrata. Filaret daje i idejni priojekat crkve rađen na osnovu tog stanovišta ( upisani krst).
Zajedno sa prezbiterijalnim dijelom crkve Svetog Nikole, podignut je i veliki, vitki, četvorospratni zvonik, raščlanjen nizom loža na svakom spratu i piramidalno završen. Na spratovima su i četiri bifore a na zadnjem balustrada kao osnova piramide.
Naročito su zanimljive četiri bifore, odnosno, njihovih osam otvora. Svakako, taj broj, kao i bilo koji drugi, može biti plod slučajnosti. Možda se graditelji tako htjelo, na osnovu njegovog estetskog stava od oka. Pa ipak, da li je to tako?! I ko odredjuje sklop nekog religioznog objekta, koje zasade koristi? I u kojoj mjeri je umjetnost uslovljena baroknim osjećajem religioznosti? Prije svega, valja podsjetiti da u baroku, kao i u renesansi:”Patron je prvi ili pokretačka ideja” zgrade.”Formalni povod “je arhitekta a zanatlije i radnici su negovi instrumenti. I u arhitekturi - zgodno je podsjetiti još jednom - “kao i u doba Medičija, institucija mecenstva je političko sredstvo”.I,ovdje, takođe, “…patron ide ispred umjetnika…umjetničko djelo je djelo donatora”.
No, ukoliko se nastavi sa deskripcijom našeg arhitektonskog motiva, uočiće se da, poput crkve Svetog Nikole, i kapela Gospe od Rozarija - Zmajevićev mauzolej - ponavlja veze četvroke-kvadrata i osmice-okotogona! To je skromna, četvrougaona građevina, podignuta od domaćeg, sivog kamena , kojoj je dodat neobično tanak zvonik, “ jedinstven u svojoj vrsti”, osmougaone osnove a na četiri sprata (i piramida je osmostrana).Treba istaći da strane osmougaonih spratova nijesu jednake, već su to četiri i četiri, unakrst.
Eto te karakteristične osnove baroknih crkvi u Perastu: četvorougaona osnova broda crkve, kojoj se dodaje osmougaona zvonika ili nečeg drugog, kao što je oktogon osnova i dvije riznice prislonjene sveštenicom dijelu nedovršene jednobrodne opatske crkve!
Slično tome, do jednostavne, pravougaone osnove broda crkve Uspenje bezgrešne Djevice, na ostrvu Gospa od Škrpjela, nalazi se svešteniski dio sa osmougaonom kupolom a takva je i na okruglom zvoniku!
ll.
Na zidu crve Uspenje bezgrešne Djevice , događaj sa svetom Anom je dat u prvom planu kompozicije “Vavedenje”, kao ilustracija Zmajevićevog “Ljetopisa”:”Osamnaesti dan po rođenju sveta Ana pođe u Jerusalim za odslužiti zapovijed od očišćenja, noseći na rukah prečistu djevojčicu…” Tekst nije doslovno prenesen, jer Marija hoda sa pelenama, pridržavana od neke djevojke. Na slici se jesno vidi poklon koji Zaharija prima ( u čijem je liku dat portret nadbiskupa Andrije Zmajevića ). O tome Zmajević veli:”Podajući radi nje običajni poklon od parvorođenijeh Bogu…”Cio ovaj prizor je smjeten ispred zanimljivih arhitektonskih kulisa. Ta zidna zavjesa, kasno-renesansna fasada, sa pilastrima, kompozit-kapitelima, lucima, evocira trijumfalni luk, rimski simbol što je postao važan element hrišćanske ikonografije od vremena manirizma.
Paganska antika i hrišćanstvo se vežu i preko slavoluka i “Blagovijesti”, jer se pred apsidom redovno prikazuju “Blagovijesti” na zidu pored “trijumfalnog” luka. Lijevo od luka anđeo, desno Marija, tačno na mjestu gdje se na antičkim slavolucima nalaze Nike, boginje pobjede. “Balgovijesti”, najava otjeovjenja Hrista, jedna od centralnih dogmi hrišćanstva, vjekovima zauzima tako istaknuto mjesto.
U slici “Vavedenje”,pak, predstavu “Blagovijesti” na trijumfalnom luku smjenjuje “Bezgrešno začeće”. Tu je slavoluk svojom amblematskom logikom kopija nebeske crkve. A kako kompozicija na tavanici “Vaznesenje bezgrešne Djevice”, takođe, simbolizuje katoličku crkvu, onda vezivanje za slavoluk predstave “Bezgrešno začeće”- sugeriše njen trijumf.Slavoluk, zapravo, paravan od arhitektonskih elemenata, prisutan je u i u Kokoljinim ranim djelima. U kompoziciji “Euharistično čudo Svetog Antuna” - rađenoj na samom početku umjetnikovog stvaralaštva za crkvu Svetog Antuna u Perastu - događaj, koji opisuje, slikar daje, takođe, u prvom planu. U dubini, kroz oslikanu arhitekturu, naziru se obrisi nekog grada. I tu, kao i u Gospi, kulise odvajaju prvi plan od onog što je iza. Razlika je u tome što se kroz ahitekturu u slici “Vavedenje” jasno prepoznaje “Bezgrešno začeće”!
l2.
Na tavanici crkve na Gospi od Škrpjela je smještena gematrička šema ( gematrija od geometrija ),sastavljena od repeticije krstova i oktogona a preuzeta iz Filaretovog “Traktata”.To je projekat grada Plusiapolisa, koji je trebao biti podignut nedaleko od Sforcinde, idealnog grada projektovanog kao osmougaona zvijezda. Zašto je taj neobični grad sa zemlje, u Filaretovom tekstu, prenesen na tavanicu Perasta ( a prije toga i Rima ) i da li je tu u pitanju još nešto a ne samo novo viđenje nebeskog Jerusalima?!
U Filaretovom projektu i na tavanici na Gospi - dodiruju se i smjenjuju krstovi i oktogoni u kružnom nizu. O tome Filaret kaže: “Svi kvadrati su redukovani na jedan oktogon. Ispod svakog kvadrata ostaje mi prostor u obliku krsta”. A kako je već istaknuto, iznad svakog kvadrata se uzdiže kocka , što je ,opet, reduciranje zgrade na kockinu osnovu, kojoj Alberti udjeljuje božansku ulogu. A Fićino, pak, čije se mišljenje oslanja na Filaretovo, to objašnjava time da je zgrada proizvod ljudskog intelekta i kosmosa. Za njega bliskost u stvaralačkom procesu projektanta crkve i Graditelja svemira je nesumnjiva. Po tome se i Filaretovi projekti mogu doživjeti kao projekcija iz svemirskih visina, koja “…pomaže nam u razumijevanju puta Božjeg mišljenja i djelanja kada je On stvarao univerzum i čovječanstvo”. Oživljena je to antička predstava po kojoj se umjetnost shvata u vezi s ustrojstvom vaseljene. Jer, umjetnost se, zacijelo, rodila zajedno s religijom, kako veli Trismegistus po Albertiju.
Da se ne bi zašlo predaleko u te tokove, valja se vratiti značenju osnova pravougaonih crkvi. U pravougaonik se smješta ( zamišlja ) latinski krst a planovi s njim su još od srednjeg vijeka “…simbolična ekspresija Hristovih muka” (raspeće). Zato ne treba da čudi kad se iznad imena Gospoda sretne i četvorougao.Pošto je hristološko tumačenje pravougaonih-kvadratnih osnova ( latinski-grčki krst ) uočeno, s čim ih još povezuju renesansni mislioci? Kao Alberti i Fićino smatra da je kocka - “forma-izvor za arhitekturu”. Još važnije od toga je da se kocka identifikuje sa zemljom. Ali, za Fićina:”Zemlja nije samo koca, to je koca prožeta loptom”. A po Agripi, zemlja je “…prvi kvadrat sa osam osnovnih uglova”.
Međutim, kako, po renesansnim piscima, oblik i njegova osnova proizlaze iz broja, što stoji iza oktogona? U traženju razjašnjenja važno je stanovište, koje je Agripa predložio, po kome se broj osam može svesti na njegovu geometrijsku osnovu, na “uzročnik”. Time nije riječ kod oktogona samo o dva kvadrata koji su u idealnoj opoziciji, već je osmica proizvod iz kvadrata, odnosno, još dalje, iz zbira njegovih uglovnih tačaka, i, nadalje, iz - nule, jer se numeričke vrijednosti tretiraju kao geometrijske. (Naročito je to vidljivo kod kupola, kod kojih se rebra uvijek stiču ka vrhu u jednu tačku )
Prilikom geometrizacije aritmetike, svaki broj se može ispisati u nizu koji ima geometrijska svojstva. Tvrdi se, na primjer, da: dva,jedan, dva - je niz njihovog zbira, broja pet. Tako se broj osam može podijelini na: dva, dva, nula, dva, dva ili, još bolje, na: četiri, nula, četiri; čime se dobija idealna proporcija. Jedini broj koji se ne ređa, u ovom smislu, je središnjak nula kod parnih brojeva a jedan kod neparnih.To su “uzročnici” ili monade!
U racionalnost ovih teorija, svakako, ne treba ulaziti! Za vrijeme u kome su oživjele one su nesumnjive. Kroz cio barok mistična svojstva brojeva, između ostalog, čvrsto drže nauku. Pa i najveći autoriteti, kao što je Đordano Bruno, koji kroz Kopernikov sistem ( a u stvari antički ) - pozdravlja povratak okultnog vjerovanja, jer su magija i nauka u ovo vrijeme sinonimi. Tako, Đordano Bruno kaže, pozivajući se na Pitragoru:”Dva su poređenja , konačno i beskonačno, desno i lijevo i tako dalje. Dvije vrste brojeva, parni i neparni, od kojih je jedno muško a drugo žensko… Dva prva roditelja prirodnih stvari: sunce i mjesec…”
Ukoliko se nastavi u tom pravcu, može se pratiti i “teorija parenja”, po kojoj se parni i neparni brojevi - pare ili , bolje rečeno, vode ljubav kao “muški’ i “ženski”,te se, po tome, recimo, brojevi tri i četiri shvataju kao djeca braka bojeva šest i osam.
U svemu je najzanimljivije da onome što je s desne strane odgovara ono što je s lijeve, jer se geometrizacijom brojeva otvaraju mogućnosti traženja idealnih proporcija. Suštinski primjer je ljudsko tijelo. Matematičar Luka Pačoli u “Božanskoj proporciji” kaže:”Prvo treba da govorimo o proporciji čovjeka, jer su od ljudskog tijela prožete sve mjere i njeni nazivi i tu se može naći sav razmjer i proporcije kojim je Bog otkrio najnutarnije tajne prirode. Ako se uzme antička proporcija ljudskog tijela uvidjeće se da je i hramovna srodna s njom. Za ljudsko tijelo se traže dvije glavne figure, bez kojih je nemoguće išta izvesti - to su izvanredni krug…i kvadrat.”
U dosluhu s tim su nastali i brojni crtezi u kojim se kvadratom i krugom traže idealne proporcije čovječjeg tijela i hrama. S tim su neki Leonardovi crtezi povezni, ali je, ipak, najkonkretniji Frančesko di Đorđo, koji u svom projektu crkve smjesta u njenu osnovu ( podužna osnova s tranzeptom ) idealnu proporciju ljudskog tijela.Zatim teolozi stvar prilagođavaju svom nauku. Frančesko Zorzi, dominikanac, neoplatoničar, u tekstu o univerzalnoj harmoniji, pita se:”Koji čovjek u figuri kruga je odraz svijeta?” Teološkim tumačenjem idealnih proporcija ljudskog tijela , koje je Bog stvorio, i hrama , koji je podigao čovjek, dodiruje se stvaralački proces, ali svakako, u hristoloskom smislu. Mističnom geometrizacijom aritmetike aludira se na raspeće, preko krsta koji je u kvadratu, a on je, opet, osnova kocke, doduse čudno izvijene ; tako da se kvadrati ne poklapaju, nego su postavljeni tako da je kocka, u stvari - oktogon, zapravo, izvijena kocka.I sve to da bi se došlo do broja Hristovog vaskrestenja, jer je osmi dan poslije izlaska iz Jerusalima Isus vaskrsao!
Relacija vaseljena - crkva, mikrokosmos - makrokosmos, to je koncept humanističkih graditelja. A “…crkva centralnog plana je čovjek stvoren kao eho ili slika božjeg svemira i taj oblik razotkriva jedinstvenost, neizmjernost, bit, ujednačenost i pravednost Boga.”
l3.
Istorija prikazivanja Bogorodice kako jednom nogom gazi zmiju dok drugom stoji na polumjesecu ili samo stoji na polumjesecu - često je istraživana. Na najboljem tragu što vodi ka korijenu predstave “Bezgrešno začeće” čini se da je Mirela Levi d’Ankona. (Ovdje se daje u najkraćem obliku, koliko je neophodno za razumijevanje o ćemu je riječ) U početku okružena oznakama svoje čestitosi, u duhu usklika: “Sva si lijepa draga moja i nema nedostataka na tebi!” - Marija je preuzela oblik “Apokaliptične Marije”, žene koja gazi zmiju. Preuzimanje oblika je potrebno da bi se sugerisalo kako je Bog od vječnosti predodredio izabranicu. Ova nova Eva je zgazila zmiju. Bezgrešno noseća je rodila Spasitelja.
A, još jedan egzegetski autoritet , De Voux kaže ( obašjnjavajući kako je moglo proročanstvo za sjeme Davidovo - u izvornom tekstu Starog zavjeta - da bude pripisano ženi,odnosno, da postane,prvo, prevodom Septuaginte, proroštvo za mušku osobu koja unistava Vraga; i,drugo, da u sljedećem,Vulgatinom prevodu , ova pobjeda bude pretvorena u pobjedu žene nad zmijom ) da su takvo tumačenje “…usvojili mnogi Oci. Uz Mesiju je uključena i njegova Majka pa je mariološko tumačenej na temelju Vulgatina prevoda ipsa conteret postalo tradicionalno u Crkvi.”
No, ako se nastavi da prati d’Ankonin trag, pokazaće se da su se tek od druge polovine petnaestog stoljeća jevili prvi nagovještaji kasnije predstave “Bezgrešno začeće”.”Ut in menta dei ab into concepta fui ita et facta sum” ( Oduvijek egzistira u Božjoj odluci ), napisao je Karlo Kriveli na traci pored glave Marije koja se moli. Muriljo je, pak, pored “Bezgrešne” ( stoji na mjesecu) naslikao svitak s riječima:”In principio diexsi eam”.(Oduvijek je u milosti) Pretpostavka da Marija oduvijek egzistira u božjoj odluci i da je bila oslobođena nasljedne krivice nudi osnovu za stapanje različitih slikarskih tema.
Zmajević je predestinaciju učinio vidljivom spajajući narativnost donošenja Marije u hram sa “osjećanjem za značenje fasade određenim teorijskim postulatima” - kako se nadovezala Mihailovićeva - postulatima koji naglasavaju “Bezgrešno začeće”i, u tom smislu, ukomponovanu “Molitvu na Maslinovoj gori”, smještenu ispred slavoluka.
( Oko kompozicije”Vaznesenje bezgrešne Djevice” dato je još deset koje govore o Marijinom djetinjstvu i mladosti. To su: “Rođenje Marijino”, “Prikazanje Marije u hramu”, “Vjeridba Marijina”; zatim se Marijin život sliva s Hristovim i to tako da su uglavnom date one scene u kojim se može prikazati njeno aktivno učešće u radnji:”Blagovijesti”, “Susret Marije i Jelisavete”, “Rodjenje Hristovo”,”Poklonstvo kraljeva”, “Bijeg u Egipat”, “Hrist među naučnicima”,”Prikazanje Hristovo u hramu”.
Uticaj venecijanskog likovnog načina nejbolje se ogleda u:”Blagovijestima”i”Susretu Marije i Jelisavete”! Slike su smještene jedna do druge, tako da prostor u kome se događaj odvija ima karakter jedinstva, pa se sa jedinstvenom pozadinom dva različita događaja odvijaju u isto vrijeme. Marija i Jelisaveta su osobe koje komuniciraju istim osjećanjima, one stiskaju jedna drugoj ruke saosjećajno, saučesnički! Ovdje je, takođe, izražen princip jedinstva, nasuprot principu dvojstva i asimetrije prisutnim kod “Blagovijesti”, jer su anđeo i Marija dva bića što se razlikuju po svojoj suštini, pa su postavljeni tako da jedno igra aktivnu a drigo pasivnu ulogu. I broj figura je sveden na mjeru koju zahtijeva venecijanska škola te u kompoziciji “Susret Marije i Jelisavete” smješta, kao dodatak, figure muževa dviju rođaka. Takvu je sliku, recimo, uradio Palma Mlađi. Međutim, ostale kompozicije, kao i cijela tavanica, odaju duh dekorisanja blizak načinu majstora koji se inspirišu Veronezeovim djelom u maloj crkvi San Sebastijan!
l4.
Od renesanse mnoge crkve centralnog tipa pripadaju Bogorodici. Mađu prvim, na koju se mnogi ugledaju, je crkva u Pratu, Đulijana da Sangala ( Santa Marija dela Karčeli ). Ali, posto katolički autoriteti smatraju, nakon Tridentskog koncila, kao Karlo Boromeo, na primjer, da su centralne forme, posebno kružnje - paganske ili Istočne, nije čudno što se stalo s izgradnjom takvih osnova. Uglavnom se u prvoj polovini sedamnaestog vijeka podiže rimski tip građevina koje se ugledaju na Il Đezu.
Ali, kako je Sangalova crkva model za renesansne građevie tog tipa, veliki podsticaj gradnji objekata s oktogonalnom osnovom , što su počele nicati u drugoj polovini sedamnaestog stoljeća, je venecijanska crkva Baltazara Longene ( Santa Marija dela Salute ). A opet, sve one zajedno, najbliže su bramantesknim lombardijskim crkvama, prije svih onoj u Paviji ( Santa Marija di Kanepanova ).
l5.
U svim kompozicijama tavanice na Gospi od Škrpjela, Bogorodičin život je ispričan tako da se ona istakne kao posrednik između boga i ljudi. Ideju porednistva naglašavaju i forme površina na kojima su oslikani događaji iz Novog zavjeta. To je oktogon, forma koja se u baroku često javlja. Osmougaonik sadrži vrijednosti meditacije između kvadrata i kruga, izmedju neba i zemlje!Formira se od dva kvadrata koji su u opoziciji jedan prema drugom, kao voda i vatra, muško-žensko, svijetlo-tama, kao što vertikala i horizontala grade krst.Slično svim opozicijama i oni dobro idu zajedno; to je kreacija, sinteza. Preko zdenca,”izvora života”, može se dešifrovati kao veza sa Marijinim posrednistvom, jer je zdenac atribut djevičanskog materinstva.
Ovakvo izčitavanja značenja vodi do “sporednih” elemenata (aritmetičkih, geometrijskih, floralnih…) koji u religioznoj slici , u isto vrijeme, i pojednostvaljuju i komplikuju značenje. Jer, umjetničko djelo je, nista drugo do, maštoviti raspored određenih elemenata u čije se totalno značenje proniče jedino razaznavajući sadržaje s istom kreativnom domišljatosti s kojom ih je formirao autor.A kod duboko promišljenih djela - ništa nije slučajno. Ponekad i naizgled bezazleni detalji nose ključ za razumijevanje najrazličitijih veza koje postoje! (Unutar strukture poruke se lako razaznaju )
l6.
O simbolici crkvenih objekata kružne osnove raspravlja Vitkover u studiji posvećenoj crkvi Santa Marija dela Salute. A vrijednost značenja ove građevine najbolje je izrazio sam Longena u izještaju o podizanju hrama:”Misterija koja je sadržana u samom činu posvećenja crkve Setoj Djevici navela me je da pomislim sa koliko malo talenta me je Bog obdario da sagradim crkvu u formi rotonde, to jest u obliku krune”.
Kako je kruna simbol kraljice neba, Djevica je prikazana, prvo, iznad stepenika glavnog oltara i, drugo, na oltaru iznad ogromne krune…Longenine riječi aludiraju na krunu zvijezda o kojoj se govori u dvanaestom pasusu Otkrovenja, gdje se kaže:”Žena okružena suncem, sa mjesecom pod nogama, a na njenoj glavi kruna od dvanaest zvijezda”. Zaista, dodaje Vitkover:”Kraljica neba iznad oltara je Bezgrešna”.
A kruna je , zapravo, krug, jer je Djevičin nimb uvijek samo - krug, koji je,u krajnjoj liniji, oktogon. I to je oblik Kamena Srca kako se, u knjizi “ Ime filozofskog kamena” – Bogorodica naziva!
17.
Floralni motivi već u renesansi mogu imati svjesno simbolicko značenje. To značenje”vanajkovskog simboličkog smisla”, nakon Tridentskog koncila dobija na zamahu. Od tada jedan broj simbola i atributa se vadi iz slika ( neročito iza slika vezanih za Bogorodicu ) i daje im se nezavisna egzistencija u mrtvoj prirodi. Pomjereni iz centra slike na ivicu (“već na manuskriptima petnaestog i šesnaestog vijeka iz burgundskih i gansko-briških ateljea”), u sapadnoevropskim sredinama sedamnaestog stoljeća, floralni simboli u slikarstvu nose “zgusnuto značenje”središnjih polja. Bergstrom to ovako definise:”Neki umjetnici pokušavaju da odvoje uobičajene atribute ( i simbole ) od religioznih scena i daju im nezavisno postojanje ili egistenciju, kao sumbolicka mrtva priroda.”
Takva mrtva proroda nalazi se na Gospi od Škrpjela oslikana na borduri tavanice u dvadset dva polja što predstavljaju košarice sa cvijecem. One su basta Djevičih vrlina; jer, ako je( po jevrejsko-hriscanskoj tradiciji ) Bog stvorio svijet jezikom izabranog naroda, onda se dvadest dva slova njegove azbuke mogu smatrati osnovnom građom vaseljene a Bogorodičini atributi najljepšim prostorom svijeta.
U ovoj cvjetnoj bašti, razlikuju se: ruže, karanfili i ljiljani. Karanfil, kao simbol djevičanstva,i ljuljan imaju značenje koje se podudara sa značenjem ruže i oktogona ( koga osmougaona krstionioca povezuje s djevičanstvom ). A cvijet s najizraženijim simboličkim značenjem je - ruža. Kao što je poznato,ona raste u baruštini a ostaje čista.Predstavlja izvor života. Po Svetom Ambroziju , prije grijeha prvih ljudi, ruža je postojala bez trnja u zemaljskom raju. Njena ljepota i miris treba da podsjete čovjeka na izgubljeni raj, zbog čega se Djevica i nazvana “Ružom bez trnja”.
Prema tome, bordura od Djevičinih atributa može imati značenje vijenca od ruža ( kao memento na molitvu ). Molitve ružarija usredsređuju razmisljanje na život Bogorodice i Hrista, što je tema središnjih polja.
Do ovog mjesta je čitanje značenja ikonološki uobičajeno i, možda, čak, poželjno s pobožnog stajalista.No, postoji li još nešto - što svemu daje poseban ton !?!I mada ih ima koji tvrde da slika što se čuva u Čuvarevoj kućici na Gospi od Škrpjela - nije najraniji Kokljin rad za Gospu i da to nije šezdeset šesta slika što je trebala biti postavljena iznad ulaza, ovdje neće biti govora o tome. Po srijedi je nešto drugo! O ruži se radi, jer se ruža može shvatiti i kao dokaz postojanja mističnog centra, zato što - razvijanje nauke od šesnaestog vijeka, dobrim dijelom ,ide uporedo s s magijom i legendama!I o brijevima je riječ! Jer, brojevi i mistika brojeva izazivaju naročitu pažnju.
Značaj koji Biblija daje izvjesnim brojevima vuče korijen iz jevrejske obnove pitagorejske mistike brojeva ( aleksandrijsko doba ) a ova je bila nadahnuta egipatskom magijom riječi.( Potvrđuje li to prisutnost sibila pokraj proroka; aluzivno povezivanje hrišćanstva i drugih, usputnih mističnih škola?)
Tako, osam je broj Novog zavjeta, odakle su uzete teme tavanice. I zbir jednakih površina koje dominiraju šemom tavanice, takođe je osam! To su forme repeticije oktogona, zatim, krsta, te oblici sa figurama jevanđelista. Osam teži da ujedini racionalno i iracionalno, konkretno i apstraktno - pa je u krstovima predstavljeno po osam andjela u igri. U jednom krstu ih je devet, broj koji je njihov atribut, jer se u Bibliji govori o devet anđeoskoh horova. U drugom je, pak, sedam anđela, što je broj svetog Duha - savršenstva. Preko sedmokrakog svijećnjaka( bitnog kultnog predmeta Starog zavjeta, čiji je atribut broj sedam ) taj broj predstavlja ideju kontinuiteta i usavršavanja starozavjetnog bogosluženja u Novom zavjetu. Šest anđela u krstu, u kome se nalazi i grb Perasta, ima i poučno amblematsko značenje.
Ali i više od toga! Sjedinjeno sa značenjem konopa, znakom pomoraca, odnosno, najstarije i osnovne strukture Boke (Konopljari) - daje i dublji smisao ( ram svih kompozicija na tavanici je drvorez u obliku konopa ). U heraldici, konop predstavlja malu, ali određenu vrstu; udružen sa drugim elementima često daje specifično značenje!
Ono je, možda, jesnije rečeno u kartuši, što je Zmajević dao izraditi i postaviti iznad portala svog mauzoleja . Tu se oko nadbiskupovog grba nalazi prepleten konop, na spcifičan način, kod kog čvorovi grade matematicki znak beskonačnosti, znak reda što uvijek iznova izvire; preplet što, opet, ima uobičajen oblik kakov se često srijeće u vrhu Rimske kurije.
Taj konop, na tavanici, treba da poveže rezličite elemente, dajući im novi smisao, kao u geslu:”Čvrst mada nevezan”.(On pokušava povezati i struje koje smatraju da se izlaz može naći i drugim putevima a ne samo pomoću katoiličke konfesije, neravno, ne isključujuci je, već - čiji način traženja može biti osa ujedinjenja) Ilustracija tog stava je pučko tumačnje gesla što ide uz krst koji drže dvije ruke ( grb Perasta ): “Samo sloga u vjeri spašava” ( A zapravo:”Nos gloriari oportet in cruse Domini nostri Jesu Christi”) .U tom smislu, šest anđela što drže grb nose poruku da Perštanima, kao i Jevrejima ( koje Solomonov pečat, odnosno, broj šest, povezuje ), njihovo ustrajno i složno vjerovanje pomaže u savladavanju teškoća.
Jasno je da raspored kompozicija u oktogonima, anđela u krstovima, simboličkih mrtvih priroda, njihovi brojčani i geometrijski odnosi čine gematričku šemu, koja je dio jevrejske kabale, zasnovane na aritmetičkom i geometrijskom tumačenju riječi iz Biblije.
A budući da je jak pitagorejski uticaj na jevrejsko-hriscansku tradiciju nesumnjiv, ne treba se začuditi ako osam i ovdje ima značenje broja kosmičke ravnoteze. On je broj glavnih pravaca kojim se dodaju paralelni tokovi. U gematričkoj šemi tavanice dva glavna a naizmjenična pravca su pravac repeticije oktogona i pravac repeticije krsta, koji su dio istog toka! Svaki od elemena takvog kružnog kretanja ima svoje značenje, kojem se dodaju značenja usputnih tokova. Riječ je o preplitanju detalja sadržaja!
U repeticiji krsta naglašeno je prisustvo paralelne strukture! Broj sedam, jednako kao i broj pet, nagoni na takva razmisljanja, naročito ako se povežu u interpretaciji krstovi i ruže. U krstovima se andjeli igraju i sa sedam ili pet ruža, kako su i apsotoli grupisani oko odra Bogorodice u kompoziciji “Smrt Bogorodice”; u lijevoj skupini ih ima sedam, iznad odra pet. Ruže se ne nalaze na onim mjestima na kojim je to uobičajeno ( na svakom kraku po jedna ruža a u sredini, na mjestu gdje se na raspeću nalazi Hristovo srce - još jedna ) kod neskrivenog prikazivanja tog značenja, nego su date rasute po krstu i samo na prvi pogled imaju dekorativnu funkciju. U osnovi predstavljuju Hristove rane, kao Bogorodičine žalosti!
Valja dodati da nije rijedak slučaj da se u prostorima gdje se dodiruju konfesije- miješaju ikonografije, rijetko iz neznanja a češće, međutim, dolazi do svjesnog preuzimanja. U takvim djelima nalazi se ponekad prikriveno značenje kojim se ističe postojanje određenih rituala. Ugavnom su to sporedni predmeti koji ne zadržavaju pažnju! Brojni su takvi primjeri iz graničnog područja katoličke i protestantske konfesije( od “Bijelog labuda” sa Bošovih slika pa do Brantove organizacije ili Fausta kod Rembranta).
Iza naizgled nevinih mrtvih priroda, u kompozicijama, u pejzažima - krije se često dobro prostudirana namjera. A nemogućnost da se dođe do kraja, da se iščita trag potpuno zaokruženo, dolazi otuda što njihovo značenje stiže do posmatrača onako kako jedino može da dopre: prikriveno potrebom konspiracije; osobinom simbola, atributa, znakova i različitih predmeta da se mogu na različite načine interpretirati; opterećeno razlikama u gledanju na svijet u vrijeme nastanka umjetnine i trenutka recepcije; unaprijed dozvoljenim i poželjnim odgovorima…
I u tome što, u takvim prilikama - sve što se može reći, saopšti se, najčešće, pomoću uobičejeno prihvatljivih stvari, tumačenja…A to stoga da bi u moru mogućnosti i kombinacija - bilo teže dokazati, povezati sve te zanimljive teološke, filozofske i političke namjere koje, u svakom slučaju, ukazuju na potrebu za - vezama u doba baroka.
O LJUBAVI I SMRTI U JEZUITSKO VRIJEME
( El Greko i Rembrant )
1.
Za previše religiozne ljude, ovaj svijet je prolazno mjesto u koji uvijek mogu naknadno svratiti , vjerovatno, zajedno s – anđelima. Po takvom shvatanju – Domenikos Teotokopulos, nazvan El Greko, došao je u Toledo da bi zapalio luču na sopstvenom grobu, koji je za života podigao!To je visok i lelujav plamen, čiji se dim uvukao u široke španske grudi.
A taj Grk nikad ne izlazi napolje, po žaropeku juga, nego kad se nebo spusti, kad oluja naiđe nad Toledom. I njegov plamen ne pravi sjenku!
2.
Čovjeku nije dato da izravno vidi svoj lik, ali može da gleda svijet i tamo potrazi sebe. Tako, po velikoj seriji autoportreta Rembranta van Rajna pretpostavlja se kako je izgledao taj izuzetni slikar. Ali, Rembrant to cijelog života nije znao, nije mogao znati. Zato je stalno pokušavao da dohvati tu nedokučivu sliku! Jer, čovjek ne može da vidi sebe direktno ne samo zato, jungovski rečeno, što čovjek ništa ne zamjećuje do kraja i ništa ne shvata u cjelini, nego stoga što je uskraćen za neposrednu vizuelnu komunikaciju sa samim sobom. Bez odraza u vodi, u staklu…čovjek uopšte ne bi imao predstavu kako izgleda. Ovako - naslućuje, manje ili više približno!
A kad je Rembrantu umrla žena, koju je volio na način na koji se samo žena može voljeti - kao neko ko je jedini sposoban čovjeku podariti djecu - on je u njenom omiljenom ogledalu stao da traži voljeni lik. A našao je svoj promjenjljivi izgled! U zrcalu može prepoznati sebe, dotaći svoju pričinu, čak, ali sjenka se na njegovom licu neprestano mijenja i nikad ne može stati mirno, zaustaviti se se da bi slikar radosno pogledao sebe, kao sto je očima upijao svoju ženu. I vrijeme mijenja njegov lik ,iz časa u čas, a njegova melanholija je sve veća, raste iz godine u godinu. I to se vidi u tim autoportretima; jer, unutrašnju prirodu čovjek može da naslika mnogo vjernije, skoro kao krajolik, to - da, ali svoj izgled, to - ne!
3.
On je, zaista, Grk, pravi - Grk. Preko Krita i Venecije je stigao u kraljevsku Španiju, ali iz ostataka antičke a ne viznatijske Grčke, s kojom ga prečesto mnogi povezuju, zbog pravoslavne konfesije kojoj je pripadao. I ikona što ih je u mladosti slikao, apstraktnog, praznog i inverznog prostora u kome lebde izdužene i nezgrapne figure!
Naravno, to se samo tako čini. Jer je El Greko zapadnjak po duhu svoje umjetnosti, više nego bilo koji zapadni slikar njegovog vremena. On je gotski slikar na prelazu iz manirizma u barok.To je, prije svega, po suštinskim odlikama gotike: njenoj težnji ka spiritualnosti, dubini duha koja se očituje iza neproporcionalne visine ljudi, smještenih ispred kamenog pejzaža a ispod uzburkano niskog neba; ali, još više, gotika se ogleda u uglastosti forme, u prelomljenosti linije sa kojom su oblikovani predmeti. I po namjeri da se život podredi zagrobnom svijetu!
To je sve palo na žedno protobarokno i barokno tlo, kao kiša kad natopi sasušenu zemlju. Jer, barok i počiva na renesansi a ova je preporođena antička slika svijeta, tako da se tu srelo El Grekovo porijeklo sa nemjerom da se načini novi tip čovjeka, iduženog po antičkom kanonu, gdje likovi hrišćanskog neba podsjećaju na junake kakvog helenskog rata.
Daleki odsjaj te ideje je i “Bijeli anđeo” iz Mleševa, atletski građen visoki predstavnik nebeske hijerarhije, što se odmara na grobu. Ta freska pripada dvorskom stili vizantijske umjetnosti a ne ikonama i monaškom načinu doživljaja vaseljene - stilu koji tokom srednjeg vijeka produžava život osjećaju antičke ljepote pred ljudskim tijelom.
Poput “Bijelog andjela”, ni Teotokopulosove figure nemaju sjenku i kao da nijesu više na zemlji, nego su jednom nogom zakoračile u onaj svijet, u melanholičnu zagrobnu strast. Jer je u El Grekovo vrijeme Španija jezuitska zemlja, kao ni jedna druga,koja se plaši smrti kao što se dijete boji oca kad teško zgriješi.
Stoga joj stalno i iznova idu u susret, u svakodnevici kao i u umjetnosti što se doživljava kao vid religiozne metafizike! U njoj, mršavi, visoki i blijedi, najizrazitiji sinovi Španije, obučeni u crno - sa krstolikim mačevima - u korotno odijelo oblače svakog pokraj koga minu.
Španija je grešna djevica ili nevina bludnica, zbog koje plamte lomače na trgovima i raskršćima Evrope. I ne zna se jesu li vojnici ili sveštenici oni što spaljuju i vješaju a onda, pjani od krvi, mole, poste i nose košulje od kostrijeti, hodaju u procesijama, bosonogi gaze po krševitoj i krivudavoj stazi - da se ne bi uzoholili od tolike smrti i da okaju krivicu što su - živi!
4.
Jednom je Rembrant našao crte lika svoje žene u mladoj i lijepoj služavci.I u predvečerje ju je smjestio na svoje lijevo koljeno i, donekle sablasnog izraza, s pićem u ruci nazdravio svoj ženi, za koju mu se načas učinilo da se osmjehnula u ogledalu.
Od tada stalono pomalo pije uz ribu koju svakodnevno jede. U namjerno prosutim kapima piva ili vina na stolu zna satima da gleda kako bljeska lik njegove žene na smeđecrnoj pozadini starog drveta. Kako se cakli zlatnoružičasto osvjetljenje! U kapi vina crvenosmeđa sjena pada po blatnjavoj ulici gradske četvrti, gdje dronjavi i isprani, šareni veš visi s prozora.Raširila ga je njegova služavka a Rembrant do sumraka čeka da ga pokupi njegova žena.A u kapi piva zlaćana zelenocrvena zluz toči iz tropskog voća što ga je za probu načela njegova žena, na obali, kraj velikih jedrenjaka što istovaruju robu s Istoka. I plameni odsjaj obasjava daljine!
I sve tako, putuje u mašti za osmjehom što ga je vidio nakratko u ogledalu, poput zraka kosog sjevernog sunca što ponekad mine kroz vrata podruma s pićem - kamo izbija golema vlaga iz kanala.
A u praćenju žene u kupovinu po dućanima i na brodovima može se naći srećno vrijeme u kome je gomilao neobične predmete u skupocjenom ateljeu njegove kuće u prestižnom kvartu, prepunom čudnih zbirki sjajnih kapa, predmeta od kože i bakra, mletačkih slika, oružja, dragulja, krzna… Očituje se u tome i smisao za materijalizaciju na slikama, za pokret u osvjetljenju, za ljudsko lice - za svoj lik. Bio je sretan sa svojom ženom a bez nje - tuga ga sve više nagriza, kao što crvotočina razjeda sto za kojim sjedi.
Iz tih autoportreta, od najranijih, na kojim je prikazan pomalo gizdavi buržuj prvog modernog građanskog društva, do posljednjeg, sa čijeg platna se kezi siromašni i zaboravljeni starac - čita se da je svim čulima ljubio svoju ženu, da je volio da je slika nagu, obučenu…
I da je strašno patio kad je umrla. I kad su umirala njihova malena djeca.To - da, to se dobro razabira u tim autoportretima! I sve što vidi on zna savršeno da naslika, ali jedino sebe ne vidi kako treba, to-ne, nako približno, jer, samo tako može znati kako izgleda!
Kroz izmjenu svjetla i sjene posmatra i prašnjavu boju - dok je pravi od u prah smrvljenih tvari - kako pada na predmete života: na stvari, na nakostrijesšeni brk, na baršunastu kapu, na kist, na zlatni lanac…Pala je ta boja i na besmisao prolaznosti života, jer se za njega život pretvorio u kratku iluziju, samo tren prije nego je postao starac, u pohabanom odijelu , koji nema što staviti na glavu pa je uvio krpom.Čelo mu je zborano, oči nemirne a linija usana izvijena na dolje. Pred njim, bojena prašina čini od zraka kosmičku sliku svijeta, tako da se može slijediti njen spiralni tok, pratiti krivudavi užas pred tajnom ispraznosti života usljed gubitka ljubavi.
Slikaru se volja za vizijom neposrednog spokoja jedino vraća kad slika sina! Taj čovjek stalno ćuti - boreći se sa samim sobom - i vječno tumara glibavim ulicama svog kraja, gdje zlatna boja treperi u prozoru, ispod kog se igra njegov jedinac. Krijući ga posmatra kako odlaže igračke, ulazi u kuću i sijeda za skamiju. Ima sličnu kapu kao Rembrant u mladosti, kad je slikar bio imućan. Jedna šaka mu je nemarno pala preko ivice…
Ali i tu cvjetni prah sjete ovija dječakove oči zadubljene nekud u prazno - sjenka lake tuge i tu prati samoću svari, kao nijemi pratilac tragike. Jer je sve prolazno a jedino je svjetlo-tamna drama trajni sponem na izgubljenu strast, na vremenitu legendu…
Nakon dugog prikazivanja predmeta oko kojih čestice vazduha lebde kao kruženje nostalgične atmosfere, Rembrantu se javila misao da melanholija vlada prirodom na sličan način na koji tuga, pomoću nerava, upravlja njegovim tijelom. I zato secira leševe. Pokušava da nađe način da prekine protok tuge kroz nerve. Da zaustavi gorčinu što izvire negdje nasred prostranstva njegovog bića!
Nije uspio pa je potrazio pomoć u doktora, prvo, čuvenog anatoma Deimana a,onda, i Tulpa, još poznatijeg. I u filozofa Spinose, koji u istoj bijednoj četvrti, nekoliko ulica podalje od Rembranta - piše knjigu o postojanju izvjesne tajanstvene supstance. I da je sve u vaseljeni samo njena metamorfoza! Kao misteriozne posjednike tajnog znanja o tome, Rembrant crta “Doktora Fausta” i slika “Filozofa!” A za platno “Suzana i starci”, kao predložak ,uzeće portret svoje žene. To je odlučio! Ali - ne posutu srebrnim prahom noći, nego jedru, moćnosvijetlu ženu što zaokuplja prostor poput venjenja prirode u jesen.
5.
A kad vojnici-sveštenici, gonjeni numinoznom morom, putuju iz Toleda za Santjago di Kampostele, u njihovu čast spale kakvu vješticu, siromašnu mučenicu, čijeg muža uzme u kočiju - inkvizitor, da se zabavlja usput. Da bi mu brže proteklo vrijeme na putu, nagom jadniku inkvizitor stavi na muda gvozdeni krst, što dostojanstveniku nebeske pravde , na uzicu, povazdan visi o vratu - tako ga uglavi da mučeniku jaja dođu između krakova krsta. Onda ih obavije tankim špagom ili, ponekad, kožicom, ili tankim lančićem na kojem visi krst - stegne ih da se ne mogu mrdnuti. I tada zavrće muda, tim vjerskim gvintom inkvizitor cijedi ekstatičnu agoniju kao da će koncetrat žudnje za smrću natočiti.
Ukolio, pak, neki inkvizitorov velikodostojnik pogine u borbi za vjernost konfesiji, tad se svi tiskaju oko groba, naginju prema pokojniku, kojeg polažu u zemlju - šapću preporuke bogovima što, iznad njihovih glava, vitlaju nebeski prostor nadnaravne vizije iz sna; nasuprot takođe iracionalnoj, ali pozorišnoj sceni što se odvija na zemlji. Jer je u Španiji sve san i teatar!
Zato tu nastaje na hiljade dramskih tekstova i romana, na čijem vrhu je”Don Kihot”. Servantes piše o čovjeku koji u realnosti vidi iluziju. Na tome se zasniva ponajbolja španska umjetnost, jer, na tome počiva i španska stvarnost - sva od žarke jarosti mjesečevog srebrnocrvenog svjetla, kroz koje promiču crne koštunjave ljudske spodobe što proklinju život u slavu smrti.
Oni su osvojili nepoznati kontinent - finansirani evropskim bankarskim doznakama; pošto je pala Vizantija pod Turke - krenuli su novim putem za Indiju. I sve to u transu, spiritualnoj groznici što ih vuče u strahotnu neizvjesnost, poput tamjana koji ih mami u malene i zagušljive crkve, kao da su ortodoksni šizmatici…
Odatle izlaze žazarenih očiju i pognuti! Jednu ruku drže na grudi, raširenih prsta, a drugom stežu balčak, dok im ne pomodre bijele šake. Poslije molitve se isprave i krenu u žestoka osvajanja, u otimanje prostora i gradova, u rušenje kultura i civilizacija, progone svakog ko je druge vjere, posto su iz svoje zemlje otjerali Jevreje i Muslimane.
A sve to da bi u Španiju dognali što više zlatnih i srebrnih predmeta, čiju umjetničku vrijednost ne priznaju. Stoga ih pretapaju u svijećnjake za crkve, u ampule i putire, pikside, okove Biblija… U drške svojih mačeva!
6.
U jesen je Rembrantova žena znala da se odšeta u polja izvan grada, u prostor gdje širina kao da nadmašuje visinu Holandije pa Rembrant crta i slika pejzaže - poput Segersa i drugih njegovih zemljaka - u kojima tri četvrtine platna zauzima zemlja a jednu četvrtinu nebo, odakle prigušeni snop svjetlosti obasjava središte slike. Ističe štimung održavanja života, protokom nevidljivih talasa dok zapljuskuju drveće i vijugave ceste…Tu su i čestice koje kruže oko predmeta, sudaraju se i prožimaju - iskre što se odbijaju od središta života vlažne zemlje otrgnute od mora. Tu je difuzna svjetlost duša prirode!
Kod Rembranta je priroda, kao i čovjek i predmeti njegove svakodnevice, samo povod za svjetlo-tamnu prastaru pripovijest o dvopolnosti bića, o muško-ženskom principu oličenom u nevinoj prirodi u koju prodire svjetlost, kroz koju prolazi svjetlost kao kroz vitraž kakve crkve.
A u vrijeme kad je Rembrant tek počinjao da razmišlja o takvim stvarima - u Rimu je skončao čovjek koji je pisao o sličnoj svjetlosti.
Niz godina prije toga, bio je sveštenik u splitskoj nadniskupiji! Zvao se Marko Antonije De Dominus. Jednog dana je uočio da se svjetlost, koja prolazi kroz nebojeno staklo prozora - razlaže u boje! Poslije je skinuo mantiju i otišao u London da tamo izloži svoje viđenje! Pošto se u starosti pokajao, otpotovao je u Rim da traži oprost. Tamo su ga držali u zatvoru do smrti, onda spalili.
Prošlo je više godina od kad je tragično zavrsio taj Splićanin, čije je djelo dugo, tinjajući, ukazivalo misaoni pravac odvažnim umovima , kakav je, na primjer, Njutn - kad se desilo nešto neobično a svakodnevno u blizini Rembrantove kuće u jevrejskom kvartu.
Naime, Rembrantova služavka je srela njegovog sina na trgu. Dječak je uzbudjeno govorio, pričao je o mački koja se omacila u dvorištu iza kuće! Žena je sjela na klupu, sa strane, zagrlila dječaka, nježno ga obujmila rukom. Vlažni sumrak je već pao pa se Rembrant tek nazire u pozadini. Nešto traži ili, možda, samo prolazi ili, ipak, kao da nešto radi, vjerovatno cijepa drva, što li, teško je reći, jer se ne vidi dobro od mraka…
Ali je sigurno da je on susret njih dvoje vidio. I naslikao majku sa djetetom u naručju. Još je dodao i zavjesu , ispred scene, polunavučenu na šipku, kao na pokretnim sanducima lutkarskog pozorišta.
Čudna slika, tim čudnija, jer je na zemljanom trgu, posred platna, prikazana mačka o kojoj je govorio njegov sin. I blaga svjetlost, fokusirana u centar, iznad mačke! Kompozicija je nazvanoa“Sveta porodica” ("Takozvana porodica Holhaker").
Iako se za njega ne može reći da je religiozni umjetnik, cijelog života je Rembrant upotrebljavao istu Bibliju kao literarni predložak. I u njegovom testamentu se nalazi ta knjiga, pokraj pribora za slikanje, kao, bezmalo, sve što ima da ostavi sinu.Otvara je da slika starozavjetne teme a od novozavjetnih ga interesuju i usputni biblijski tekstovi, apokrifi, kakav je onaj o - mački, sa krstolikom mrljom na leđima, koja se omacila u čuvenoj vitlejemskoj štalici.
Pa ipak, ta slika je tipična žanr scena kojoj je dodato religiozno značenje svojstveno holandskoj umjetnosti u vrijeme stvaranja moćnog građanskog društva! Izraz je potrebe za mistifikovanim naturalizmom, realizmom iznad kojeg jedva primjetno lebdi numinozna legenda. A to stoga što je, za racionalne ljude, svakodnevni život ispred svega pa je u Holandiji i sveta pripovijest dio savremene istorije, ali data u obliku daleke aluzije.
Na primjer, dok drugi slikaju bogove, zapravo, religiozne i mitološke teme, Holanđani, u Rembrantovo vrijeme, za osnovni motiv likovnog interesovanja biraju predmete iz svakodnevice! Tako je nastala specificna holandska mrtva priroda sa oskudnim tragovima religioznog ili mitoloskog konteksta kome su ti predmeti pripadali.
Pošto drugi slikaju bogove, Holanđane, pak, više zanimaju predmeti koje bogovi upotrebljavaju!
Stoga Istočnoindijska kompanija donosi trbuljastim brodovima tovare i tovare neobičnih predmeta iz daleka, iz maštom preobraženog dalekog svijeta orijenta.A Holandski slikari tome daju posebno značenje!
Tako, kako smatra Bergstrom, kada njihov umjetnik izradi na platnu istočnjačku vazu s ružama, tulipanima i ponekim nezaboravkom- taj buket predstavlja prolaznost i kratkoću života. Ukoliko se tome priključe insekti, nose finije značenje! Po tome, tema prolaznosti može biti praćena, na velikoj udaljenosti, ne samo onom uskersnuća, nego, posmatrana sa još veće daljine, i temom spasenja, putem milosrđa, ako se u takvim mrtvim prirodama nađe i komad hljeba sa nešto malo vina u staklenoj boci…
Isto tako, dok svuda u svijetu slikari i vajari predstavljaju mršave ili drobuljave raspete bogove, najveći holandski umjetnik je naslikao raspetog - odranog vola! To je osveta za nepravdu što je Rembrantu nanesena - kako sam umjetnik drži - za smrt njegove žene, koja viri iz otvorenih vrata u pozadini slike.
I to mu njegovi sugrađani ne mogu oprostiti! Za tu sliku Rembranta izvan Holandije čekaju lomače i zgrade prepune vješala koja se njišu. A samo u njegovoj zemlji ga je ophrvala ćutnja, ledena tišina s kojom su ga okovali njegovi sugrađanji. Niko ga ne dira, niko mu nije ni riječ rekao - jedino su protestantski sveštenici za njegovu drugu služavku kazali da je “kurva slikara Rembranta”. I porudžbine ga zaobilaze kao da je kužnik koji svoju boljku liječi s malo vina ili piva. Sve drugo je mogao da naslika, svašta je mogao da kaže a samo to - ne, to mu ne mogu oprostiti.Udario je previsoko!
7.
I tako, Teotokopulos spušta u raku tragičnog viteza-sveštenika, kojeg je Servantes opisao kao uzvišenu ludu i time ga uzdigao do simbola jednog vremena i njegove borbene vjere!
No, kao što za Don Kihotom ide Sančo Pansa, njegov pučki ekvivalent, tako iz slike “Sahrana grofa od Orgaza” i, još više, iz slike “Oluja nad Toledom” - ali i iz cijelog El Grekovog opusa - izbija neka dobroćudna naivnost, narodska nevinost i čestitost duha. Zbog toga je jasno da taj melanholični Grk pati jer voli, kao da je najšpanskiji Španac; on ljubi Toledo, voli taj šturi krajolik, te sure bregove prepune granita. Sve je tu u venjenju, sve je mršavo i golo, pa priroda pokazuje svoje kosti - krše, sa kojih je opalo meso a ostala samo čapra, bijedni tragovi žbunja i vegetacije. Iako munje sijevaju i mada jaka kiša nailazi, čini se da je to samo kratkotrajni oporavak pred samrtni ropac, prije nego se život u toj pustoši potpuno ugasi. Toledo je takav, ako je vjerovati tom usamljenom Grku!
A osim u antičkoj Grčkoj, dvorskoj Vizantiji i, najvjerovatnije, ponekog u duždevskoj Veneciji - on nema nikog u umjetnosti. A u životu ima obitelj. Toliko je osobeno njegovo djelo da se ne nastavlja ni na koga i nema nikog ko bi ga produžio, osim sina koji se jedva batrga u slikarstvu. Sam je i jedinstven!
Ali, kad u dane praznika običan narod uđe u crkvu, u kojoj je njegova pala “Veznesenje”, kad vidi nagog i mrtvački blijedog boga kako se nadnosi nad prirodom - sjeti se mnogih rukotvorina što ih je izradio, rezbarija s nezgrapnim i, donekle, grotesknim oblicima a, zapravo, obojenim mavenim lutkama od drveta sa stvarnom kosom, nalijepljenom ispod trnovog vijenca od prave živice. I krpica oko bedara je od istinskog platna a krv se vidi ispod eksera kojim su dlanovi pribijeni na krst. To španski narod pjeva svoju tugovanku na istim trgovima i raskršćima gdje su vojnici-sveštenici palili lomače i podizali vješala. Ta beskrajna balada je o ljubavi i mržnji, nadi i zloduhu, urokljivosti i anđelima, malim nevidljivim amorima što lete naokolo poput muva zunzara…
A kad izađu iz crkve, tim ljudima su oči zažarene od opojnosti nebeskog obećanja pa krenu posrtati od ogorčenosti na svoj život i na svijet uopšte. I od izgladnjelosti, jer, ne jedu ništa, osim tamjana udrobljenog u svetu vodu iz škropionice. Zato njihove duguljaste galije i donose toliko te stvrdnute smole.
Sem tamjana iz Afrike, trgovci dovoze u Španiju i skupopcjeni tekstil iz Vencije a najbolje materijale dopremaju čak iz Kine i Indije. Najviše crnu tkaninu od fine čoje, pliša ili damasta, kao i prebijelu zlatom protkanu svilu. To zato što svi hoće dostojanstveno da izgledaju, u svakom ternutku, a posebno ukoliko poginu pa moraju iznenada da se predstave na nebu. Stoga ih tekstil zanima! I pokoji zlatni i srebrni detalj na maču, kao i dragulj što bljesne kad se bodež istrgne iz korica.
Taj narod je napunio crkve dragocjenostima a svoje domove ostavio prazne, jer, on, zapravo, i nema kuće, nego odbrambene utvrde u kojima stanuje. U njima drži škrinje za robu, za svoju svečanu nošnju, koja je skupa koliko negdje drugo kuća. Ti bauli im služe i kao sto i kao krevet. I to je sve, jer oni nemaju ni soba ni arhitekture, nako crkveno-vojne. Ni namještaja, ni posuđa - ništa, osim te škrinje, okovane gvozdenim kopčama, u kojima drže zlatne i srebrne dragocjenosti , koje će, kao zavjetni dar, pokloniti crkvi. Jer, za njih je ovaj život samo šturo polje smrti. I ništa više!
8.
Holandski narod je hrabar kao ni jedan drugi. Nakon što su se odbranili od jezuitske Španije, oni se s morem otimaju za svoju blatnjavu zemlju, s bogovima mora se svakodnevno nadgornjavaju oko nasipa i kanala, kad plima preplavi bedeme muljem i živim pijeskom, a s bogovima rata pljačkaju španske, portugalske i francuske lađe, na otvorenom moru, koje se vraćaju s Istoka da prodaju kameninu i druge skupocjene predmete.To - da, zbog imovine se vrijedi tući i s najvišim, to se samo po sebi razumije - jer, kako bi Holandija drugačije postala tako veliki posrednik u trgovini s Istokom.
Ali, da zbog ljubavi čovjek učini tako nešto kao Rembrant, e, to ne mogu prihvatiti! Drže da je po srijedi pretjeranost mašte koja ne izvire iz zemlje, iz isušenih poldera, već dolazi odnekud s juga, u vrijeme južnih vjetrova, kad strastna egzaltacija poprimi obilježja čeznje za neizrecivim.
Na to im Rembrant nije imao što odgovoriti, nego da ih uputi da iznova protumače njegovu sliku “Noćna straža”- koja predstavlja jedan od tri vrha njegovog razjašnjenja sa samim sobom, sa bogovima i sa ljudima!
Naime, ovaj se put taj usamljeni čovjek prerušeno ustremio na osnovnu vrijednost tog jedinstvenog društva, na ljude koji su nekoć cijelu noć hodali, pod ratnom opremom, do granice svoje države, da bi čuvali svoju Republiku, da bi branili svoju slobodu i pravo na svoj kruh! Da bi trgovali i bogatili se! I prkosili lomačama na trgovima i vješalima na raskršćima Evrope što su podizana za njih! Na ovom velikom platnu Rembrant je prikazao jednu takvu građansku četu kako kreće na paradnu dužnost, dok kači mačeve o svilene ešarpe, umeće visoka i vitka šarena pera na široke šešire. U rukama su im koplja i izvezene zastave.
Tu je veća pažnja poklonjena materijalizaciji predmeta, nego rumenim, okruglim i pomalo zadriglim, samozadovoljnim vlasnicima tih predmeta!
I sve ovija polutama, svjetlo-tamni odnosi baroknog štimunga promjenjljivosti stvari i bića! A svjetlosni bljesak osvjetljava teatarski neočekivani centralni lik ove kompozicije - figuru - starmale djevojčice! Taj se čovjek tuče i sa ljudima i sa bogovima, da bi, nakon ćutanja i dan i noć, progovorio, u ateljeu, u blistavom likovnom dijalogu sa samom sobom a kao da priča sa svojom ženom dok je bila dijete. Ista boja kože je odaje i oči. I pretpostavljeni izraz znatiželjne pažnje dok ga srijeće njegova najveća ljubav iz životne dobi kad je još nije poznavao.
Ali, to što je, uprkos svemu, najnježniji oblik svoje ljubavi pretpostavio njima - tek to mu, svakako, ne mogu oprostiti. Jer, ta straža i njega čuva da ga ne objese ili spale kao mnoge i prije i poslija! A on je iz mraka mučki napao čuvare njegove slobode izražavanja, uhvatio ih je u trenutku kad se razmeću otmenim materijalima: plišom, damastom i drugim skupocjenim tkaninama; kako se gorde detaljima od srebra i zlata i keramike, kamenine, kalajnog emajla…
Nihovi domovi su prepuni srebrnine i porcelana, lakiranih panoa, čajnika, satova, svijećnjaka, svakojakih ćasa… Te stvari stoje na namještaju obloženom orahovim furnirom, mahagonijem ili drugim skupocjenim drvetom, koje je mnogo više traženo od namještaja dekorisanog mesinganim prahom nazvanim holandsko zlato.Sve se prevlači lakom iz Kine, sokom drveta formiranim od različitih pigmenata, koji se poslije stvrdnjavanja može rezati nožem, ili vernis-martinom, najuspjelijom zapadnjačkom imitacijom. S njima - radi zaštite ljubljenih stvari - premazuju svakakve predmete - od namještaja i nosiljki pa sve do kutijica za burmut i šatula - jednako kao što Holanđani običnom farbom boje, u različitim svijetlim bojama, zidove kuća kao i ragastove vrata i prozora , zatim, saksije za cvijeće i vaze, kao i cvijeće od keramike a ponekad, čak, i od kamenine.
I sve ukrašavaju dekorativnom valovitom linijom baroka - ornamentom u obliku slova S, kakve su i stepenice što dominiraju Rembrantovom zagonetnom slikom “Filozof”.Kao u nekoj moćnoj crkvenoj keliji, ako ne u vatikanskom crkvenom zatvoru - prikazan je nepoznati mislilac kako sjedi na stolici a ispod prozora, kroz koji se probija svjetlost u, gle čuda - česticama ili, čak, možda, kao najnevjerovatnije od svega - talasima, koje, ipak, mada je potpuno neobjašnjivo, moguće da nagovještava oblik stepenica?!
Neko je već primijetio da bi to mogao biti Spinoza, kad bi se, u tom smislu, mogla protumačiti vatra prikazana u desnom donjem uglu slike! Ali, zbog pomalo obojene svjetlosti iz prozora, najprije će biti prikazan splitski nadbiskup,kako čami u vatikanskom zatvoru, Marko Antonije De Dominus, dekan vindzorskog univerziteta, čovjek čiji je pepeo rasut po kamenim pločama rimskog trga, zajedno s pepelom njegovih znamenitih knjiga - nedaleko od mjesta na kome će okamenjeni general isusovačkog reda, u zidnoj niši, vjekovima nogom prstiti ženu kao da je gmaz što se izdiže iz mraka. Za razliku od njega, De Ddominus je okrenut prema svjetlosti - sav u mislima o onome što čita iz otvorene knjige, taj učeni raspop - dok su mu iza leđa zatvorena vrata. Ona bi mogla predstavljati nadu u spasenje da su, makar, otškrinuta! No, za onog ko je spaljen na lomači po nalogu jezuita - ta su vrata zabravljena, kao razdjelnica između pravednika i ostalih…
Prema tome, na dnu stepenica, pokraj vrata a ispod prozora okupanog u svjetlosti - sjedi starac kao čuvar i vrata i stepenica i svjetlosti južne zvijezde skupljene u prozoru.Jung smatra da ova slika predstavlja čovjeka zadubljenog u vlastitu podsvijest! A otvorenom knjigom, na klupi, predočuje se da je onaj koji je nad njom - shvatio značaj svijeta, jer je svijet golema knjiga. Ukoliko zaista predstavlja Splićanina, tom slikom se tvrdi i da je prikazani lik, zapravo - tip čovjeka kakav je Markantun Dedominus , kao ga iz milja zovu u Dalamaciji.
9.
Zato Španci vole umjetnost - drže da je ona kristalisani zračak što je pao s onog svijeta! Plemenitost te vizije niko nije vidio bolje od tog pospanjolčenog Grka.
El Greko svjedoči i o tome kako raste narodska otmjenost, barokne, kraljevske Španije - iz šasa u čas, bespovratno se udaljava od života; tako da se oblici na njegovim slikama istežu sve jače, jer,kanda, teže prema nečem višem - razvlače se kao meso sa kostiju jadnika dok ih inkvizicija razglobljuje na spravama za mučenje. Koža, ruke, trupovi mladih nogu - vijore poput platna jedra bez vjetra, zato što u njima nema ni kapi ičega, osim što kroz njih kola providna sveta tekućina a ispod kože - kosti još jedino drži na okupu masna smola.
Žedna su grla tih kostolikih spodoba, kao što je suva zemlja pod njima, Ukoliko, slučajno, kiša poškropi, ubrzo se pretvori u nepogodu. Kad nešto vina protoči, to keležom, u sputenom trbuhu, Španci kvase hostiju!
I to je Teotokopulosova tema. Taj veliki umjetnik nijednu stvar ne umije da naslika onako kako ona stvarno izgleda, nego vazda potrefi isti vid stvarnosti koji je bolje objašnjava od bilo kojeg podražavanja realnosti - jer, njega zanima samo mogući izgled svijeta a ne stvarni!
Zapravo, taj divni čovjek užasno pati, jer - voli! On ljubi Toledo, on voli Španiju i voli Crkvu. Ali, on ljubi i svoju ženu! Kako For tvrdi, morao je Teotokopulos vrele noći, koje vape za tjelesnom nasladom, provoditi valjajući se u mukama dobrovoljne čistote, da bi ujutru pretočio svoju očajničku snagu u uvijek olovna lica, koja žude za nebom, i uvijek crna odijela, koja iskazuju njihovu tugu što su živjeli.
Oni nose naslage pokora što vole, što su ikad voljeli i, kao najstrašnije, što su se prvi ljudi zavoljeli, njihovi praroditelji. Kakva nevjerovatna konstrukcija!
I zbog toga se taj Grk toliko muči, jer, on duboko vjeruje, jer se nada izlasku ispod užasa inkvizitorske katedre, izbavljenju što je s one strane postojanja, a, u isti mah, posmatra i lice svoje žene, u negovim suvim rukama, lice što je s ove strane postojanja, te mile obraščiće, pomalo nabrekle od kozjeg mlijeka i patišpanja, što ga pravi subotom za nenamjerno sjećanje na prikrivenu, daleku i poluzaboravljenu jevrejsku krv, koje još pomalo ima u njenom pregladnjelom tijelu.
Dok sve češće, tako, posmatra lice svoje žene, ponekad misli da je previše ljubavi među njima. A jednom je sanjao da zbog toga njegova žena plamti na raskrsnici hodočasničkog druma - kuda on prolazi u kočiji, u kojoj se inkvizicija igra s njegovim mudima. Od tada, još su izduženije forme na njegovim slikama, blizu granice preko koje bi sve prešlo u nepostojnost - zato što je strah poprimio obilježja požara!
I sve su tanji živci slikarevog nervnog instrumentarija, sve više ga obuzimaju slutnje ljubavlju izazvane adske mogućnosti, koja mu je pod nogama… A to je uobičajena dvouma evropskog čovjeka od srednjeg vijeka!
Naime, nakakav dualistički njacrnji mrak se javlja u umjetnosti već s kraja srednjovjekovlja pa se lagano razvija u renesansi, da bi u baroku potuno zavladao slikom - parlelno sa snažnim svjetlom što, poput snopa iz nepoznatog, naizgled vjestačkog izvora, čini običnim, čak, svakodnevnim najviše vjerske misterije. Taj karamrak je reakcija na humanizam renesanse, na bijeli trag nade očoveječenja života.
U stvari, u srednjem vijeku se povezuje grešna priroda čovjeka sa zemljom, jer se svijet posmatra manihejski: to je prostor borbe dobra i zla.Oni koji potpadnu pod zemaljski uticaj ljubavne strasti vjeran su znak demonske pripadnosti. A na strahu od demona, na toj pomami je inkvizicija upregla svoja bijesna kola kojim upravljaju jezuiti.
lO
Ne postoji čovjek kakav je Hermes Rembrant van Rajn, darovit a običan čovjek - kome bi bolje pristajale Kjerkegorove rijeci: “ Velik je junak koji se s ljudima tuče. A još je veći čovjek što se sa samim sobom bori! Ali, najveći je onaj koji se sa Bogom tuče!!!” I to je tako.
ll.
I eto! Po starom dijalektičkom misaonom sistemu - ništa ne postoji bez svog dobra! Dakle, jezuitski red je, barem, proširio crkveni prostor, svugdje gdje je dospio, učinio ga preglednim. I nije jedino crkveni, nego i državni, jer su jezuiti prilično poboljšali administrativnu upravu, čiji je jedan od izuma - matična knjiga rođenih!
Isto tako, oni su podigli nivo obrazovanosti naroda obnavljanjem, svojem redu prilagođene, antičke – gimnazije!
Iznad svega, oni su idejni i materijalni začetnici - baroknog stila! A veoma dugo nakon renesanse se smatra da patron ide ispred umjetnika, umjetničko djelo je - djelo donatora.
MISTIČNI BRAK ARNOLFINIJEVIH
(Jan van Ajk i Johan Valentin Andreas )
1.
U raspravi o slici „ Arnolfini sa nevjestom“, Ervin Panofski smatra da je razriješio značenje ovog tajnovitog djela Jana van Ajka. Po njemu, riječ je o svadbenom portretu Đovane Cenami i Đovanija Arnolfinija. Onda su se pojavile arhivske činjenice što ih nije znao znameniti profesor sa Prinstona, jedan od utemeljitelja Varburg instituta, kao i ikonologije, naučne grane, koja je istoriju umjetnosti postavila na osobene osnove; dakle - izašli su na površinu podaci što dovode u pitanje tačnost tumačenja Panofskog
Takva je, dakako, nauka: ništa u njoj nije vječito, osim same nauke! Sve u jednom času može izgledati da je završna riječ, dok se ne pojavi nova koja je dovodi u pitanje ili daje novi sud. I umjetnost se ukazuje kao nedokučiva, ali i konačna tvorevina!
No, o kakvim se činjenicama radi, pa prvo je izvjesni učenjak-arhivar otkrio nepodudarnost u datiranju slike i prikazanog događaja - što je nagnalo istoričare umjetnosti da pretpostave da možda i nije predstavljen par Arnolfini; jer je tek više decenija nakon nastanka ovog čuvenog djela - prvi put zabilježeno da je riječ o Arnolfinijevima. Tada su javili o podacima iz drugih arhiva, koji su sve dodatno komplikovali? Po tumačenju na osnovu njih, možda su, ipak, predstavljeni Arnolfinijevi; ali, nije u pitanju svadbeni portret, nego je nađena nejasno razjašnjena veza sa stomakom Đovane i načina slikanja nabora na stomacima nekih - svetica, kao i veza sa modom skupocenih odeždi Đovaninih savremenica pa bi to bio običan dvostruki portret s prikazom novostvorenog građanskog statusa. Vele da bi to mogao da bude i brak iz „druge ruke“ jednog Đovanijevog rođaka, zbog nevjestine gravidnosti… I sumnja, čini se, može da putuje u nedogled!
Tako to biva kad se ode od slike, daleko, u arhiv: kad se pomoću podataka pomoćnih nauka zatrpavaju ikonološke činjenice - umjesto da se usklade! A da je o svadbenom portretu riječ je - nesumnjivo, samo ne o običnom braku, nego idealizovanom, onom što vuče ka „zagrobnom“ atoportretu , toj nevelikoj pa ipak, značajnoj skupini jedne teme. To je tako jer je Jan van Ajk preminuo negdje između datiranosti slike i stvarnog datuma vjenčanja Arnolfinijevih.
I radi se o posebnoj vrsti vjenčanja, duhovnog - o čemu, možda, izdaleka aludira Jung, kada, u njegovom rječniku, von Franc govori o drugoj Jan van Ajkovoj slici, platnu Djevica Marija. Komentarišući crvenu boju Djevičinog ruha, tu se kaže da je to simbolična boja za osjećaj ( ili eros ), ali u stadiju u kome eros postaje duhovan!O tome Andreas kaže: „Ako si čuo vijesti o kraljevskom vjenčanju, razmisli o ovim riječima – preko njih ti mladoženja nudi četiri puta; svaki,na svoj način, vodi do kraljevskog dvorca, ali samo ako ne skreneš na stramputicu.“
U takvom vidu braka Arnolfinijevih leži razlog predivnog gotskog rukopisa, kojim autor zagonetno svjedoči:“Johannes de Eyck fuit hick 1434“!Neki znalci su u tome vidjeli umjetnika kao - kuma na vjenčanju. Ima ih koji smatraju da se radi o autoportretu i portretu slikareve žene. No, većina to odbacuje, naročito stoga što se u ogledalu nazire naslikani par i slikar kao svjedok.
A rečenicom , ispisanom na zidu pokraj zrcala, oko koga su date scene iz Hristovih muka, Jan van Ajk kaže da je on vidio sve to i da je sve bilo baš tako kako je on to predstavio a dodao je osobeno tumačenje naknadno - po sjećanju. Jan van Ajk bješe tu 1434 – znači - Jan van Ajk je bio živ te godine, kad se, po njemu, dogodilo nešto veoma važno…
Govori li što o tome rendgenski snimak, na osnovu kojeg se vidi da su kasnije naslikani predmeti za svakodnevnu upotrebu, kao što su papuče i, možda, jedna jedina upaljena svijeća, iznad figura, na bronzanom svijećnjaku - tipu svijećnjaka što se u slikarstvu, kao i u Crkvi, ustalio u doba renesanse.
U svakom slučaju, takva svijeća, upaljena tokom dana, predstavlja žrtvu, ljubav i prisutnost Đovane a njen plamen je znamenje duhovnog očišćenja i prosvjetljenja… U crkvama se, za dana, pali za duše odsutnih; u kućama ima uglavnom rasvjetnu namjenu; ovdje, na slici je dat upadljivo veliki i kitnjasto izrezbaren svijećnjak sa šest ležišta, od kojih je u samo jedno umetnuta svijeća, kao ikonografski akcenat. A jednako rječit predmet je i figurina na naslonu između naslikanog para, iznad Đovanine šake.
Naime, raspravlja se i oko toga, koga predstavlja taj - čovjekoliki „gargojlić“, skinut sa oluka kakve gotske katedrale? Kojoj životinji je najsrodniji? I što mu je na glavi, možda kruna a ne kružna,mediteranska kapa! U tom slučaju bi to mogao biti lav s pregačom, koji je okrenut leđima drugom lavu - kralj, gospodar životinjskog kraljevstva, zbog čega je u amblemu većine kraljevskih dinastija. Posebno je to, najvjerovatnije - lav, stoga što je pokraj njihovih nogu dat i pas, koji se obično tumači kao znak bračne vjernosti: što bi on, sigurno, i predstavljao da se nalazi u rukama Đovane, kako je to uobičajeno kod slikanja ovog motiva, ili makar tamo gdje je smješten taj neobični lav. Ali, pošto njenu desnu šaku dodiruje ta bizarna figurina, ovako, nešto drugo je po srijedi! Slično a drugačije, naročito stoga što i kad je blizu nogu prikazan pas – znači vjernost.
2.
Zapravo, lav je pas, iako pas nije lav, jer je lav kralj koji može biti prijatelj a pas je prijatelj koji nije kralj. I još nešto! Lav je pas, ne zato što su stari narodi držali da lav pripada rodu pasa, a ne mačaka, i što još ima jezika u kojima riječ za lava vrijedi, istovremeno, i za psa - nego je lav pas zato što im je značenje veoma slično, u nekim stvarima istovjetno.
Povezanost njihove simbolike liči onoj između Zevsa i Hermesa. Tako, za Zevsa, Homer kaže:“ Zevs je etar, Zevs je zemlja, Zevs je nebo. Da, Zevs je sve što je nad svime.“ A o Hermesu, u amblemataru se može naći da je Zevs bio oduševljen njegovom spretnošću pa ga je odabrao da bude njegov glasnik kod podzemnih bogova Hada i Persefone. Cezar ga naziva izumiteljom svih umjetnosti te ga, stoga, Direr crta kao boga govorništva.
Jedno je Jupiter, gospodar vaseljene, a drugo je Merkur, koji vlada u posredovanju između neba i zemlje! I pošto pas ima ulogu vodiča i on, poput Hermesa, predstavlja psihopompa - vodiča duše - dok je lav simbol moći, riječi i sunca pa, prema tome, Zevsa, jer - gospodari najvišom vlasti, prodorne snage svjetlosti. Pas je čuvar i podzemnog svijeta, nosi značenje mraka noći i mjesečevog svjetla, istodobno.
A tumaranjem kroz simbolografiju može se nabasati i na to da je lav Krišna, koji je lav među životinjama. On je i Buda, nositelj riječi koja riče, budući da prenosi znanje, i pokazuje moćnost zakona kojim vlada. Predstavlja najvišu starozavjetnu vlast, od Solomonovog prijestola do Davidove pobjede, kao i novozavjetnog pisca Marka. Isus je lav Judeja o kome govori predanje na mnogo mjesta, kao što je ono gdje se kaže da je taj lav iz Judina plemena pobijedio da bi otvorio knjigu i njezinih sedam pečata…
3.
Kakav je to, onda - lav prikazan na Jan van Ajkovoj slici, nekakav neobičan lav je smješten između para Arnolfini - izopačeni novozavjetni lav; jer se ponekad , zbog svojeg ponosa, kao i okrutnosti, lav u umjetnosti prikazuje kao Knez tame. Podrška tome se nalazi u Psalmu 91,13, gdje stoji:“Nogom ćeš gaziti lava i ljuticu, zgazićeš lavića i zmiju.“
S obzirom da se u različitim značenjima lav upotrebljavao i u umjetnosti protorenesanse, time je, donekle, razumljiviji izgled čudnovatog lava na naslonu, naslikan u doba renesanse. Dat je tako da je mnogo bliži Đovani nego Đovaniju, jer su vragolaste sklonosti, još od srednjeg vijeka, smatrane prijemčivije ženi nego muškarcu. A pas je,ovde, na slici, pas, on nije lav – nego mali, simpatični kucko.
Dobri psić Svetog Dominika bi to mogao biti da je slikaru težnja ka realnosti datog prizora dozvolila da psu stavi u usta upaljenu buktinju, kakvo proizlazi na osnovu ikonografskog kodeksa. A osim plamena nad svijećom, prisustvo dominikanskog reda bi trebala da predstavlja i tamna boja na Đovanijevoj odori, koja ističe bijelu sa ruba zelene boje Đovanine haljine. U stvari, to nije šapatom rečeno, jer, na toj tamnoj odjeći postoji crveni preliv.
Crvena boja ima istu vrijednost kao i crna. U načelu, crna ima hladan, negativan aspekt, ali, ako proizlazi iz crvene, onda je to sjajna, topla boja! U tajnim strukturama, ono što je nekad bio crno bijeli odnos, prerastao je u - crveno bijeli! I pripadnici javnog, dominikanskog reda nose toplu crnu, na svojim odeždama; dok je široki klobuk kod Đovanija hladno crn, nasuprot bijelom, zadignutom, čipkanom velu na Đovaninoj glavi.
No, najveću vezu s dominikancima predstavlja pas! Taj red je osnovan u trinaestom stoljeću i ubrzo je preplavio Evropu. Povezuju se s psom zbog narodne etimologije njegovog latinskog imena canis i domini canes, imena reda. Još i više po legendi na osnovu koje je majka osnivača reda usnila san da će roditi crno bijelog psa sa upaljenom zubljom u ustima. Plamen baklje predstavlja borbu dominikanaca protiv gnostičko-manihejske jeresi. Predstavlja i zavjet siromaštva kojem su se braća zavjetovala.
U tome bi se mogla naći greška u tumačenju ove slike, jer je na njoj prikazano sve, samo ne - siromašni par. O njihovom bogatstvu, dovoljno je pomenuti detalj sa narandžama pod prozorom, zato što narandže, u ovo vrijeme, predstavljaju basnoslovno bogatstvo, kakvo je, možda, imao Đovani Arnolfini. Ali i španski plemić Dominik Guzman, prije nego je osnovao red - pripadao je prilično bogatoj porodici. A umro je u Bolonji, među Talijanima, čiji su sunarodnici Đovana i Đovani Arnolfini, bliski trgovačkoj gildi što traje uz dominikance; oni su saputnici borbene ideologije koja se, vjernošću psa čuvara, tuče protiv crno bijele pošasti stare jeresi.
I baš ta skupocjena voćka izokola nagoni na dominikance, jer se ona drži za sliku čistoće i čednosti - zbog čega se često javlja u kompozicijama posvećenim Djevici. Ka čistoći upućuje narančin bijeli cvijet te je buket od njega uobičajeni ukras mladenaca. Predstavlja i plodnost, kao i druge voćke s košticama. Narandžasta boja znači otkrivanje božanske ljubavi i savladanu razuzdanost ljudske strasti…
Međutim, postoji još nešto, što svemu daje poseban smisao! Sveti Dominik se smatra osnivačem naročite pobožnosti, molitvi ružarija, te mu je stoga oznaka i krunica od ruža koju mu je, navodno, darovala Djevica… Time se stiže na prag osobenog sadržaja, to stoga što, uopšteno govoreći, detalji sa slika vanajkovskog simboličkog smisla nose u sebi zgusnuto značenje kompozicija!
4.
Valja podsjetiti da je pas sličan lavu po tome što lav ima i aspekt snage i nasilnosti, što se ne da kontrolisati, nestrpljivost gladi pa nosi i osobine izopačenog ponašanja - brutalnog, despotskog načina vladanja.
A, kao što se zna, pas često posuđuje svoje lice gospodaru te oni liče baš kao - gospodar i pas. Iako je lav gospodar, liči na psa taman koliko i pas na njega! On prati svog gospodara u noć smrti pošto ga je pratio kroz životni dan. Kako glava i grudi lava odgovaraju božanskoj prirodi, onda slabija, zadnja strana odgovara naravi čovjekovoj.
I po suprotnosti a ne samo po sličnosti, lav je pas zato što pas znači, ne jedino posrednika između ovog i onog svijeta - nego je i čuvar. On je Kerber što sjedi pred vrata u podzemni svijet. On je i boginja tmina - Hekata, koja vreba na raskršćima okružena čoporom iz pakla. I tumači mrtve živima, kao i božanske namjere.
I mada se psić nalazi između nogu naslikanog para i on je bliži Đovani nego Đovaniju, ka njoj je okrenut, - možda stoga što ona jako zelenom bojom haljine ističe ljubav, radost, obilje, zaštitnički osjećaj, osvježavajući.
U svim mitologijama zelena božanstva obnove spavaju zimskim snom u podzemlju gdje ih ktonsko crveno ponovo oživljuje. Zato su ona spolja zelena a iznutra crvena. I njihovo se carstvo proteže na oba svijeta - kako stoji u priručniku. Još se kaže da zeleno posjeduje i zlotvornu moć. Smaragd, koji je i papinski znak, istodobno je i znak Svjetlonoše, prije pada. A dok su Minervine zelene oči nekad predstavljale razum - u srednjem vijeku je zelena postala znamenje bezumlja.
Napokon, u svim ezoterijama, sam vitalni princip, tajna nad tajnama, pojavljuje se kao duboka krv u zelenoj posudi. Za zapadnjačke alhemičare to je krv zelenog lava koja je zlato! To je Gral, smaragdna ili kristalna zelena posuda u kojoj je krv utjelovljenog Boga, gdje se sjedinjuju pojmovi ljubavi i žrtve kao uslovi obnove što je izražava svjetleća zelena boja posude… I to je Smaragdna ploča Hermesa Trismegistusa, pripisana Apoloniju iz Tijene. To je: „Nauka o uzrocima svih stvari“.
Po jednom tumačenju, ovim tekstom prvobitne alhemije se kaže:“Sve se suprotnosti određuju prema osnovnoj suprotnosti muško-žensko. Velika je Mjena spajanje muškog elementa, sumpora, sa ženskim elementom, živom. Svi autori gomilaju usporedbe posuđene iz sjedinjenja i razmnožavanja.“
5.
S druge strane, ukoliko se produži dominikansko značenje ove slike, može se pomisliti da ružarij ima jednosmjeran sadržaj: To je vrsta pobožnosti posvećene Djevici Mariji. Sastoji se od razmišljanja i molitvi koje se usredsređuju na život Isusov i njegove majke a Muke Isusove su oslikane na medaljonima, poređanim oko izrezbarenog ogledala, na zidu pozadine platna „Arnolfini s nevjestom.“
Otajstva se nazivaju i krunica, tokom koje se broje pomoću brojanice što su gdjekad izrađene poput vijenca od ruža sa cvjetovima bijele i crvene ili zlatne boje. Ta se razmišljanja dijele u radosne, slavne i - žalosne nizove, kod kojih su centralna tema Isusove muke. Da se radi o pobožnosti ovog tipa - poseban dokaz su zrnaste brojanice, smještene pokraj ogledala a ispod Jan van Ajkovog rukopisa! To je, u literaturi, najzapostavljeniji detalj ove slike!
Tim prije je to tako, jer se to sredstvo kontrole broja molitvi nalazi kraj deset medaljona oko zrcala, što je broj Zdravomarija koje se, u ovo vrijeme, izgovaraju u kontinuiranim nizovima bez po jednog Očenaša, što će se umetati tek od kraja petnaestog stoljeća.
Sam naziv ružarij ( latinski: rosarium, njemački: rosenkarnz ) se javlja u srednjovjekovlju, na osnovu asocijacije na moderan i prigodan vijenac od ruža što su ga nosile djevojke na glavi već od doba rane gotike. U to vrijeme se ustalio običaj slikanja pet medaljona ( kao pet rana Isusovoih ) ili, kasnije, deset - kao simbol ružarija. Tek od kraja petnaestog vijeka datiraju prve predstave Bogorodice od svetog ružarija na kojim je data Djevica s djetetom što, uglavnom, stoji na polumjesecu i iz koje izbijaju zlatne zrake kao apokaliptična vizija „žene odjevene u sunce“. Djevica je tada uglavnom okružena vijencem od ruža. Veliki doprinos u slikanju takvih Madona je ponudila venecijanska škola…
Dakle, u renesansi su začeci predstave Djevice koja nogom gazi polumjesec ili zmiju, što su simbolički sinonimi. - predstave koja će potpuno razviti u doba baroka. Djevičina prefiguracija je Eva, jer je Bogorodica, kao Nova Eva, zgazila zmiju, koja je, ništa drugo, nego, najčešće - zeleni zmaj, u religioznoj uobrazilji. A budući da zmaj, u hrišćanskom doživljaju onostranog, predstavlja podzemni svijet, razumljivo je što je Djevičina prefiguracija i Apokaliptična Marija… Rani nosioci tog sistema ideja su dominikanci i on će svoju punu afirmaciju doživjeti na „Borbenoj skupštini“.
Ali, objašnjavajući kako je moglo proroštvo za sjeme Davidovo, u aramejsko-ugaritskom tekstu, postati, prevodom Sedamdesetorice, proroštvo za mušku osobu koja uništava Vraga i, onda, prerasti u Vulgati, dakle sledećim prevodom, u pobjedu žene nad zmijom, odnosno da je ova pobjeda pripisana ženi - De Voux kaže da je takvo mariološko tumačenje na temelju Vulgatina prevoda ipsa conteret postalo tradicionalno u
Crkvi…
6.
Simboliku svjetlotsi, doduše - noćne, nosi i pas. Tako kažu na Istoku… I to one svjetlosti što se veliča da može oploditi žene u vidu žutog psa boje lava! Kao osvojitelj vatre, pas poznaje život i smrt te se očituje i njegova prosvjetiteljska uloga, pošto je on slučajno, repom otkrio ljudima način održavanja plamena!
A pas nije lav jer je pas pripitomljeni lav a lav, ehej – divne li, nerazumljive slutnje…Lav je gospodar ovog svijeta!I onog. Srednjovjekovno prirodoslovlje je tvrdio da se lavići rađaju mrtvi a da ožive nakon tri dana, pošto ih otac zagrije svojim dahom, te je, time, lav povezan s uskrsnućem! Kao i Isus, lav je apsolutno biće – bog i čovjek – mada ni pas nije samo pas!
7.
Sa pobožno-katoličkog stanovišta ili načina ispovijedanja kojem je pripadao naslikani par - to nije sve…No, postoji i stara spoznaja o dvopolnosti bića, o muško ženskom principu oličenom i u imenima Đovane i Đovanija Arnolfini. Ovim se stiže do već pomenutog - ključnog mjesta ove rasprave, do toga da se radi o idealizovanim portretima!
U simbolografiji poetskih oblika prvobitnosti stoji da je unutrašnje muško-žensko dvojstvo često ilustrovano hermafroditskom figurom, kakva je prikazana krunisana u alhemijskom rukopisu iz vremena baroka! Ima i mjesto gdje se kaže kako to nalikuje na neki unutrašnji val što je podešen na unutrašnju valnu dužinu koja isključuje nevažno, ali prenosi glas Velikog čovjeka. Uspostavljajući to unutrašnje primanje, čovjekova ženska priroda preuzima ulogu vodiča kroz unutrašnji svijet… Ili ulogu - posrednika!
Postoji i mjesto gdje Jung kaže da su u srednjem vijeku, davno prije nego su filozofi dokazali kako zbog sastava naših žlijezda prebivaju u nama muški i ženski sastojci, govorilo se da „svaki čovjek nosi ženu u sebi“.
I dok arhivska faktografija potvrđuje da su Đovana i Đovani Arnolfini postojali, ikonološke činjenice upućuju na to da su njihova imena idealno odabrana za značenje koje slika nosi u sebi! Zapravo, trgovac Arnolfini je bio bogat čovjek, kao i njegova žena, ali ne toliko da bi svoju nevjestu mogao odjenuti u tako skupocjenu tkaninu, postavljenu hermelinom, kao da se radi o najvišoj aristokratiji, prepunoj starog novca, a ne o naglo i veoma obogaćenim pripadnicima srednje klase. Nije neumjesnost u pitanju! Tu je, u prerušenom vidu, hermelin pretposljednje podsjećanje na dominikance, na ,u to vrijeme, njihovo veoma rasprostranjeno načelo - čistote; ali, zbog zlaćanog odsjaja sa vrhova njegovog krzna, i simboličke operacije koja se bavi besmrtnošću, čiji je amblem zlato, jer je čisto i ne propada - asocira na simboličku alhemiju!
Ta kuna zlatica ima besprekorno bijelu dlaku te, time, nosi značenje čistote i nevinosti u ponašanju. Po predanju, kad hermelin upadne u jamu - umire, zbog čega u rojalističkom geslu stoji:“Bolje mrtav, nego ljaga.“A čim se pomene ta riječ, misao vodi ka Djevici: jer je jedina, Ona - imaculata, žena bez ljage.
Pa, čemu je, onda, prisustvovao slikar Jan van Ajk - nije, valjda, napisao na zidu da je bio nazočan životu Hristovom i njegove majke, da je bio svjedok svih tih nevjerovatnih čudesa što su se zbila na prelazu starog u srednji vijek a oslikana su oko zrcala?! Ne, naravno! Rekao je:“Jan van Ajk bješe tu l434,“ jer je prisustvovao vjenčanju, onom što se zrcali u ogledalu. Ali - ne običnom, nego - mističnom, koje će, na samom početku baroka, opisati još jedan sjevernjak u djelu“Alhemijsko vjenčanje Kristijana Rozenkrojca“. I to su činjenice prve vrste, koje , svakako, ne treba dokazivati. One tumače jednu renesansnu sliku na osnovu teksta napisanog na početku baroka stoga što barok i počiva na renesansi!
8.
Može li se naći i još ponešto od usputnog značenja slike „Arnolfini s nevjestom“?! I mogu li predmeti primijenjene umjetnosti otkriti poseban sadržaj , skriven u kompoziciji koja je samo naizgled scena iz svakodnevnog života!?!
Sa desne strabe ogledala visi na zid prikačena četka, koja, kao i metla - predstavlja znak svete zaštitne moći a, ukoliko se obrne takva njena uloga, ona može preuzeti moćan adski predznak.
U tom smislu, prikladno je pomenuti dva para papuča kraj nogu Arnolfinijevih, odnosno, upitati: Zašto su spojene na zagonetno odvojen način, tako da svijetle, drvene papuče pokazuju pravac jedna prema drugoj a crvene, tamno svilene papuče su usmjerene jedna od druge?! Potvrđuju li, time, i one da su se njihovi vlasnici, u međuvremenu - smještenom između vremena prikazanog prizora i onog nastanka slike - uputili na različite pravce, ona ka ovom a on ka onom svijetu!?! I zašto su sazuvene u kući?
U doba nastanka slike „Arnolfini sa nevjestom“ - bogat svijet je imao papuče i nosio ih je napolje, izvan kuće, i to preko cipela, što nijesu imale petu ili štiklu, nego su bile ravne te su se lako uvlačile u papuče koje štite crevlje od propadanja i prljavštine kaljuga, najčešće, nepopločanih ulica, posebno, sjevernjačkih gradova. Najprikladniji materijal za to je drvo, jer je trajnije čuvalo udobnost skupocjenih kožnih cipela ili, češće, čizmica. Oni koji su imali novca, drvene su papuče skidali kad uđu u kuću, kao što su uradili Đovani Arnolfini i njegova nevjesta. A svilene, ženske papuče su preskupa i iznimna prekomjernost, kao, uostalom, i sve čime je odjevena Đovana Arnolfini.
Ali, budući da ništa na ovoj slici nije dato tek tako, onda i usmjerenje modernih špiceva Đovanijevih papuča ka otvorenom prozoru iza njegovih leđa - kazuje vezu trgovca sa gradom u kome je ostvario svoje bogatstvo i sa prirodom, uopšte, svijetom što ga je ostavio iza sebe. Navode i na misao o putovanjima, koja je obavio ovaj građanin. A putovanja uvijek sa sobom nose neku opasnost pa su moguće brojne pustolovine, posebno u renesansno doba.
Putovanje simbolizira potragu za nedostupnim središtem, za spoznajom, kakvo je preduzeo Odisej, Dante, Kristijan Rozenkrojc, Nikolas Flamel…To su iskušenja što prethode uvođenju, kakva su obavljana u grčkim misterijama, kao i u tajnim strukturama! O duhovnom napretku je riječ, o simboličkom putovanju koje se u literaturi odvija obično poslije smrti. To je kretanje ka sebi samom, ali u društvu s prijateljem, sa - psom, koji vodi dušu i znak je bračne vjernosti. To je odlazak od odane žene, odjevene u kraljevsku haljinu, kraljevskim, pravim putem ka središtu iste takve umjetnosti! I radi se o dosezanju samog Smaragdnog putira, kroz sebe sama.
Budući da je smaragd izvanredan kamen tajne spoznaje, posjeduje povoljan i nepovoljan aspekt. Tako, na zlatarskoj skulpturi Svetog Đorđa, iz doba baroka, zmaj je načinjen od smaragda a konjanik od safira. A na slici, smargdno-zelena boja Đovanine haljine može da predstavlja i - „prokleti nauk“ , posebno kad je u vezi sa plavom bojom safira, kakva je na podsuknji. I baš je u tim istim bojama prikazana nevjesta na još jednoj baroknoj minijaturi – sa polumjesecom iznad glave i krunom vrh njega. S druge starne alhemijske peći, prikazan je mladoženja, sav u crveno odjeven - sa suncem iznad sebe i, takođe, krunom.
Isto tako, na slici je, iznad Đovanine glave a na vrhu visokog naslona od stolice - prikazan zmaj, podno nogu Svete Margarete koja se moli za Đovaninu gravidnost, jer je zaštitnica trudnica. Na naslonu je i izrezbaren preplet u tri reda. U najnižem se vide dva grozda od po tri ruže ;; na vrhu su, takođe,date – iste, stlizovane ruže što izdaleka podsjećaju na ljiljane.
9.
I mada je, poput lava, i pas otac živih i gospodar mrtvih, ipak, pas nije lav stoga što je lavlji život odgovarajući životu bogova, dok je pseći život bliži životu ljudi. Pas sa srcem lava, to je lav po danu, jer je lav koji luta – lav; dok pas samo na kratko tumara pa se skrasi, po noći; jer je život psa sav od čuvanja i brige…
Pas je nezasit i lakom, vodi život koji se poistovjećuje sa lešinama kojim se hrani. Na povocu, pas je slika čovjeka što se ne može otrgnuti od sebe, izaći iz sebe, nego je vazda vezan za prijatelja, za - lava, jer je lav emancipovani pas; a pas prati i u smrti čovjeka, ne samo u životu. Ne može se otrgnuti od svoje pseće naravi, nikako, jedino ako se rodi kao lav. Tada nije pas, nego lav. A lav, ukoliko se rodi kao pas - nije pas, nego lav u zatočeništvu.Stoga, u“Alhemijskom vjenčanju Kristijana Rozenkrojca,“ stoji da je kod „kapije ležao strašan lav sa lancem oko vrata…“
Jer, gdje god se nađe da je lav - pas, onda je to pripitomljeni zmaj; jer se lav kod istočnih naroda poistovjećuje sa, najčešće, zelenim zmajem! I to je tako, stoga što je lav - lav a pas je pas!
1O.
Osim s psima, boginja Hekata se opisuje i s glavom ovjenčanom vijencem od ruža. U svetim tekstovima se boja ruže nalazi uz zelenu boju, kao i na slici Jan van Ajka - to je boja mistične ruže iz litanija o Djevici. A ako se priđe bliže slici, mogu se uočiti i tamno ružičaste šare na orijentalnom tepihu, na kojem stoji Đovana, gdje preplet na borduri asocira na vijugave ruže. Iznad tog imaginarnog vijenca, nalazi se svijećnjak sa kovinom što podsjeća na krstiće i na iskovane ljiljane - koji posjeduju posljednju dominikansku asocijaciju,jer i oni označavaju čistotu
A kad su dati na jednom mjestu, ruža i krst su atributi sržnog tajnog reda Zapada - bratovštine „Ruže i krsta“!Ukoliko se oglasi ovaj red - to radi tako da ispadne da je riječ o nečem drugo...
Zaštitnik tog tajnog bratstva se smatra Sveti Jovan Jevanđelista. Oni drže da ima nešto u imenovanju! Po njima bi, zapravo, ispalo da se slikom kazuje kako je, po crnogorskom prevodu talijanskih imena - Jovan oženio Jovanu, svoju žensku prirodu! Jer s imenima sve ima dublji smisao.
U alhemiji, u mističnim strukturama – imena imaju naročito mjesto! Zapravo, sve ima svoje mjesto a naročito ga imaju imena! I mada je Kjerkegor govorio i o tome, ipak je ime Hrišćanina Ružokrsca, glavnog lika teksta koji se pripisuje Johanu Valentinu Andreasu- dovoljno značajno za ovu raspravu. Tu se govori o putovanju tamo gdje je „Gospa zaogrnuta zlatnim prsnikom sa lavom“ – kao i svi ostali.
A stvaranje samog mita o Kristijanu Rozenkrojcu se, naravno, veže za red Rozenkrojc.Njegovi osnivači su bili vodeći mislioci koji su držali da treba stvoriti društvo koje će okupoljati nauku, hrišćanstvo i etiku! Ime i simboli Kristijana Rozenkrojca baziraju se na ćeliji Andreasove bratovštine – figura u sebi sjedinjuje karakteristike stavova Martina Lutera, Paracelzijusa i prirodnih nauka antičke filozofije. Sam Andreas se kasnije distancirao, smatrajući da je alhemija manje značajna od muzike, umjetnosti, pozorišta i astrologije. I da „Legenda o nebeskom vjenčanju“ ne treba da pripada reformaciji.
U svojim propovijedima je bio za reformu države i crkve, gdje bi se u školama uveli stran jezici, prirodne nauke i gimnastika.Tvorac je i pjesme: „Sa radošću hoću da pjevam ovog jutra“, koja se izvodi u Evangelističkoj crkvi.
11.
Isusov grob je - po legendi - bio obojen bijelom i crvenom bojom, od kojih se pravi ružičasta.
A ispod Muka Isusovih, poređanih oko ogledala, smješteno je višedjelno sjedalo sa rukohvatom koji se završava na gornjem dijelu jednim od dva pretpostavljena čudnovata lavića. Sem drvenog dijela, sve ostalo na njemu je u crvenoj boji. Jer, pored zelene, koja je u prvom planu, ipak – crvena boja dominira cijelom slikom.
I to ne samo tako što izbija iz crne Đovanijeve odežde od tkanine i krzna, nego je ona preplavila pozadinu, prije svega, Đovane, ali i pozadinu uopšte. Ona je na sjedalu i, još i više, na ležaju s baldahinom. Taj krevet je zauzeo cijelu desno zonu oslikane površine! I više nego crvena boja što prestavlja zemlju, četvrtasti baldahin iznad Đovane simbolizuje zaštitu koju ona prima; njim se iskazuje moć i dostojanstvo. Takav baldahin je središte ovog svijeta, koji stoji nasuprot otvorenom prozoru iza Đovanijevih leđa - kroz koji se vidi nebo bez igde ičega!
Time, Jan van Ajk hoće, simboličkim jezikom, - da kaže kako je sunce neba sašlo u prostoriju u vidu okruglog ogledala oko koga kruže isti takvi, samo manji, medaljoni; jer je riječ ogledalo – speculum, prvobitno značilo posmatranje neba i zvijezda pomoću zrcala.U daljoj etimologiji se može doći do toga da je od riječ zvijezda – sidus, nastala consideration, koja znači razmatranje, i da zajedno sa ogledalom čini duboko promišljene misaone radnje usmjerene prema nebu…
Napokon!„Što zrcalo odražava? Istinu, iskrenost, tajne sna i svijesti: Poput sunca, poput mjeseca, poput vode, poput zlata, budi jasno i blistavo, i odražavaj ono što nosiš u srcu,“ Tako stoji na jednom kineskom ogledalu. I nije jedino u tajnim kineskim društvima primijenjena njegova uloga - uvođenja u prosvjetljenje duše; jer je zrcalo slika Boga, kako proizlazi i po Svetom Atanasiju.Ogledalo bez rđe, pak, koja predstavlja maculu, je simbol Djevice Marije.
A u rozenkrojcerskom djelu „Ogledalo radosti vječnog života“, Nikolas snažno obnavlja antički zahtjev da čovjek spozna samog sebe. Oslanjajući se na rad Vigelasa, obogatio je saznaja o alhemijskim procesima obnove, odnosno o samom alhemijskom vjenčanju. Jednako kao i Andreas i drugi barokni pisci, svi se oni nastavljaju na renesansne autore, prije svih na Pika od Mirandole i Marselina Fićina. Ali i na humanističke stvaraoce iz poznog srednjovjekovlja, kakav je Joakim od Fiore, koji je pisao o potrebi vladavine duha slobode, radosti i ljubavi… I koji je prorekao pojavu Sjevernjačkog lava, preuzevši ga iz apokrifa. A po Paracelzijusovoj „Raspravi o nimfama,sirenama, patuljcima, salamandrima i drugim bićima“ – kakav je i čudnovati lav prikazan na Jan van Ajkovoj slici – čovjek može dotaći tajne prirode i doći do sjedinjenja i obnove najnutarnijih djelova svog bića. Ako se s tim poveže djelo Džona Dija, uvidjeće se da u svemu tome značajnu ulogu igra simbolika ruže…
Dakle, takvo mišljenje kruži Evropom još od gotskog doba, da bi, preko renesanse stiglo do baroknog romana u kome Kristijan Rozenkrojc putuje u istočnjački, u stvari, po kosmografijama, jemenski mistični grad Damkar. No uprkos tome da, možda,ovaj idealni grad nikad nije ni postojao, kao, moguće je - ni sam Kristijan Rozenkrojc, činjenica je da se u tom djelu on potpisuje l459. godine kao Fr. CHRISTANUS ROSENCREUTZ. I to kao Čovjek u poznim godinama – što znači da bi ,1434, on mogao biti Čovjek koji se vratio s puta i osnovao Sancti Spiritus, u tajnovitoj godini što je napisana na Jan van Ajkovom platnu…Osnovao je tu Svetu Kuću – u koju će, pošto proživi sto devet godina, biti i sahranjen. Zapravo, zajedno sa još sedam pripadnika, od kojih je jedan bio slikar – osnovao je Bratovštinu Rozenkrojc!Tako stoji u djelu „Fama Fraternitatis R.C.“
12.
Prema svemu rečenom,Arnolfini s nevjestom je slika što predstavlja kaptolski nivo rituala Ruže i krsta- slika ukupnosti Čovjekove, koji je jedan od dva - princa, stariji sin i naslednik trona Gospodara Kraljevske umjetnosti!
A to bi bilo glasno rečeno da Đovani drži ruke prekrštene na grudima, kako je to uobičajeno kod neskrivenog prikazivanja ove figure.Ovako, radi se o govoru ispotiha, kojim se hoće reći da Princ ruže i krsta – čudnovato nerazumljivim gestom svoje desne šake čini razdjelnicu između ovog i onog svijeta, između plavetnila neba i crvene boje što predstavlja zemlju!Zapravo, sredinu samog Rituala.
I to je, takođe, slika njegove druge polovine – Žene, koja je prerušena interpretacija Šakire,vlasnice Zevsove dvostruke sjekire ili libanonski stepen istog rituala…Ona čuva sjekiru, jer je kao posljedica vjenčanja Zevsa sa Temidom rođena Eirena ili - mir!
Da je o takvoj vezi riječ na slici Jan van Ajka, naročit dokaz je trešnja na drvetu ispred prozora – stoga što je cvjetanje trešnje prefiguracija ružina cvata! I, kao najbitnije: simbol je potrage za unutražnjim trešnjama viteškog ideala, pa se mogu naći na štitnicima, naročito,japanskih mačeva - a, zapravo, predstavljaju potragu za V.I.T.R.I.O.L.O.M, za nevidljivim u sebi.Iako ima različitih tumačenja, formulacije što se krije iza ove skraćenice, u biti znači:Sađi u sebe sama i nađi nerazdjeljivu srž na kojoj češ moći izgraditi novog sebe, sveobuhvatnog čovjeka; kao što, ukoliko istražuješ unutrašnjost zemlje – možeš otkriti skriveni kamen, alhemičarski kamen mudraca.
Riječ je o osvetljavanju šestog kraka svijećnjaka u nama, kako se može naći u „Confesio Fraternitatis-u“.
Završna napomena
Valja još reći da su sve ove četiri studije nastale kao, možda drska, namjera da se takmičimo sa sadržajnim i formalnim načinima sa kojim su to radili nama omiljeni pisci o umjetnosti: Panofski, For, Bertran, Mihailovićeva.
I još riječ o novoj riječi, o - duonici, kao o, eventualnom metodu.
Sama se nametnula ( ima li je u rječnicima! ), jer sasvim objašnjava da se ovdje radi o, naizgled, nejasnoj podudarnosti između dva događaja ili dvije pojave u umjetnosti i, ponekad, životu - kao teza i antiteza, koje nemaju sintezu: nego se slažu poput smirivanja tla nakon podrhtavanja zemlje.( Ponekad izgleda da u umjetnsti nema ni antiteze, već samo - teza na tezu, što, kad-kad, stoje naspramno poput suparnika u doboju ili zajedničkog plesa ili druželjubuvog sastanka… Mada uvijek nešto ili neko dominira) Slaganje tektonike je, opet, samo slika koja se nudi da se opredmeti kako je volja čitaocu a ne kao poseban naučni metod; jer, on podrazumijeva postojanje sistema, najčešće, zatvorenog sistema…
A naša namjera je različita od toga i počiva nedaleko od sve širine i visine slobode duhovite intepretacije koju umjetnost može da ponudi.A ukoliko izgleda da pokušavamo u nauku unijeti umjetničku praksu - što možemo, naša ograda tu pada zgodno! Ona sugerira da su , u stvari, po srijedi samo vježbe iz značenja usputnih svjetova umjetnosti. I da u toj čudesnoj paralelnosti, da upotrijebimo Vagnerove riječi, očituje se simetrija koju voli život, kako smatra Borhes.
Literatura
1. Akvinski, Izabrano djelo, Zagreb, 1981.
2. Apendin,F,M,Memorie spettanti ad alcuni uomini illustri di Cataro, Dubrovnik, l8ll.
3. Andrea,J,V, Alhemijsko vjenčanje Kristijana Rozenkrojca, Beograd, 2OO2.
4. Alpers,P,The Art of Deskring, Dutch Art in the Seveeventh Century, Cikago, 1983.
5. Bedaux,J.B, The eality of Symbols, Studies in the Iconology if Northendish Art 1400-180, Gravenhag-Marsen 1990.
6. Bertrand,P,L’audience de l’Empereur de Chine, Beaux Arts,lO,Pariz,l986.
7. Brusoni, G, Historia dell’a Guerra tra Veneziani e Tuurchi, Venecija,l673.
8. Ballovich, J, Cronaca di Perasto, Nadžupski ured Perast.
9. Bruno, Đ, Dve filozofske rasprave,Sarajevo,1979.
10. Cachetti,B, Il commercio degli Schiavi de Cataro nel l66l, Arhivio Veneto, anoXV,3O.
11. Correspondance inedite de Grimm et de Diderot et recuell de lettres ,poesies, moreaux et fragments,retranshes par la Consule Imperiale en 1812 et 1913, Pariz,1829.
12. Duret-Robert,F, La Dame a la licorne, Conneissance des arts, 7, l974.
13. Guldan,E,Eva und Maria, Eine Antithese als Bildmotiv, Grac-Keln,l966.
14. Gombrich, E, H, Norm and Form, Studies in The Art of the Renaisance, London- Njujork, l971.
15. Ghyka,M, Philosopie et mustique du nombre,Pariz,l957.
16. Honour,H, Chinoaserie,London,1961.
17. Hibbard, H, Gvido Renis Peinting and Immaculata Conception,The Metropoliten museum of Art Bulletin,9,1969.
18. Hanz-Mohr, G, Leh. der Symbole, Keln,l984.
19. Chevalier,J, Gherbrant,A,Rječnik simbola, Zagreb, l963.
20. Jung,C.G, Čovjek i njegovi simboli, Zagreb, l973.
21. Levi, E, Misterija kabale ili okultna harmonija dva zaveta, Beograd 1985.
22. Leksikon ikonografije , liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, Zagreb,l979.
23. Nover, Lettres sur la dance et les balets, Lion,l76O.
24. Krasovskaja,Zapadnoevropeiski baletniči teatr,Epoha Novera,Lenjingrad,1981.
25. Kuper,Dž,K,Ilustrovana enciklopedija tradicionalnih simbola, Beograd,l968.
26. Panofski, E, Apperances and Meaning in Early Flamish Painting, Renessance Art, Njujork, l97O.
27. Isti,Early Natherlandish Painting, Boston, l957.
28. Sevidž, Dž, Unutrašnja dekoracija, Beograd, 1969.
29. Reaau, L, Iconograhie de l’arte chretien, Noueau testament,Paris,l956.
30. Hankel,A,Schone,A, Emblemata, Handbuch zur Sinbildkunst,des XVI und XVII Jahrhunderst, Študgart,l682.
31. Boutell’s Heraldry, London-Njujork,l95O.
32. Hersej,G,L, Pythagoorean Palaces, Itaha-London,l976.
33. Winter, M, H, The pre-Romaantic Balet,London, 1974.
34. Wittkover,R, Studies in the Italian Barque,London,l975.
35. Isti,Architecctual Principles in the Age of Humanism, London,l976..
36. Filaarete,A,A,Tratise on architecture, London,l965.
37. Kevendiš,R, Istorija magije,Beograd,l979.
38. Yates,F, Rosikrucian Englihtament, Sv. Albans,l975.
39. Isti, The Franch Academies of the Sixteenth Centuty,London, 1984.
40. d’Ankona, M.L,The Iconographu on the Immaculata Conceptio in the Middle Ages and Earlu Renesanse, Njujork,l957.
41. Rihental,U, Rukopis opisa sabora u Konstanci l415-1418, Arhiv grofova Konigsberg,Vitemberg,l42O.
42. Varleh,P,Salet,F.L Dame a la likorne, Pariz,l96O.
43. Dikanž,P,Illiricum vetus et novum, Posoni, l746.
44. Zmajević, Država sveta i slavana…Arheološki muzej Split.
45. Simoncini,G, Citta e societa nell rinassimento, v.1. Torino,l974.
Ključne riječi:
Barok,metafizika,končeto,šinoazerija,simbolika, ikonologija,igra,jezuiti,građani,rozenkrojceri…
Abstract:
Fine art, by a special property - generalisation, clearly emphasises the simplicity of a very complicatedly organised world! In order to observe it, it is necessary to oppose, or maybe not even oppose, but it is sufficient, to parallelly place artworks close to each other, or just to compare them with life, or again to describe life events, one close to another. Also, ideas should be set in a similar way! And all the remaining that makes worlds of art, together with life itself, in its multiform appearances, if its artistic value is wanted to be better observed - should be set as certain similarities and particular differences …
Therefore, this book encompasses four studies dealing with the filed of the life play or, better said, with the space in which a wonderful drama with divine artistic pretensions is happening. (Three studies are placed in the age of the Baroque, in the seventieth and the eighteenth centauries, whose Baroque is called the Rococo, while the forth study deals with artworks from the Quattrocento, because the Baroque departed from the Renaissance). It is considered that the director of that huge and endless performance is usually destiny or a being with supreme, supernatural abilities; or several of them.
Where does such parallelism between religion and art, their interrelationship, come from?!
Namely, religion - as a constituent, and for such a long time, a decisive way of life, that is, more accurately stated - all regions - are in debt to art! They owe it so mach due to the presumption that there is something beyond the work of art - because of the possibility of art being passed by "feelings, apprehension and events". Due to all that impel people towards iconoclastic or iconophilic requirements.
P R O Z A
Ognjen Dušanov Radulović
PRIČE O RATNICIMA I LJUBAVI U DVIJE KNJIGE
KNJIGA, PRVA, O RATNICIMA
Postoje bogovi, ali su zarobljeni. U svakom čovjeku čami po jedan – to je njegova podsvijest. A svijest je drži u zatočeništvu, ne dozvoljava joj da izađe iz svoje čaure; treba učiniti nadljudski korak da se ona proširi, da se probije opna… Ratnici imaju tu moć!
GAVRAN, BIJELI
1.
Prije nego su skončali Kadmo i Harmonija, doletio bješe gavran – bijel, sa sjajnim perjem i pričljiv! Nije mnogo govorio, ali je jezgrovito pratio svoju misao - zbog čega je nazvan Rječiti Gavran. Pričao je Enhelejcima o Feničanima, njihovom gospodaru i njegovoj lijepoj ženi – događaje iz njihove mladosti:.. O sinu im Iliru i kćeri Evropi…
Uobičajilo se bilo da ga ljudi isprva vide kako kruži oko nekog primorskog mjesta kao da je galeb a ne gavran. Letio je visoko sa raširenim krilima, koja bi naglo skupio i onda se stropoštavao u petlju. Isprva se malo zanosio udesno pa bi se lijevim krilom izvukao i sunovratio ka glavnom trgu, da se mještanima u strahu činilo, od njegovog perja i obrtanja - kako će nešto blistavo udariti u zemlju. A on bi jednako naglo raširio krila i, promijenivši nagib perja, usporavao sve dok se ne zaustavi i dodirne tlo nogama. Sletio bi, tako,mirno i jednostavno – na krov kakve omanje kuće ili na granu… Na odžak ili otvoreno prozorsko krilo…Onda krene da neprestano kima glavom i podiže naizmjenično kandže…
I tek kad bi ga prepoznali i radosno pozdravljajući izašli pred njim i oni što su bili u domovima - on bi počeo da priča. Ali - nikad odmah i bez molbe! Kao ne radeći i snebivajući se - isprva zamuckuje i onda uđe u svoje tiho tkanje, otpočevši uvijek istim riječima: „Čujte, ovako je to bilo…“Njegov dubok a prigušen glas bi se ubrzo malo pojačao i smirio pa je izgledalo da dopire iz prošlosti, iz bezdana poluzaboravljenih događaja.
Jednom je tako govorio u nekom mjestašcu između dvije uvale. pričao je građanima Butue o njima, pripadnicima plemena Enhelejci - objašnajavo je njima samim razlog zašto su se nastanili baš tu, između mora i jezera?! Zbog jegulja, jer - Enhelejci žive samo tamo gdje ima jegulja! Prije su kratko živjeli u okolini makedonskog , još prije u blizini mikenskog a najprije nedaleko od nekog maloazijskog jezera. I da im je postojbina negdje u Misiru. A da svojom građom liče na jegulje! I da su jedinstveni po visini. Gavran još nije vidio više žene od Enhelejki i muškarce tanjeg struka a širih ramena nego što ih njini muževi imaju…
A odgovarajući na znatiželju mještana da im objasni zašto su svi ostali gavrani crni a samo on bijel, rekao je: „Čujte,ovako je to bilo! Kao što, vjerujem, znate, isprva su svi gavrani imali bijelo perje. No, kad se ono Zevs tek spremao da se pretvori u bika, da bi oteo i zaveo prelijepu Evropu - leteći suviše visoko, jedan je mladi gavran čuo Boga kako Hermesu povjerava svoju zanesenost Kadmovom kćeri…
Pošto je, velim, bio toliko mlad da nije znao da se tajne neba ne smiju odavati ljudima, taj gavrančić se u, svojoj ludosti, sjurio na zemlju da Evropi što prije saopšti, kako je smatrao - radosnu vijest! Evropa je, tako, dobila malo vremena da se bezuspješno sakrije a Zevs je, zbog toga, sve gavrane kaznio da budu otad crni – ne bi li im tako otežao pentranje put sunca!
Ostavio je jedinom meni bijelo perje da i time svjedočim što se desilo, pored toga što mi je pojačao i moć govora! A zašto je Zevs baš mene odabrao - to pitajte Hermesa ako budete u prilici, jer ja ne znam. Mogu samo domisliti da je nekog htio za to i taj jedan sam nekako ispao ja!
A pošto mi je dato da ljudima zborim,reći ću i ovo: Ne znam da li je doprlo do vas staro prepričavanje vašeg plemena, ili vam je to sjećanje već izblijeđelo, po kome ste u prapostojbini vi, mislim – Enhelejci uopšte, držali kako smo mi, gavrani, dobili crno umjesto bijelog perja nakon potopa. Tvrdili ste i da je neki čovjek - koji je govorio aramejskim ili ugaritskim, ni to ne znam dobro, ali svakako znam da je jedan od ta dva jezika bio onaj kojim ste i vi nekad mislili - da je on spasio od potopa sve živo na zemlji. Prema tome i nas, bijele gavrane je skrajnuo u potpalublje svog broda. I da je bog, u koga ste vjerovali prije prelaska u Mikenu– kaznio gavrane zamjenom crnog umjesto bijelog perja, jer se gavran nije vratio na brod da preživjele obavijesti da se voda povukla, da je zemlja okopnila. Ali, kao što možete i vidjeti i čuti, stvari stoje sasvim drugačije…“
2.
I tako je jedini bijeli gavran pričao još neko vrijeme i letio između Ariona i Barbane, sve dok i on nije - pocrnio, u dane kad su se Kadmo i njegova Harmonija preselili na onaj svijet. Gavran je volio da kruži oko njihovih mogila na vrhovima brda što se nalaze po sred Primorja. Nikad se više nije digao visoko, nego je pravio osmice u letu oko ta dva vrha jednog omanjeg vijenca uz more…
A zašto je pocrnio, pa, čujte, ovako je to bilo: Još za života voljenih roditelja, Kadma i Harmonije, vojska je na štit podigla Ilira i on postade gospodar zemlje koja se brdovito pruža dokle pogled doseže sa planine Batan. To su učinili stoga što je dopro do njih nemio glas da će sa dalekog sjeveroistoka stići golema horda da pohara njihove gradove, kao i gradove njihove braće Dokleata i Labeata… I da je neprijateljska izvidnica tu,blizu – da se sakrila u nepreglednim pećinama Batana, što ima kanale poput lavirinta!
Dohvativši se mača, Ilir je pohitao pred nekoliko stotina vojnika u najbliži otvor na planini. Nisko nad njima je proletio bijeli gavran!
I ostade Ilir danima u Batanu, toliko dugo da su se Enhelejci čudili te su zaboravili na razlog zbog kog je ušao u planinu! I briga za najbliže krenu da kruži među njima. U strahu, žene su jecale. A kad se jecaj prešao u ridajući plač - stigao je do postelje na kojoj se gasio Kadmov život i on naredi da ga sa nekoliko stotina vojnika odnesu na nosilima u Batan planinu; ali - ne u isti otvor u koji je ušao njegov dragi sin, nego u drugi, koji mu je bliži.
Ali, avaj! Ni Kadmo ne izađe iz Batana, veoma dugo ne bi ni o njemu glasa. Onda jednako nisko leteći, kao kad je uletio, iz pećine sa sasvim druge strane planine -izađe gavran i pade pred noge Enhelejaca što su čekali na jednom od mnogobrojnih otvora.
Ogorčeni na sudbinu koja im je odvela u nepoznato najodvažnije sinove - Enhelejci su se stalno okupljali oko podnožja ne bi li saznali bilo što. I taman kad je nada prijetila da se otkine i sropošta nekud u prazno – pojavio se gavran. Svi su ga odmah prepoznali, mada je pocrnio od skorene krvi: vidjeli su da je to Rječiti Gavran zbog njegovog povremenog, ovaj put – sporog kimanja glavom i tromog podizanja kandži!
I krenuše ljudi da zapomažući –postavljaju pitanja. Bilo ih je tako mnogo i sa svih strana - jer se brzo pročuo glas o gavranu pa su ljudi u trku pristizali - da bi pominjanje samo jednog značilo isto kao i da se nabrajaju sva pitanja: „Što se desilo, prvo, sa Ilirom i njegovom ratnicima i, drugo, sa Kadmom i pratnjom što je bila uz njega – zašto se ne vraćaju!?!Da se nijesu možda, ne dali bogovi - srele u mraku njihove vojske i načinile pokolj, smatrajući da se tuku s neprijateljskom izvidnicom. Ili štogod drugo, možda još strašnije!“U izbezumljenoj želji da dođu do odgovora, ljudi su počeli da viču na gavrana, koji je ćutke stajao na jednom omanjem kršu i gledao pred sobom.
Kad podiže pogled put neba – tek tad - .ljudi shvatiše da im on ne može dati odgovor - gavran je bio nijem!Otvarao je kljun i pokušava nešto reći, ali – ništa. Isprva mu se iz grla čulo tiho krkljanje i onda samo razgovjetno gra, gra, gra…
Od toga ih uhvati nekakva zajednička jeza, koju smijeni panika. I krenu trka put otvora od Batana. Jedni su padali, drugi se dizali, jedni preskakali, drugi se vukli, bauljajući preko palih…
RIZONSKA SEPTUAGINTA
U Rizonu, gradu u kome je nekad stolovala kraljica Teuta, a u vrijeme kad je na mjesto grčkog pisma došlo latinsko – Romanusi su svojim jezikom označili ne samo tu potpunu prevlast, nego i na čitavom ilirskom prostoru, koji se proteže u primorju visoko iznad Ariona i dolje, daleko od Barbane….
Negdje tada, dokučiše građani Rizona- dugo očekivanu vijest, da su se pobunili Labeati, Enhelejska braća i da su krenuli na središte zla, na Dokleu, prijestonicu provincije Prevalis. I kroz Rizon krenu strujanje šapata, njegovo kruženje oko kuća i palata. I to noću kad zavojevači spavaju, kad ih nema na ulici. Priča se i da su se digli, čak,i Dokleati, pripadnici plemena po kome je taj grad dobio ime. Ali, to bi bilo toliko dobro, da mnogi u to ne vjeruju.
„Mada, ko zna!?!“ – ponavljaju drugi što im je dozlogrdio strano gospodstvo. I porezi i nečesove takse, za koje su čuli da ih uprava tek namjerava da uvede. A kako je bilo lijepo u vrijeme Teute! Ne samo da nikome ništa nijesu davali, nego su uzimali kome su htjeli a najviše baš Romanusima. Njih su pljačkali i na moru i na kopnu. Kako je to bilo dobro!
Zbog toga se svi,ali, baš svi muževi Rizona zakleše da će priskočiti Labeatima u pomoć. No, na zakazanu noć, iz grada izađe svega sedamdesetoro njih: Bile su to najsnažnije Rizonske ruke što drže mač! Među njima je i jedan dječak, od- petnaest-šesnaest godina. Mada mu je ime Vito, svi ga zovu Paskvalino po njegovom ocu Paskvalu.
Ima na sebi pohabanu dalmatiku, na glavi kacigu i kratki gladijatorski mač u šaci. Samo mu je to ostalo od njegovog pokojnog oca, vojnika što se tu nastanio po prestanku vojne službe i postarost oženio Ilirkom, Paskvalinovom majkom. Dječak je prije neku godinu ostao bez oca i od tada ne skida sa sebe ni dalmatiku, ni šlem, niti ispušta iz ruku mač. Kao da je svo vrijeme čekao na ovu noć. Kivan je strašno na Romanuse! Njih krivi za svoju hudu sudbinu te je ostao sam, bez oca i braće ili sestara– sam, jer mu je majka preminula na njegovom porođaju.
Niko mu nikad nije ni pokušao reći da Romanusi nemaju i ne mogu imati nikakve veze s tim. Srušili su Ilirsko kraljevstvo, promijenili im vjerovanje i pobili mnogo ljudi, potopili mnoge galije – to, da! Imaju oni i stalne zahtjeve u ljudstvu za potrebe njihovih osvajanjanja.. I to su mu rekli! I to mnogo puta! Ali mu niko nije ni nagovijestio da oni i njihovi bogovi nemaju veze s porođajem njegove majke i starosnom dobi njegovog oca. A što bi mu to rekli, kad, po zakonu, veliki zločin prekriva manja krivična djela, pa i - pojedinačne sudbine!
A sad je kucnuo napokon i Paskvalinov čas, došlo je vrijeme da uzvrati očevim mačem tom odvratnom njihovom izumu – Sudbini! Dok oni nijesu došli, niko nije ni znao što je to i svi su živjeli i u miru otimali i pljačkali a da se niko nije zapitao: „Što će biti poslije prelaska u onaj svijet, ka kome sve vodi ta prokleta Sudbina…“
U takvom mislima Paskvalino hoda među posljednjim Rizoncima, kad se neznatno protrese zemlja pod njim, od čega pade neka kamena ploča, što je ko zna otkad stajala na ivici litice - pokraj koje ustanici prolaze. Ništa drugo nije se ni pomaklo, samo ta ploča, mala a-ipak dovoljna da pogodi mladog ratnika-osvetnika… Sve proklete vjekove je stajala tu i čekala baš taj neveliki, prokleti zemljotres ta prokleta , mala ploča koja pade i …
KO NIJE VIDIO DUKLJU, TAJ LIJEPA GRADA NIJE VIDIO
1.
Sve što je čovjeku dato da reče – to je tek odraz čarobnog štiva.
Tako, to je grad od svjetlosivog, domaćeg kamena i mermera. Ima ih što vele da je od mramora i antimona… I kvaderom su podignute kuće i hramovi, tako glatko rezanim da mu malter ne treba. Samo kreč i boja. Podovi su od sitnih kockica,prečesto od zlata i alabastera… Ko nije vidio Duklju, taj ne zna za slavu i čast ilirsko- rimsku! Nije ni čuo štivo :“Ovim se putem ne vraćajte…“
2.
Preko mnogih voda dojaha čovjek do svjetlosivog i bijelog grada što ga trouglasto opasuju rijeke: Moraša, Zenta i Jazava. Kad je sjahao, nađe se među građane kojim sveštenik čita iz svitka na mjestu:“Gospod će na te dovesti narod iz daleka…“I prvi put vidje kako polažu nečije tijelo u zemlju. Spazi i sedam plamenova kako se dižu iz ležišta, koja su kao grana na stablu. Tada čovjek reče:“Ljudi, gdje ćete s mrtvacem u zemlju, odakle vam hljeb niče!?!“I dodade: „Zbog toga, čujte me dobro!Tim se putem ne vraćajte, jer, zamnom stižu goli konjanici… Doći će sjutra, kad sunce bude na sred neba. Za konjanicima se vuče bosonoga pučina nepregledna…“Potom se pope na konja i odjaha, ogrnuvši se mrakom kao koprenom.
No, ne obazre se niko. Povorka zaneseno sluša riječi iz štiva, koje čita neka starina:“Ko nije vidio Jerusalim u sjaju svom, taj lijepa grada nikad nije vidio. Ko ne vidje podignuto Svetilište, taj raskošne građevine nije vidio…“
A mnogo prije te sahrane, uči se:“ Pustoš je zelena vrpca koja obuhvata cijeli svijet; iz nje izlazi tama, jer je rečeno: Ogrnu se mrakom kao koprenom…“
Dok je lagano jahao, konjaniku se učini da njegove ne samo riječi, negi misli – odjekuju. Sam se sebi ukaza kao čovjek koji je zamakao u neizrecivo-čudnovato-vradžbinski svijet u kome je on tek spodoba čiji život baš sad neko čita i dočitava.
I prope konja kome udari bijes na čeljusti od naglog šibanja. Preleće, tako, jednu ledini ili dvije, neki omanji klanac… I pade na vrata suhomeđe. Konj krklja, ropće – sav u pjeni. A konjanik stoji go pa se osvrnu da pogledom potraži spali kožuh od međedovine, kojim je bio ogrnut. Stoji tako i gleda u mrklom mrku.
Tada se vrata odškrinuše i na njih se ukaza djevojka: crne, duge kose; crnih, velikih očiju; bijelog tena na obrazima- taman kao i njena haljina i svitak, što joj je u jednoj ruci; u drugoj je sedmokraka nosuljka za svjetlost . Kao da i ne primjećuje da je čovjek go, ona krenu da čita ono što je davno zapisano:“Lajlah luta u noćnim satima, razdražujući sinove čovječje…Kad naiđe na muškarca …“
Dok izgovara svete riječi, djevojci se izgled lagano mijenja. I odjednom, ona stoji pred njim odjevena u ruho od plamteće vatre, budeći užas i izazivajući drhtanje muškarčevog tijela i duše – vidje njene zastrašujuće oči a u njenoj ruci umjesto svitka sad je mač sa koga jed kaplje…
LIMUN
1.
Sa sjeverozapada je u talasima nadolazio taj narod što se jednom godišnje kupa na dan svečanosti u slavu bogova: Peruna, Vesne, Vida…I promijeniše imena mnogim rijekama, planinama i jezercima: nazvavli su ih po svojoj postojbini negdje tamo između Gota i Sasa. Ni slavna romejska vojska ne može ništa tim miroljubivim,ali, od medovine pijanim hordama. Slaveni ne ratuju, jer, nemaju oružje,nego se samo tuku batinama, najčešće između sebe a oko zemlje. Toliko ih je da ih Romeji ne mogu sve pobiti pa je mnogo njihove krvi palo na dukljansko tlo prije nego su ih puštili da ga obrađuju.
Ti zavisni ljudi lako uzgajaju sve pa i biljke kakve nikad prije nijesu vidjeli: maslinu, smokvu, vinovu lozu…Pitom narod voli da se bavi istim takvim zanimanjem. I mogu da podnesu mnogošto, samo da im je medovine i da dočekaju Kupnjik, dan svog obrednog slavlja…
2.
I tako, donese neko među Dukljanske Slavene nekakav čudan plod, žut da žući još nijesu viđeli. Zbog sličnosti s bojom zlata, ima ih koji krenuše da šire priču da je to hrana bogova, da tu voćku samo bogovi smiju razrezati: „A onaj čovjek koji je pojede, mučit će se u užasnim mukama od otrova što se u njoj krije!“
Kad to ču, momak što je u tom času razgledao plod, ispusti ga i ona pade u ruku neke žene. Ona vrisnu i bači ga u njedra nekom starcu sa druge strane…I tako, iz ruke u ruku žuti plod uskoči u trpezu najumnijeg čovjeka kraj rijeke Zente, nekog starca Peleka. Čudnovata voćka bućnu tačno u veliku činiju punu medovine, koju je njegova žena tog trena završila da dopunjuje.
Ona pogleda u svog čovjeka – čiji su oči mutne od pića - zatim vrati pogled ka voćki, što izroni iz medovine, pa je zgrabi i stisnu svojim snažnom seljačkom rukom i natoči u piće. Ni sama ne zna što joj je došlo, ali – ona to učini! Nakon toga se žena malo isprsi i podiže lijevu ruku da zategne pletenicu, od plavosijede kose, što joj se malo popuštila. Iz desne ispusti zgnječeni plod u medovinu. On, ovaj put, pljosnu u tekućinu.
A mužu bješe žao da se prospe toliko medovine, zbog nekoliko kapi te providne tečnosti, pa iako je, možda, otrovna - nagnu činiju i otpi gutljaj, dva. I nastavi da pije! Kad iskapi sve, pogleda oko sebe i krenu da se cereći – dere: „Ljudi pa ako je i od bogova ova voćka, nama je pala a prelijepo ju je piti s medovinom!!! Samo, kako li se zove i gdje se može naći mjesto na kome raste!“ Na to,njegova žena odgovori:“ Vjerujem u primorju je ima – zbog sunca, koje je tamo najjače. Od sunca je tako žuta ta boja – nema od čega drugo!“
LOTAN
1.
Dali su ime rijeci i postavili Dagdin kotlić na presveti kružni oltar na Lotan planini, iz koje Cetina izvire!
Divalj su narod – krvoločan kao ni jedan. Sve je poharao u enhelejskom zaleđu pa onda ode dalje, na zapad… A jedan njegov dio zastade na tren; jer što je drugo no tren – bezmalo, stoljetni boravak Kelta u podlotanskoj zemlji - prema davnini od vremena potopa? I što su te bezočne aveti našle da je dragocjeno u mračnoj i pustoj šumi kraj grotla i mnogobrojnih otvora na svetoj planini?! I kraj rijeke što iz nje izvire! I zašto su se, onda, i oni utopili u romanizovane Ilire u primorju, u Enhelejce?!
Bješe to položaj s kojeg mogu napadati Enhelejce i otimati im žene, visoke,tankog struka i dugih nogu! Gdje god su prošli nijesu ostavili živu mušku dušu; samo su žene voljeli i zbog njih su satrli sve od istoka do zapada. A nigdje ne nađoše takve žene i ne dobiše veći otpor nego od njinih muževa…
2.
Jednom su, tako, oteli žene što su se zatekle izvan katarskih zidina. Među njima i nevjestu iz kuće kovača mačeva – onog, što živi blizu. gradskih vrata. Da nije sa sinovima lupao po gvožđu, mogao je čuti leleke, kuknjavu i zapomaganje sa zidina, jer se niko nije usudio da izađe i napadne glibavo dlakavu hordu što se kupala s njihovim ženama na izvoru Ariona.
A kad se otimačina završila i graja stišala, tek tad susjedi rekoše kovaču gdje mu je snaha odvedena. On zgrabi mač, još užaren od kaljenja, i pohita za otmičarima. I sva četiri sina strkoše za ocem. Jedino peti, najmlađi sin Melša– nije, na moru je mladožena, u ribanje.
On ne zna ni da ga je otac oženio, da mu je doveo čak iz Onogošta - Luciju, kćer, jedinicu, tamošnjeg kovača…
3.
Dok je u sumrak vezivao barku i,potom, s dva druga dijelio mršavi ulov – Melši se učinje da je sve nekako pusto tiho oko Katara. I nad gradom je lebdio čudan muk. Ni tica se ne čuje,niti riba skače.
Onda su se vrata na zidinama otvorila, uz tihu a oštru škripu koja, ipak, prereza mučnu nijemost - izađe mu majka sa sestrama. Koračaju u tišini,skupljene i nekako povijene, kao da dijete njedre. Kad su se dovoljno primakle, da ih momci mogu dobro čuti, majka reče:“Sine, toj otac i tvoja braća su u goru strkli, s mačevima, da vrate nevjestu što su ti je oteli Divljaci. Sine,evo ti mač što ga je tvoj đed iskovao a tvoj otac tajio za svadbu najmlaeđeg sina, za tvoju svadbu.
Ime maču je Lotan!!!Dobio ga je po planini u čiju su šumu odveli tvoju nevjestu! Čuj me dobro, sine, prokleto ti majčino mlijeko ako im oprostiš nevjestu, mada je nijesi ni vidio! I ostaviš oca i braću bez tvoje ruke!“
Kad dovrši svoje, majka i kćeri ispustiše mač i on tupo udari u prašnjavu zemlju pristana.
Melša, bez riječi, podiže mač i krenu u goru. Jedan drug uze osti i pođe za njim a drugi slomi prečku od jedra, malo je doradi kao batinu, i uputi se za drugovima. Tada na vrata izjahaše kovečeva dva zeta, vukući za sobom sve konje sa oružjem što su ga našli u kovačnici. U laganom galopu prihvatili su prijatelje i njih petoro se dade u potjeru…
4.
U cik zore su dostigli kovača sa dva sina. Zatekli su ih kako, trčeći, sijeku Divljake u nekom klancu između dva prijevoja. Tada Melša ugleda neku golu djevojku kao stoji - otvorenog grkljana, odakle šiklja krv u mlazevima - i vezanu predugom kosom za hrast oko koga se odvija bitka. Namah! Vidje da joj se sjaji oštra, zlatna ukosnica iz otvorene rane- shvati da se sama preklala. I da mu nema dva brata, domisli da su već pala pa se iznebuha razjari, grunu iz njega takav bijes te urliknu da se prolomi šumom njegov glas, penjući se sve više i više - prodirući dublje i dalje, sve kružeći oko najnižeg prevoja Svete planine. I udari Lotanom po neprijateljima, kidajući im glave i sjekući ruke i trupove… Sve se jednako derući!!
Toliko viče i tako razgoni neprijatelje.- konjem, kome golema pjena toči iz čeljusti: tako je žestoko udario da su Divljaci stali u čudi i zadivljeno gledaju u smrt kako im poput vihora prilazi. Ništa ni slično nijesu doživjeli pa, sa osmjehom, sve posmatraju mirno i pribrano, kao neminovnost što ih je tu stigla, došavši odnekud iz pregoleme visine, gdje je dopro Melšin urlik umjesto molitve.
Kao da je i bog na nebu ustuknuo od jačine bola za izgubljenom braćom i preklanom nevjestom – skamenio i neprijatelje i Melšinog oca i preteklu braću i prijatelje. Svi stoje u čudu i gledaju obnevidjelog momka kako juri za svojim mačem u desnici. U takvom stanju bi i oca posjekao, jer ga više ne prepoznaje, i svoju braću, jer je zaboravio da i oni postoje – da su mu se našli na putu.
A kovač stoji sa strane i misli: Što se desilo te je došlo odjednom tom mirnom, njegovom najtišem sinu - otkud mu takva snaga i kuraž…
I sve to tako potraja do predveče! Onda ruka malaksa, pade uz tijelo i ispusti mač. Konj se strovali na stranu i zgnječi desnu Melšinu nogu - baš kad ovaj naglo umuknu, jer je u padu ispustio i dušu zajedno sa Svetim mačem!!!
Mač je vrhom sječiva udario u krš pa poskočio i skotrlja se niz kamenu padinu put Cetine. Dok pada, čuje se kao da zvone gvozdena zvona na vratovima mnogobrojnih ovnova predvodnika. Napokon, bućnu u rijeku…
LIST OD LOZE
Preko mnogo rijeka i jezera, s istoka nalećeše Bugari. U stvari, to su Sloveni,nekada mirni crnomorski narod u koji se utopilo to okrutno dalekoistočno pleme i dalo mu svoje ime a uzelo njihov jezik. I okrutnost je bugarska s kojom su razorili Duklju i dalje,sve do Raguze, da tesanog kamena na kamenu nije ostalo.A onda su tu sjeli da počinu i preslojili preživjelu mješavinu romanizovanih Ilira s nešto Hebreja, Polabskih Slovena i malo Kelta…
A tamo, izvan granica doskoro moćnog grada, s druge strane rijeke Zente - bio je vinograd nekog gospodina, što mu ga je cio život obrađivao Mihoja, vješt i u kalemljenju drugog voća. Imao je ženu i tri sina a sada mu je ostala samo kćer. Nema više ni vonogradarske suhozidine ni vinograda. Samo on, jadan i nesrećan, i njegova kći, koja, što zbog mladih godina a što zbog straha od Bugara – izgleda pomalo šašavo. Svako malo njen tužni izraz izmijeni bezrazložan smijeh, kao da je sve u redu, kao da su joj braća živa a majka izašla s ovcama na pašu pa je baš sad čula ovna predvodnika…
Žive u pećini korita Zente i hrane se ribom koju Mihoja ulovi u rijeci - odakle se diže vlaga i u sred ljeta pa lože i danas dok peče ljetnja zvijezda. Ali, nije samo zbog vlage Mihoji stalno hladno, nego ga drma tiha dugogodišnja groznica i na suncu, kad - ležeći, povazdan, na velikom, ravnom kršu ispred škripe – lovi ribu. Drhti on, tako, otkad je izgubio svoju ženu i sinove - otkad su konjskim kopitama Bugari zgazili vinograd.
Pritom, on ne misli na svoju nestalu obitelj, nekako. I to mu je najčudnije od svega! Stalno mu je pred očima vinograd, svaki čokot, svaki list na suvoj grani i svako zrno što ga je brižno dotakao svojim prstima. I miris prosutog vina iz velikih buradi, razvaljenih dušmanskom rukom. Oh, Gospode,koliko je protočilo u Zentu te njegove crvene krvi, kao da je vene sam sebi isjekao – pa potocima lije iz njega njegov život, sve do posljednje kapi koju baš sad, u mašti, gleda kako se kani da sklizne s litice iznad njegove pećine, njegovog doma od nevolje!
Tada punu lahor i donese mu odnekud izdaleka jedan list od loze. Pade tačno pred njegovu lijevu ruku, na koju se,nalakćen, oslanja o kamen pod njim. List je, prevrćući se lagano, dugo vrludao iznad rijeke, prijeteći da padne u vodu i otplovi put Labeatskog jezera. Onda, kao da se predomislio, naglo se prevrnuo i poletio visoko, tik iznad Mihojine glave.
I tu se klatio tamo-amo, sve dok se ovaj ne prenu i skrenu pogled sa zamišljenje kapi vina. Kad je list pao, Mihoja pušti tanki konop za pecanje i podiže list desnom rukom. I grunuše mu suze od svježe zelene boje na kome ima još pokoja sitna kap. Cakli se u njegovoj ruci taj vlažni list i on u njegovom odrazu, kao da gleda u vodu rijeke – prvi put, za sve ove godine: vidje svoju mladu ženu i malene sinove. Žena mu maše sa druge starne rijeke, dok se djeca igraju u pijesku…
On spušti pogled ka vodi pa ga podiže i pogleda na drugu stranu Zente. Tamo nema ni žene ni sinova, nego neki momak, odjeven u bugarsko robu trči ka vodi, bježi u užasnom strahu! Poče da se skida i dalje trčeći, spotičući se, padajući i dižući se…Zatim, bači ruho i skoči trupačke u vodu pa zapliva ka Mihoji. Ovaj mu gleda zamahe, sav u strepnji od mržnje koja smjeni suze u njegovim očima. Pridiže se,premjesti list iz jedne u drugu šaku i desnicom, kao ne radeći – zgrabi krš što je počivao kraj njega. Steže toliko njegove oštre ivice da mu krv izađe ispod dlana, točeći.
Onda momak dopliva tačno pred njega i dohvati se stijene na kojoj leži Mihoja. Podiže glavu i reče nešto nerazumljivom jezikom. Ali, od bjegunčeve ispružene ruke- koja podrhtava od straha - Mihoja shvati da ga ovaj moli da mu pomogne da se popne. Čuje i kćer kako se kikoće. Trajalo je to tako, malo, u tobožnjem nerazumjevanju – gledali su se u oči njih dvojica, sve dok Mihoja ne pušti kamen i dade svoju krvavu ruku. Pošto mu je pomogao da se popne,ponudio mu je i list loze da ovaj prikrije svoju sramotu!
Utoliko, iz pećine se začu smijanje Mihojeve kćeri, ali sad drugačije - nekako zdravo …
NORMANKA
1.
Kralj Bodin je sa trista Dukljana i mnogo više makedonskih ustanika - porazio Grke, zbog čega ga njegova malobrojno preživjela vojska i Makedonci uzdigoše za cara Bugara. Onda su došli krstaši i njihovog vođu, Rejmonda od Tuluza, u svom dvoru u Skadru,svečano je primio Reks Sklavorum…Iza toga se Bodin oženio kćerkom uticajnog normanskog vođe iz Barija. Mnogima se činilo da se uzdizanju porodice Konstantina Bodina ne vidi kraj. Kad, začu se neka zlosrećna tica iznad njegovog dvora…
2.
Nije mnogo prošlo od kad se Bodin predstavio na nebo te su ponovo Dukljani porazili Grke, ovaj put su ih razvalili, pomognuti s nešto malo normanskih krstaša. Tu, u nedalekoj vrtači, ostavili su na hiljade onih što se izdaju za Romeje, zaklane, smoždene, zapaljene…I mnogi su Dukljani pali. Još se čuju ostavljeni ranjenici kako ječe, dozivaju u pomoć ili jauču…Poneko zavija poput vuka. Osjeća se da nailazi laki dah raspadanja.
Izvlačenje ranjenika je ratnicima zabranila Normanka! I da im nije ona tako naredila, svejedno ih ne bi mogli ponijeti: suviše malo je preživjelih a tako mnogo ranjenih! I u takvom su stanju pobjednici da se i njima samim čini da se neće moći dovući pred svoj dvor, pred Normankine noge…
Među posljednjim, vuče se jedini preživjeli Normankin rođak. Hoda teturajući, zaobilazi one što usput padaju. Otvorena mu je utrobica pa crijeva drži sa obije šake. Pritiska stomak, ne bi li zaustavio krv koja u tankim mlazevima šiklja na zemlju pa gazi po njoj. Lice mu je boje kreča a usne modre. Kao i drugi i on je obnevidio od goleme krvi što mu je udarila na oči. Htjede da ih malo protrlja rukama, jer ga peku; i da rastjeta sitne mušice što su počele da se skupljaju na krv;i on, ne radeći, pušti stomak. Ispadoše mu crijeva te on hodajući krenu da umire.
Zausti nešto da reče ratniku kraj njega, ali, ne pušti ni glas - zastade i pade licem pravo u lokvicu od sopstvene krvi i kiše što se, nakupila u tragu od nogu dukljansko-normanske vojske .Kiša stade baš kad iz lokvice izroniše dva-tri mjehurića.
Prsli su sa strane lica sa koje je zemlja sva blatnjava od vode i krvi što lije na sve strane. Kad je čovjek pao, ratnik pored njega se nije ni osvrnuo – nego podiže glavu put neba i reče:“Opet će prokleta kiša, majku joj romejsku…“Njemu krv toči iz odsječne lijeve ruke do ramena pa je on desnom rukom pritiska svojim glibavim, otkinutim rukavom što mu dio viri ispod verižastog oklopa. Iza toga vrati pogled ka zemlji i dodade:“ Oh, blato - romejsku ti glibavu majku …“I sve tako, na što mu god pogled pane! I vuče desnu nogu, krvavu od koljena.
Onda se saplete i pokliza pa strmeknu niz blatnjavo krševitu stranu. Čuje se kako mu se glas udaljava:“Majku ti romejsku…“
Nije prošlo ni minut-dva, kad neki grbavi mali čovjek zasta na isto mjesto da mokri niz padinu. Djeluje blentavo čio i veseo, krepak i odmoran –mada piša krv zajedno s mokraćom. Na njemu nema vidljivih ni rana ni posjekotina. A nema ni oružja ni oklopa. Samo trorogi šareni klobuk s kićankama – kruna dvorske lude.
Nakon što se popiša, prođe ga jeza i on se strese. I zapjeva:“Akvinta, Normanko, naša kraljice, baš su ti lijepe, velike guzice…“ Ali ne moga dalje nastaviti. Pogodi ga u vrat nekakva mlitava, jedva otegnuta strijela. Ako nije istoga časa izdahnuo, mogao je čuti kako mu neko dobacuje:“Majku ti dukljansku…“Na to uzvrati neko izdalje:“Ne, no, ja tebi –normansku!“
Tada krvavi ratnici pred skapavanje, tromo podigoše mačeve, što su ih sve vrijeme držali izvan korica, i – krenuše jedni na druge…
3.
Tu pretposljednu bitku krvavo-kišnog dana su pretekla tri Normanina i sedam Dukljana. Ima ih što su na koljenima prešli čitav put. Kad su nakon predugog putovanja napokon došli pred dvor, još su čuli umorne mačeve kako tupo zvone u glavnoj kuli. To se Normankin sin i novi muž kolju oko prijestola! Kad su mačevi utihnuli, ratnici čuju samo umiruće uzdahe – posina i očuha i još ponekog od velikaške rodbine. I kišu kako tupo udara. I Normanku koja s balkona zapovijeda:“Dokrajčite pse!“
Tako su protekli i posljedji trenuci klanja, nakon što se njih četvorica prživjelih pobjednika - dovuklo do trona i isjeklo Normanku u komade.
BUGENVILI
1.
Prvo su Rašani napali „Kraljevstvo otprva”. Onda su Zećani uzvratili i toliko ih porazili da su ovi ostali tokom dva vijeka pod njima, u tpliko poniznom položaju da se uobičajilo da kraljevski princ stoluje uvijek u Zeti! Takvu pobjedu je Zećanima donio velikaša Zavide - sin, Krapalo, kršten tim imenom po po bezkvasnom obredu u crkvi Svetog Đorđa, što se nalazi pokraj razure slavog grada Duklje. I sva Zeta bješe katolička.
Među svojom djecom, taj despot ima i jednog neobičnog sina, Princa bez zemlje, koji se posvetio bogu i u potrazi za njim je otišao iz Kotora, gdje mu otac ima dvor; otputovao je u Svetu zemlju s nekim svojim drugom, bogumilom. U početku, bješe i on sklon toj opakoj jeresi, toj tajnoj vjeri, što je mrze i danas mnogi, oni što opanjakavaju njene pripadnike da se klanjaju Svjetlonoši i da se On ,u vidu njihovog tajnog zapovjenika, nekakvog Đeda – skriva baš u Kotoru. I svašta–nešto takvo se priča o njima!?!
Iako i po povratku sa hodočašća ima tonzuru na vrh glave, tu posebnu katoličku oznaku, pod utiskom golemog sjaja Romjeskog carsva, Princ bez zemlje – prevjeri i uze romejsku šizmu za svoju. A kad se vrtao u Kotor, otjerao je svog saputnika i krenuo u kaštiganje bogumila i, pomalo, katolika! Razlog zašto je uzeo šizmu je opisao taj odbačeni drug : na malo prostora je toliko gadosti rekao o tome da bi bilo pravo nerazumljivo čudo zašto su mnogi krenuli da prepisuju taj životopis, da dodaju i oduzimaju mnogo što u njemu – da, prije toga, Princ bez zemlje i njegov otac nijesu krenuli u pokolj bogumila
Možda baš zbog tog mnogotraženog štiva je i sam Princ pokazao toliko okrutnosti prema bogumilima kakvu nikad u Evropi nije iznio niko prije iz vjerskih razloga! Nagovorio je oca da uđe u rat potiv onih Zećana što su pripadnici bogumilske ili katarske jeresi – protiv babuna ili albižana... U stvari, ta baljezgarija, isprva napisana na dvije tri stranice, ukrašene samo inicijalima – bio je samo povod za pokolj koji su naredili Princ bez zemlje i njegov otac!A stvarni razlog leži u bogumilskom nepoštovanju i državne i crkvene vlasti – svega, osim njihovog tajnog zapovjednika!
I nasljedno, staro, katarsko Đedovo sjedište je moralo biti preneseno,prvo, nekud u Bosnu a, onda - dalje, negdje ispod Apenina...Tako je središte Bugarska jeresi prešla na Zapad - Bugarske, jer je došla u Zetu s Bugarima. A nakon što je Đed prešao iz Kotora na Zapad, nazvani su katari.
2.
Pokolj je počeo bezočnom laži, državim nalogom da bogumili vrate novac koji je , navodno,pisac, saputnik-hodočasnik, ukrao od Princa bez zemlje – iako svi znaju da bogumili preziru novac i , uopšte ,ovozemaljske vrijednosti! Da ne podnose ništa što je od ovog svijeta! Otac i sin su dali rok od tri dana za povraćaj novca a krenuli su u istragu iste noći, nakon što je dobošar objavio Nalog na crveno bijelim počama trga pred Katedralom!
Prvo su naredili da se polupaju sva vrata zanatskih radnje u Kotoru a jedinog zlatara na Trgu od oružja su vojnici prikucali kopljima na ulaz njegove kuće. Onda su polomili koplja, pošto su mu proboli dlanove i kroz njih zaboli gvozdene vrhove u nadvratnu gredu. I tako je ostao danima da visi na svojim vratima; kao Isus je razapet,ali, nije vaskrsao,niti ga je iko smio taći,da je ubrzo njegov vonj toliko zaudarao na crkotinu te su se susjedi krenuli iseljavati iz svojih kuća.
A blizu male gvozdene česme, zaklali su neku skitnicu, koja se ko zna kako prabačila preko gradskih zidina. Onda su ga svu dragu noć vukli konjima po ulicama, ostavljajući krv da blijedi i nestaje od kiša i sunca...I to je sve, što se grada kraljeva tiče, jer je potraga za Đedom nastavljena van zidina, pošto se pročulo da je on,pouzdano ,pobjegao iste noći koz otvor od Levtena što je iznad zidina.
U svim gradovima Zete i selima sve do nakraj Raške – dobošari objavljuju Nalog i svugdje su isto veče kreću progoni, otimačina, pljačka, palež i ubijanja.Pobijeno je na hiljade i hiljade muževa a da Đeda nijesu našli, niti su traženi novac dobili – tako da je Kotor još dobro prošao...
3.
I sve to traje, evo je prošlo godina i godina kako je dvor prešao u Brskovo...To selo naseljavaju Sasi što vade srebro iz istoimenog rudnika. Sinu i ocu je došlo da su tu najsiguurniji, gdje se nalazi nihov najveći izvor prihoda i među narodom za koji misle da sigurno u svojim redovima nema bogumila.
Osim toga je Princ bez zemlje rekao svome ocu da mu liči na Svetog romejeskog cara Konstantina, što je preselio prijesto Rimskog carstava iz Rima u Bizantion, selo u Grčkoj, đe se sad uzdiže slavni i golemi Carigrad! I da Krapalo kraj rudnika valja da podigne isti takav grad.Velik i velelepan!
I dovukli su brojne primorske graditelje koji sazidaše samo temelje, jer su i odatle, u svom nespokoji prešli dalje,na drugo mjesto da podižu Novi Carigrad, nigđe se ne zaustavivši da dovedu do kraja pregolemu namjeru. Jedino su uspjeli da sagrade pokoju malenu crkvicu a da ni jedna nije duža od trideset metara, opasanu bedemima, sve dok napokon otac ne skonča na Svetoj Gori, u Manastiru Hilandaru, ponizno se moleći bogu da mu oprosti grijehe.
Naročito se stalno i iznova, svakog jutra opominjao na neku đevojčicu iz Brskova, kći rudara što je za njega vadio srebro. Bila je jedino dijete među Sasima.Zvala se Inga. Otac je doveo sa sobom pošto je majku rano izgubila a svi stričevi bili bez žena i radili u Brskovu.
Jedan je Dubrovački karavan prolazio tuda, kad je Ingi neko dobacio granu procvjetalog ljubičastog cvijeta. Ona je nosila svježu vodu ocu i stričevima,u burilu, vezanom oko ramena i struka, tako da su joj ruke bile slobodne pa je lako uhvatila tu granu s obije šake.I htjede da poskoči od radosti, zbog lijepog a neočekivanog poklona, no je spriječi težina na leđima. I poče da pjevušeći izgovara bugavili, bugavili- pogrešno izgovarajući ime biljke...
A sve to gledao je Krapalo i njemu se učinilo da dijete govori : bogumili, bogumili... I onako s konja zamahnu mačim i otkide joj obije ruke do lakata...
To sakaćenje su ponijeli u sjećanju sa sobom majstori-graditelji Brskova i prenijeli ga u primorja, đe se biljke bugenvili stoga zovu - bogumili! I eno grane bogumila kako se visoko diže prema nebu, razgranata i rascvetala... Na sivom kršu, ljubičasti cvjet u brojnim grozdovima opervaženim zelenim listovima...
KRSTAŠ BARJAK
1.
Pomorske organizacije, od Bara do Kotora - imaju sjedište u crkvi Svetog Ivana od hrama u Mlecima više od pola vijeka, zajedno sa Templarima. Drže pravo na jedan oltar i četiri grobnice. Uz crkvu je priljubljena kuća na dva sprata za sastanke i druge pomorske potrebe. Na njenom prvom spratu je još jedan oltar, na koji i Hramovnici polažu pravo. Neprestane prepirke sa Viteškim redom oko prava prvenstva nad oltarom, natjerale su montenegrinske pomorce u Mlecima da se ujedine u Bratovštinu Svetog Đorđa i Tripuna, nazvanu po zaštitnicima Bara i Kotora.
Zbog Velike svađe sa Vitezovima Svetog Jovana od Hrama, Bratovština Svetog Đorđa i Tripuna je podigla sebi novi zgradu! Prvu dekoraciju u njoj je oslikao Karpačo, prikazima iz života Svetog Đorđa.
Na slici Sveti Đorđe ubija aždaju je, u pozadini – dat idealizovani pejzaž uobičajen za ovo vrijeme. Pa ipak, taj prostor je poznat, viđen u prirodi, a nije samo izašao iz umjetnikove zamisli. I te kamene planine i dvorac, pa rijeka, tek pokoji grm i suvo stablo…Sve je poznato! Ali, svakako, taj prostor nije Karpačo vidio - nego je o njemu slušao i čitao…Ilustrovao je i usmenu i – pisanu porudžbinu starješina Skole Svetog Đorđa i Tripuna u Mlecima! A oni zahtijevaju i da Karpačo što vjernije prikaže dvorac Crnojevića pokraj rijeke Cetine. Koliko je umio – pratio je njihovu priču…
Bilo bi dobro da je kao predložak imao i graviru iz molitvene knjige za osam pjevanja, štampanu u manastiru što je po sred tog dvorca. A dvorac je u Oktoihu nacrtan kao da je vječno prazan, osim što kroz prozor kule sa zastavicom viri nečiji lik! Krijući se osmatra vitezove Svetog Jovana kako skrušeno stoje u daljini.
Niko ne govor ko je taj lik, ali se u snovima Crnogorca često javlja neka đevojka što beskrajno luta kraj tamnih i vlažnh stijena. U mašti ona obitava u tajanstvenoj utvrdi čiji je najviši toranj - Levten, središnja kula crnogorske slobode!
Zbog nje je ne jednom pod Levtenom mrtvih bilo na gomile. A kad su Turci razorili i dvorac i manastir, preživjeli dio naroda se sklonio na bazbjednu mletačku teritoriju u Boki, dok se preostalih nekoliko stotina ratnika popelo na vrhove Levtena da brane, do posljednjeg – krstaš barjak, bijeli krst na crvenom kvadratnom polju obrubljenom bijelom bordurom!
2.
Ta je zastava skrojena u vrijeme osnivanja Cetinja!Tada je skončao sukob između Bratovštine svetog Đorđa i Tripuna i Vitezova svetog Jovana od Hrama, čestitim, blistavo najmoćnijom udrugom što je ikad stvorena! Dogodilo se to u Veneciji.
U Skoli svetog Đorđa i Tripuna, u rasparčanim podacima zaboravljene prošlosti – može se naći da je dugo trajalo nadgornjavanje ove dvije organizacije oko prava prvenstva na oltar prvog sprata njihove zajedničke zgrade za sastanke.
Ali, stvarni uzrok sukoba leži u tome što je duždeva kći, iz ljubavi prema zapovjediku Bratovštine – dojavila organizaciji da je kriomice stigla u Mletke ruka svetog Jovana, koju Vitezovi baštine još od krstaškog zauzeća Jerusalima!
Zapovjednik je namjerio da svetu ruku preotme i prenese na Cetinje!Iz osvete!
Bratovština optužuje Hramovnike da su prigrabili od krstaša i sakrili glavu svetog Đorđa, za koju smatraju da Montenegrinima pripada. Drže da je prastari hram podno Levtena nijemo prazna pećina bez kružne posude sa svetom glavom!
I onda, cijelog ljetnjeg dana, u prizemlju zajedničkog sjedišta – tuklo se pet ili sedam pripadnika Bratovštnine s nešto više Vitezova. Uveče je živih ostalo dvoje ili troje, kada se bitka prenijela na sprat i kad je u prizemlju noć prekrila mrtve, njihovu izmiješanu krv na bijelim balama platna donešenog iz Silene!
Prvi put uobličen od tog platna, ujutro je na pročelju zgade zavijorio – krstaš barjak da označi pobjedu!
Nažalost, pošto je krvlju poprskan oltar kapele na prvom spratu, Veliko vijeće je zabranilo nošenje barjaka u Veneciji a spriječilo je udaju duždeve kćeri za „onog kome se smrt ogleda na licu“. I zaista, nedugo zatim, zapovjednik je podlegao ranama. Odmah iza toga je zasijedalao Malo vijeće i dopunilo odluku: „Zabranjuje se Bratovštini svetog Đorđa i Tripuna da imam sjedište u Svetom Jovanu od Hrama.“
Nije mnogo vremena prošlo i Bratovština je krenula da podiže sebi novu, velelepnu palatu- pošto je duždeva kći odbjegla od oca i prenijela zapovjednikovo tijelo i ukopala ga na prevoji Levtena prema moru a zove se – Vjetartni mlin…
3.
I tako, na Levtenu, nekoliko stotina preživjelih montenegrinskih ratnika oko krstaš barjaka, u ćutanju čeka ono što je veoma dugo jedino njihovo djelanje.
Onda se nešto pomaklo u daljini. Montenegrini su to čuli jasno, kao kad vjetar udari u splasnulo jedro. Javio se i lagani trodjelni ritam. Iz najdalje tačke vidokruga prodrli su oštri i kratki tonovi, slični vrludanju planinskog potoka. I ženski glas, tiha i milozvučna pjesma, kao neprestano kretanje oblačnog vrtloga!
Gledajući kako nailaze oblaci, Levten je omogućio Montenegrinima da čuju ono što može malo ko a što se vidi svake godine u isti ljetnji dan – na prevoju Vjetarni mlin! Dođu tada s pučine niski oblaci, čisti i gusti, nikad tamni. Krenu da se penju uz lovćensku stranu, dopru do Vjetarnog mlina i tu se zgusnu i počnu da melju, gore-dolje,sve u krug.
Naprasno! Kao što se pojave, oblaci nestanu – kao da ih nikad nije ni bilo. Dođu i odu, tek da podsjete na bjelinu platna od kojeg je prvi put skrojen barjak, na zapovjednika, čije ime upućeni izgovaraju u osami i u blizini barjaka – ranjenog zapovjednika, koji je žurbi da što prije objavi pobedu Montenegrina nad Vitezovima – mačem pogrešno skrojio barjak svetog Đorđa! Tamo gdje je trebalo da dođe crveno platno umetnuo je bijelo a na mjesto bijelog stavio je krvavo. Tako je nastao crnogorski bijeli pljosnati krst na crvenom polju, obrubljenom bijelom bordurom…
LAŽNI CAR I LAŽNI MESIJA
1.
Sto godina ranije na crnogorskom primorju se ugasio život Šabataj Cvija, čuvenog kabalističkog mističara i nejglasovitijeg mesije poslije Hrista.
Po jednoj barokiziranoj gravuri , on je debeljuškast na simpatičan način dobrodušnih ljudi. Kako se priča, zna da čita knjige pisane na različitim jezicima, stalno gladi bradu i prečesto govori o slobodi. Kao teolog - slobode, tvrdi da je ona nešto najveće što čovjek može imati u vjeri! U svojim pridikama o Talmudu, toliko je sugestivan da svi oko njega misle da je on čovjek iz prošlosti - reinkarnirani duh Mesije koji će odvesti Jevrejski narod do svoje izgubljene domovine.
U Smirni su ga proglasili za Mesiju. Iako je njegovo znanje kabale čuveno, niko ne može tačno reći zašto su Jevreji baš njega izabrali, pored tolikih drugih što se predstavljaju za spasioca - zašto su baš njemu počeli prilaziti?!
A u jevrejskim knjigama srednjovjekovlja stoji da su stari astrolozi tvrdili da će se novi Mesija pojaviti hiljadu šesto šezdeset šeste godine. Po astrologiji Jevreja, to je broj divlje životinje Apokalipse. Šesto šezdeset šest i još hiljadu godina vladavine Svjetlonoše, nakon čega će početi carevanje novog Mesije na zemlji. I mrtvi će ustati iz grobova ... I nastaće mir i raj na zemlji!
A kad je te godine došlo do pomračenja mjeseca, kroz tursko carstvo je krenuo šapat:” To je predskazan znak. Mesija je krenuo na Carigrad! Srušiće cerstvo, osloboditi Jevreje i obnoviti državu!” Potom su se glasovi pojačali nakon što je glasoviti rabin iz Gaze potvrdio mesijanstvo Šabataj Cvija. Iza toga se uveliko propovijeda o njemu u sinagogama Londona, Rima, Praga, Berlina… Sa svih strana pristižu pristalice - Jevreji su pošli na Carigrad.
Teško je gledati sve te ljude što, nakon stoljeća patnji i cviljenja, napokon uzvikuju:”Vrijeme je došlo! Nema više čekanja!” Još kad se pročulo da je Šabataj Cvi poslao pismo sultanu, u kome traži da se ovaj odrekne Kurana, Muhameda i okrene Talmudu i jevrejskoj vjeri i njemu kao novom Mesiji - treba osjetiti s koliko milosrđa su, ineče trpeljivi ljudi, krenuli da stenjuci ponavljaju :”Kakvi dani i kako lako sviće!”
Tada je pred Carigradom uhapšen Šabataj Cvi.
Među pristalicama je nastalo komešanje. Drhteći od strepnje, ljudi šapću:”To je prolazno.” Vrlo dobro znaju što je učinjeno a njihova naklonost nešto glasnije ponavlja:”To je prolazno!Mesija će sve promijeniti!!!”
I dok, po sultanovoj naredbi, Šabataj Cvija skidaju golog - on, zastiđen, pokriva svoju nagost rukama i tako izaziva vladarev smijeh . Utoliko su sultanu dojavili o mrmljajućem negodovanju i muslimana, jer se čuju glasovi mladih nezadovoljnika, što su jednako povjerovali da je zaista riječ o Mahdiju, tako da je ideja o spasiocu Šabataj Cviu postala obostrana.
A tek kad su muftije počele da govore kako je pred vladarem nagi Sotona ,sultan odluči da stavi Šabataj Cvija na probu - rekavši da će prihvatiti njegovo mesijanstvo ukoliko se strijele, kojim će ga gađati, odbiju od njega, ne povrijedivši ga.
Da bi izbjegao smrt, Šabataj Cvi klekne pred sultana, moleći ga za život pa reče da je on samo jedan rabin. I poče ga preklinjati u ime sina kojeg će sultan ubrzo dobiti. I zaista, poslije nekoliko sati se porodila jedna sultanova žena u haremu, rodivši muško te vladar pokaza milost i poštedi mu život.
Jedino je sultan zatražio od Šabataj Cvija da sad on promijeni vjeru, da pređe u islam. I tako ovaj prevjeri i stavi turban na glavu. Pošto sljedbenici smatraju da se radi o prevari, sultan ga pokazuje po Carigradu obučenog u tursko, carsko odijelo.
Nije lako ravnodušno posmatrati sve te ljude koje je zahvatila kobna strast za ispravkom vjekovnih nepravdi što su im učinjene pa u predanju traže izlaz - odnekud vjeruju da će se on otrgnuti iz privremenog ropstva i pojaviti pred njima, jašuci na lavici, i tako ih sve zajedno povesti u Jerusalim.
Ali, korak bješe učinjen - ponavljanje bi dato! Mesija bješe došao i viša naredba bi izrečena. Ali, sve se neočekivano zaustavilo pred Carigradom!
Najednom! Ljudi su ućutali s uzasnom mlakošću, govoreci u sebu:”To je prolazno” Teško je zamisliti išta mučnije. Onda su ljudi nastavilii predavati se lakomosti lagodnog mišljenja:”To je prolazno!” Oni koji vide kuda to vodi, sklonili su se a drugi idu dalje:”To je prolazno!!!” Da sve nije tako obavezujuće tužno, sama pomisao da se Mesija pretvara ne bi li iskušao te prividno nezainteresovane ljude - ne bi bila tako strašna, da oni i dalje ne čekaju, jer se i dalje nadaju.
Car je potom poslao Šabataj Cvija u progonstvo u najudaljeniji grad Otomanske imperije, u Ulcinj – đe u njegovoj tvrdjavi umire kao dizdar sa imenom Mehmed Efendija, deset godina pokušavajući da usaglasi jevrejski i muslimansi misticizam.
Preselio se na onaj svijet na Jom Kipur. Kažu da je ispustio dušu kad je vidio da je neko dijete palo sa smokvinog drveta i da se ne pomjera. Legenda tvrdi da je dijete polije njegove smrti ustalo nepovrijeđeno. Vele i da se već bio pripremio za smrt , zamolivši čovjeka koji je dobar u prepariranju ljudi i životinja - da to uradi i sa njegovim tijelom. Sahranjen je u posebnom turbetu blizu džamije, iako je njegova želja bila da ga ukopaju na jednom uzvišenju koje bi mogli vidjeti s mora oni što budu dolazili da posjete njegov grob.
2.
Te godine se zemlja toliko tresla na crnogorskom primorju da su mnoge kuće ličile na brodolom. Neki su i u tome vidjeli osoben znak , koji je prorekao u pismima - jer su mnogi fanatični sljedbenici Šabataj Cvija teško prihvatali misao da je zauvijek završio onaj koji se usudio da krene na carski prijesto!
Ali, sa svakom decenijom poslije - među najvatrenije pristalice razvilo se uvjerenje da je i njegova smrt a ne jedino život - vid iskušenja , da će se on vratiti, ustati iz groba i ipak svrguti tuskog cara. I sakupiti Jevreje u svoju državu, kako je obećao! Oni ga dugo, veoma dugo posvuda očekuju i traže!
Na stogodišnjicu njegove smrti ta su očekivanja kulminirala, jer je i po kabali stotina dio cjeline u cjelini, mikrokosmos u makrokosmosu! Ona izdvaja neku osobu, skupinu ili bilo koju stvarnost u cjelinu.
3.
Sto godina kasnije odnekud se pojavio čudnovat čovjek - Šćepan Mali i Crna Gora ga je zavazda neobično prihvatila.
Kako se priča i prepričava, on je nizak i riđecrn, s blijedim i mlohavim licem na kome se ističu tamne oči i nakostriješeni brčići.( Na jednoj gavuri je bez brkova ) Zbog začuđujuće dobrodušnosti pomiješane s frivolnošću, izgleda visokim ,suvim i koščatim Crnogorcima kao da je mimo svijeta. Malo govori, poput ljudi koje u ćutanju i dan i noć zaokuplja neka teška misao! Kune se u Nebeski Jerusalim a ponekad i u Svetu slobodu…
I kriomice čita jedan isti istrgnuti odlomak nepoznate hebrejske knjige, vjerovatno iz Majmonidove ili Helevijine ili ben Solominove…Ko zna kakav je to tekst, možda baš iz kabalističkog “Zohar”- a, knjige koju je Šabataj Cvi donio na tle Crne Gore. Ili je to neko od pisama Šabataj Cvia jednoj od njegove tri žene u Smirni - do kojeg je “samozvanac” nekako došao i po kojem je stigao među Crnogorce da traži Mesijin bamot, na kakvom uzvišenju, ili levitske krše u klaku ili grkov grob…
U svakom slučaju , Šcepan Mali liči na čovjeka kojeg polagano nagriza zaludna tragalačka groznica pa malo jede, uglavnom njeguški sir ili ponekad paški, s maslinkama, i pije jedino kiparsko vino. Iako uglađen na rokoko način, ničim ne pokazuje da mu smeta surovi život plemenski zavađene zemlje.
Nije mu trebalo dugo da je ujedini, što je izgledalo da ni bog ne može učiniti. Jednostavno, pokazao se tu i to je dovoljno da mu Crna Gora dodijeli dio izuzetnog - Crnogorci ga uzdigose za cara a on to ćutanjem prihvati! Rekoše - ruskog cara, ne nekog živog, nego baš onog što je skoro - preminuo.
Može biti čudno što je zbog toga drugi car , sultan turske krenu na Crnu Goru kao da je u pitanju uzurpacija njegovog visokog prijestola. Traži glavu Šcepana Malog a dovoljno je da ga Crnogorci otjeraju pa ne moraju voditi toliko strašnih bitaka s Turcima! I da ni jednu nijesu više bili, nego što su se devet krvavih dana tukli u Ostroškom klancu - ostala bi zagonetka: zato ga ne daju!?!
Ništa nije lakše nego da otjerju čovjeka za koga ne znaju ni ko je, ni odakle je. I protiv koga su Rusi, Austrijanci, Mlečani, Turci - svi! Ali - ne, njima je dobar čak i kad se ponizio na najgori mogući način. Pred početak tih Devet ostroških dana - on je bio došao na bojište, ali je ubrzo pobjegao: sakrio se oči u oči s prividom prezira za koji je mislio da ga čeka; skriven pred strahom što je osvježavajuća radost naspram strepnje u koju se zabio; sam u mukama očekivanja nadolazećeg podsmijeha – skriven od uobičajenog crnogorskog užasnog ćutanja o kukavičluku…
Toliko im je dobar da su prešli preko toga, kako nijesu oprostili nikad nikom.... Odnekud vjeruju da se on to pretvara, čim je tako nisko pao - smatraju da čovjek nije čovjek ako se može toliko poniziti; čim može to da podnese, mora da je, čak, i nešto više od cara!
Drže ga za takvog i kad su ga svi raskrinkali! I kad je ruska carica poslala svog dvorjanina da razotkrije tog skromnog, isposničkog “samozvanca”- oni su ostali pri svome, ne pitajuci:”Kojim ćemo putem?!” U njemu su prepoznalo cara ili nesto više - svejedno; bio mrtav ili ne - svejedno; bio nešto drugo ,neshvatljivo ili ne - svejedno; idu za njim, jer u nemu vide ono što hoće da vide - slobodu!
I kad Šcepan Mali kaže:”Slobode nikad dosta!” - Crnogorci to rezumiju kao da veli:”Ljubavi nikad dosta!!!” Te su riječi za njih sinonimi.
A svukud oko Crne Gore se čuju uzdasi porobljenih:”Ovo neće na dobro izaći.”Ali, nije se moglo stati a nije se htjelo ni zastati u borbi za slobodu…I onda je sve prešlo u priću koja se neprestano prepričava.
4.
Osim govorenja o ljubavi-slobodi, niko ni ne pominje čime se on sve još predstavio tom malobrojnom narodu - kao da se podrazumijeva neško skriveno a dobro poznato o tom probisvijetu i tumaralu. I, uopste, da li je on zaista takav? I, posebno, ko je, odakle je i što ga je nagnalo da dođe u podlovćensku kamenu pustoš - da zbog toga trepet prostruji sve do Carigrada i da na kraju tu skonča od turske zavjere!?!
5.
Što je Šćepan Mali tražio u Crnoj Gori, možda nešto više ima da kaže Ljubiša kad, u pripovijesti “Šćepan Mali”,veli da je “samozvanac” došao da prevrće jevrejske razure.I tako je u Budvi pitao neke mještane :”Kako se zove zaravan između ona dva brda?”Jedan odgovori:”Topliš”. Na to, on dodade:”A ono pored Topliša, oni krši u klaku – što je to?”Ne znajuci tačno, drugi reče:”Vjerovatno zidine neke stare gradine?” Pošto je malo oklijevo, Šćepan Mali im objasni:”Ne! Ono nijesu zidine nikakve gradine. Ono je prastaro jevrejsko svetilište, kako sam našao da piše u jevrejskim knjigama!”
A u to je ,dakako, upućen i Njegoš , inače ne bi, u svom djelu “Lazni car”, Šćepana Malog nazvao i - Lazni mesija!
SMRT SMAIL-AGE
1.
Pod Brijestom sjedi Vladika, na škanju, i čita knjigu. Onda su došli građani da mu kažu da su izgubili bitku u kojoj je poginulo devet njegovih rođaka. On na to ne reče ni riječ, niti se pomjeri. Kao da je zanesen čitanjem pa nije čuo što su rekli, kao da ih nije ni primijetio. Sjedi i gleda u slova a ne vidi ni njih. Pogled mu je pomućen. Sjedi dugo, tako, i ne pomjera se!
Zatim se ljudi krenuše razilaziti. A jedino osta neki visok čovjek. Poslije se saže i - izu opanke. Uvuče ih jedan u drugi, priveza dugim vezicama i stavi pod lijevi pazuh. Malo se isprsi i osta da stoji bos, na istom mjestu – svom od sitnih, nazubljenih krša i žbunaste travice!
I potraja to neko vrijeme: on stoji i čeka nešto a Vladika sjedi i čeka, ali, nešto više, nešto što nije od ovoga svijeta – neki znak ili ko zna što je to: samo da se može makar pomjeriti od bola što ga prožima cijelim tijelom. Javila se zajedno sa zamućenosti vida, koja je trajala kratko, za razliku od bola koji ne samo da ne prolazi, nego se lagano pojačava. Prvo je na čelu krenulo da ga čučka pa onda prešlo na lice i,potom - sve je preplavila bol, cijelo njegovo biće, do najsitnijeg djelića unutrašnjosti…Najviše ga u grudima nešto stiska, otkida mu sve pod ključnom kosti…
2.
A znak koji čeka bješe došao, samo što on nije znao da je to – to! Vidio je da neko stoji tu, kraj njega i da taj sazuo opanke, ali se tek kasnije, kad je malo došao sebi - sjetio da, stisnutih vilica - upita čovjeka zašto se izuo?! Ovaj odgovori:“Ljući sam, Vladiko, kad sam bos!!! Nego, molim te, Gospodaru, daj mi da skupim, po svojoj volju, četu ratnika i, onda, me pušti u osvetu! I viđećeš što ćemo učinjeti!“
Vladika se i dalje ne pomjera, ćuti i misli , teško i mučno nešto mota kroz glavu. Napokon, tiho izusti : „Jesi li ti najveći junak koga Crna Gora ima?“ Sad i ovaj poćuta, malo, pa odgovori nekako nedrago:“ Ne, Gospodaru. Postoji bolji Crnogorac od mene, ime mu je Novica Cerović!!!“Tada Vladika glasnije reče:„Idi po Novicu i reči mu da učini on ono što si ti htio!“
3.
Vladika krenu da kašlje, nekako čudno, suvo. Nikad tako nešto nije osjetio. Ne boli ga u grudima, nimalo, već je i smetnuo onoliku bol – nije je zaboravio, samo ne misli na nju, iako sve vrijeme osjeća težinu, na istoj visini, ispod ključne kosti; ali, nekamo dalje i dublje, kao da dolazi iz nekog žarišta , upaljenog posred njegove duše, ta tupa, neobična težina…A sad i kašalj…
U isto vrijeme igra bilijar, sam sa sobom,i razgovara. U sebi premeće dvije misli: Prvo,što je s Novicom Cerovićem i njegovom četom i, drugo, otkud mu dođe baš sad taj čudnovati kašalj?! O smrti je riječ, ali ne o njegovoj, to – ne, jer se smrti on nikad bojao nije, nego o pogibiji njegovih devet rođaka , kao i o pogibiji toliko Crnogoraca da na Cetinju nema žene što nije u koroti za mužem, ocem ili sinom…Svako od ta dva isprepletena pitanja vode na isto, na misao o strašnom mjestu postojanja, o Crnoj Gori, čvorištu neprestanih bitaka. Jedna za drugom, u mnogostoljetnom nizu, ima ih toliko da mu se čini da ničeg drugog nema, niti ga je tu bilo…Samo krv i ništa drugo!
Kad se kugle na stolu sudariše, osjeti i da mu težina u grudima damara, kao konjska kopita. Onda se to pretvori u galop i čuje kako ga neko doziva:“ Gospodareeee, Vladikooo…O, čuješ li meee…“Trže se i prvi put pomisli da ,možda, u njemu, ipak - jeste adska duša…“Što mi bi“- reče naglas – „ đe mi na um pade da pošaljem stotinu ratnika na hiljade neprijetelja, u sred kojih je – Smail Aga Čengić, krvnik Crne Gore i moje prorodice!?!“
Tada neko zalupa na vrata „Biljarde“, sa sve istom vikom:“O, Vladikooo, Gosodareee…Čuješ li me?! Otvori. Evo ti glas od Novice Cerovića!!! O,Vladiko! Ćuješ li me, Novica ti uskoro stiže, donosi ti glavu Smail-Age…Čuješ liiiiiii…“
CRTICE O HEROJIMA IZ TRI RATA I JEDNE POBUNE
1.Balkanski rat
Primorski odred crnogorske vojske je krenuo u napad, starci su prvi bombe bačili, bodljikavu žicu kidaju… I prvi su pali, da poslije njih mlađi mogu lakše nalećeti i tući se do – pobjede!Taraboš je sav u krvi…
2.Prvi svjetski rat
Austrougarska monarhija je poslala isti broj vojnika na malenu Crnu Goru, kao i na mnogo veću Srbiju. Srbi su poraženi a njihov kralj, dvorjani, vojska i dio naroda su se, preko albanske teritorije, uputili u Grčku…
Crnogorci su ostali sami, na svojoj teritoriji, i kod Mojkovca biju za njih odlučujući dio rata. Svukud, gdje oko dopire - mrtvi. Malo je preživjelih! Među njima se pronio glas da Austrijanci s mora tuku Lovćen - brodskim topovima!
Niko ne napušta ratište, nema rasula - nego ginu da izgleda da će ići do posljednjeg.
A u nekoj kamenoj vrtači, sabio se dio jedne čete. Artiljerija ih bije sa svih strana. I niko se puškom ne uzdiže izvan zaklona. Čuvaju se posljednji meci; bajoneti su izvučeni naprijed. Tada neko okrenu pušku uvis i opali. I , kroz zube, reče:“Gospode, nećeš, valjda, puštiti da zauzmu – Lovćen!“ Od tih riječi, vojnike uze neka jeza, čudnovata, s povremenim trzajima ruku i nogu…
Onda se diže vojnik, mršav i sav u ranama. Pola lica mu nema, odnio mu ga geler. A on stoji i gleda oko sebe. Neće ga ni bomba ni metak! Pošto, tako, postoja malo – bači pušku, pa uzviknu: „Što je Crnogorci?! Da se nijeste prepali smrti!?!“ Kako to reče, krenu ka neprijatelju a kao da u svatove gazi. Podigao je krvavo lice visoko, raširio ruke i tiho zapjeva:“ …tanku rašicu, zagazila vodu Ribnicu…“
3.
Sjutra je admiral Austrijske monarhije poslao depešu u Beč:“Pala je nepobjediva planina – Lovćen!“
4.Pobuna
Neki federalista je imao majku, ženu i troje đece. Pod komandom nekog majora, unionistička vojska mu je zapalila kuću i u nju bačila ženu i đecu. Majku su mu vezali za drvo pred kućom da gleda kako joj gore snaha i unučad.
I to im bi malo! Uhvatili su mačku i stavili je starici u rašu, koju su vezali tankim kanapom kod članaka. Onda kundacima nagone mačku da starici prazna crijeva rasniva…
5.Drugi svjetski rat
1.
Sa Sinjajevine je komesar Lovćenskog bataljona poslao poruku vrhovnom komandantu:“Borićemo se ako treba do posljednjeg čovjeka, ali ćemo jednog sačuvati da Vam donese izvještaj.“Tukli su se na zaleđenom snijegu od dva metra, na minus četrdeset, - tako da su se, pred kraj bitke, hvatali za guše s talijanskim i srpskim fašistima i strovaljivali u ponor…
2.
Lovćenski bataljon je prva jedinica Narodno oslobodilačke borbe koja je na Balkanu držala u stalnoj akciji trideset elitnih divizija nacističke vojske. A u „kotlu“ kod Staljingrada je Hitleru nedostajalo manje divizija da dobije drugi svjetski rat!
ODLIV
1.
Prestalo je granatiranje Dubrovnika i naređeno povlačenje Jugoslovenske narodne armije.
To je dobar znak da će crnogorsko tlo prvi put zaobići neki rat koji tutnji Balkanom! Na dubrovačkom ratištu ima Crnogoraca i, još i više, Crnogoraca što se lažno predstavljaju da su Srbi - koji su slavu predaka zamijenili, pljačkom, paležom i ratnim ubijanjima. To stoji. I nije prvi put. Ali, ipak, nema masovnih grobnica ni genocidnih radnji…U moru glibine i gadosti, ipak, ipak…
2.
A kad se vratio kući, u Bar, neki je bivši vojnik poslao u pismu svojoj djevojci u Konavle kratki izvod iz nečije knjige koju je donio sa ratišta:“Stigao sam na mjesto sa kojeg nikad nije trebalo polaziti. Nije bilo ni strašno ni veličanstveno. Dobro mi je, gore ne može biti. Nije nikako i nije ništa. Govorim sebi: jesam a nijesam bio. Očigledno je da sve što je bilo, nije trebalo da bude. Sad je za mene, zbilja, kao da nije ni bilo…“
3.
Jutros je ikona sakra cintala donijeta krivudavim, crnogorskim putem. Prikazana je Djevica kako se uspinje, pomognuta anđelima, ka nebu – samo u toskanskoj varijanti poštovanja relikvije djevičinog pojasa.
U pravoslavnoj crkvi se od šesnaestog vijeka preuzima iz katoličke ikonogafije kompozicija Uspenje sa uznošenjem njenog tijela i to baš u kojoj Djevica baca pojas Svetom Tomi, ne bi li ga uvjerila u stvarnost događaja.
Uradio je neki majstor blizak bokeljskoj školi, negdje u rano sedamnaesto stoljeće. To stoga što je pravoslavna umjetnost kod nas veoma dugo postojala na srednjovjekovnoj vizantijskoj estetici a tek krajem tog vijeka će se i u njoj pojaviti novi jasni zapadnoevropski zahtjevi u tematici i načinu izrade. Ali, naši ikonopisci, nedovoljno pripremljeni za novi način izražavanja, prilagođavajući se, stvarali su samosvojnu varijantu barokne umjetnosti u kojoj su mistične teme iz Djevičinog života tumačili prije kao zemaljski nego kao nebeski događaj…
Ikonu sacra cintala je dao da se oslika Vladika crnogorski i poslao u Dubrovnik u znak izvinjenja, jer su crnogorski hajduci poharali zemlju oko starog grada. A na izmaku sa dubrovačke teritorije su opljačkali i neku crkvu, čijeg su župnika, Vinka Jagića, objesili za krovnu gredu i ostavili da živ visi – naglavačke okrenut, s licem zagnjurenim u lavor vode.
Od tada se, ponekad, može čuti kako neka Dubrovčanka kaže đeci:“ Budite dobri – da vam ne dođu Crnogorci!“
4.
Predveče je đevojci iz Konavla dozlogrdilo svakakvo dobacivanje momaka pa je kupila najveći sladoled i u svojoj najkraćoj suknji uputila se na Stradun. „Pa nek bude – što bude!“-rekla je naglas i dodala:“Nek me zovu ,crnogorska kurvo’ i što god hoće - drugo. Baš me briga!“
I tek je zakoračila sa pločnik i, zagonetno se smijuljeći, liže sladoled – kad joj dobaci neki gospar:“Mala, bil’ mi dala jedan liz?“ Na to ona odgovori, bezočno se cereći:“ Ne mogu, dobila sam…“
Knjiga,druga,o ljubavi
Uvodna napomena
Zbirka priča o ljubavi je skupljana sa raznih strana od, mahom, nepoznatih pripovjedača. Ima u njoj i manje znanih i glasovitih pisaca. Iz njihovih djela su korišćeni kratki izvodi – kao što je urađeno s japanskim radom ili danskim, mada je ovaj drugi dopro samo kao taj ovdje prvi put štampani odlomak. Osim japanske i danske priče , sve ostale tekstove je neznatno redigovao priređivač.
Njegovo stanovište je da su kreativne mogućnosti svakog čovjeka – nesagledivih
razmjera, ali da valja probiti opnu koja ga dijeli od stvaraoca: odlučan korak bezbrižne
lude ga dijeli od cijele podsvijesti;a ne bi li je bar malo proširio, ukoliko mu je stalo
da je ozbiljno tumaralo, za to je najpogodnija – ljubav! I melanholija može dosta da
pomogne, naročito ona što dolazi od ljubavi.
Jer, postoje kreativni bogovi, ali su zarobljeni. U svakom čovjeku čami po jedan – to je podsvijest. A svijest je drži u zatočeništvu,ne da joj da se proširi, da izađe iz svoje čaure. A ljubav…Priređivačevo mišljenje o njoj provejava u osvrtima između odabranih priča, koje su date kao Vježbe iz zavođenja!
Početna vježba, prosilačka
1.
Poštovani gospodine, čuo sam da pripremaš knjigu sastavljenu od priča pisaca što prije nikad nijesu pisali. Tako mi je rekao Mijo Pop; znaš Mija – to je onaj pjesnik koji vazda priča da je bio bokser a bio je bokser taman kao što sam ja pjesnik. Ja sam bio bokser, to mi se odmah vidi na licu: sav mi je nos slomljen, zubi razvaljeni a obrazi u ožiljcima, poput onog istoričara umjetnosti sa Cetinja koji se nije potukao nikad ni sa kim; ama – ne potukao, nego ni svoj hrapavi glas nije povisio. E, on makar liči na boksera. A Mijo -ne, on i izgleda kao pjesnik, za razliku od mnogih pjesnika što liče na svašta samo ne na pjesnike…
Nego, nešto drugo sam htio da ti rečem, ali sam zaboravio što. Znaš, meni se to često događa da zaboravim što sam htio da rečem pa odlutam negđe drugo –rekli su mi da je to od ringa, od mnogih udaraca…Moja bivša žena veli da se takva lutanje zovu – digresije, đavo će ga znati…Ah – da, sjetio sam se! O njoj sam htio da ti pričam pa ti viđi valja li ti to što.
Imao sam ženu, bješe to – krkna, kad sam je upoznao, dobra krkna, tako mi svega. I dobra žena, obraza mi! Sve dok ne poče da pobolijeva, ali, na zdravo, nekako. Ništa joj nije a jes’ nešto. Nekako tako! U jedno pero bješe strašno smršala, istopila se bješe. Što se učinje od krkne – mislio sam, ali,opet, ne hćah ništa da rečem – ne znam što je a ona ne progovara, nago samo kopni pa rekoh da je bolje da je puštim, dok sve samo ne prođe kako je i došlo.
Najviše sam sumnjao da su u pitanju kakve ženske, tajnovite stvari, kava je nečesova menstuacija li prijevremeni klimakterijum – zbog kojih sam mislio da ne možemo ni đecu da imamo.Za menstruaciju mi je pričao onaj istoričar umjetnosti sa Cetinja, što sam ti ga pomenuo na početku. On se najbolje u to razumije!A Mijo u klimakterijum! Nego, ja opet odoh na drugu stranu.
I tako, sjedim ti ja jednog dana u kužini, pušim i pijem kafu, s čašom kisjele vode, a žena pere suđe ispod česme – kad, pozvoni neko. Rekoh: „Ženo, pođi viđi ko je na vrata?!“ Ona se sva jezovito protrese i poguri, skupi se kao ovo po kese duvana što je preda mnom. Tako mi svega, ako mi se nije učinjela tolikom. Onda se ona vrati i reče, nekako smeteno i stidno:“Neki čovjek je došao da te traži s bocom rakije!“ Kako to izusti, a kao da dušu pušti – još se više savi i iskrivi, hoće u zemlju da propane. „Zovi, jadna, čovjeka da uđe! Što ti je ?“ Ona se obrnu i ode put hodnika i čujem je kako tiho priča. Potom se opet pojavi na vrata i šmugnu za sudoperu.
Iza nje uđe nepoznat čovjek, mršav a jak, žilav. Nazva dobar dan. Ja otpozdravih i ponudih ga da sjedne. Kad počinu, on uzdahnu. Iz unutrašnjosti kožne, šoferske jakne, izvadi bocu rakije. Trinaestojulku.
„Kojim dobrom?“ - rekoh – „nepoznati prijatelju!“On ćuti i gleda u dno od boce. Onda reče:“ Pazi, prijatelju, ja sam došao da ti ispričam jednu muku, koja me muči evo više od godine, biće da je i dvije! Evo sam se osušio od nje!Ta ista muka je zahvatila i tvoju ženu! Nemoj misliti da je kakva prevara ili takvo nešto. Za to ni ona a ni ja, obraza mi - nijesmo sposobni. Nego je ljubav u pitanju, vjeruj mi! Čista i bez greške!!!
Otkad smo se viđeli, na pjaci, ima tome godina ili dvije, ne znam više, jer ni dane ne brojim, niti časove gledam – niti išta drugo radim,nego samo mislim na tvoju ženu. I ona na mene. A kunem ti se očevim grobom - da se ni takli nijesmo, no sve ona na jednu stranu tezge, ja na drugu. Te joj rekoh prije neki dan: ja više ovako ne mogu – no ću doći u neđelju s rakijom da te prosim kod muža. Pa nek me ubije ili neka mi te da!“Kako završi, čovjek podiže pogled s boce pa me ispitivački prostrijeli u oči i raširi ruke.
Ja rekoh:“Ženo, zbori li istinu ovaj čovjek, voliš li i ti njega kao on tebe?“Ona nešto promrmlja pa zadrhta.“Čuješ li, ženo, što te pitam!?!“ Ona razgovjetno uzvrati:“Da!“ Na to ja svratih oči ka njegovim i dodah:“Kad je tako, srećno vi bilo! Daj čaše, ženo, a ti, mladoženja – otvori tu bocu da nazdravimo!!!“
( Poštovani uredniče, ukoliko ti se ovo učini valjanim za štampanje, molim te, prijateljski – nemoj ga potpisati; ne zbog mene, nego zbog - njih dvoje. Znaš i sam kakva je naša varoš: svašta su u stanju njeni građani da izmisle i dodaju, preprave…)
2.
Pisati znači misliti cijelim svojim bićem, srcem i glavom. Sviješću i podsviješću.
A ovaj je čovjek u pisanju zaista kod svoje kuće, ima suvislo i temeljno znanje o onome o čemu piše: u trenu je razumio sve, zaista i u potpunosti…Jer,istinitu životnu situaciju može dobro prikazati samo pisac čija je čovječna ljubav probudila kreativnog boga u njemu. I čija ljudskost je ispričala priču u čitavoj svojoj značajnosti, lako i bez truleža nepotrebnosti – kao da je riječ o epskom a ne lirskom događaju.
Radi se o takvoj ljudskosti koja svoje obilje daje drugom široke ruke…Vjerujem da bismo morali da putujemo negdje daleko i veoma dugo da bismo našli išta slično. Osim kod Čehova! U priči „Šala“ ima slične dobrote, blagosti i duhovitosti… I te tri stvari nadomještaju sve, čineći glavnog junaka ove priče zaista velikim duhom koji od života čini ring za zavitlavanje i to u svom malom,skromnom i mirnom domu.
Telefonsko-bajkovita
1.
Musa je pisac. Mislio je da ima svega dvije želje. Nosio ih je iz djetinjstva.
Prvo su mu se ostvarile cipele kakve je želio da ima. Kupila mu ih je njegova bivša žena, u danu kad su se razveli! To su poluduboke i nepromočive Timberlanke, smeđe boje. A kupio je i jedrilicu kakvu je htio, ni veću ni opremljeniju od njegove Čarlioze - bijelog,debeljuškasto zaobljenog broda od armirane plastike, šiljatog vrha na provi.
Tada ga je neka bivša učenica podsjetila da mu se ostvaruje i treća želja!
2.
Podne. Musa sjedi u bašti kafea barske marine. Čeka Dašu, šeficu pravne službe izdavačke kuće – kojoj je donio probni otisak njegove dugo pripremane obimne studije iz umjetnost. Primerak knjige je na stolu pokraj čaja s malo varenike. Čita Pobjedu. Tada mu se obrati neka mlada žena što sjedi dva stola sa strane:“ Profesore, otkud vi ovde? Niste u Budvi?!“
On podiže pogled s novina i ugleda mladu i lijepu majku sa troje djece. „ Zar me ne prepoznajete, profesore? Ja sam Inga, Mašina drugarica! Ja sam ona devojka koju ste na času pitali zašto sam u koroti, sećate li se?!“
Istoga časa njemu dođe slika djevojke kako sjedi pred njim, ispred katedre. Na njegovo pitanje:“ Da joj nije dečko preminuo te je u crnini?“ - ona je odgovorila.“ Ne, ja nemam dečka!“ I naglo skupila butine. Njena drugarica, Maša, koja je sjedjela u klupi iza nje – nagla se i šapnula: „Što ti je crno?!“ Ova je samo, nježno, slegnula ramenom ispod Mašine glave.
„O, izvini, nijesam te prepoznao – budući da si se pretvorila u prelijepu ženu! Čija su to djeca oko tebe?“ Odgovorila je, nakon jednako ženstvenog gesta,ali sa oba ramena:“ Moja! Ovdje sam na odmoru sa mužem, koji je u hotelu. Svakog časa ga očekujem – idemo na plažu. Nego, prećutali ste, otkud vi ovdje?!Znate li da je Maša profesor, predaje vaš predmet…“ On brzo uzvrati:“ Svaka čast za djecu! A ovdje živim, otkad sam prodao kuću u Budvi. Da li se i Maša udala?!“
Utoliko dođe njegova prijateljica, sa jedne strane, a, sa druge, Ingin muž. On ustade da poljubi u obraz prijateljicu, onda joj se izvini i priđe učenici da se s njom pozdravi rukovanjem. Ona objasni mužu: „ Ovo je Musa. Profesor o kome ti je Maša nešto ispričala, sjećaš li se!“ Ovaj kimnu potvrdno i nezainteresovano. Ubrzo su otišli na kupanje, jer se njemu žurilo da se što prije bućne u vodu, ali se Inga osvrnula i dobacila mu, sa značajnim osmjehom: „Ne, nije se udala!“
„Ko se nije udao?!“-upitala ga je Daša. „Moja bivša djevojka.“ Na to, ona se nadoveza:“Misliš, bivša žena?“ „Ne, nego djevojka zbog koje sam bio ostavio ženu na godinu i prešao da živim s njom u stan njene majke! Onda sam je napustio zbog žene i vratio se kući.“
„Pa lijepo. I žena te je primila nazad?! E, svaka njoj čast! A što se ta djevojka nije udala?“
„Ne znam. Vidiš da joj je drugarica otišla pa nijesam stigao da je pitam!“ U stvari…
3.
Predveče. Musa sjedi za kompjuterom i opisuje događaj prethodnog dana. Pokušava ukucati u bjelinu monitora tamnosive riječi koje bi njemu samom dale odgovor…No, ne ide mu pisanje. Ne može se sjetiti pravih riječi, stalno mu bježe nekud u prazno i sve što je već ukucao izgleda mu nekako obično, hladno - obično. A ono što se dogodilo među njima dvoma može biti svašta, ali, nije – obično, ne - nikako hladno obično!
I tako, sjedi i blene u ponovljenu riječ – obično! Da li da je zamijeni s nekom drugom pa ipak je ostavi i treći put, jer mu se odjednom sviđa ponavljanje, kao oblik organizacije teksta, ali i kao želja da se sve ponovi u svoj svojoj običnoj neobičnosti.
Prvi put mu je došla i želja da je opet mlad i da je pred njim čas kad su počeli njihovu vezu. Veoma dugo je izgledao kao da je mlad, mada se prerano krenuo osjećati da je star. Veoma dugo ne živi ni u prošlosti, ni u budućnosti a ni u sadašnjosti, nego u bjelini papira pročitanih knjiga koje su sažete u tren – dok piše. A samo pred sopstvenim slovima čini mu se da može biti ponovo mlad. Uslov je da se dođe do pravog početka. I krene u priču! Ipak, ne može… Drugih stvari, to - da, toga se sjeća, ponešto i do u najsitnije detalje. Ali, samog početka - nikako... A proživjeti sve još jedom, isto – može se, ali, samo na papiru.
„Dobro!“Pošto to reče naglas, pomisli da, vjerovatno, nije ni važno kako je počelo, nego je važno nastaviti sa pisanjem, samo na drugi način valja da organizuje tekst. Ali - drugačije znači nešto dugo a on hoće isto, sve kako je bilo a ne drugačije…
A isto ne može biti bez istog početka. Stoga se prebaci na Internet. Nađe tamo Mašinu fotografiju. Ista je a drugačija. Iste, pomalo tužne, smeđe oči, ista puna, okruglasta usta. Jedino joj je kosa sada smeđe crna a ne smeđe plava. Našao je i broj telefona. I da je postala pisac! To ga malo zbuni, nekako određeno. Poznato mu je , nekako, to što je i ona sad pisac i predaje na fakultetu na kojem je on njoj predavao…
Nazvao je mobitelom:“Mašo, zdravo – Musa je ovdje. Nemoj da ti je čudno što mi je navrlo da ti se javim poslije tolikih godina. Ja sam kao neka tempirana naprava koja se uključuje i isključuje na osnovu sjećanja, etike, osjećanja, asocijacija…Molim te, možeš li me podsjetiti kako smo počeli da se zabavljamo?!“
Istoga trena je dobio odgovor:“ Dragi Musa,mi smo našu priču završili pre dvadeset godina!Zaboravila sam sve. Ne, naravno - nisam zaboravila prijateljstvo, jer ću te ja uvek voleti kao prijatelja!“
„Hej,pošto kažeš da ćeš me vazda voljeti, naravno – kao prijatelja - oli mi biti kuma na vjenčanju. Ili, ipak – ne! A, što kažeš na to?“
„ Mani se ćorava posla. Ti kumova možeš naći među Crnogorcima koliko hoćeš, ne moraš ih dovlačiti iz Beograda. Želim ti sve najlepše s tvojom novom ljubavi.“
„Šalim se, hej! Pišem neku ljubavnu priču pa mi je ponestalo nadahnuća, zato te zovem,- ne boj se,nemam druge namjere! Ako si mi stvarno prijatelj, budi dobra – podsjeti me, gdje smo i kad počeli vezu? Nikako ne mogu da počnem priču…“
„Izvini, samo sam se potrudila da odbacim sve, osim da ne tebe mogu računati kao na prijatelja, tako da ti od mene tražiš nešto što ni ja ne znam. Ako se sećaš – mi smo se zakleli na večno prijateljstvo, kad smo se rastali! Toga se sećam i da ćemo jednom biti opet zajedno. I toga se sećam! A kako smo počeli, to sam zaboravila. Izvini!“
„ Izvini ti!Sjetio sam se i ja te zakletve!“
„ Da?! Ali, nešto smo se prije toga dogovorili? Seti se ako možeš, pošto bih i ja da pišem o tome. Postala sam i ja pisac, ako ne znaš?“
„ Znam,vidio sam na Internetu. I to da su ti djela prevedena na istim jezicima kao i moja!Vrlo si me obradovala, moram ti reći. A kad smo pregovarali – to je, čini mi se, prikladniji izraz – da jednom opet budemo zajedno, ja sam ti napravio neke uslove, jel’ da? Ili sam ja to sanjao?!“
„Kakve, seti se ako možeš!?! Svašta nešto si sanjao i kad si budan,ali, to nisi! Seti se?“
„Pa da završiš fakultet, da predaješ na fakultetu na kojem smo krenuli u ljubav, da postaneš pisac… Ne znam više! Jedino znam da sam ja takve naše razgovore nazivao dopunskom nastavom…“
„Ne, nismo krenuli u ljubav na fakultetu, bar ti nisi. Nego posle, kad sam završila; posle sam došla na letovanje u Budvu i celo leto smo proveli zajedno, ali nismo u ništa krenuli, tada – tamo. Nego posle, ako se ne varam, kad smo se vratili u Beograd…
Ti si i tada govorio da smo na dopunskoj nastavi!Je li, što si mi sve tražio kao celoživotni domaći zadatak? Ne znaš! Jel’ tako?“
„ O, ne! To ti misliš da si se meni prikradala a ja sam se u stvari šunjao oko tebe, sve vrijeme. Još tokom nastave. Sve je bilo obostrano! Od časa na koji si došla u suknji od kravata. Moraš se nje sjetiti! Tada sam prvi put poželio da se motam oko tebe, nekako. Ali, nijesam mogao, zbog žene i zato što sam bio tvoj profesor. Stoga sam se i nezgrapno šalio o dopunskoj nastavi. Da, da – tako je to bilo…!“
„Dobro, ali – nisi odgovorio, šta si mi sve zadao za domaći!?!“
„Ne znam, nijesam zapamtio, osim da si me tjerala satima da izmišljam svakakve stvari, kakva je, na primjer, da se ne voziš gradskim autobusom – nego da položiš vozački i da voziš auto tvoje majke. I sve takve sitnice: na primjer, da, kad budeš javna ličnost, ne pokazuješ prekrštene noge i poluotvorne grudi – naokolo, jer svi očekuju to prvo da istakne tako lijepe djevojka, nego da iznenadiš sve darovitošću, plemenitošću, ljupkošću, svojom – pameću, pametnice…“
„ I šta još?!“
„Da si toliko slatka da…“
„Ma, ne mislim to, nego šta si još zahtevao kao uslov da opet budemo zajedno!?!“
„Ej, javiću ti kasnije, nestaće mi kredit na telefonu.“
„Ej,nemoj da se vadiš na mrežu kad znam da imaš postpejd račun!“
„Otkud ti to?“
„Pa, tako – ja ga imam pa ga moraš imaš i ti? Nego – odgovori?!“
„Podsjeti me!Toliko je toga bilo što mi sad nadolazi u sjećanje da ne znam što da izaberem. Reci, što te zanima?!“
„ U vezi s muškarcima, što si tražio od mene?“
„Pa da se ne udaješ i …“
„I“
„I da svo vrijeme budeš sama u tom smislu. Ali, ja sam se to samo šalio – mislio sam da se i ti šališ! Da je sve to bila šala!?! Nije, valjda…“
„Ukoliko hoćete da nastavite vaš razgovor, molimo vas da dopunite račun.“
RASKO ADŽIAHMETLI,( l959-1997 ) crnogorski romanopisac i patriotski borac. Po mišljenju kritičara najbolji mladi pisac „antiromana“. On negira mogućnost stvaranja realnosti pomoću mašte, izvan one koja je vidljiva i opipljiva, pa, u nekom obliku dokumentarističke proze, svodi fabulu na nizanje događaja prenesenih direktno iz života. Tu nema opisa, nego se njegova tehnika pisanja svodi na minuciozno prenošenje motiva, već prema tome kako ih se sjeća, odnosno uglu gledanja…Glavna su mu djela: Vidio sam te sinoć, draga, u muškoj sjenci i Ljubomorni sretnik i druge priče.
4.
Dok je čitao ovaj tekst, na priređivača je pao snažan ljubavni utisak koji je ponio iz rane mladosti. Obnovljenom snagom vratilo mu se nešto što nije izgubio, nego je bilo u njemu ,ublaženo, i sad je buknulo sjećanje – koje se nudi u izobilju njegove mašte – na dane kad je gledao kako umire komšijska mačka. Ili je bila lutalica, svejedno.
Taj nesrećni događaj je poprimio ili postao predmet prijevremene melanholične refleksije veoma dugo; iz nekog razloga je on pretvorio jednog osrednjeg dječaka u momka koji ima dubinu razmišljanja koja ide do dalekovidosti što ga kao sonda ponekad vuče ka dnu – odakle se uvijek izvuče na mišiće svoje duhovitosti.
No, prije toga je sreo prvu od brojnih djevojaka. I njegov duh se savršeno prilagodio za zavođenje, pravio se uvijek da je on zaveden. Znajući da se sve ne smije dati čulima, prešao je u odlučnu akciju, strpljive, tobožnje nezainteresovanosti, ne bi li ugrabio priliku da pruži dovoljno da mašta uputi objekat želje ka njemu.( Ženi uvijek mora nešto da se ostavi za maštu, inače će da učini ono posljednje – zavoljet će drugog!)
I tako je izgledao i, valjda – bio nasmiješena i usamljena lutalica koja ide od djevojke do žene a niko nije vidio ponor iznad kog se nagnuo, nego nekog zanimljivog i privlačnog. Niko ni jednog jedinog časa nije posumnjao u njegovu lakomislenost što dolazi od lake tuge,tu stalnu potrebu za ženom ili djevojkom - koja je išla do skrivenog obožavanja.
Onda je umirala mačka jedne njegove djevojke i on ja to gledao danima, u užasnom nespokoju, ali, ipak nekako gipak prema sopstvenoj melanholiji. I krenuo je da pišem o tome. To što je u stvarnosti predstavljalo suviše duhovno, postalo je na papiru ono što se rodi u mašti. I golema ljubav, zavlada nad njim, prema vlasnici te mačke, kad se ova preselila na onaj svijet…I svakog trenutka je bio sve srećniji, duboko u svom srcu,valjda.
Svadbena
1.
Oh! Kako se Kikica bješe zaljubio, majko mila. Po cio dan je samo na nju mislio. I sve je batalio: i studije, drugove, od kojih se nije razdvajao od ranog djetinjstva, fudbal i njegove navijače„varvare“, čiji je osnivački član – sve. Ima ih što su mislili da je malo skrenuo – toliko se bio zanio da je ličio na izgubljenog čovjeka, kad nije s njom: pogled mu je bludio nekud u prazno, kao da je tražio neko samo njemu znano mjesto u praznom prostoru, neko uporišno mjesto o koje se može osloniti u, za njega – potpuno novoj situaciji. Ako mi ga nije bilo žao, tako mi svega.
A htio sam u zemlju da propadnem, kao i on – na svadbi, kad se ženio…
U to vrijeme je njegov otac prepravljao kupatilo u stanu; u Njegoševoj su tada stanovali, u stanu do mog. Cio život su jedva sastavljali kraj s krajem pa mu je otac bio očajan što se ženi. Mislio je čovjek da mu sin treba prvo da završi fakultet, da nađe posao – da od države dobije stan… Sve po redu, kako mu sljeduje – kao i drugima, ali, sve po redu! A ne ovako, navrlo mu je da se ženi, kao da će mu nevjestu neko preoteti, kao da je nekakav grabuč oko nje… Hoće, pa – hoće i tu se više nije moglo ništa, nako da na brzinu završi kupatilo, da se makar tu čovjek može ljudski raskomotiti i malo usamiti; jer, kad budu živjeli u zajednici – plašio se da od kućnog mira, spokoja i reda neće biti ništa.
Na vjenčanja nije otišao, iako je opština blizu, gdje su se registrovali; ne iz protesta ili tako nečega – kako je objasnio – nego, kao čovjek od reda, htio je da sve u kući bude kako valja, kad dođu malobrojni svatovi. Kikicin otac je bio intendantski podoficir a sad je u penziji. Iz vojske je bio ponio upadljivu sklonost ka redu i disciplini.
Priča se i prepričava da je penzionisan prijevremeno, jer je nekim ženama – civilnim licima u vojsci, naredio da stoje mirno i da mu salutiraju kad on prolazi dok je dežuran. One su ga prijavile starješini i ovaj ga je zvao na raport. A on je u njihovom prisustvu tražio da se ponašaju kao vojnici kad već rade u vojsci.“Po kom pravilu službe“, upitao je, „ civilna lica su nešto drugo a primaju vojničku platu?! Ako svi ostali moraju da stoje i salutiraju, vala će i one ili se ja više neću zvati vojnikom!“ I dodao, pošto se neka kuvarica bila zakašljala a druga nasmješila: „Nije to bez neke, druže majore. Tako se slabi moral i disciplina u vojsci. Nemojte misliti da ja imam nešto protiv žena, ne – naprotiv, one su domaćice i njihovo je mjesto u kuhinji, najvažnije, znam ja to. Ali, ipak se mora znati što je red. „Hajde - de“, završio je obraćanje svojom već čuvenom uzrečicom.
Opet se ista žena zakašljala i zatražila dozvolu od majora da se obrati podoficiru. Ovaj joj je dozvolio i žena reče:“ Mi ni drugu Majoru, komandantu kasarne, ne stojimo mirno a kamoli da salutiramo pa što bi smo to činile vama? Da vi, slučajno, nemate veći, neki tajni čin – veći od komandanta naše kasarne – pa po tome tražite to više pravo?!“Vele da ga je , isprva, tu uhvatio bijes kakav ni u ratu nije pokazao, taj mirni i duhoviti čovjek - da mu bješe došlo da je zgromi, ali se ipak pribrao i upitao:“ A, dobro, ženo – de! Vidjeh li ja tebe sinoć kako prolijećeš pokraj mojeg prozora na toj istoj metli, što je držiš u rukama tako značajno, pa ne pitam, druga majora – jeli li vještica!?!“Iza toga je salutirao majoru, ženama se naklonio i otišao za vazda iz vojske.
A na svadbenom ručku, u njegovoj kući, je bio primoran da održi zdravicu u čast sina i njegove nevjeste, nakon dugog i poneseno uzdignutog govora mladinog oca. A podoficiru u penziji nije bilo ni do čega a ne do govora. Pa ipak se naglo diže, nakon gurkanje njegove rodbine i pošto mu je njegova žena tiho kazala: „ ’Ajde, jadan – nema smisla, u kuću su nam došli. Red je da i ti, kao domaćin – rečeš koju!“ Na riječ – red, on skoči kao oparen, uze čašu pred njim, isprsi se po vojnički, i ovako izgovori svoju zdravicu:“Hajde,de!Nek nam je srećno…“- onda je malo zastao, kao da se premišlja, i dodao:“naše novo kupatilo!!!“Potom je sjeo i otpio gutljaj „Vranca“.
A Kikica se bješe naljutio da nije razgovarao s ocem godinu, cijelu, sve dok jednog dana podoficir u penziji nije počeo da pjevuši:“Veri gut, veri gut – Kikica je strašno ljut!“
MIJO POP, ( l948 ) crnogorski pjesnik i političar. U mladosti se bavio sportom, odakle mu je sklonost ka nadmetanju sa samim sobom. U djetinjstvu je živio povučeno na imanju njegovih predaka u Katunskoj nahiji, gdje piše svoju prvu zbirku, kultno djelo: Revolucionarno-pjesnička harmonija. Kasnije produbljuje refleksivnost revolucionarnih motiva, da bi, nakon toga, prešao na ljubavnu liriku nenadmašenu u crnogorskoj poeziji. Ipak je i u svojim proznim, kratkim formama – nastalim pod uticajem, našeg velikog pjesnika i prozaiste, Mlađe Klompara ( 1956 – ) ostao poklonik velikih ideja o slobodi, jednakosti, napretku… To je čovjek pun samilosti za one koji pate i cvile, pjesnik slobodnog stiha, vanredno ritmičnog…
2. .
Duhovitost se lako oslobađa napadača bilo koje vrste. A napad smijeha biva opasan po njih toliko da im koleba ne samo misao, nego i volju. Duhovitost pruža finalno zadovoljenje do dubine razumijevanja svojstvenog svima. Ona je nejviša odbrambena sila protiv agresije bilo koje vrste.
A duhovitost usmjerena ka prijateljima je izraz poštovanja ne samo prama njima, nego i prama samome sebi.
Ekonomska
1.
On tvrdi da je rad konstanta, proporcionalna broju stanovništva! Ako se više radi na sjeveru – manje je posla na jugu… I da ne bi što tu poremetio, on ništa ni ne čini, nego povazdan sjedi na doku i peca.
Njegova ga lijepa žena posmatra, nalakćena na prozor njihove prostrane kuće i premišlja: kako li je došlo tom njenom šaškastom mužu, Matku , odjednom - takva misao te živi kao da je, ne dao bog, invalid. Još malo pa će prestati i da se kreće zbog opšte radne ravnoteže. Mogao bi i da prestane da jede pa, kao neki budisti, da se samomumificira u istom sjedećem položaju, sa ispruženom rukom koja drži najlon za pecanje. Bolje bi bilo da tako sjedi na kakvom prometnom raskšću sa prosjačkim šeširom…“Kuku meni“ – reče žena, tiho. „Samo da me ne čuje, koliko je lud mogao bi to i da proba…“
Isto tako, Matko zna da dvoje ljudi, koji žive dugo zajedno – poslije nekog vremena krenu da liče jedno na drugo, ako ne fizički, onda, sigurno, u domenu mišljenja. Nije riječ o onostranim stvarima, nego o sasvim opravdanom sličnosti misli koje se ljudima javljaju kad misle o istoj stvari. Slično, zaista, proizvodi –slično! Ponekad to ide dotle da se znaju stvari najintimnije prirode – samo po viđenju - koje neko od njih dvoje skriva kao zmija noge, kako za to prikladno i dobro narod kaže.
Dok je njegova žena misli na mumificiranje, u isto vrijeme njemu dođe da i kretanje može da se podvede pod istu kategoriju – konstante. Što se ljudi na Zapadu više kreću, to na Istoku imaju manju potrebu za tim. I u tom pogledu je on negdje na sredini- između Sjevera i Juga, Istoka i Zapada! Niti trči, kako rade japi - niti potpuno miruje, kao jogini. Zlatna sredina! Ne postoji više ništa što je može poremetiti?
Dok on tako mudruje u sebi, njegova žena premišlja način kako da mu doskoči, kako da ga trgne iz letargije u koju je upao ima tome već godina i više. Što ga je o natjeralo da nema ni budućnosti, ni prošlosti, nego samo sadašnjost i to nekakvu stiješnjenu, sabitu stvarnost između kuće i doka na kome peca!?! I izraz mu se promijenio,obrazi su mu se opustili, kapci pali a linija usana iskrivila na dolje. Iz njegovih očju izbija prapotopska praznina, neki užas što ga samo ona vidi. I niko još!
I baš kad poželje da neka ajkula iskoči i pojede joj muža, zajedno sa mamcem na koji uzaludno peca, da još nikad ništa nije ulovio – zazvoni telefon a on trže ruku i skoči: uhvatilo se nešto krupno na udicu. Poče lagano da vuče rikama najlon i da se kreće natraške. I njegov žena se isto tako pomjera, sve gledajući u muža, kroz prozor, kako izvlači neki golem ulov a nikako da ga izvuče. Došla je, tako, do telefona i stavila već ruku na slušalicu, ali je ne diže. Grudi joj se nadimaju sve više i jače a telefon zvoni i zvoni. Njen muž prestade da se kreće unazad pa pođe ka ivici doka, ka ulovu. Ona podiže slušalicu,ali ništa ne reče – samo teško diše. Taman kad neko reče: „Halo, draga – možeš li doći večeras?“ – njen muž izvuče oradu od dva tri kila! Ona zaklopi slušalicu. On se okrenu ka kući i s ulovom u ruci krenu da skače od radosti, s noge na nogu…
MUGI R.( Tekst je, sa dopuštenjem autora, preuzet sa adrese: blogspot.com )
2.
Kretanje na kraju ove priče potvrđuje kako se prevrće ljubav, po zakonu uzajamnosti ili, bolje rečeno, spojenih sudova: neko se može stvarno voljeti tek ukoliko je tom drugom stalo do njega a patiti se može za svakim, čak i za nedostajućim ili nikad postojećim, izmišljenim likom, ili figurom. Ali, čudno, to se očituje kao uzvišena ljubav: neko je može tumačiti kao ljubav prema ulovljenoj ribi a, pošto je ova simbol boga – može mu pasti da je ovde otpala, u tom slučaju, svetovna duhovitost prirode priče a ostalo nešto malo numinozne. Tada se javlja riječ Proviđenje i time se istog časa sve uozbiljuje na neodgovarajući način.
Najčudnija stvar je da, ukoliko se kaže da je Proviđenje vodilo dvoje ljudi tako da su se napokon pokrenuli jedno prema drugom, može se biti kriv za iskrivljavanje smisla djela: a ipak je tako! Proviđenje je izvelo sve s takvom lakoćom, da je uhvatilo i čitaoca na spavanju. On nije ni primijetio kako ono strpljivo čeka da se situacija odvije, ne bi li uskočilo i , manje kao dar prirode – ulovilo ribu u pravom trenutku da čitalac ne izgubi ni časa – a više kao, u stvari, vaspitanje što vuče ka sudbini, koja odvodi mimo doživljaja. I tu potpuno umire duhovita nit priče; takvim tumačenjem se sa neorealizma prelazi na njegov nastavak, na magični realizam – koji je beskrajno duhovit, ali samo kad je blizu socijalnog realizma.
Pa ipak je namjera pisca ove priče bila negdje drugo, možda u jutarnjem mamurluku od bijelog vina, nakon zadirkivanja , štipkanja i kreveljenja - karnevalske preduge noći - prepune zakrabuljeno slobodnih žena.
Internetska
1.
Glasoviti japanski pisac ljubavnih dogodovština Joko Ja piše, uglavnom – priče i dramske tekstove.. Uz pomoć Mišima no Me ( i ovdje joj se zahvaljujemo na prevodu ), zvanične prevoditeljke japaske ambasade u Podgorici, ovaj izvod je preuzet iz njegove knjige priča „Savremeni usamljeni samuraj“
2.
Tumaram po Internetu. Vidim čovjeka u godinama. Zaglavio se u crvenoj telefonskoj govornici. Iza govornice je grafitima oslikan zid. Boje su razdragane. Trotoar je pust. Čovjek otvara usta i maše. Pokušava rukama i nogama da razvali velika gvozdena vrata. Prestade to da radi. Stoji i unezvijereno se osvrće po govornici. Svukud je kovani metal. I pokoje maleno staklo. Na dva mjesta su otvori razbijeni. Toliko su mali da se kroz njih ne može provući. Kroz gornji slomljeni prozor dovikuje automobilima. Pokazuje prstom desne ruke na sat iznad lijeve šake. Automobili prolaze.… Kliknem dalje. Tamo neki momak što liči na lava – igra lopte s lavovima u prašini afričkog dvorišta. Lavoliki sjede na zemlju ispred golemog lava. Zajedno počivaju u hladovini sivog zida. Prolazi pas. Maše repom. Momak štipnu za nos lava. Ovaj se ni ne pomjeri. Momak ga jako stisnu a lav pokuša tromo šapom uzvratiti po ruci. Promaši. Udari u okerastu zemlju. Diže se prašina od siline udara. Momak i lav sjede i dalje: Gledaju se. Onda naiđem na plavu veoma poželjnu djevojku. Nagu. Leži na kauču. Iza je zid od zlaćanih - plastificiranih tapeta. Preko papira je platnena - loša imitacija kineske šare. Tamno plava -slična šara je na porcelanskoj šoljici pokraj kompjutera. Potegnem gutljaj čaja - kad se djevojka malo nagnu na bok. Miluje se. Ruke lagano prelaze s grudi ka butinama. Lijeva pređe pozadi. Desna ostade naprijed. Rasnijeva međunožne otvore…
Hoću da pritisnem miša – dalje. U posljednjem trenu opazim da u gornjem desnom uglu - pored telefonskog broja – digitalni sat otkucava dvadeset jedan čas i sedam minuta. I gomilu stotinki… Vratim se na čovjeka u govornici. On i dalje pokazuje na sat…Odem ka lavolikom momku. Tamo nema sata. Ali bih po sjenci između lava i momka - rekao da može biti oko devet uveče. Vratim se u enterijer s djevojkom. Ona je sad izvadila ruku iz prednjeg otvora i priča telefonom. Nepoznat mi je jezik. Ne razumijem o čemu govori… Brzo prebacim na čovjeka u govornici. I on priča telefonom… Lavoliki i lav gledaju svaki na svoju stranu. Djevojka i dalje rasniva svoja zadnje crijevo I priča telefonom. Povremeno se kikoće. Čovjek više ne maše nikom. Samo otvara usta. Sjeo je na pod. Obujmio je noge s obije ruke. Slušalica mu je na vratu - između ramena i brade. Čini se da se osmjehuje… Momak i lav ustaju i odlaze.
Pritisnem – dalje. Kad tamo: Podignut zlatni spomenik Brusu Liju. Mislim da je to negdje u Maloj Aziji…
JOKO JA ( 1953 -), japanski pripovjedač i dramatičar. Zbog slobodarskih tekstova od strane određene savremene sekte prokažen za ne-Japanca – čovjeka koji se odrekao i s prezirom gleda na tradiciju. Ogledao se u svim književnim rodovima, mada ne sa istim intenzitetom. Dramom Ne stekao je slavu u opštoj istoriji savremene književnosti, kojom zadaje udarac, kritičari kažu, definitivan – nacionalizmu, bilo gdje da se javi. Pišući kratke priče pod uticajem baš tradicionalne japanskog načina pisanja , posebno Takači no Okure ( 859- 901) i Ono no Jokoa ( 978? –oko 1011 ) – on obrađuje motive iz svakodnevice modernog, otuđenog društva. Takva je priča Runja u šolji čaja, koju su u određenim kritičarskim krugovima lažno predstavljali za napade ne samo na tradicionalne vrijednosti kakva je stid, zatim, smjernost pa onda nevinost čitaoca, nego, čak, i za plagiranje pisca Otomo Sosoe hoši ( ? – 910 ). Ipak je za svoje glavno djelo, kratki roman Oči koje nijesu slijepe ali ne vide bio kandidovan za Nobelovu nagradu za književnost u godini 2001. A ovdje dati odlomak je iz knjige priča pisane za filmsku, omnibus adaptaciju najčuvenijeg japanskog režisera Kuro Akiru ( l927 – 2005 ), prikazan u Kanu, na neformalnoj projekciji, jer, film nije završen. Piše i pjesme.
3.
Umjesto svog komentara odlomka iz Joko Jaove priče, evo, kao svoj, Šopenhauerov stav ( u prevod, sa njemačkog, Josipa Babića ):“…ko ima nešto vredno da saopšti , biće mu veoma stalo da se to ne izgubi. Stoga dobar stil uglavnom počiva na tome da čovek zaista ima što da kaže: jedino, ta sitnica je upravo ono što većini pisaca naših dana nedostaje.“
Valja još dodati, tek kao nekakvo svoje mišljenje, da vrijeme ne postoji, ono je obična laž, a ipak postoj – to je velika istina. I zavisi od čovjeka, ugrađeno je u njega u vidu biološkog časovnika. Po njemu se čovjek rađa tačno kad treba i umire na vrijeme, da ne izgubi ni časa. I sve vrijeme, između te dvije ključne stvari – on se kreće, od jutra do mraka, mjereći vrijeme na satu koji je u njemu i ne samo njemu. Ah!Kad bi mogao makar svoj sat da slomi a da, pritom, ne slomi i sebe…Ili, barem,kad bi umio bolje da mu podesi vrijeme.
Pravnička
1.
Priređivačeva žena, koja je i njegov advokat u sudskom sporu – dala mu je pismo što joj ga je poslao advokat tuženog.
1.
Mnogo poštovana koleginice, Vasiljka Knezović,
Pišem vam prije zakazanog ročišta, jer se tako najbrže mogu izraziti, reći tačno što mislim o predmetu koji mi je dostavljen u Prvom opštinskom sudu. Htio bih da predupredim moguće nesporazume i eventualne neugodnosti, privatne prirode - kako Vašeg klijenta, tako i njegovog jedinog svjedoka.
Vaš klijent, draga moja je - čovjek koji ne zna da mi znamo neke činjenice. Na primjer, on tvrdi, u prijavi policiji, da je obmanut po više osnova a da je glavno – preotimanje autorstva nad projektom, zatim, neisplaćeni cio iznos honorara; nevraćene umjetnine troma autorima, zato što oni nijesu ni bili u koloniji nego su samo poslali svoje radove za izložbu;verbalna prijetnja fizičkim obračunom od strane tuženog. Itd.
Molim vas, budite razložni pa ponudite Vašem klijentu vanparničku nagodbu! Biće mu isplaćena polovina tražene sume i vraćeno pola radova – ukoliko prihvati da povuče tužbeni zahtjev o preotimanju autorstva nad izložbom i cijelim projektom kolonije; kao i verbalnu prijetnju. Jer, dotični gospodin nema nikakav pismeni dokaz o visini honorara. I, uopšte, nikakav ugovor, osim kataloga i svjedočenja umjetnice – Suzane Dobrohotović; koja će, sva je prilika, povući svoj iskaz, ukoliko pred sud iznesemo da je ona pokušavala, neuspješno, da zavede Vašeg klijenta, iako je udata žena. To će Vam potvrditi moj klijent, kao i ostali učesnici kolonije. Prema tome, ona ne može biti objektivna!
Naime, po saznanjima do kojih smo došli, ona je, u više navrata, pokušala neuspješno da stupi u seksualni odnos s Vašim klijentom. I požalila se koleginicama iz kolonije na to a one su to prenijele dalje pa se govorkalo da je Vaš klijent, vjerovatno – nemoćan u tom smislu. A možda i još što gore. Ko zna?!
U svakom slučaju, jednom je Suzani, valjda da bi opravdao sebe – ispričao čudnovatu priču – koja je trebala da bude nešto kao izvinjenje za njegovo ponašanje. Za nju znaju ne samo učesnici kolonije, nego i osoblje hotela u kome su bili smješteni. Dakle, odbrana može izvesti na desetine svjedoka a Vi, time, gubite i tog jednog jedinog – Suzanu.
Elem,prvo ju je pitao: „ Da li si ti Suzana stvarno udata, kako sam čuo ?“ Ona je odgovorila potvrdno. „E, pa vidiš, u tome je stvar! Ispričaću ti nešto, na osnovu čega ćeš me, nadam se, razumjeti.“
Draga koleginice, prije nego nastavim, moram Vam se izviniti što nijesam u stanju da bolje prenesem tu priču. Ja sam advokat a Vaš klijent je pisac. No, ipak, ukratko ću vam prepričati a Vi možete pitati Vašeg klijenta za detalje. I ponavljam, po brojnim svjedocima, rekao je: „ Vidi, Suzana – ja sam oženjen. Volim svoju ženu. Da i ti ne bi shvatila moje odbijanje lično, čuj - što mi se već desilo: U zgradi u kojoj stanujemo: moja žena i ja– živi jedna poznata i veoma lijepa žena. Neću ti reći njeno ime, razumije se iz kog razloga. Često sam je sretao u hodniku zgrade i ljubazno je pozdravio. Ona mi je uvijek srdačno uzvratila a onda je jednog jutra pozvonila ma moja vrata da traži malo ,cukra’!“
Pretpostavljam da će te i Vi, koleginice, u riječi pod navodnicima, prepoznati rječnik Vašeg klijenta,ako ste čitali neku njegovu knjigu. ( Usput, ja jesam i , mogu reći, koliko se ja razumijem u literaturu, da nijesu loše. I više od toga!?!)
No, da se vratim na priču. On kaže da je ta gospođa, na njegovom vratima, sve vrijeme nekako čudno cupkala. Vaš klijent ju je pitao : „Što joj je?!“ Na to je ona odgovorila:, „Svrbi me!“ On je rekao:“Gdje vas svrbi?!“ A ona je uzvratila: „Dolje!“ A, zamislite molim Vas – on će na to:“ Što se ne počešete!?!“ Pa recite, molim lijepo, Premila koleginice – koji bi muškarac tako što rekao jednoj, po njegovim riječima, veoma lijepoj i poznatoj ženi. Svašta!
Ali, to nije sve, jer je ona uzvratila: „Hoću.“ Uzela je šoljici, s malo šećera, iz njegove ruke, zahvalila se i otišla. I tu nije kraj priče, jer je ona, mučenica, ubrzo ponovo pozvonila. Kad je on otvorio vrata, ona nije uspjela ništa više da kaže- osim:“ Biste li…“
A Vaš klijent je, Gospođo mila - rekao : „ Ne bih!“
Pa Koleginice, da li je to u redu! Apelujem na Vašu žensku solidarnost, na to kako biste se Vi osjećali da se vama, ne daj bože - nešto tako desi. I da Vam sjutradan, u liftu – gdje se sreo sa svojom komšinicom – kaže sličnu stvar koju je rekao Suzani:“ Čujte, komšinice, samo nemojte da ono od juče shvatite lično! Ja sam neobičan čovjeka a vi toliko atraktivna žena, koju bi svaki muškarac rado počešao gdje god hoće! Ali, ja ne mogu zbog moje žene. I ona voli da se češe, tako da je sva srećna ako je ja počešem jednom godišnje! Strašno bi se naljutila kad bi saznala da ja češem žene okolo, umjesto nje!“ No, ni komšinica se, bogami, nije dala pa je uzvratila:“ A kako su nastala vaša djeca, ako češete jednom godišnje vašu ženu?!“ A on je dodao:“ Među njima je razlika deset godina a ja sam rekao:jednom godišnje.“ Na to,ona je, grehote – uzvratila:“Jao – jeste!“
Još jednom,izvinete se, u moje ime, Vašem klijentu na mojoj literarnoj nespretnosti.
Međutim, zbog gore navedenih činjenica, molim Vas da uzmete u obzir poravnanje koje bi, naravno, išlo bez daljih sudskih troškova. I, dakako, bez mogućih informativnih neugodnosti!
Podgorica, 8.7.2053. Srdačan pozdrav,
Pero Mijović, advokat
Kancelarija: Cetinjski put bb
Tal: 069 498929
I riječ o priređivaču ove zbirke, inače,romanopiscu za koga je najveći savremeni crnogorski pjesnik, Mućko Jevremović ( l934 - ), rekao da je umislio kako prije njega u našoj književnosti nije postojao niko,osim Njegoša i Crnojevića štamparija. Stvarno je pretjerao! Zaboravio je Popa Dukljanina.
A nestvarno, on do glupavosti oponaša Selindžera (?-2010 ) u doživljaju književnosti,smatrajući da njegova djela imaju svoj život, nezavisan od njega i da on treba sve da učini da im oteža put, nakon izlaska iz štampe. Piše kratke romane pod pseudonimom Ognjen Radulović ( 1953 - ) a ponekad i Ognjen Dušanov Radulović. Pripisuju mu i da pokušava da izmisli cijelu novu čitanku crnogorske ljubavne književnosti kratke forme. Glavno djelo mu je ( nastalo ,takođe, pod J.DŽ.S. uticajem )novela Spuštite malo nos, velikoznalci.
2.
Priča advokata Mijovića ide ruku pod ruku sa priređivačevim predmnijevanjem za ovu zbirku; tek nakon nje je sve stalo pod isti krov na obostranu korist: pristao je na poravnanje a shvatio je, čisto i jasno, da je razumijevanje isto što i nerazumijevaje, ukoliko se prepoznaju u istim ili različitim situacijama. Slično je to dubljem shvatanju koje proizlazi iz spoznaje na osnovu citata iz bombardovane biblioteke: u krajnjoj stvari, radi se o tome da je voljenje djelanje, isto kao i nedjelanje.
Spiritualna
1.
Bila je neobično lijepa djevojka – ta žena; i sad je lijepa, iako je prevalila šestu deceniju; ko je jednom lijep – vazda je lijep i tu nema pomoći; u stvari,možda je prikladnije reći: ne može se odmoći, nako indirektno; a o tome se radi; jer, kad sam je prvi put vidio, imao sam devetnaest ili dvadeset godina, ne sjećam se tačno, ali znam da je to bilo u ljeto; brodila je Balšića pazarom kao najraskošniji jedrenjak sa imenom Zdenka a iz Zagrede je; mogla je biti starija od mene deset ili dvadeset godina, no bi svako rekao da je možda koju godinu imala više od mene, tako je bila očuvana a takva je i danas – kao da mi je vršnjakinja, kao da se tek primakla četrdesetoj; neko je rekao da ima žena koje stare kao katedrale - u mladosti ju je neki časopis proglasio za lice ljeta, zbog njenog osmjeha, širokog i punog pravinih, prebijelih zuba: a smijala se kao kad se kruška trese pa padaju zreli, brojni plodovi na zemlju - dobujući se smijala; sjećam je se takvu, zrelu, jedru ženu: ni visoku, ni malu, nego taman - ne pretjerano širokih bokova a uskog struka i tvrdih, pravih grudi; sjećam se smeđeplave kose, koja je i u mraku svitkala – toliko je bila gusta da je i po noći zadržavala malo sunca u njoj, zarobljenog; imala je velike, kose oči – crne kao ugarak, koji se još pomalo žari; to se, vele, zove endemska ljepota; takva joj je i kći: samo što njeno dijete ima mesnate, okruglaste usne, kakve joj je majka imala u mladosti a majci su se stisle, skupile usne u krivulju od stalno zategnute vilice; njena kći kaže da i po noći, dok spava škrguće zubima a ne jedino po danu; i to je, čini se, sva razlika: kakva je bila takva je i ostala a objasnila je da škrguće otkad je muža izgubila, jer od tada muška ruka nije na nju padala; tačno dvadeset i devet godina ima kad je počela; i nije jedina: gledala je, kaže, nekog znamenitog profesora na televiziji dok priča o svojoj tetki, koja je iz stog razloga neprestano štucala; a čula je za neku u Nikšiću, đe li?– što podriguje rafalno, ili ta lažno hramlje dok u Bijelom Polju druga podriguje, ne zna; ali je sigurna da joj je doktor rekao da njoj od škrgutanja ne može ništa biti zubima, tako da je još dobro prošla, kakvih slučajeva ima – nije ih navodio, nego je samo veoma značajno podigao obrve i kimnuo glavom a zatim i blago fijuknuo; ah! - da, ima jedna u Ulcinju što po cio dan zviždi, ne može, mučenica, nikako da stane i to uglavnom zvižduće pjesme što ih sluša sa razglasa; hoće od toga da pošašavi! - taman počne da prati sa radija neku klasičnu ariju, pa izađe na balkon da raširi veš,recimo, kad čuje iz obližnje kafane narodnu, modernu melodiju i odmah nastavi nju da zvižduće; i sve tako; zvoni, na primjer, poštar, ona krene ka vratima i čuje ga kako tiho pjevuši šansonu, istog časa zaboravi na ariju, koju je zviždala dok se vraćala sa balkona i počne da zvižduće šansonu, kao da ništa nije bilo do tada; „zamisli“, rekla mi je moja tašta.
A moja žena koluta očima iza njenih leđa, dok tašta priča o raznim slučajevima indirektnog, spiritualističkog nadgornjavanja Crnogorki sa svojim pokojnim muževima; moja žena ima teoriju da je o tome riječ; tvrdi da pouzdano zna, čitala je u nekom ženskom časopisu – da je za žensku psiho-fizičku zdravoću mnogo važnija ljubav, nego za mušku, misli, pritom, na vođenje ljubavi: jer, žena to fizički može da radi kad hoće i koliko hoće, dovoljno je da raširi noge, a muškarac samo kad mu se digne iz groba; baš tako je kazala i dodala: da u mladosti to vaznesenje biva muškarcima svaka tri dana a što su stariji da ime se ta granica pomjera ka tri godine– i to je sinoć rekla, nakon što sam došao kući preumoran, slomljen od sparine i cjelodnevnog rada u kancelariji; i taman kad sam htio da je upitam što je mislila pod onim: indirektno, spritualističko nadgornjavanje?! - odustah, jer me je lagano krenula da boli glava; ustao sam i pošao na počinak, bez večere; na vratima sam se osvrnuo da joj poželim laku noć – kad, vidjeh i shvatih da moja žena ima tik: već mjesecima mrda desnim ramenom, ukrug, kao da joj nešto smeta ili nedostaje u tom zglobu; to je nešto nasljedno, na majku je povukla - promrmljah sebi u bradu, tako da je izgledalo da je pozdravljam; ona na to prekrsti ruke i noge i krenu nervozno da mlatara lijevom da joj je papuča spala sa stopala, kao da ju je šutnula.
I taman pošto legoh u postelju, čuh kako mi stiže poruka na mobitelu, ali je nijesam stigao da pročitam, jer sam utonuo u san, u padu u krevet; i čudna stvar, poslije dužeg vremena, nijem sanjao moju ženu – nego moju taštu kako sjedi za katedrom, kao da je moja nastavnica iz osnovne škole, i vrti glavom u negodovanju i škrguće zubima…
LJUPKO MIKANOVIĆ,( 1951- ) dramski pisac i pripovjedač, uz Jašu Ništarobu ( 1941 - ), najveći predstavnik crnogorskog romana-rijeke. Nezadovoljan svojom sudbinom u novonastalim društvenim prilikama, Mikanović se razvija pod uticajem Ništarobe - stvarajući lirsko teatarske tekstove, kao i priče i romane u kojima je prvi u našoj književnosti unio psihološki ljubavni roman. To je Medeja, koji je adaptiran i za pozorište. Vrhunac njegovog stvaralaštva se ipak nalazi u kratkoj romanu Muška ruka nije na njih padala. U jedinstvenim, formalno-melodijskim neprekinutim fragmentima – piše o usamljenosti i rezignaciji.
2.
Istina svjedoči o laži. I obratno! Isto tako,odgovori su svjedočanstva pitanja. I tu ima obratno, stoga što svako pitanje sadrži pola od odgovora. Doduše, ima pitanja i sa cijelim odgovorom, kao ono:Koja rijeka protiče ispod mosta na Morači?Takvo se, obično, tretira kao glupo; ali bi, onda, sva pitanja morala da se smatraju, najmanje - poluglupa, jer se raspon odgovora svakog suvislog pitanja kreće od pedeset do sto odsto odgovora. Sve ispod polovine je negacija, veća ili manja, zavisno od procenta koji ide u obrnutoj srazmjeri – od pedeset posto pa na niže.
Međutim, postoje i lažna pitanja koja ne svjedoče ni o čemu, no o nedostaku volje da se uđe u problem direktno, gledajući se oči u oči s aždajom od koje se očekuje odgovor. Takva pitanja su obično o ljubavi, o tome zašto neko nekoga voli ili ne voli! Uopšte, što je – ljubav, pa to je kad se dvoje vole! To je svima jasno, jer je to toliko očigledna istina da je ne treba dokazivati. A što ako ih je više od dvoje? I to je, dakako, ljubav, ali, nekako neistinita, rastrzana i umorna ljubav – ljubavnog trougla ili gengbengerska. Riječju, ljubav u parčad, paramparčad. I ništa bolje. Ni više!Doduše, sve je bolje od -svejednoće.
Kad ne bi bilo tako – ne bi bilo ni pitanja,ni odgovora; ni razgovora, i dogovora. Ne bi bilo ičega, jer se na svako istinito pitanje može se odgovoriti sa – da ili ne, pedeset posto na stranu istine a pedest na laži. Pedeset posto voli,pedeset ne voli. I to je tako!
SMS-ovska
1.
„Stigla mi je poruka bez teksta – greškom, vjerovatno, je li?“
„Nije greška, nego – onako, da te podsjetim na sebe.“
„Kako si, što radiš?“
„Gledam stare Čaplinove filmove. Dobro sam. Što ti radiš?“
„Uživaš, blago tebi. Pišem nešto, ne ide mi pa se mučim…Je li ti hladno?“
„Ne, nije mi hladno. I nemoj da se mučiš sa pisanjem, nego zastani, udahni duboka – onda dugo izdahni i pusti da ti misli slobodno idu…Sve što kažeš je dobro i lijepo, vjeruj mi!“
„Dobro, poslušaću te, jer, što se toga tiče – jedino tebi vjerujem!“
„A drugog što se tiče –ne?!Na primjer, da imam osjećaj da ću da potonem, kad te nema. E, to budi sigurna!“
„Kako to kad me nema?“
„Odgovor stiže…Izvini, morao sam po dopunu.
Pa taj osjećaj je bio najizraženiji ono veče kad si mi poslala onu ljutu poruku,znaš na koju mislim – kad smo se posvađali, kao djeca što se svađaju. A sličan je bio i jednom ili dva puta kad si rekla da ćeš doći ovdje a nijesi. Nikako ne mogu da razumijem zašto to radiš? Pomišljao sam da si toliko nezainteresovana za mene pa se samo izmotavaš, ali mi tada izađe pre oči tvoj lik, koji se svaki put ozari kad me vidi!
Sad mislim da mi iz nekog razloga ne vjeruješ, ali, molim te, mora da i ti na mom licu prepoznaješ nešto od sreće kad te ugledam…“
„Zašto po ovakvom vremenu izlaziš zbog dopune? Prehladićeš se, imaš ranu na vratu od tvog prokletog ronjenja – ni malo se ne paziš? Naravno da se obradujem kad te vidim, jer si mi baš drag, to valjda znaš, samo me ponekad iznerviraš, ali ti brzo oprostim, jer znam da si, zapravo, samo previše osjetljiv – baš kao i ja! I ni malo ne sumnjam u sve što kažeš.“
„ Škrta li si, za Djevicu Majku! Čuješ li ti sebe:’…baš sam ti drag… ’No, dobro i to je nešto!
Ne znam kakvo je tamo vrijeme a, ovdje, ja nosim samo duks i nije mi hladno. Jedino je krenula sitna kiša. Kažu da će i sjutra biti sunca, jer, nema juga. Na ranu sam zaboravio. I ne brini, fizički sam zdrav i jak a previše osjetljiv - jesam. To si potpuno u pravu, posebno u odnosu na tebe sam, u stvari, mentalno labilan! Ne znam da li si primijetila na prošloj izložbi, kad smo se sreli u foajeu – nijesam mogao da odstojim cijelu pauzu, pred otvaranje, kraj tebe, toliko su me bile pritisle emocije!No, neću više o tome, bojim se da te opteretim bilo čime a naročito svojim osjećanjima…“
„Ovdje je prava zima,pada kiša,jako je hladno – zato valjda i ja zimi postanem
hladnokrvna!“
„Da, da…Kao Pat Garet ili Bili Kid. Nego,hoćeš li da ručamo sjutra zajedno. Ja u Podgoricu imam u dvanaest neki sastanak pa, ako ti odgovara, došao bih po tebe u dva. Što misliš, valja li to? Volio bih i da tvoja koleginica ide s nama, dužnik sam joj. …
Naravno, kako ti hoćeš, jer ću joj ja svakako nešto kupiti za poklon…“
„Više mi se sviđaju Buč Kasidi i Sandas Kid! I ne mogu sjutra, jer imam posla oko izložbe što se otvara kod nas za par dana, za koju pišem ovaj tekst. Umjetnica mi dolazi sjutra da radimo katalog. Moram se zadržati s njom. A zašto si ti dužnik mojoj koleginici?“
„Ma ništa, onako sam to rekao – tek da se ne prepadneš da te zovem na sudar.“
„Ha,ha,ha...Baš si me nasmijao! Ne brini, ne bojim se…“
„Vrlo dobro!“
MILICA RAJKOVIĆ ( 1978 -), pjesnikinja, smatra se za najveću nadu crnogorskog lirskog postmodernizma. Objavljuje pjesme u periodici a ovo joj je prva štampana priča. Ona je dio priča, parabola i eseja koje priprema za štampu, kao duhovitu satiru na društvenu ograničenost i lecemjerstvo. Prelaskom sa poezije na prozu, spisateljka je prošla fazu lirike a stupila u stilistički period „totalnog naturalizma“ ( R.A. ) ili „reportersko-kamermanskog prenosa događaja“ ( Isti )pa je time crnogorska mlada književnost dobila nadahnutog nastavljača djela Raska Adžiahmetlija, čiji je život prerano presječen.
2.
. Ljubav je sreća, dok je nedostatak jednog ili drugog – svejednoća, koja je nešto gora od melanholije. A nije istina da melanholija od ljubavi nije dobra za pisanje. A svakako da ima malo stvaralačke radosti u sreći od ljubavi; ipak, te dvije stvari ne mogu da se izjednače i jedna uvijek malo zaostaje.
Ulična
.1.
Jeste li čitali, možda priču“A ja“, neke Francuskinje. E ta je dobra. Svak joj čast! Napokon su i žene uspjele da sroče koju pravu riječ o...
2.
Prvo sam ga vidjela kod pošte. Tek je prešao semafor iz pravca hotela „Crna Gora“. Visok čovjek, neodređenih godina – između četrdeset i pedest. Bio je u bijeloj košulji, dugih rukava i svjetloplavim farmericama. Onako, iz daleka sam pomislila da je možda konobar iz hotela, koji je pošao da uzme cigare, ili što drugo, na trafici što se nalazi kod pošte. Onda shvatih da hotelski konobari ne nose farmerice. I po hodu se vidjelo da nije konobar: hodao je toliko prave kičme, kao da motku ima umjesto nje. Išao je polako, nogu pred nogu. Uočih i da nosi preko desnog ramena a ne lijevi bok– torbu, kao poštari što nose.
Ja sam izlazila iz samoposluge „Mimoza“, sa punim kesama u obije ruke. I ne znam što me uhvati odjednom – nikad mi se to nije prije dogodilo,ali mi dođe da ih bacim i potrčim za njim. Jedva se pribrah, jer on zamače za poštu. Ja stegoh kese što sam bolje mogla, da su mi pomodreli prsti. I krenuh kući, koja je sa druge strane kvarta.
Hodala sam i mislila kakve li su mu ruke, tanke a čvrste, sigurno – čim je onako mršavo žilav. I oči – koje li su boje, vjerovatno smeđe, jer mu je i kosa takva. Hodala sam brzo, ljuta na sebe što, očajna, mislim o slučajnom prolazniku – tako da sam ga sustigla i opet vidjela kako prelazi semafor; ovaj put na crveno ,tamo , između skupštine i „Galerije“, kod ona dva policajca što su i dan i noć na istom mjestu. Oni mu nešto rekoše,onako, usput – vjerovatno za semafor- a on podiže ruku u znak izvinjenja ili pozdrava, ne znam. Ovaj put me bješe malo prošlo pa ne poželjeh ništa više, nego da ga vidim na sljedećem semaforu, kod „Blažovog mosta“. Požurih niz ulicu a kese me udaraju po bokovima, zapliću mi se između nogu i zadižu tanku, cicanu suknu do iznad koljena. Osvrnuh se da ma neko ne gleda, ali, ulica je, srećom, bila prazna. Dadoh se u trk i tako pređoh ulicu kod parka, sva gledajući u kontejnere što, ne znam zašto, odvajkada stoje sa te parkovske strane. Bacih pune kese u njih i tek tad se osvrnuh ka semaforu: čučkao je crveno. Njega ovaj put nije bilo na zebri.
Od trčanja sam se bila strašno zadihala a kad vidjeh da ga nema – stade u grudima da mi lupa te se damari penju ka ušima u nepodnošljivu buku, učinje mi se da ću dobiti kakav asmatični napad ili što takvo. Zeleno svjetlo se pojavi i dva tri automobila kliznuše desno. - Vjerovatno je ušao u skupštinu, budalo - rekoh sama sebi. Bilo poče da se smiruje i ja odoh ka svom ulazu, koji je na uglu preko puta zgrade vlade. Pomislih na hranu u kesama i htjedoh da se vratim i da ih izvadim iz kontejnera – no me je samo strah od pogleda komšija spriječio u tome; jer, neko vazda viri na prozoru pa bi me mogao vidjeti kako petljam po đubrištu.
Tada ga spazih kako prolazi između nove zgrade vlade i stambene. Zakoračio je preko ulice, gdje nije mjesto, i uputio se pravo u moj ulaz. Tek se tad stuštih i stigoh da mu vidim ruke, mršave a jake – muške, kojim je dohvatio kvaku i otvorio vrata da me propusti. Pogleda me znatiželjno pa zbunjen mojom zadihanošću, reče:“Izvolite!“Ima zelenosmeđe oči! Ja se zahvalih, uđoh i rekoh u sebi:“Gospode! Pošalji ga na moja vrata, molim te.“ Kod drugih, ljuljajućih ulaznih vrata sam se osvrnula i našla ga kako stoji kod sandučića za poštu. Drži u ruci neku pošiljku i traži njeno odredište. Ja upitah:“ Mogu li pomoći? „.On odgovori: „Tražim gospođu Tošić!“Na to, ja slagah da sam to ja.“Imate li ličnu kartu kod sebe?“, upita i dodade:“Ovo je DHL- pošta, morate mi se potpisati.“ „U stanu mi je odmah do ovih vrata. Dođite!“. Opet slagah i propustih sad ja njega. Onda se provukoh između njegovih širokih ramena i, leđima mu okrenuta, stadoh između njega i ključaonice, da ne vidi kako mi drhte ruke dok otkljućavam, ključem koji sami izvadila iz đžepa. Gurnuh vrata i propustih ga da prođe. Dok sam ih zaključavala, s druge starne, rekoh, sebi u zube što malo cvokoću:“Moj si, poštaru moj!“
BUČICA RADOVIĆ, raspuštenica, priređivačeva drugarica iz djetinjstva
3.
Samo seksualno slobodni narodi – sjevernjaci i ostali – žive slobodnim, uspješnim životom. A ostali - trućaju o moralu, smještajući ga tamo gdje mu nije mjesto, između noga. Samo slobodne, jake žene čine slobodno, građansko društvo. Stepen njihove slobode je jedino pravo mjerilo demokratičnosti države!
Stoga bolje ovako stoji završetak sevdalinke:“…uđe Mujo u magazu sam,/ haj! za njim uđe Fata – žalosna mu majka.“
Tragično-komična
1.
U vozu na pruzi Beograd-Bar, u kupeu druge klase, sjedi jedna gospođa u godinama i nešto malo mlađi čovjek a dječak od deset-dvanaest godina stoji i gleda kroz pozor. Dječak je plavokos i jak, dobro uhranjen, sa širokim kukovima pa dobro održava ravnotežu od klackanja voza. Čuje se samo ravnomjerno: klik-klak – od prelaska voza preko spojeva tračnica. Žena je u crnini, zabrađena maramom. Iako je u godinama, veoma je lijepa. Ima krupne plave oči, bijel ten i puna i pravilna usta. Ispod marame joj viri pramen plavosijede kose. Čovjek je nizak, crnomanjast, sa orlovskim nosem. Ćelav je na vrhu glave pa nosi „ćelentanku“: češlja kosu od pozadi-naprijed pa na drugu stranu. S desno na lijevo.
Od Beograda do Požege nijesu progovorili, kao da se svako zabavio svojim jadom – nekom tihom i potmulom zajedničkom mučninom a prvi su se put sreli taj čovjek i ta žena. I tek kad ona reče:“Oh!“ – on se nastavi:“Da“. I tada poče razgovor a dječak sjede do žene i zapilji se u čovjekovu kosu, masnu od „briljantina“. Žena reče:“Mali mi je od mlađe sestre. Razvode mu se roditelji pa ga vodim malo, na raspust kod đeda i babe – da nije u kući, da ne prisustvuje diobi njegovih roditelja. Mislim, ne događa se ništa strašno, nego - eto, razvode se i dijele se pa, tek, da nije prisutan. A i planinski vazduh će mu prijati!“Čovjek opet reče :“Da!“ Ali, sad značajnije i pomalo svečano, nekako tako. Pošto poćuta neko vrijeme, zakašlja se,ova put , može li biti? - uzvišeno, pa upita:“A što se razvode, ako smijem znati?“Tu žena promrmlja nešto brzo, pokazujući glavom na malog, ali se jasnije ču riječ“nevjerstvo“. Od te riječi zavlada muk, ne pretjerano dug, u kratkim talasastim vrtlozima što se obrću oko kloparanje voza po spojnicama šina. Onda čovjek uzvrati:“Nije to ništa, kad je muž nevjeran, gadno je kad je žena takva!
Pričati bih htio o tome: Ja znam dva čovjeka koji su imali slične ljubavne povode, ali je jedan prešao u tragediju a drugi u komiku sa srećnim završetkom. Jedan živi u Beogradu a drugi u Podgorici. Jeste li kad, može biti, prošli pokraj zgrade Politike?“ – upita čovjek a žena odrečno zavrće glavom i ona upiljivši odjednom u isto mjesto gdje i dječak. Malko je i otvorila usta, isto kao dječak.
A čovjek produži:“Da ste kojim slučajem minuli tuda, mogli ste vidjeti čovjeka sijede brade kako leži na dušeku ispod stepenica te novinske kuće. Fin je čovek, stvarno, iako je beskućnik. Svi ga okolni ljudi vole i paze, hrane…Donose mu ćebad za zimu, jer je on i ljeti i zimi tu, nikud ne mrda sa tog dušeka. A ima svoj stan, u Zemunu. Samo nikako neće u njega, podsjeća ga na strašan događaj koji se tamo zbio.“
Tu čovjek napravi pauzu a vrtlog od muka se ponovo javi, ali, sad kraće, dok čovjek ne nastavi da priča, podigavši pomalo teatralno glavu:„Ima tome dvadeset i kusur godina, kad je on zadnji put bio u svom stanu i zatekao, u svom krevetu, svoju ženu s - drugim čovjekom. U strasnom zanosu, ljubavnici ga nijesu ni primijetili, nijesu vidjeli da je ušao i da ih posmatra. A on je stajao iznad njih i mirno gledao, dok nijesu svršili. Tada je uzeo sjekiru iz ormara, ljubavniku rekao da ode, sačekao malo i iskasapio ženu, svoju, namrtvo. Iza toga je otišao u policiju i prijavio se.“ Tu zahuji muk oko spojeva tračnica.
„To je jedan slučaj“ –nadoveza čovjek-„ a drugi sam ja, gospođo draga. Da!!! I ja sam zatekao svoju ženu s drugim u krevetu, ali sam ja rekao:“Ako vas još jednom uhvatim, stvarno ću se naljutiti!“Obrnuo se, uzeo s čiviluka mantil i otišao da ih više nikad ne vidim. I vjerujte mi, nije dugo prošlo,i ja sam našao drugu ženu, oženio se i imam s njom dvoje lijepe djece.
A svakog mjeseca pođem vozom za Beograd da obiđem čovjeka pod stepenicama, da popričam s njim, da se sjetim što sam mogao biti - u što mi se život mogao pretvoriti.“Kako prestade da priča, čovjek napravi pokret rukom preko glave, uobičajeno- čuveni pokret iz „ofsajta“kojim se “aznavurka” ispravlja i gladi. Pritom, nije pomjerio ni jedu jedinu dlaku na glavi. Uto, žena i dječak zatvoriše usta i progutaše knedlu, svejednako gledajući u istu tačku kose, što se cakli od sredstva za ukrućivanje. Tada se muk naglo izgubi, čuje se samo ravnomjerno: klik-klak…
MIKELE ŽABONI, talijan-antifašista, rođen u Danilovgradu, sin nekadašnji vojnika divizije „Garibaldi“, a danas grosista iz Podgorice
2.
Očigledno posmatranje vodi ka saznanju a sposobnost stvaranja situacija na papiru je svrha literature. Slikati riječima tako da uvijek ostane čitaocu dovoljno da dosanja napisano je, već - ozbiljna umjetnost. Obično, tu komentaru nema mjesta. Ipak, mašta i paralelno oslikani životni događaji, dati sumarnim potezima – nude mogućnost da se čitalac snabdije tim surogatom duha – koji zna odvesti,ukoliko je dobro proporcionisan, ka onim razmišljanima o kojima pisac nije imao predstavu, niti je mogao imati. To je pokušaj podizanja nivoa na višeslojnu razinu, od kojih je jedna smiješna, druga tužna; a tužna je svaka ljubav bez smijeha.
Tako se četiri rubaije Omara Hajama mogu spojiti u jednu pjesmu a da je taj novi kvalitet malo ko vidio prije onog ko ih je izabrao – te je time on kreira novo djelo. Da li je uspio, naravno da jeste:“Zbirka poezije i burence vina,/ komad suha kruha – nijema tišina, /a ja i ti sami – oko nas pustinja./ To je carstvo, a ne kruna od rubina! / Zora je, ustaj, draga, izvore moje sreće,/ pij i sviraj na harfi – kraju se život kreće!/ Ni oni dugo ne žive što dugo spavati mogu,/ a oni koji su bili nikad se vratiti neće! / Kad stvoritelj djela i gradi i stvara,/ Pa zašto ih opet ruši i obara?/ Ako li je dobro – što ga uništava?/ A za loše djelo – tko da odgovara? / Na nebesim’ ima zvijezda i Bik se naziva./ A na drugom biku, vele da zemlja počiva./ Trgni oči pa ogledaj: kolko magaradi/ Među dva ta bika pusta živi i uživa!“( Izbor i prevod: Mirza Safet Bašagić )
Povezivanje u gradaciji slikovitosti i mudrosti –sve je završeno izuzetno ironičnim posljednjim redovima „četvorostrofne“ pjesme.
Mistificirana
1.
Niko Krpa je iz milošte nazvan Krpica. Za razliku od drugih Budvana,član je slavne i ozloglašen družine Galebova – Cetinjana što haraju primorjem, zavodeći strankinje, kukala im majka, i pokoju domaću žalosnicu. Nije on pravi pripadnik Galebova, nego više spoljni – tu je a ipak sa strane. Galebovi ga cijene zbog njegovog zavodničkog umijeća a gotovo preziru usljed nedostatka borilačkih sklonosti. Osim što zavode, oni se i tuku sa svakim ko im stane na put. Znali su, i to ne jednom, da se i s milicijom pobiju. Ponekad ni s njima ne izvuku deblji kraj.
Poštovanje ne jedino Galebova, nego i starijih, već legendarnih zavodnika, kakav je bio Lale i Lalev dvojnik Stiv, zatim Goro pa Srđa Pasulj ili Gaga, kao i ljepooki Vea, za kog se samo sluti dokle bi se uspentrao u zavodničkoj hijerarhiji da je malo viši– dakle, poštovanje je Krpa zadobio osvajanjem čuvene Dankinje, neviđene ljepotice što se cijelo ljeto nije dala nikome. Kao neosvojiva Masada je izgledala! Toliko je zavrćela sve da su i stariji Galebovi i njihovi učenici bili prilično zabrinuti za svoj zavodnički glas.
Kako se ljeto primicalo završetku, svi su se dali u potjeru za Dankinjom, vrtjeli se oko nje, paradirali, napirlitani i napuhani, sa svojim preplanulim tijelima, prenjegovanom kosom, ali – ništa. Pale su i mnoge opklade.
A ona bi ostala neosvojiva citadela da se Krpa kojim slučajem nije vratio iz Londona, gdje je lupao bubnjeve u nekom trećerazrednom sastavu. Dovoljno je što se pojavio na terasi Avale u trenutku kad je Bimo Maljević pjevao:“ Morgen, morgen, ahtung libe gezaht…“
Krpa je ima na sebi iscijepane farmerice, glibave kineske patike i štraftastu košulju dugih rukava – podvrnutih do ispod lakata. Kad ga je vidjela takvog, sa plavom, dugom kosom do ramena –ustala je i prišla mu i pitala ga za ples, iako, prije toga, mjesecima nije plesala ni sa kim. Nakon tog čuvenog plesa ispred aperitiv bara na terasi hotela Avala, ostala je u Budvi više nedjelja nego je planirala.
Kako su u priči došli do Kjerkegora, niko ne zna! A kako se ona kasnije dočepala odlomka što nije ušao u Pismo Regini – tek je to ostala tajna! Jedino je s tim požućelim listom,ispisanim karakterističnim kosim Kjerkegorovim rukopisom – poslala fotografiju na kojoj ona stoji pokraj čuvenog pisaćeg stola i prstom pokazuje legendarnu ladicu. Po fotografiji, bila je u Kjerkegorovom spomen domu, stajala iznad njegovog stola i otvorila skrivenu ladicu – to je sigurno a sve ostalo može biti plod mašte. I još dodatak da je u prirodi žene da, kad hoće- uvijek nađe ono što joj treba.
I taj odlomak, kao i ta fotografija je sve što je Niku Krpi ostalo od nje…
.
2.
No prije nego bude ponuđen sam odlomak na čitanje, evo nekoliko uvodnih riječi.
Kad je Regina dobila pismo u kome joj je Kjerkegor potanko objasnio svoje visokoumne razloge da je ostavi – ona je pitala svog novog vjerenika, trgovca Olsena, šta da radi s njim. On je odgovorio:“ Vrati ga neotvorenog!“A kad mu je došlo ponovo do ruke to pismo – Kjerkegor je doživio nervni slom. I to nijesu nepoznate stvari, kao i to da je on ostavio Raginu da bi preko Biblijskog boga dokazao istinitost porodične mitologije. No, bog njegovog oca mu nije vratio Reginu. A ni Biblijski!
Međutim, manje se zna da je izvjesnu neupotrijebljenu građu za Dnevnik jednog zavodnika – pisac uništio. Odlomak što se ovdje nudi na čitanje a do kojeg je djevojka Nika Krpe došla, da istaknemo to još jednom, na nepoznat način - najvjerovatnije pripada Pismu Regini, jer je prekrižen istim mastilom, iako stoji mogućnost, koju je više istraživača nagovijestilo - postojanja još jednog nepoznatog, zagubljenog a neobjavljenog spisa!
Odlomak je preveden priređivačevim preskromnim znanjem danskog a uz pomoć englesko-danskog rječnika. Da zna bolje, ljepše bi klikovao…
3.
…Ne vjerujem u savremenike, jer su uvezeni u istu paštu, koju bog može da vrti kao što to radi viljuškom u kašiki dok obrće karbonaru. Takva je njihova suverenost!
A ako bih dobio zgodnu priliku, neki poklon, darovitost koja mi ne priliči ili bilo što drugo, od nekog za koga znam da može da te prepusti meni - kao asketa koji se budi da bi izazvao opšte buđenje, ponukan sopstvenim iskustvom – rekao bih da nijesam dobio ono što mi pripada. I u tome vidim razliku; jer, jednom sam tražio,onda, i drugi put pa i teći a da nikad nijesam zahtijevao, kako sam i mogao kad mi je sve obećano i prije nego sam se rodio; prema tome, sve bi bilo drugačije da sam ja neko drugi i sve bi bilo isto da sam ja neko drugi. U takvom misaonom naponu ili refleksiji nije bilo moguće ni zastati a kamo li preći na nešto drugo, nego iz časa u čas, svakoga dana tražiti mogućnost povravka onog što je izgubljeno. Biti tu a biti i negdje drugo bio je moj oblik odmora od mogućnosti da se biva na četiri strane. A ja sam bio svugdje i nigdje nijesam bio…
Što hoću da kažem, da sam oprostio sebi za nešto što nijesam učinio – ne, nego da sam oprostio sebi za nešto što sam mogao učiniti, što mi se samo nudilo – ne, nego da sam oprostio sebi za nešto što nijesam učinio,što mi se nudilo da mogu učiniti, kao i – za to, što sam znao da nijesam ništa učinio a mogao sam učiniti, pa ipak sam tražio od sebe oprost, nekako mlako: kao da sam mogao učiniti ono što mi se nudi. Tako,kad me je vaša sestra onomad nešto pitala, ja sam odgovorio, ali, kao da nijesam; jer sam u isto vrijeme, kako sam već rekao- bio i s njom i s vama a da nijesam bio ni sa jednom; jer mi se time otvarala mogućnost da budem na sve četiri strane, istovremeno. I da me neko posmatra.
A kako je uistinu moguće mirno sve to posmatrati, ja ne znam; jer u ovoj stvari ne mogu podržati da mogu da spoznam, mada se sjećam…Zbog toga sam pristupio opasnoj zoni smijeha i podsmijeha, čega se užasava većina ljudi…
SOREN KJERKEGOR ( 1823-1860 ) , danski pisac, začetnik egzistencijalizma, mislilac paradoksa – zahtjeva za iskušenje postojanja bez sažaljenja i došaptavanja o strogoj, autobiografskoj etici. Data je u specifičnom dijalektičkom naponu koji je neobavezujući u svoj svojoj obaveznosti. Najbolje se ogledaju u njegovoj formulaciji o rukama, da će malo ko uzeti lijevom rukom ono što je u tuđoj lijevoj ruci – nego lijeva uzima iz desne i obratno. Pritom, misli na svoja djela: Dnevnik jednog zavodnika i Dvije propovijedi. Misli na estetsku i religioznu produkciju. Glavno mu je djelo Oh, oče – gdje mi bogove navali na grbaču.
4.
Da bi smo znali u potpunosti što mislimo o kreativnoj snazi ljubavi, valja da čitamo prikladne knjige. Tek poređenja radi, dajemo dva kratka fragmenta teksta Velikog Danca( s boljim prevodom Lele Matić ):“ Bio sam od svojih najmlađih godina pod dejstvom ogromne melanholije čija dubina nalazi jedini i pravi izraz u sposobnosti koja mi je bila dodeljena u podjednako ogromnom stepenu da je skrivam pod prividom veselosti i radosti življenja; sve dok dopiru moje uspomene, moja jedina radost bila je da niko ne otkrije koliko sam se osećao nesrećnim; ta tačna podudarnost između moje melanholije i moje veštine da je sakrijem pokazuje da sam bio predodređen da živim za sebe samog i za boga…
A sada, kakav je moj odnos kao pisca s mojom epohom, po mom mišljenju? Nisam li možda ’apostol’? Užas!Nisam dao povoda za takvo tumačenje; ja sam samo beznačajan, jedan čovek. Nisam li dakle učitelj, vaspitač? Čak ni to; ja sam onaj koji je i sam bio vaspitan ili čije delo izražava disciplinu… Ja sam prosto naprosto školski drug.“
Arhivska
1.
U Kotorskom arhivu se čuva spis od nekoliko stranica, sitnog pisma – svog posvećenog stvari ljubavnoj. Pisan je crnogorskim jezikom a onda je preveden na latinski, ne bi li se stvorio utisak što veće starine. Zapravo, ima znalaca koji ga pripisuju Paskvaliju, u svom dobu poznatijem pjesniku od Šekspira. No, to je tačno taman toliko kao kad bi neki od tih stručnjaka ustvrdio da je priređivač ove zbirke priča – njen autor!
Doduše, on jeste preveo sa latinskog i prilagodio savremenoj ortografiji - izvode iz te sentimentalne legende o tri sestre, što su voljele istog mornara, koji je otplovio. A one su ga čekale na prozorima svoje kuće sve dok se nijesu preselile na onaj svijet. Kad je prva preminula, druge dvije su je sahranile i zazidale njen prozor. Druga kad se predstavila, treća je njen prozor zatvorila kamenom s malterom. I ostala sama i nikog nije imala ko bi zazidao njen prozor!
Ta stara kuća se može lako vidjeti iz Kotora; kao i njena dva nepostojeća prozora. I treći što, svojim prelomljenim lukom - nijemo svjedoči o mnogo prepričavanoj ljubavi.
I baš tu srceparajuću legendu je pokušao da sruši pisac spisa iz Kotorskog arhiva!
2.
Ime mu je Paskoje, Živi u kući što stoji na Trgu od oružja. Svi ga zovu Lijepi. Neki to rade iz šale a ima ih koji stvarno misle da je lijep momak, naročito žene tako drže. Mornar je a u stvari koristi svoju dopadljivost kad žena – iskorišćava ih u svakom pogledu. Zbog toga je naučio da najbolje u Kotoru igra menuet i sarabandu; umije i s mačem da rukuje, mada mnogo gore nego da pleše; zna i poneki valjani ljubavni stih da sklepa. I voli novac! Nikad mu ga dosta; jer, mnogo troši na sebe i svoj izgled. No, jednom je ljubavna muka zakucala i na njegovu dušu! Ili je to bila smo pregolema strast...
3.
Tog jutra se Paskoje motao naizgled besposlen po gradu a zapravo se bavio svojim najvažnijim zanatom – lovio je bogate udovice ili njihove kćeri. Kako su u Kotoru gradu - svi za to znali, imao je malo posla već duže vrijeme. Besparica ga je uštinula tako jako da je svima izgledao pomalo smiješan sa svojim pretjeranom napuderisanosti, prebijelom perikom – što ju je nosio umjesto kape - i urednom, kompletnom bokeljskom nošnjom. I bijelim rukavicama, toliko čistim da bi mu na tome pozavidjela mnoga djevojka. Po posljednjoj modi, nacrtao je i upadljiv mladež, pokraj lijevog, nakostriješenog brka.
Sve svoje nade i imovinu položio je u svoj dobar izgled, toliko da je ostao bez novca te nije jeo od juče ujutro. Pošto ga je glad natjerala da se odvoji od zvonika San Đovani – gdje je od umora stao bio da počine i ostao tu cijelu uru, ne bi li, naslonjen, što „uhvatio“ - on izađe izvan gradskih zidina i skrenu lijevo, ka pjaci. Tu spazi nepoznatu staricu kako prilazi tezgi sa skupom ribom. U pratnji je tri djevojke. Sve tri su u crnini sa bijelom hvarskom ili dobrotskom čipkom kao okovratnicima i na rubovima crnog, prozirnog vela kojim su prekrile glave. Tri sestre, mlečanke, kakve Kotor još nije vidio. Mistične i pomalo zlokobne! Pred njima je njihova stara sluškinja.
4.
Taj slučajni susret je bio dovoljan te su se oni povezali u nerazmrsivu cjelinu, zlosrećnu…
Isprva je Paskoja dozvala k sebi najmlađa sestra. Visoka, tankog struka a obla. Ima mesnata, okrugla usta i golubijesive oči. Kako je dopao u njen krevet, taj čuveni kotorski zavodnik se ne može sjetiti. A ležao je s njom po cio dan, bez prestanka su se prevrćali u njemu i kikotali – da je kuća odzvanjala opojnim sladostrašćem…
I tako, jednom on prosu svoje sjeme u nju a ona je čučnula kraj njega da gleda kako sluzavo toči iz njene stidnice u njegovu šaku. I taman kad ona krenu da liže sadržaj njegovog dlana - od dragosti se naježi, prođe je lagani drhtaj, pa gurnu nogom u otvoreni škaf semanijera. Istog časa se otvoriše vrata od njene sobe i proviri njena starija sestra. Kad vidje koliki je Paskojev ud, ona se zacijeni, pocrvenje njena bijela put i pobježe, kikoćući se…
Bilo je to ujutro. Istoga dana, predveče, dok su objedovali – najstarija sestra mu reče:“ Tebi je, Paskoje, valjda, jasno da su ti one dvije namjestile ono jutros?!“Na to, srednja krenu opet da se kikoće a on odgovori:“ S kojim razlogom?“ I pogleda u najmlađu, znatiželjno. Ova smjerno spušti pogled. A najstarija nastavi :“ Ti znaš, nadam se, da mi, žene, po cio dan pričamo samo o tome. Samo nas ljubav zanima i ništa više! A tvoja se draga hvalila da ti je veliki ud pa je htela to da dokaže sestri…“
Tako je sve počelo. Ali - ne isprva sa srednjom, nego sa najstarijom, koja je iste noći zahtijevala od njega da joj dozvoli da mu ga sisa. I on je to prihvatio, ali tek nakon što na to pristane njegova draga, koja sjedi, naga, kraj njega, na krevetu. Sva se skupila i obujmila noge rukama a glavu proturila između koljena. „Pitala sam je već i dozvolila mi je!“ - odgovorila je ova a usne su joj podrhtavale i tamnoplave oči žarile od želje. „Hoću ja da čujem kako je moliš!“ – odbrusi Paskoje. A žena reče:“ Molim te, sestro, reci mu da mi dozvoli da mu sisam. Molim te! Hoću da mu ga osjetim u ustima; hoću da mi svrši u usta, hoću da mu gutam sjeme…Reci mu, molim te, nek mi ga stavi u usta na sred sobe da ti gledaš kako mi to radi, kao što ja slušam, svaku noć, tebi što radi. Molim te!
Tada je upala u sobu i srednja sestra i ona tražeći isto…I živio je tako, sa sve tri
, taj čuveni ljubavnik, nekoliko nedjelja. Jedva je izvukao živu glavu – ukrcao se na brod da se više nikad nije vratio…
. Istorijski arhiv Kotor, Uprav.pol. spisi,C VII/981
5.
Na nevješto ukrašenoj margini, frontispisa ovog kratkog štiva, pisanog po ugledu na mletačke lascivne tekstove sedamnaestog vijeka – stoji bilješka:“Izvještaj sa ispitivanja sluškinje, žene koji se skriva pod muškim imenom Kaikijo - doušnica je župnika crkve Svetog Stasija. Trebao je biti poslat sa ostalim izvještajima u Kongregaciju de propaganda fide…“
Oglasna
1.
Deveti,jedanaesti ove godine. U oglasima „Vijesti“, u prvom antrfileju, pod razno – piše:“Mijenjam svoju ženu za nečiju tuđu. Bolja je svaka od moje!“
Sjutradan, na istom mjestu, samo malo više stoji običan oglas:“Mijenjam muža za magarca. Bolje je imati magarca nego muža budalu!“
Petnaesti, istoga mjeseca, opet u antrfileju:“Molim ženu i njenog magarca da oproste što sam prije njaka!“
Treći, dvanaesti. Isto opremljen oglas, na istom mjestu:“Ljubavi, vrati se. Stvarno sam budala. Samo sam se nespretno šalio!“
Četvrti, dvanaesti: Isto
Peti, dvanaesti: Isto
Šesti, dvanaesti: isto
Sedmi, dvanaesti, na strani na kojoj su smrtovnice, na pola stanice fotografija muškarca i žene kao se smiju, uokvirena florom. Ona je smeđa, sa velikom crnim očima i ovalnim licem. Ima dvadeset pet- šest godina On je kratko podšišan, snažan muškarac od trideset godina, otprilike. Ispod slike piše:“ Umrla je naša draga ljubav. Nek joj je vječna slava i hvala“
Dvadeset treći, dvanaesti. Na istoj strani smrtovnica najmanjeg formata. Na fotografiji je magarac kako maše repom. Gleda u foto aparat. Ispod slike, uokvirene florom, je test:“Srećom, u posljednjem času je oživjela ljubav a preminuo magarac“
Nepoznati autori
2.
Gledajući sa strane, nije se moglo vidjeti ništa smješnije: stanovnici jednog grada su bili toliko komični u komentarima na oglase, što su išli od usta do usta s takvom silinom, kao da struji neiskazana misao tokom što prijeti da taj ljubavni par povuče nepoznatim pravcima, u potpunu propast. Šala je bila bačena i na nju su se okomili razni slojevi od univerzitetskih nastavnika, besposličara, do političara…
A starovarošani su samo dodali:“Ah!On brivač, ona flizerka.“I ništa više!Taj ton specifične ironije je sposobnost svojeg viđenja neke stvari koji budi osjećaj simpatije prema starograđanima što vjekovima podnose svakakve zapaljive govore, pojave i događaje. Različitost njihovih misli ide mimo svijeta i često stvara malene dragulje, kao ovaj o idealnom paru, koji je vrhunac složenih misaonih operacija što čine od ljudi slonove u staklari; svi ti ljudi, buržuji, ugledne osobe, trgovci – svi,ličili su, zaista, na slona u staklari.
U stvari, bila je to priča rekla-kazala koja se širila iz dana u dan i postala najtrajniji materijal, bila je dokaz što kolektivna strast može da učini od inače dobrodušnih i dobronamjernih ljudi, koji su bili spremni da žrtvuju ljubav dvoje ljudi opštem podsmijehu, cerenju ulične publike – da sve nije prekinuto starovaroškom ironijom .Ona je kao munja razbistrila sve i naglo utišala osrednje talente duhovitog poimanja.
Neurotična
1.
…Ona je stajala na sred sobe, naga, raširenih nogu i gledala, zažarenih očiju, u veliko,izduženo –bidermajer ogledalo. Svaka vlas na njenoj kratkoj, smeđoj kosi je bila nakostriješena, kao i dlake na mađunožnim otvorima. Čarlston čuperak na čelu joj je stajao kao da je - rog. Pomalo iskeženih vilica, čini se da su joj se i zubi malo razdvojili i nakrenuli nastranu. Držala se za nabrekle grudi…
On je sjedio u uglu, za pisaćim stolom i gledao u nju kao da je u kancelariji i osmatra novi spis. Bio je u košulji s kravatom i u pantalonama. Na stopalama je imao cipele; ni u kući ih nije sazuva po danu, nikada, jedino uveče – kad legne da spava. Dok je obuven ima utisak da je u prolazu, gdje god da je!
Posmatrao ju je s izrazom strpljenja koje je pri kaju. Onda napetost krenu da raste i pretvori nju u divlju grabljivicu u potpunoj pustoši a njega u nervoznog naučnika što posmatra kakvu novu i neobičnu zvjerku. Diže se od stola, odloži knjigu i zaklopi je , ne zabilježivši stranu. Na knjigu položi cvikere. Priđe joj od pozadi i gledajući je u oči u ogledalu - uhvati ispod pazuha i diže uvis. Ona se dohvati rukama za drveno-gvozdeni luster, koji se krenu lagano da njiše.
Znao je veoma dobro razvoj njene tjelesne radnje čim joj lice oživi a u očima munje sijevnu. I tijelo joj podrhtava od želje od koje se njemu napinje koža. Desnom rukom se otkopča.
Onda je dohvati za butine sa obije ruke i raširi ih ustranu. I nabi joj ga do kraja da su njene zažarene, sad i razrogačene -oči dobile izgled buljavosti, kao da na oči hoće da joj izbije… Toliko je bijesno udario na nju, da joj samo odliv hvali pa bi mu se učinilo da sabljom neprijatelja kolje .U kovitlacu, oko lancima pritegnutog, upaljenog osvjetljenja – on je grize, liže, ljubi i ujeda: čupa i tegli za kosu kako bi spojio njihove usne, jer, njene stalno nekud bježe.
Kako vrijeme odmiče, ugrizi dobijaju drugačiju prirodu, borba se pretvara u zagrljaj; jer ju je on okrenuo, ne vadeći ga, pa ga je ona obuhvatila nogama oko struka i dalje se držeči za luster. Buljavost krenu da popušta, zajedo s užasnom napetošću. Prestade da ga ljubi i liže oko uva te krenu nešto da šapuće, kao da cvrkuće! Prestade i da se drži uvis te joj ruke padoše - obgrlivši njegov vrat. On je pažljivio, kao da je od porculana spusti u debelu fotelju. Onda leže na pod, blijed i odsutan duhom.
Sad ga žena posmatra s blaženi osmjehom. Ona je tica u krletki…
NINO KALOPEROVIĆ, ( l897 – l944 ), crnogorski pisac međuratne generacije. Za života je malo objavio, dvije-tri ratne priče u „Grlici“, koje nijesu ostavile većeg traga. Tek kasnije su njegovi potomci štampali veoma dobar roman „Filozofija ljubavi i smrti u malom gradu“– odakle je preuzet ovaj izvadak. Kritičari ga svrstavaju među rodonačelnike savremenog crnogorskog romana. Ostavio je i kratak teorijski zapis, ubijeđen da je umjetnost najviši izraz intelekta i ćiste ljepote. Dugo su mnogi istraživači tragali za njegovim izgubljenim rukopisom, za knjigom poezije koju je indirektno najavio u svom jedinom romanu. Nije se pojavila.
2.
Ako bi nam bio podaren veoma dug život,on ne bi mogao biti nadoknada za samo jedan trenutak vječnosti koji se ponekad pronađe u jednoj ili dvije rečenice neke knjige .Ovdje su to poslednje, one što odvode čitaoca mimo priče, mimo događaja – ka slutnji nečeg neizrecivog što kola među razuzdanim ljubavnicima: ka vremenitom smiraju koje je svrha svega, čak i iznad svega – one su toliko poetične da od završetka čine potpuno logičan a i neočekivan obrt. Strast čini od čovjeka da shvata u stvarima i ono što nije direktno rečeno, nago se preneseno odnosi na njega samog;ljubav se najbolje čuje u tišini sobe koja zna biti kelija za monahe ljubavi. Takvi ljubavnici ne priznaju ništa, osim onog što su sami potvrdili.
Telegrafsko-stihoklepačka
1.
Nastavnik fizičkog vaspitanja, Milić Krkeljić, zvani Buzdo – mnogo, neobično mnogo voli skijanje na snijegu.Za zimski raspust je otišao na Durmitor. Kad je počela nastava drugog polugodišta, poslao je telegram svojoj ženi, nastavnici jezika i direktorki osnovne škole u Podgorici a preko Morače:“Ljubavi,snijeg pade, doć’ ne mogu, kazni platom, ’fala bogu!“
Direktorka, Mila Krkeljić, mu je poslala prozni telegrafski odgovor:“Dragi, takvi su propisi da ako se ne pojaviš u školi - sjutra, moraću da ti dam otkaz.“
„Snijeg gazim i dolazim, na propise strogo pazim! Ljubavi moja draga i Premila!“
Napisano po iskazu učiteljice
Zore Kalezić
2.
Narodi koji ne poznaju prirodu svojeg duha, pričaju duhovito na račun drugih naroda. Samo rijetki narodi pričaju viceve o svom narodu, s ljubavlju opisuje sitne događaje,gluposti,egoizam, htijenja, nadobudnost… I mnogo čega još, da ne bi ostali u svojoj uskoj sadašnjosti, s koje neprestano gledaju na prošlost; ozbiljni narodi valja da neozbiljno pričaju samo o sebi zbog svoje budućnosti.
Završna, dnevničko –prisluškivačka
1.
Dvanaesti jun, hiljadu devetsto šezdeset deveta. Ponoć. Dječak Blažo ima šesnaest godina. Prije spavanje, u krevetu zapisuje posljednji odlomak u svoj dnevnik:
Svakog jutra neki Migo, iz sela Goljemadi, donosi mlijeko u Podgoricu. To je visok i mršav čovjek, neodređenih godina. Ima suvo lice, smežurano poput suve smokve. Nosi štap, neku maljugu što ju je odabrao sa neke grane i malo doradio. Za sobom uvijek teško vuče malenu karivolicu.
2.
Sedamnaesti jun iste godine. Dvadeset časova. Ovaj put prvi, jedini odlomak dnevnika:
I jutros je Migo ostavio boce s mlijekom ispred našeg ulaza - blizu balkona gdje sam se ja igrao, šćućuren: jedna se gušterasrta tarantula bila sakrila u slivnik i ja sam pokušavao da je istjeram tankim prutićem. I taman kad je tarantula šmugnu iza glinenih, duguljastih saksija, u kojima je bokorilo cvijeće, što ga je moja majka njegovala, treperavo i sočno – Migo iz Goljemda je sjeo na karivolicu, maljugu prislonio na nogu i smotao cigaru. Poslije prvog dima,malo se promeškoljio – kao da se pravi važan. Onda ga je ispuštao, dugo i s ljubavlju je pravio kolutove, osmice… Majstor je u tome. Tada je krenuo u priču, mrmljajući, sam sa sobom, uvijek istu priču.
Ima neobičnu sklonost da u istoj rečenici postavlja pitanje i daje odgovor pa se ljudima i zbog toga njegov govor čini nerazumljiv. Uzrečica mu je:“Što zato, ništa, za jade – eto zašto!“Voli da priča sam sa sobom, izjutra, kad nema nikoga, kad misli da ga niko ne čuje – tada su njegove riječi čiste i jasne te sam tako čuo neobičnu ispovijest:
„Majko mila, kako je bila lijepa, ah, pa što zato, ništa, za jade – eto zašto! Ali,što joj bi da me ostavi s dvoje đece , što – ništa, bogomi, zaljubila se; čuješ: što, ništa, za jade – eto što!Vele da je ljubav jača od svega,jača i od roda i poroda, kuće i kućišta…Muzika je jača, majko,a ne ljubav, ona ju je zanijela, a ne ljubav prema Ciganinu, te je odvela tako daleko,čak u Australiju, vele…Ah, majko, da znam da je tamo, sigurno bih išao da je tražim i poći ću jednog dana, vala ,samo još malo novca da skupim. Makar po svijeta prošao, naći ću je, ovo mi zadnji dim bio, ako neću! Što ću je tražiti,ništa, za jade – eto što; samo da je vidim , da znam je li srećna? Ako jeste, tako mi svega,sve joj srećno bilo, ako nije – teško Ciganinu te je zamanđijao…“
Onda je zgrabio maljugu i njom tako jako mlatnuo o zemlju da su sve tice naokolo zalepršale. I ja sam se prepao od strahovite ljutine koju sam naslutio. Kad se lepet krenu stišavati, Migo iz Goljemada nastavi:
„Oh, svaku ću mu kost slomiti a gudalo mu u grlo nabiti, nek mu uz mrtve glasne žice gudi – majku mu muzikantsku…Od toliko žena, slobodnih, đe baš moju nađe muzikom da zanese, sram ga i stid bilo, samo nije on sam kriv, kukavac, no je hljeb zarađivao a ja nijesam trebao ženu voditi, ljepoticu, na pazar – da sir prodajemo. I đe ostadosmo toliko kasno, da omrčismo, pa dođosmo do mosta ispod kog je u kafani Ciganin svirao….“
Tada me majka dozvala da uzmem knjige. „Vrijeme je!“ – rekla je i prekinula me u prisluškivanju. Brzo sam zgrabio školsku torbu i strčao niz malo stepenica. Prije nego sam se izašao na vrata, samo sam ugrabio još ovo da čujem:
„Ah,mrtve mi, mile majke, naći ću je, kad tad, pa što zato, ništa, za jade – eto zašto!Hoću li đecu povest’ sa sobom, nego što ću – da ih majka vidi kako su porasli, lijepi, jablanovi…“
3.
Dvadeset treći decembar iste godine. Ponoć. Opet posljedni odlomak:
I nikad ga više nijesam vidio. Migo iz Goljemada je nekud nestao. Svašta se priča: da je u Moraču skočio ili da je u planine strkao, gdje luta,sam i žalostan… Svašta! I da su mu djeca u sirotištu…A samo ja znam gdje se uputio Migo iz Goljemaada. I nikome ovo nijesam rekao…
Iz dnevnika dječaka Blaža Mešinog
4.
Ono što važi za sva vremena, u priči ovog darovitog dječaka, je individualna patnja dovedena do nivoa opšteg; jer,svi ljudi imaju neko lično biće koje zazivaju ili mu se klanjaju. Nekad je to nedostajući bog a nekad žena! To stoga što je ljubavno osjećanje slično religioznom; i u razlikama se vidi srodnost. Ljubavni iskaz čovjeka može u slavu žene da bude predmet ruganja sredine, tretiran kao sumanuti gubitak samoga sebe, a religiozni – ne; jer je plemenitost goleme a izgubljene ljubavi povezana je s nerazumnošću a nerazumnost obožavanja nedostajućeg, nadnaravnog bića je dokaz u višem smislu; ona potvrđuje ugled, slavu i počast onog svijeta. A zaljubljeni čovek zna da bude predmet progona ovog svijeta, izopštenik…A izopštenik znači biti sam, jedan čovjek! Sam u mukama brbljanja sa samim sobom, sam u patnji koja može biti svrha života, ali samo ako se vidi izlaz iz nje, ako postoji makar ostrvo a ne i kontinent nade…
Priča je puna strasti koja pokreće dječaštvo, ona čini da se i starci osjećaju mladim, da jesu mladi. Osjećanja čine čovjeka; a strasna osjećanja, velike ljubavi traju i razgone hladnoću starosti.
Ognjen Dušanov Radulović
KAMEN SRCA
i druge komparativno-ikonološke studije
Uvodna napomena
Posebnom osobinom - uopštavanjem, umjetnost jasno ističe moguću jednostavnost komplikovano ustrojenog svijeta! Da bi se došlo do takvog viđenja,valja suprotstaviti ili, čak - ne to, nego je dovoljno postaviti paralelnim umjetnička djela, jedno blizu drugog, ili, uopšte, umjetnost uporediti sa životom ili, pak, životne događaje opisati, takođe, jedan nedaleko od drugog.I ideje valja postaviti slično tome! I sve drugo što čini svjetove umjetnosti, zajedno sa samim životom, u njegovim mnogolikim vidovima, ukoliko se želi bolje uočiti njegova umjetnička raznovrsnost - kao izvjesna srodnost i određene razlike…
Tako se u ovoj knjizi sve četiri studije bave - poljem životne igre ili, bolje rečeno, prostorom u kome se događa čudesna drama sa božanstvenim umjetničkim pretenzijama.( Tri rada su smjestena u barokno doba, u sedamnaesto stoljeće i u osamnaest vijek, čiji se barok zove rokoko, a jedna studija se bavi djelom iz kvatroćenta, jer barok prizlazi iz renesanse) Za reditelja te velike i beskrajne predstave - obično se uzima sudbina ili neko biće sa uzvišenim, nadnaravnim svojstvima. Ili više njih.
Otud tolika paralelnost vjere i umjetnosti, njihova međuzavisnost!
Naime, religija - kao sastavni i, veoma dugo, opredjeljujuči način života, odnosno, tačnije rečeno - sve vjere duguju umjetnosti! Mnogo joj duguju upravo zbog nagađanja da nešto postoji iza umjetničkog djela - zbog mogućnosti koju umjetnost ima da odvede mimo “osjećaja, poimanja i doživljaja”. Zbog svega onog što nagoni ljude ka ikonoboračkim ili ikonofilskim zahtjevima.
A kad god se pravi procentualni odnos, uvijek izađe nevelik broj umjetnina koje nemaju veze s religijom! Ne samo kao “biblija nepismenih”, kako je umjetnost dugo doživljavana , nego, ponekad, i kao polje borbe sa okovima koje vjera zna da nametne.Tek u savremenosti je umjetnost uspjela da se, donekle, otrgne diktatu numinoznog porijekla svijeta, nadsvijeta i podsvijeta.
Treba naglasiti da se o religiji ovdje govori kao o velelepnoj - kući u kojoj živi hrišćanska umjetnost, muslimanska, budistička…Umjetnost se sagledava kao njeni paralelni, bajkoviti sadržaji , čiji prozori otvaraju vidik na različite svjetove, što imaju, negdje u dalekoj perspektivi - zajedničku žižu u koju se maštom mogu steći. Osim kada je riječ o paralenosti života i umjetnosti, jer se tada ta tačka može nalaziti i na drugim mjestima.
Prema tome,radi se o onoj umjetnost koja je ogledalo života - gdje se prvo dešava odraz! A povijest umjetnosti postaje tada pomoćna nauka metafizike!?!
Iz tog razloga ovdje nema radova koji se bave direktnom međuzavisnosti života i umjetnosti, vać se nude studije o paralelnosti umjetnosti i umjetnosti.. A zapravo se i u njima nude dvije ljudske sudbine, koje kao da je vodila neka nepoznata umjetnička ruka ka situaciji kaja od života čini golemi hepening u kome se sve ponavlja na drugačiji način.
I to ne ponavlja kao molitva, nego poput još jedne suštinske odlike umjetničkog stvaranja - ponavljanje kao oblik realizacije kojim se sve organizuje ujednačeno u svoj svojoj raznolikosti i raznorodnosti, ne bi li se polje za izražavanje ispunilo, po cijeloj površini, gestovima istog rukopisa jedinstvenog načina mišljenja, djelanja, kretanja, voljenja i nevoljenja, bivanja… Svega!
U razumijevanju toga može pomoći antička ideja vječnog povratka istog, samo prilagođena dijalektičkom mišljenju, ali onom koje je bliže Kjerkegoru, nego Hegelu. Jednako tome je korisno i Jungovo shvatanje sinhronosti neuzročno povezanih dogadjaja, kao i identičnost koja nije daleko od Šelingovog učenja.
Među povjesničarima umjetnosti, naročito upečatljiv dojam je ostavio Panofski, ali i Bergstrom i Mnro, zatim Ig i For, onda Strong, Klark i Gombrih. I drugi istoriografi koji se bave idejama i, posebno, kretanjem ideja u umjetnosti kroz plutajuće motive i amblematsku logiku, simbolografiju…
Mimo njih, ka končetističkom ubliku tumačenja umjetnosti uputila nas je Radmila Mihailović. Sjećanju na njen smješak - dok prinosi čaj s malo varenike , koji smo pili kod nje doma,uz damen kapricne - posvećena je ova komparativna varijanta ikonologije. Krenula bi u priču, tada, od tih preslatkih kolača, na primjer, a završila sa Gojinim “Kapričosima”, prolazeci, pomoću asiocijacije ideja, kraj “Kaprica Galateje”- reprodukovanih u knjigama što smo ih razmjenjivali. Sve to ima latinski korijen koji se razgranao dublje u prošlost , ka helensko-prethelenskoj jogunastoj numinoznosti ili, još prije, ka monumentalnoj kapricioznosti vickastog promisla…(Mihailovićeva se smješkala , mada nekako tužnjikavo, i kad je citirala Ostrogorskog - na fakultetu, gdje je predavala opštu istoriju umjetnosti - da su hrišćani Carigrada bili ti koji su izmislili zar i, uopste, pokretni tekstilni zatvor za žene!A da su ga se odrekli tek nakon što su ga od njih preuzeli muslimani…)
OŽIVLJENJE SLIKE U DOBA ROKOKOA
( Buše i Nover )
1.
Prelaz spontanog u red, u pravilo - osobina je umjetničke igre. Održavanje oba ta elementa paralelnim a da jedan, ipak, nekako - dominira, pobliže određuje umjetnički domašaj. Smjenjivanje dominanti otkriva stvaralačku klimu i njene mjene.Vraćanje, pak, ka spontanosti ( nevinosti ) kreativni je čin u istoj mjeri kao i gradnja; jer je princip igre, možda, i zasad forme, stoga što se modaliteti elemenata, koji se koriste za stvaranje umjetničkog djela, sklopa slike, često poklapaju sa oblicima igre u metaforičkom smislu.
Ukoliko bi valjalo malo produbiti to istočnjako stanoviste o modalitetima, došlo bi se do kretanja ka izvoru ( spontanosti ), kao obliku razgradnje, nekad drustvene svijesti, ali i redukcije slikarskih regula, na primjer - došlo bi se, u stvari, do toga da je takvo kretanje slično taloženju, dodatku sadržaja, gradnji; zapravo, tada se može zapasti u polja sličnosti, u nešto što liči na kvantni skok - kad se pozicija značenja premješta lakoćom igre (radovanje je u pitanju, kao kod Pikasa, recimo), lakoćom koja niveliše paralelnost spontanosti i pravila, unutrašnjeg i spoljašnjeg sadržaja djela. Niveliše mnogo toga!
U smislu ujednačavanja paralelnosti igračkog i likovnog gesta a iz daleka naslućujući pretpostavku o modalitetima, koji djeluju kao da su van granica iskustva - ovdje je riječ o vezi slike i baleta u doba rokokoa.O slikaru Bušeu i koreografu Noveru, čija pandaničnost ili, možda prije, tandemičnost, ako ne blizancastost - neznatno mistifikuje istoriju; jer, kao u bajkama ili ,ponekad, u životu, ni u umjetnosti - stvari ,najčešće,nijesu onakve kako izgledaju!
2.
Fransoa Buše, dvorski umjetnik i štićenik markize Pompadur, majstor mondenih krugova francuskog društva - često obrađuje ljubavne motive tipične za duh rokokoa.I u drugim motivima, mitološkim ili alegorijskim, najčešće slika - žene kako to traže poručioci tog doba. Zbog toga su neka njegova djela ostajala u sjenci i rijetko su se reprodukovala i još rjeđe izlagala..
Njihov lascivni karakter može se zgodno uočiti gledajući sliku “Djevojka na kauču”, na kojoj je djevojka prikazana naga, u pozi izčekivanja kakva se često srijeće kod savremenih foto-modela.( Djevojka je mlada Irkinja, Luisa O’Marfi, najtraženiji Bušeov model. Ta miljenica Lija XV je jednom bezazleno upitala Kralja:”Što će sada biti sa starom damom?” Mislila je na Madam Pompadur i time izgubila svoj povlašćeni položaj) Sličnih slika, gotovo kopija, sa istim modelom, umjetnik je uradio više. Pred njima Bušeovi savremenici postavljaju pitanje:”Uspijeva li umjetnik izbjeći pornografiji iskrenošću u čulnom uživanju?”
A kad je Didro počeo kritikovati nedostatak moralnosti u umjetnosti - za Bušeovo stvaralastvo su se krenula zatvarati vrata, iako znamenita sveznalica ne dira njihov slikarski kvalitet.
Istorija umjetnosti, pak, smatra ta djela proizvodom potrebe poručilaca, izrazom traženja utočista u zadovoljstvima i ugodnostima što im ih omogućuje društveni status; jer su rađena za najintimnije prostorije francuske aristokratije doba raskalašnosti, nekad razvrata, a najčešće lakomislenosti… To je predosjećanje da njihov drustveni položaj neće dugo trajati u izčekivanju nemirne budućnosti!
3.
Ne dobijaju jedino slike moralne pouke, jer se feudalni sloj ne zadovoljava samo takvim dekorisanjem budoara i spavaćih soba.Treba oživjeti te divne objekte a igra je za to najpogodnija.
U mnogim palatama, što šire sjaj raskoši tog svijeta, u posebnim javnim prostorijama, najreprezentativnijem dijelu enterijera bogatih građana, od renesanse namijenjenim društvenoj i,posebno, balskoj igri, u početku basadansama a kasnije menuetu - daju se često dramsko-plesne predstave u kojima “oživljuju” nage boginje, nimfe, pastirice - inspirisane Bušeoviim slikama. Ove erotske a ponekad i porno predstave - izazvale su mnoge diskusije. ( Didroova kritika se odnosi i na pridvorski balet )
No, one su pomogle razvoju baleta, svakako, prateći težnju da se od njega stvori ravnopravna umjetnost, nezavisna od opere, koja posjeduje nešto više od prazne virtuoznosti, od tehnike, od toga ko može više da skoči, bolje da se okrene, da poveže korake i figure…Bolje rečeno, ovakve predstave nijesu samo provocirale reakciju na postojeće stanje, u smislu traženja etike, već su i dio odmotavanja golemog procesa stvarnja sižea u baletu ili baleta sa sižeom!
4.
Međutim, Buše je uspio i da, kao veliki “kinezista” rokokoa, u žanru šinoazerije ostvari repertoar motiva koji su mnogi umjetnici upotrebljavali.
Od svih njegovih radova u tom duhu, posebno su zanimljivi crtezi (čitaj: osam kartona) za koje se pretpostavlja da su rađeni za tapiserije, mada je ostalo nejasno zašto nijesu preneseni u materijal. Mađu njima, najneobičnija je “Audijencija kod kineskog cara”. Ova odmjerena kompozicija, iako građena po dijagonali i, na prvi pogled, zagušena gomilanjem figura - lako dozvoljava čitanje sadržaja.
Prikazan je neki kineski car dok, okružen podanicima, prima darove. Radnja se ne odvija na dvoru, kako se, možda, očekuje, već u prirodi ( zapravo, u neodređenom prostoru, vjerovatno na trgu ), prilikom kakvog putovanja, moguće, tokom proslave neke državne svećanosti negdje u provinciji.
Sa ikonografskog stajalista, za “Audijenciju” se vežu mnoga pitanja. Prije svega, otkud to da je Buše - koji je poznavao mnoge publikacije tog doba što su snabdijevale Evropu i, kako smatra Bertran, stvorile jednu preciznu i obimnu ikonografiju, sposobnu da zadovolji žeđ za saznanjima o ovom sjajnom carstvu - tim prije jer je Buše kolekcionar mnogih istočnjačkih rukotvorina - dakle, zašto je umjetnik na ovoj slici smjestio zajedno žene ( koje u osamnaestom vijeku u Kini borave u odvojenim prostorijama ) i muškarce? Zašto je atmosfera dvora Luja XV prenesena u stari kineski svijet, u kome su neprelazno odvojeni muškarci od žena?!
Suprotno izuzetno strogoj i promišljenoj etikeciji i ceremonijalu kineskog dvora - koji se, bezmalo, nije mijenjao vjekovima - data je sredina feudalnog sloja francuskog drustva, sa “požudnim” vladarem okruženim ženama, koje su veoma blizu uobičajenim Bušeovim senzualnim ljepoticama.( Ove čudesne kokete, istočnjačkog tipa, posjeduju detalje koji teba da odgovaraju opštoj predstavi o njihovom izgledu; to je , na primjer, način na koji su podigle kose; ili kostimi: obučene su u kimono vezan pojasom…)
Mada se tu ne radi o individualnim portretima, slikar je, aranžiranjem, istakao figuru žene - možda carice - koja sjedi do cara. Time je stvorena mogućnost da ova kompozicija predstavlja idealan predložak za podjelu uloga u baletu kakva se zadržala do danas: car ili, češće, princ kao solista; carica ili, prije, princeza kao primabalerina! Tu su i njene drugarice: dvorske dame (a kasnije najčešće vile i druga neobična stvorenja ), s jedne strane a sa druge: velmože i podanici (u romantizmu: vilenjaci, lovci…), kao društvo glavnog junaka; tako da svi zajedno čine ansambl koji od tog doba pridonosi tumačenju radnje čiji su solisti, svakako, glavni protagonisti.
I prostor stvara nedoumicu i najviše nagini na povezanost ove slike sa baletom (začinjenim atmosferom nestvarnog dalekog svijeta Kine, koji su toliko voljeli u osamnaestom stoljeću).Tu se može naći odgovor zašto je Buše “ugrabio” priliku da ovako aranžira “bizarne” prilike u kombinaciji sa tako čudno organizovanim dekorom.
Utisak scene umogome pojačava zadnji plan slike. Ta kulisa, na kineki način, u rokokou tako omiljena, plod “naše mašte” (jer su to, u stvari, dva Bernijeva baldahina i jedan poveći šator) - određuje i vrijeme radnje (zajedno,naravno, sa gomilom drugih detalja) onoliko koliko je potrebno za scenu i stvara prostor otvoren po svim pravcima (što je neophodno za stvaranje baleta-pantomime, koji se rađa upravo negdje oko vremena nastanka ove slike).
5.
Na izvoristu baleta sa dramskim razvojem - likovna djela imaju veliki značaj za reformu “prazne” virtuoznosti barokne igre “razglašavane na sva zvona”. Osim sa virtuoznošću, tada dolazi i do razilaska sa temama zamršenog značenja, mitološkim ili hrišćanskim, najčešće- krcatim skrivenim alegorijama i simbolima. (Na primjer, kad dvanaest vodenih vila igra - u baroknoj igri - prva figura je obično trougao, koji nosi značenje pravde, ili teoloških, dnosno, intelektualnih disciplina. Praćeno drugim figurama, sve to može pedstavljati “alfabet druida”…)
Kombinovano značenje igre, vezano često i za alhemiju, hermetiku i kabalu, plesane po podnim šemama proizašlim iz renesanse - upućuje da su:”Misli u odnosu na brojeve izvan svijeta čovjekove duše”.Jer, koreografske šeme - prije reforme - interpretiraju, najčešće, na osnovu numeričkih i geometrijskih odnosa, posebne vrijednosti; kako bi Hersej rekao, vrijednosti kojima se, na primjer, broj tri shvata kao dijete braka brojeva devet i dva a ne kao korijen broja devet. One prate trag Pitagore, odnosno jevrejsko-hrišćanske tradicije aleksandrijskog doba, koji je rasprostranjen u Evropi od vremena Marselina Fićina - trag što se naročito proširio po akademijama koje cvjetaju u doba baroka. U Francuskoj je već u šesnaestom stoljeću akademija “Plejada” istakla potrebu:”Ujediniti muziku i igru, pjesmu i ples u mjeri u kojoj je to bilo u antičkoj Grčkoj.”
A proces miješanja antičkih božanstava sa ličnostima iz dvorskog života u slici sedamnaestog vijeka - dobro je poznat i često razmatran. Njihov silazak sa zida na pod dvorskog teatra, takođe, nije nepoznat. Ono što je neophodno istaći je da - zbližavanje umjetnosti, kakakteristično za osamnaesto stoljeće, je dovelo do zanimljivog poimanja kod kog život postaje odraz slike. Dokoni svijet se sklanja od stvarnosti u idealizovani svijet slike prirode, gdje se dodiruju iluzija i stvarnost!
Funkcionisanje baleta je od tada bazirano na likovnom aspektu, sa razvojem likova na planu dramskog sukoba postignutog, najčešće, u situaciji udaljenoj od svakodnevice.
6.
Takvu preobrazbu i stvaranje novog baleta istorija igre veze za Žorža Novera, dvorskog baletmajstora i ,takođe, štićenika madam Pompadur a obrazložena je u njegovom teorijskom djelu”Pisma o beletu”. On raskida feudalnu tradiciju u baletu i, možda, predosjećajući revoluciju, na sceni demonstrira ideje vijeka prosvijećenosti.
Ali, Nover nije mogao sve sam! Da nije bilo Vejvera, Saleove, Hilferdinga i, naročito, Anđolinija (pretendenta na primat u autorstvu baleta-akcije), koji su pripremali teren za reformu, Nover, taj “Šekspir igre”, kako ga je nazvao njegov prijetelj, slavni glumac Dejvid Gerik - ne bi imao toliki zamah.
Oslanjajući se na njih a posebno na “Pigmaliona”( znamenitu predstavu Marije Sale, prve žene koreografa; pantomimom otplesanoj antičkoj priči o skulptorovoj ljubavi i njenoj snazi da pretvori kamen u život ), Nover je počeo stvarati balet povezan u logičnu cjelinu principom dramskog konflikta. A sve na osnovu rasporeda figura i predmeta na slikama!
A o vezi ikonografije i koreografije najbolje svjedoči sam Nover kad kaže:”Baletmajstor treba da podražava slike velikih majstora.” On to pobliže objašnjava dok insistira da “simetrija bude izgnana iz baleta”, jer je asimetrija značajka načina likovnog izrazavanja tog vremena. To se u baletu, prije svega, odnosi na geometrijsku simetriju, zbog koje su se izvođači do tada kretali po zadatim, već pominjanim, simetričnim šemama.
Umjesto toga, Nover uvodi slobodnu igru u kojoj se igrači kreću isključivo vođeni zakonima slike. Po njemu:”Slikarstvo je podčinjeno pravilima proporcije, kontrasta, položaja, aranžiranja, harmonije - to su i zakoni igre. Uticaj obije umjetnosti je jednak: u obije je jedan cilj - govoriti srcem, posredstvom očiju! I jedna i druga su lišene riječi! Izražajnost lica, dejstvo ruku, smjele i jake poze - eto što u igri, kao i u slikarstvu, služi govoru. Sve što je uzeto za igru može poslužiti kao materijal za sliku… Sve što odbacuje slikar dužan je da odbaci i baletmajstor!”
Isto tako:”Dobra slika kopira prirodu, dobar balet to je sama priroda, ukrašena čarima umjetnosti.” Tu je priroda idealizovani svijet rokoro slike! Balet oživljuje dokolicu i bezbrižnost, ljubavne zgode i zabave u eksterijeru…
Slika se, pak, shvata kao trenutak kulminacije baletskog sadržaja! U stvari,slika je tren koji čeka da se razvije u čitav niz trenutaka!!! Pokreće se, pomognuta muzikom, dramskim principima:”Balet mora imati ekspoziciju, kulminaciju i razrješenje.” Slike jednog čina baleta su, zapravo, oživljni likovni ciklus.”Ja sam saglasan”- dodaje Nover -“ upoređenju akcionog baleta i Rubensovog ciklusa iz dvorca Luksemburg: svaka slika tu predstavlja određenu scenu; jedna scena prirodno vodi sljedećoj; prelazeći od jedne ka drugoj dolazi se do raspleta i oči bez sile i naprezanja slobono čitaju istoriju života…”
7.
Za život koji se prvo dogadja u umjetnosti (u slici i u baletu koji je oživljena slika ) i za uvođenje u željeni daleki svijet kineskog dvorskog života - najupućeniji je pa, prema tome,i najpogodniji, svakako, Buše. O tome Nover kaže:”Neuporediva platna galantnog Bušea govore nam način polu-karakterne igre…”
Inspirisanje Bušeom je odmah izazvalo Didroa:”Što znači ta igra bez menueta, sarabande…I kad se tako igra, nije li to isto kao da neko tvrdi da je muzičar a pri tome ne zna note?!”
A po Noverovom mišljenju, dok se gleda njegov balet treba da se dobije utisak kao da su figure oživjele sa kakve kineske oslikane vaze ili slike, pod uticajem egzotične muzike. Možda je baletmajstor ovom prilikom mislio na Bušeovu sliku “Kinesko vjenčanje” ili na “različite kineske igre”, temu gravura koje je Ikije objavio kao Bušeovo djelo “Pet čula”?
U svakom slučaju,”Audijeniji kod kinekog cara” je blisak sadržaj jednočinke “Kineski praznik”, koju je Nover postavio u Marseju. Njome počinje ne samo prvi period baletmajstorovog stvaralaštva - već je i prvi poznati Noverov spektakl, koji pokazuje da je fantazija izuzetnog koreografa veoma bliska onoj velikog slikara!
Tako, u drugoj sceni (slici, govoreći baletskim rječnikom) “Kineskog praznika” - kako nam otkriva Krasovskaja, oslonjena na svjedočenja savremenika Noverove predstave - dat je preznično ukrašen trg s uzvišenim mjestom prema pozornici, u dubini, na kojem je raspoređeno šesnaest Kineza. Pri brzoj izmjeni pozicija događalo se da Kinezi najednom stoje udvoje i izvode pantomimu na stepenicama amfiteatra. Zatim, nakon meteža koji stvara mnoštvo plesača:”Šest velikih robova donose na plankinu mandarina a dva crna roba, na velikom kolima za svečanosti, mladu Kineskinju!”
Čini se da je ovo dovoljno da se zaustavi priča o vremenu klijanja baleta-akcije, kao dokaz slutnje da je ta prva čestica u stvarnju modernog baleta inspirisana Bušeovim crtežom.
Ali, tražeći veću podršku rečenom: gdje su na slici te nosiljke što donose soliste? Ako se lako pretpostavlja funkcija šatora: čemu služe “Berninijevi baldahini”?!Jesu li oni samo puka dekoracija pozadine!?!
A pokrivač nad prijestolom, omoljeni dio mobilijara francuskog dvora, u stvari “nebo” iznad oltara - profanisano je krevetom, za što se najčešće upotrebljava. Kada se stil dovede do “krajnjeg apsurda”, ovakve metamorfoze nijesu ništa neuobičajeno!
Međutim, kao što je poznato, šinoazerija je mješavina kineskih i evropskih elemenata. (U ovo doba, potražnja za “indijskim” predmetima je tolika da holandski moreplovci-trgovci nijesu mogli potpuno zadovoljiti tržište).Mnogi pisci, ilustratori, keramičari, stolari, slikari, arhitekte…mada nikad nijesu bili u Kini, zbog prevelikog zahtjeva kupaca - rade kineske motive na osnovu nepreciznih izvora! A jedan njihov savremenik veli:”Naši kineski ornamenti nijesu samo izvođeni u našim radionicama, nego su i djelo naše sopstvene fantazije!”
Naslućujući ,u to vrijeme, čudnu funkciju kineskih predmeta, umjetnici rado spajaju različite elemente po svom nahođenju.Tako je Berninijev oltar iz crkve Svetog Patra u Rimu - pretvoren u veličanstvene nosiljke, prvo, kineskog cara i carice na Bušeovom kartonu a, zatim, i u nosiljke mandarina i mlade Kineskinje u Noverovoj baletskoj predstavi!
8.
Naki autori su već sugerisali vezu Novera i Bušea pa je enciklopedista Grim uočio:”Kako je zanimljiva ideja te pantomime…”( Misli na Noverov balet “Kaprici Galatejini”). I dodaje:”Nemoguće je predstaviti ništa svježije: to je buket cvijeća, misao Anakreonta, kako bi je na platnu izrazio Buše.”
I nastupajuci klasicizam, koji je bliži “kulturi prosvijećenog ukusa”, uočljiv je kod Novera, u kasnijim baletima, makar po temi.Time se ukazuje da je baletski klasicizam nadalje podržao stvorenu, u rokokou, usku vezu baleta i slikarstva. (Ima pisaca koji pominju sličnost između radova slikara Davida i nekih Noverovih predstava) Od tada kao da nema značajnijeg koreografa koji se nije barem jednom svojom postavkom odužio potrebi vezivanja baleta i slike.
KAMEN SRCA
( Zmajević i Kokolja )
1.
Ponekad, u pristupu novoj temi, odmah se vidi ( osnovni ) sadržaj. Češće, pak, teško je iznijeti početnu tezu, u neizmijenjemom obliku, do kraja; jer, istraživanje najčešće liči na vodu koja pokušava proći kroz zid, probajući čas ovdje, čas tamo; ne zna se na što se sve može naići…( Stoga je prikladno prepleteno izlaganje teksta, dato u naizmjeničnim odlomcima) U rijetkim prilikama dođe se do prostora čija višeslojnost stvara utisak razuđenosti; zato što pitanje, shodno uloženom naporu i mada skoncentrisano na jedan problem - dobija odgovore sa različitih strana.
Ovdje će se dodirivati značenje jednog arhitektonskog motiva u Perastu - kvadrat pored oktogona - i sadržaj velikog mariološkog ciklusa što se nalazi na ostrvu Gospa od Škrpjela.
2.
Maleni Perast je u sedamnaestom vijeku moćan grad…A kulturna klima, nastala pod rimsko-venecijanskim uticajem, odnjegovala je tu domaće slikare, hroničare, pjesnike, istraživače, pomorce evropskog glasa…Peraški građani su zaintersovani i uključeni u različite djelatnosti.
Tako, barski nadbuskup Andrija Zmajević, doktor teologije i filozofije, pored bavljenja istoriografijom, književnošću, arheologijom, numizmatikom, sakupljanjem narodnih pjesama - poput renesansnog mecene - finansira izgradnju kapele Svetog Rozarija, gradi sebi baroknu palatu i pravi program dekoracije zidova crkve na ostrvu Gospa od Škrpjela.
I, posebno zanimljivo, nakon postavljenja Zmajevića za opata u Perastu - počela je izgradnja svih crkvnih objekata grada sa četvorougaonom osnovom kojoj je priljubljen i neki objekat oktogonalne forme. Zašto se taj arhitektonski motiv - kvadrat pored oktogona - često ponavlja u Perastu, odgovor je moguće potražiti u Zmajevićevom književno-istoriografskom radu i, još i više, u programu dekoracije na Gospi, kamo se ogleda ideološki nalet karakterističan za kontrareformaciju.U tom duhu se ističe značaj Djevice, čiji se kult uzdiže koncilom u Tridentu, kao pogodan za širenje uticaja. Od tada stil postaje moćno sredstvo propagande!
Naročito se ističu posebne - simboličke vrijednosti barokne umjetnosti! Crkvene dogme se iskazuju pomoću različitih intrepretacija tih vrijednosti. I sve je to uvijeno u nauku, koja se se dobrim dijelom koristi za očuvanje mističnih tokova religioznog pogleda na svijet, ka bi, možda, i ovim povodom rekao Tejlor. Ne treba smetnuti i da je veliki crkveni otac, Akvinski, čiji su stavovi golemi stubovi “Borbene skupštine”, bio učenik Magnusa, crkvenog filozofa, koji je poznat i kao mag i alhemičar. I da je Akvinski našao potporu i u takvim stavovima. Naravno, nije riječ o tome da se “u duši nalazi kamen, nego izgled kamena”, kako Aristotela interpretira Akvinski. To je duhovna alhemija - konop kojim se čovjek može uzdići do vrlo visokog nivoa spoznaje.
3.
U Boki Kotorskoj, naspram Perasta, nalaze se dva ostrva. Na prirodnom školju je opatija Svetog Đorđa i zmaja. Beneidiktinska opatija postojala je tu stoljećima a pletena ornamentika , uzidana u u spoljni zid crve , svjedoči da potiče iz devetog vijeka. Po peraškim hronikama, ostrvo se vezuje za velike dogadjaje i ličnosti i prije toga. I sama ilirska kraljica Teuta, koja je stolovala u obliižnjem Risnu, predala je Peraštanima “na čuvanje “kulu na školju.Rimljani su, s druge strane, tu podigli tvrđavu. Pošto su se Peraštani, kao i”Peraštanke amazonke” pokazali izuzetno hrabrim, prilikom čuvanja tvrđave, imperator Dioklecijan im je dodijelio imunitetne privilegije, kojima su stekli status rimskih građana.
Ovim se hronikama služi i Zmajević kad piše “Crkveni ljetopis…”Tu, kao i u pjesničkoj poslanici “Slovinskoj Dubravi”, tvrdi da je crkvu na školju Svetog Đorđa sagradio Šćepan Nemanja. To Peraško predanje, o Nemanjićima kao ktitorima ove crkve, treba da verifikuje “Mileševska povelja”, kojom, navodno, car Dušan potvrđuje da je crkvu podigao Stefan Prvovjenčani.Baratajući tim dokumentom, Peraštani silno ponizuju Kotor u raspravi pred mletačkim senatom. Bio je to dokaz istorijske legitimnosti, kao odgovor na, takođe lažne, povelje cara Dušana i kralja Tvrtka po kojima je opatija sa cjelokupnim metohom, pa i Pearstom, ulazila u distrikt grada Kotora.Presudom Vijeća četrdesetorice, Peraštani dobijaju juridiskciju nad kapelom Svete Marije, na susjednoj podvodnoj kosi; Mlečani patronat nad opatijom Svetog Đorđa; dok Kotorani gube spor.
Vjekovna borba Perasta za patronat nad opatijom je, zapravo, borba za emancipaciju, jer je srednjovjekovni grad pripadao metohu Svetog Đorđa i tek kao takav ulazio u granice distikta kotorske komune.
U toku borbe za osamostaljenje je dolazilo i do oružanih sukoba. Jedan od najspektakularnijih se desio kad je opatija Svetog Đorđa oblivena krvlju. Tada se osamdeset Peraštana iskrcalo na ostrvo i na oltaru zaklalo opata Pompeja Paskvalija, iz osvete prema kotorskim feudalcima što su prisvojili pravo biranja sveštenika ove crkve.
Zbog toga je kotorski Biskup Luka Bizanti proglasio interdikt i Paraštane ekskomunicirao. Papa Pavle III je potvrdio kaznu i za crkvu Svetog Đorđa.
U nadi da će se opravdati, Peraštani na susjednoj podvodnoj hridi, na kojoj je postojala kapelica Svete Marije, nasipanjem kamena grade vjestačko ostrvo i na njemu crkvu.( Uz crkvu je zidana i zgrada za potrebe Bratovštine Gospa od Škrpjela ) Ostrvo je, dalje, stoljecima povećavano potapanjem kamenja i dotrajalih lađa.
Usljed ratova s Turcima i gusarima - izgradnja se otegla, onemogućavana i prirodnim nepogodama. Mada je posvećena prilikom završetka prezbiterijalnog dijela sa oktogonalnom kupolom, crkva je dovršena tek krajem sedamnaestog vijeka.
4.
Desi se da se i u arhitektonskim objektima , jednako kao u slikama ili skulpturama -prepozna odredjeno zgusnuto značenje. Iza tek odškrinutih vrata čitaju se tada poruke koje su počele bujati od vremena izražene potrebe religiozne obnove. U propagandnoj borbi, kao posebnom vidu baroknog izražavanja - umjetnost dobija posebno mjesto!
A oživljenje nauke, koje se više nije dalo zaustaviti, upotrebljava se za stvaranje naročite znanosti, kako bi se racionalna svijest dovela pred željeni portal. Šire se istraživanja djela antičkih stvaralaca. Pored Aristotela, koji naročito kroz radove Akvinskog daje podršku, Platon i, za umjetnost i posebno arhitekturu, zanimljivo - Pitagora, kao i jevrejska misao, ponovo nadahnjuju.Naročito inspiriše matematička mistika, kojom se, posredstvom Marselina Fićina, geometrijske i aritmetičke vrijednosti shvataju pogodnim za tumačenje riječi iz Biblije. I više od toga! U Bibliji - mistika brojeva odnosi pobjedu nad riječima, kako smatra Gika.
5.
Sa izgradnjom ostrva i nove arhitekture na njemu, povezuje se i novo ime:”Fraternita della Madona d’ Scarpelo”.- to je naziv organizacije koja ga je podigla. Stara riječ “scarpelo”(dlijeto) vremnom je u izgovoru presla u škrpjelo. Ali, zašto jedna pomorska organizacija nosi naziv po građevinskoj alaci? A da je postojala u nazivu ovog, posenog bratstva, u barokno vrijeme, svjedoči “Libro della Fratrnita della Madona d’Scarpelo da Perasto”.
I druge peraške bratovštine ( Svetog Sakramenta, Presvetog Rozarija, Gospe od Karmena…) su organizacije pomoraca stvorene, prije svaga, iz poslovnih pa tek onda iz vjerskih razloga. Kao i ostale organizacije pod mletačkim patronatom, organizovane su posebnim ustrojstvom regulisanim statutom! Sva važnije odluke bratovštine unose se u posebnu knjigu, koja se zove Marijegola ( madre regola ). Starešine ovih organizacija se zovu “majstori” i oni su upravitelji i sudije za svoje članove. U četrnaestom i petnaestom stoljeću majstori su uglavnom zanatlije a tek će kasnije takva mogućnost nastati i za vlastelu i sveštenike. Majstor, zamjenik, pisar, blagajnik i članovi upravnog odbora - sastaju se u naročitoj prostoriji koja se zove “albergo” (gostinska soba ). Jedna takva prostorija se nalazi u jednospratnoj zgradi na ostrvu Gospa od Škrpjela, koju zid dijeli od crkve. Do pada Mletačke republike služi za sastanke organizacije a potom postaje mjesto opšteg vijećanja Bokelja.
Govoreći o pomorskoj organizaciji koja je izgradila ostrvo, priča se, u najakraćem, istorija Perasta ovog vijeka, jer je procvat grada uslovljen razvojme pomorstva! Nakon što je peraška mornarica stekla samostalnost, odvojivši se od kotorske organizacije ( Konopljari) - već u šesnaestom vijeku ona posjeduje šezdeset lađa; trguje po svijetu i stiče ogromna materijalna bogatstva. “Zlatno doba” Parasta, njegov barok je omogućen procvatom pomorske trgovine. Da je to tako, svjedoči i popis dobrotvora Gospe od Škrpjela: svi su pomorci. Na srebrnim zavjetnim pločicama, kojih je na zidiovima broda crkve preko dvije hiljade, nalaze se imena pomoraca, razni jedrenjaci i molitvene pjesme.” To je arhiv donatora ovog hrama.”
6.
I u arhitekturi, naravno, kod traženja značenja određenog motiva, ne radi se samo o pitanjima spoljašnjeg sadržaja. Jer i tu pitanje forme, u krajnjoj liniji, može biti pitanje unutrašnjeg sadržaja.U stvari, riječ je o načinu traženja. Ono što je puka forma može se, kao u nekom čudu, najednom, pokazati kao zbir različitih elemenata u čijoj pozadini stoji određeno filozofsko ili, češće, teološko stanovište. Shodno tome i osnove crkvene arhitekture Parasta sedamnaestog stoljeća imaju unutrašnje znaćenje ili, kao bi rekao Vitkover nastavivši se na Vitruvija, imaju simboličke vrijednosti.
Vitkover je raširio mrežu pitanja i odgovora za tražene značenja arhitekture renesanse i baroka. U tom smislu je značajan doprinos dao i Hersej u svom djelu o magiji i arhitekturi talijanske renesanse. Ono može prikladno poslužiti kao vodič kroz tekstove renesansnih pisaca o arhitekturi! Inspirativni su korpusi mnogih teoretičara doba humanizma, od Albertija do Filareta.
Posebno je zanimljiv Filaretov “Traktat”! On je polazište i putokaz u potrazi i penjanju duhovnim stepenicama što su ih smjestili u različitim oblicima urbanih cjelina pisci poimanja grada u doba baroka. A kao što se zna, barok počiva na renesansi, tako da je razumljivo što se Zmajeviću i Peraštanima učinilo pogodnim baš Filaretovo djelo za arhitektonski preobražaj njihovog grada: jer je za Vojvodu, njegovog mecenu, Filaret projektovao i jednu morsku luku. Stoga i iz Parasta izranja simbolička nadgradnja urbane cjeline u duhu Filaretovog sistema, mada uslovljena okolinom u baroknom smislu!
7.
Pomorci Perasta se ubrajaju među značajnije u Evropi sedamnaestog vijeka. Stvaraju srednju klasu, od naroda pridošlog iz zaleđa, koja staje uz bok dvanaest starosjedjelačkih porodica.A stalna strujanja življa na teritoriju crnogorskog primorja datiraju još iz vremena doseljavanja Slovena. Takva preslojavanja vrše etničko konstituisanje istovjetno u primorju i zaledju. Tako se od miješanja katunjana i gornjohercegovaca (zapravo, sloveniziranih Ilira ) sa starosjediocima (romanizovanim Ilirima ) - formiraju Bokelji.
I zato, pritisnuti Turcima s kopna a sa mora i Turcima i gusarima, svjesni zajedničkog
Porijekla - Bokelji rijetko dozvoljavaju prozelitizam. O tome Vulović kaže:”Pobožnik se divi (Gospi od Škrpjela,naša prim ) jer danas uzdiše za onom vjerskom slogom i jedinstvom u kome su srećno i blaženo živili onda sljedbenici jednog i drugog obreda, jedninstvo koga je ostanuo trag i čvrsti spomenik u onoj pohvalnoj bogoljubnosti kome još danas i sljedbenici istočnog obreda časte i na osobit način štuju ovu čudotvornu Bogorodičinu priliku. Spomenik je ovo nam najdragocjeniji…”To stoga što se od vremena oslobađanja od Turaka - u Boku naglo spušta narod iz zaleđa sa svojim sveštenstvom. Podižu crkve, u početku od “suhomeđe”, gdje zajedno obavljaju službu pravoslavni i katolički sveštenici, čak - Zmajević i Carnojević, nadbiskup barski i patrijarh pećki.
Usljed takvog stanja, Kongregacija za propagandu vjere često traži mišljenje od Zmajevića, pitajući ga, da li će povećani broj pravoslavaca ugroziti katolike. Zmajević umiruje Kongregaciju, javljajući da pravoslavni izražavaju pokornost Svetoj stolici a neki i prihvataju rimski obred. U početku su, veli, ismijavali katoličke obrede, osvećenu vodu nazivali “urina del sacerdate e del demonio”. Onda su malo stišali, pohađaju katoličku crkvu, slušaju propovjedi i bolje su raspoloženi prema Papi. I o drugim temama, Kongregacija veoma drži do mišljenja Andrije Zmajevića. O njemu se uprava Urbanovog kolegija izražava veoma pohvalno:” On je visok rastom, vanredno snažna sastava, smjeran i vrijedan, dobar propovjednik, naročito sposoban “per la dispute nelle controverse in materia di religione”. Zbog povjerenja koje gaji prema njemu, Kongregacija je i postavila Zmajevića za nadbiskupa barskog i primasa srpskog, sa albanskim vizitatorskima pravima, bosanskim, bugarskim…
Andrija Zmajević, svakako, spada među najobrazovanije ličnosti svog doba - koji uvijek ističe nacionalni identitet svog naroda, koga naziva “slovinskijem”. Porijeklom je iz Njeguša, odakle su se Zmejevići preselili u Marlatovo kod Kotora. Njihov najstariji spomen je u kotorskom sudskom arhivu iz polovine šesnaestog stoljeća, gdje se spominje “Nicol Smaevich de Gnegusi”. Pridošlice u Boki, Zmajevići, bave se trgovinom.Ubrzo, dva brata, Andrija i Vicko Zmajević, zakupljuju carinu u Novome i bogate se. Andrija se ženi peraštankom Anđušom, koja se sinovima prelazi da živi na imanje svog oca u Perastu. Anđin sin Nikola ima dva sina: nadbiskupa Andriju i gradskog kapetana Krsta, oca nadbiskupa Vicka i admirala Matije Zmajevića.
Andrija Zmajević je primljen u Urbanov zavod u Rimu, gdje doktorira teologiju i filozofiju i godinu dana predaje. Povratkom u Parast (postavljen je, isprva, za opata Gospe od Škrpjela ) oživljena je njegova aktivnost usmjerena na razvoj kulturnog nivoa zavičaja. Pored finansiranja izgradnje svoje palate, on je donator crkve Svetog Rozarija, kao i dekorisanja unutrašnjosti crkve na Gospi od Škrpjela.
Slikarske radove u tom hramu je Zmajević povjerio domaćem majstoru, Tripu Kokolji, ličnosti što je svoje umjetnicke ambicije vezala za rodni Perast. ( U matici rođenih je zavedeno rođenje Tripa Kokoljića, sina Nikole i Ane) Po notarskim zapisima u arhivu u Kotoru, prve se Kokolje javljaju u Parastu polovinom šesnaestog vijeka. Porodica se istovremeno bilježi staro-njeguškim prezimenom Đurović i novo-peraškim nadimkom Kokolja ( Giurovich da Perasto dictus Cocoglia ).Kao i ostali mještani, Kokolje ( vremenom je nadimak prevladao ), bave se pomorskom trgovinom.
O slikaru valja reći da je Tripo Kokolja proveo svoj život tiho i nenametljivo da o njemu, sem slika, ne ostane drugog traga; tako da ,od starijih pisaca, jedino Glubić tvrdi da je Kokolja svoje slikarsko umijeće stekao u Veneciji. Ali, da li je u Boki, prije odlaska u Veneciju , umjetnik mogao dobiti podsticaje za stvarenje svog likovnog kontinuiteta.Tu je slikarska tradicija velika.Postoje srenjovjekovne freske po crkvama Zaliva, kao i ostaci u katedrali Svetog Tripuna.U petnaestom stoljeću javljaju se slikari Lovro i Marin Dobričević, Kotorani, koji slijede način izražavanja braće Vivarini i tako se među prvim umjernicima na nasoj strani Jadrana uključuju u tokove renesansnog slikarstva. Zatim, tu postoji ne mali broj importovanih djela Veronezea, Basana, Santakročea…Kao Kokoljini savremenici, pak, iz Boke su i slikari: Patar Mazarović i Đanantonio Lazari-Vuković.
A za ne prihvatanje ikonopisačke tradicije - koja u Kokoljino vrijeme daje i rodonačelnika velike slikarske familije Rafailović - od posebnog uticaja je - pored poručioca, konfesije kojoj je barok jedno od oružja u duhu onog što je poznato pod pojmom “Eclesiae militantis” - i bokeljska kulturna sredina u kojoj se vjekovima jevljaju djela čisto zapadne provenijence.Ona daju svoj inspirativni doprinos uniji, koja i ovdje ide na ruku Rimskoj kuriji.Stoga nije čudno da neki pripadnici istočnog obreda, brzo po doseljavanju u Boku, prelaze u krilo Pape. To se desilo i sa Đurovićima.
I slikar se, u burnim vremenima ratova i naglašenih političkih potreba religiozne obnove - povlači u sijenku svog patrona. U ponašanju umjetnika ogleda se duh renesansnog kvatroćenta. “I sada kao u doba Medičija institucija mecenatstva ostaje političko sredstvo”. Ovdje takođe “patron ide ispred umjetnika…umjetničko djelo je djelo donatora”.
8.
Nekadašnji Perast se nalazio malo dalje od mora, uz crkvu Svete Venerande, još od vremena kada je naselje ulazilo u distrikt grada Kotora.U novo doba, grad svog vremena, prilagođava se okolini i spušta uz more. Formira se oko glavne ulice, koja je uz more,odnosno ivicu brda Sveti Ilija, a sporedne se, onda, spuštaju okomito niz brdo ka glavnoj i na taj način stiču ka centru.Tako Perast preskače renesansnu etapu pa od srednjovjekovnog naselja postaje barokni grad a, opet, kao posljedica logičnog razvoja renesansnog urbanizma.
On nema pravih utvrda, vać su to sami zidovi njegovih kuća.Njihova zbijenost i postavljenost stvara kod savremenika utisak da je to utvrđen grad pa Bruzoni , ploveći brodom pokraj Perasta, sa vojni stručnjacima iz Venecija, piše: Što se tiče Perasta, to je tvrđava, šest milja udaljena od Kotora, zbog planina koje ga okružuju i hrabrog stanovništva, neosvojiva i takvu su je okusili Turci na raznim i uvijek štetnim probama.”
Tu, kao i kod utvđenih renesansnih gradova, glavna ulica - koja spaja grad s kraja na kraj, od ulaza do ulaza, i prolazi kroz trg, je i vojna i trgovačka. ( Funkcije nijesu razdvojene u dvije različite ulice, kao kod istovremenih talijanskih gradova ) U stvari, cijela glavna ulica je velika kapija grada, njegova arterija. Preko nje se vrši opskrba ratnom i trgovačkom robom, kroz nju se ulazi u grad - ona je scena za susrete.
Ali, ako već na kraju renesanse postoje različite funkcije ulica, što je s trgovima, kojim se u Italiji ( na Zapadu ) namjena obogaćuje; ovdje, u Perastu, ni to nije moguće zbog skučenog prostora! Peraški trg ima upravnu, ekonomsku, kulturnu i, iznad svega, religioznu funkciju. Sve je svedeno na glavnu ulicu i trg, kroz koji ona prolazi u centru grada!I Filaret smjesta “…trg…u središte grada.”A za Paraštane razvoj grada sa trgom i crkvom na njemu predstavlja logičan i razumljiv smisao prostora. Radi orijentacije, religiozni čovjek gradi replike Jerusalima.
Tako, slično mnogim hrišćanskim gradovima, postavljen je ne trgu hram Svetog Nikole ( nedovršen ) , čiji je zvonik osa Perasta. Time nije samo crkva sveti prostor, već i grad, jer njime dominiraju obilježja crkvene arhitekture. To je vrhunska namjera urbanizma teološkog porijekla, kao podsjećanje na sveti prostor jevrejske i hrišćanske istorije, koju Zmajević opisuje u “Crkvenom ljetopisu” kada govori kako je Solomon uzdizao Jerusalim. Prvo hram pa onda objekti grada je u duhu starozavjetnog teksta, gdje se nalazi pojam grada posvećen hramom.
9.
Zmajevićevo znanje o temama broda crkve na Gospi od Škrpjela je sabrano u “Ljetopisu” dovršenom svakako prije početka Kokoljina rada na njenom oslikavanju.( O tome svjedoči i kotorski biskup Drago, koji, pohađajući ovu crkvu na kraju devete decenije šesanaestog vijeka, kaže da je uveliko ukrašena, spominjući samo oltarske slike )
A teloško-filozofska osnova ciklusa na zidovima i tavanici ove crkve pokazuje temeljno poznavanje klasične i, svakako, teološke literature.I dok brod crkve zahtijeva razjašnjenje povezivanjem tema Starog zavjeta i klasične literature, tavanične novozavjetne teme imaju dodatak koji posjeduje koindikantno simboličko značenje.tokom iščitavanja takvog sadržaja, djelovi ciklusa smješteni na tri zida broda crkve, mogu se, u idejnom smislu, razumijevati vertikalno-horizintalno. Naime, kad se govori o horizontalnom čitanju misli se na dvije zone. U nižoj su figure proroka i sibila a u gornjoj četiri kompozicije. To je jednostavna i jasna, odmah uočljiva , horizintalna podjela.
Drugu je nešto teže primijetiti. Po vertikalnom čitanju, crkva je podijeljena na desnu i lijevu stranu, gledano s ulaza. Na desnom zidu je kompozicija “Smrt Bogorodice”, koja je data u varijanti što vuče korijen iz pravoslavne ikonografije. Bogorodica, s obzirom da je ljudsko biće, kao običan smrtnik leži na samrtnom odru, sa sklopljenim rukama. Oko nje su apostoli. Ta je vizantijska šema umonogome uticala i na zapadnu varijantu. Zašto se ona našla ovdje, nasuprot lijevom zidu na kome su date dvije kompozicije što predstavljaju katoličku crkvu:”Silazak Svetog duha na apostole” i “Vavedenje”,odgovor je moguće naći u najnižoj zoni, kod proroka i sibila.Te figure ispunjavaju površine pojavljujući se iz mraka u kome se naziru detalji arhitekture. Proroci se obično vezuju za “Blagovijesti”, za inkarnaciju Hrista, kao proricanje njegovog rođenja. Često su smješteni zajedno sa samim “Blagovijestima”. Tako je uradio, recimo, Federiko Cukari u rimskoj “Santa Maria Anunziata”. Dok se u Gospi oni vezuju za kompoziciju “Smrt Bogorodice” i nagone na srodne zaključke: isticanje slave Marijine; predznaci apoteoze; naglašavanje njenog suotkupiteljastva.
Kontinuitet proricanja je prikazan prisustvom sibila, paganskom osnovom proricanja. I više od toga, jer se želi reći da sibile najavljuju Spasioca neznabošcima, jednako kao proroci Jevrejima. Date su kao pandan prorocima zato što se od srednjeg vijeka , koji je znao samo za jednu, one umnožavaju da bi ih bilo dvanaest, kao dvanaest proroka što su dali istoriji svoje tumačenje, objašnjavajući je prigodnim načinom, naophodnim da izabrani narod prihvati svoje patnje, uspone i padove tokom ropstva i raspršenosti. A sem toga:”Bog ih je odabrao, brižno pripremao da budu vođe na životnom i napornom putovanju koje je vodilo Kristu.”
Iznad proroka i sibila, na lijevom zidu - kako je već rečeno - nalaze se kompozicije što zastupaju katoličku crkvu. A iznad ulaza u prezbiterij je smještena ona koja je sam vrh u idejnom smislu - “Krunisanje Bogorodice”. No, do nje se dolazi nakon iščitavanja cjelokupne komplikovane ikonografije, nakon povezivanja kompozicija tavanice i broda crkve, Starog i Novog zavjeta.Tako, u ciklusu su dati kulminirajući dogadjaji iz života majke Hristove ( njen se kult naročito pojačava nakon Tridentskog koncila). Centralna kompozicija tavanice “Vaznesenje bezgrešne djevice”, čemu je crkva posvećena - dominira cijelim prostorom. Tu se Bogorodica uspinje, pomognuta anđelima, uz svjetlost ka nebu, dok se oko praznog groba tiskaju apostoli!
Ova posljednja katolička dogma tvrdi da je Bogorodica “…po završetku zemaljskog života…uspeta u nebesku slavu dušom i tijelom”. Ta tvrdnja odgovara tekstu trideset šeste glave “Speculum humanae Salvationis” ( Svetog ogledala ) u kome se nalazi izlaganje o “Asunti”, nevjesti iz “ Pjesme nad pjesmama”. Tamo gdje se autor pita:”Quae est ista quae asendit di desertio” ( Koje ona što ide gore iz pustinje?) – stoji komentar da su zraci, koji se vide prilikom uspeća , svjedočanstvo kako je Djevica primljena na nebo.A stoji i komentar mjeseca, simbola svega nepostojanog, čiju je moć Marija srušila.
lO.
Crkva Svetog Nikole u Perastu je projektovana kao trobrodna građevina sa kupolom. Takve, podužne osnove su karakteristične za rani barok. To je, u stvari, pravougaona osnova koja, u ideološkom smislu, i nije ništa drugo do kvadratna osnova, jer, po Sebastijanu Serliju:”Svi oblici - grčki krst, krug, oval i slični - forme su qudrate”. Kvadrat je osnova kocke a ova je idealni arhitektonski oblik ( Alberti ), čime su renesansni pisci proželi teoriju arhitekture. Ovdje je , od tog ogromnog i ne potpuno konzistentnog misljenja, najzanimljiviji dio o kome govori i Filaret, da je krst oblik kvadrata. Filaret daje i idejni priojekat crkve rađen na osnovu tog stanovišta ( upisani krst).
Zajedno sa prezbiterijalnim dijelom crkve Svetog Nikole, podignut je i veliki, vitki, četvorospratni zvonik, raščlanjen nizom loža na svakom spratu i piramidalno završen. Na spratovima su i četiri bifore a na zadnjem balustrada kao osnova piramide.
Naročito su zanimljive četiri bifore, odnosno, njihovih osam otvora. Svakako, taj broj, kao i bilo koji drugi, može biti plod slučajnosti. Možda se graditelji tako htjelo, na osnovu njegovog estetskog stava od oka. Pa ipak, da li je to tako?! I ko odredjuje sklop nekog religioznog objekta, koje zasade koristi? I u kojoj mjeri je umjetnost uslovljena baroknim osjećajem religioznosti? Prije svega, valja podsjetiti da u baroku, kao i u renesansi:”Patron je prvi ili pokretačka ideja” zgrade.”Formalni povod “je arhitekta a zanatlije i radnici su negovi instrumenti. I u arhitekturi - zgodno je podsjetiti još jednom - “kao i u doba Medičija, institucija mecenstva je političko sredstvo”.I,ovdje, takođe, “…patron ide ispred umjetnika…umjetničko djelo je djelo donatora”.
No, ukoliko se nastavi sa deskripcijom našeg arhitektonskog motiva, uočiće se da, poput crkve Svetog Nikole, i kapela Gospe od Rozarija - Zmajevićev mauzolej - ponavlja veze četvroke-kvadrata i osmice-okotogona! To je skromna, četvrougaona građevina, podignuta od domaćeg, sivog kamena , kojoj je dodat neobično tanak zvonik, “ jedinstven u svojoj vrsti”, osmougaone osnove a na četiri sprata (i piramida je osmostrana).Treba istaći da strane osmougaonih spratova nijesu jednake, već su to četiri i četiri, unakrst.
Eto te karakteristične osnove baroknih crkvi u Perastu: četvorougaona osnova broda crkve, kojoj se dodaje osmougaona zvonika ili nečeg drugog, kao što je oktogon osnova i dvije riznice prislonjene sveštenicom dijelu nedovršene jednobrodne opatske crkve!
Slično tome, do jednostavne, pravougaone osnove broda crkve Uspenje bezgrešne Djevice, na ostrvu Gospa od Škrpjela, nalazi se svešteniski dio sa osmougaonom kupolom a takva je i na okruglom zvoniku!
ll.
Na zidu crve Uspenje bezgrešne Djevice , događaj sa svetom Anom je dat u prvom planu kompozicije “Vavedenje”, kao ilustracija Zmajevićevog “Ljetopisa”:”Osamnaesti dan po rođenju sveta Ana pođe u Jerusalim za odslužiti zapovijed od očišćenja, noseći na rukah prečistu djevojčicu…” Tekst nije doslovno prenesen, jer Marija hoda sa pelenama, pridržavana od neke djevojke. Na slici se jesno vidi poklon koji Zaharija prima ( u čijem je liku dat portret nadbiskupa Andrije Zmajevića ). O tome Zmajević veli:”Podajući radi nje običajni poklon od parvorođenijeh Bogu…”Cio ovaj prizor je smjeten ispred zanimljivih arhitektonskih kulisa. Ta zidna zavjesa, kasno-renesansna fasada, sa pilastrima, kompozit-kapitelima, lucima, evocira trijumfalni luk, rimski simbol što je postao važan element hrišćanske ikonografije od vremena manirizma.
Paganska antika i hrišćanstvo se vežu i preko slavoluka i “Blagovijesti”, jer se pred apsidom redovno prikazuju “Blagovijesti” na zidu pored “trijumfalnog” luka. Lijevo od luka anđeo, desno Marija, tačno na mjestu gdje se na antičkim slavolucima nalaze Nike, boginje pobjede. “Balgovijesti”, najava otjeovjenja Hrista, jedna od centralnih dogmi hrišćanstva, vjekovima zauzima tako istaknuto mjesto.
U slici “Vavedenje”,pak, predstavu “Blagovijesti” na trijumfalnom luku smjenjuje “Bezgrešno začeće”. Tu je slavoluk svojom amblematskom logikom kopija nebeske crkve. A kako kompozicija na tavanici “Vaznesenje bezgrešne Djevice”, takođe, simbolizuje katoličku crkvu, onda vezivanje za slavoluk predstave “Bezgrešno začeće”- sugeriše njen trijumf.Slavoluk, zapravo, paravan od arhitektonskih elemenata, prisutan je u i u Kokoljinim ranim djelima. U kompoziciji “Euharistično čudo Svetog Antuna” - rađenoj na samom početku umjetnikovog stvaralaštva za crkvu Svetog Antuna u Perastu - događaj, koji opisuje, slikar daje, takođe, u prvom planu. U dubini, kroz oslikanu arhitekturu, naziru se obrisi nekog grada. I tu, kao i u Gospi, kulise odvajaju prvi plan od onog što je iza. Razlika je u tome što se kroz ahitekturu u slici “Vavedenje” jasno prepoznaje “Bezgrešno začeće”!
l2.
Na tavanici crkve na Gospi od Škrpjela je smještena gematrička šema ( gematrija od geometrija ),sastavljena od repeticije krstova i oktogona a preuzeta iz Filaretovog “Traktata”.To je projekat grada Plusiapolisa, koji je trebao biti podignut nedaleko od Sforcinde, idealnog grada projektovanog kao osmougaona zvijezda. Zašto je taj neobični grad sa zemlje, u Filaretovom tekstu, prenesen na tavanicu Perasta ( a prije toga i Rima ) i da li je tu u pitanju još nešto a ne samo novo viđenje nebeskog Jerusalima?!
U Filaretovom projektu i na tavanici na Gospi - dodiruju se i smjenjuju krstovi i oktogoni u kružnom nizu. O tome Filaret kaže: “Svi kvadrati su redukovani na jedan oktogon. Ispod svakog kvadrata ostaje mi prostor u obliku krsta”. A kako je već istaknuto, iznad svakog kvadrata se uzdiže kocka , što je ,opet, reduciranje zgrade na kockinu osnovu, kojoj Alberti udjeljuje božansku ulogu. A Fićino, pak, čije se mišljenje oslanja na Filaretovo, to objašnjava time da je zgrada proizvod ljudskog intelekta i kosmosa. Za njega bliskost u stvaralačkom procesu projektanta crkve i Graditelja svemira je nesumnjiva. Po tome se i Filaretovi projekti mogu doživjeti kao projekcija iz svemirskih visina, koja “…pomaže nam u razumijevanju puta Božjeg mišljenja i djelanja kada je On stvarao univerzum i čovječanstvo”. Oživljena je to antička predstava po kojoj se umjetnost shvata u vezi s ustrojstvom vaseljene. Jer, umjetnost se, zacijelo, rodila zajedno s religijom, kako veli Trismegistus po Albertiju.
Da se ne bi zašlo predaleko u te tokove, valja se vratiti značenju osnova pravougaonih crkvi. U pravougaonik se smješta ( zamišlja ) latinski krst a planovi s njim su još od srednjeg vijeka “…simbolična ekspresija Hristovih muka” (raspeće). Zato ne treba da čudi kad se iznad imena Gospoda sretne i četvorougao.Pošto je hristološko tumačenje pravougaonih-kvadratnih osnova ( latinski-grčki krst ) uočeno, s čim ih još povezuju renesansni mislioci? Kao Alberti i Fićino smatra da je kocka - “forma-izvor za arhitekturu”. Još važnije od toga je da se kocka identifikuje sa zemljom. Ali, za Fićina:”Zemlja nije samo koca, to je koca prožeta loptom”. A po Agripi, zemlja je “…prvi kvadrat sa osam osnovnih uglova”.
Međutim, kako, po renesansnim piscima, oblik i njegova osnova proizlaze iz broja, što stoji iza oktogona? U traženju razjašnjenja važno je stanovište, koje je Agripa predložio, po kome se broj osam može svesti na njegovu geometrijsku osnovu, na “uzročnik”. Time nije riječ kod oktogona samo o dva kvadrata koji su u idealnoj opoziciji, već je osmica proizvod iz kvadrata, odnosno, još dalje, iz zbira njegovih uglovnih tačaka, i, nadalje, iz - nule, jer se numeričke vrijednosti tretiraju kao geometrijske. (Naročito je to vidljivo kod kupola, kod kojih se rebra uvijek stiču ka vrhu u jednu tačku )
Prilikom geometrizacije aritmetike, svaki broj se može ispisati u nizu koji ima geometrijska svojstva. Tvrdi se, na primjer, da: dva,jedan, dva - je niz njihovog zbira, broja pet. Tako se broj osam može podijelini na: dva, dva, nula, dva, dva ili, još bolje, na: četiri, nula, četiri; čime se dobija idealna proporcija. Jedini broj koji se ne ređa, u ovom smislu, je središnjak nula kod parnih brojeva a jedan kod neparnih.To su “uzročnici” ili monade!
U racionalnost ovih teorija, svakako, ne treba ulaziti! Za vrijeme u kome su oživjele one su nesumnjive. Kroz cio barok mistična svojstva brojeva, između ostalog, čvrsto drže nauku. Pa i najveći autoriteti, kao što je Đordano Bruno, koji kroz Kopernikov sistem ( a u stvari antički ) - pozdravlja povratak okultnog vjerovanja, jer su magija i nauka u ovo vrijeme sinonimi. Tako, Đordano Bruno kaže, pozivajući se na Pitragoru:”Dva su poređenja , konačno i beskonačno, desno i lijevo i tako dalje. Dvije vrste brojeva, parni i neparni, od kojih je jedno muško a drugo žensko… Dva prva roditelja prirodnih stvari: sunce i mjesec…”
Ukoliko se nastavi u tom pravcu, može se pratiti i “teorija parenja”, po kojoj se parni i neparni brojevi - pare ili , bolje rečeno, vode ljubav kao “muški’ i “ženski”,te se, po tome, recimo, brojevi tri i četiri shvataju kao djeca braka bojeva šest i osam.
U svemu je najzanimljivije da onome što je s desne strane odgovara ono što je s lijeve, jer se geometrizacijom brojeva otvaraju mogućnosti traženja idealnih proporcija. Suštinski primjer je ljudsko tijelo. Matematičar Luka Pačoli u “Božanskoj proporciji” kaže:”Prvo treba da govorimo o proporciji čovjeka, jer su od ljudskog tijela prožete sve mjere i njeni nazivi i tu se može naći sav razmjer i proporcije kojim je Bog otkrio najnutarnije tajne prirode. Ako se uzme antička proporcija ljudskog tijela uvidjeće se da je i hramovna srodna s njom. Za ljudsko tijelo se traže dvije glavne figure, bez kojih je nemoguće išta izvesti - to su izvanredni krug…i kvadrat.”
U dosluhu s tim su nastali i brojni crtezi u kojim se kvadratom i krugom traže idealne proporcije čovječjeg tijela i hrama. S tim su neki Leonardovi crtezi povezni, ali je, ipak, najkonkretniji Frančesko di Đorđo, koji u svom projektu crkve smjesta u njenu osnovu ( podužna osnova s tranzeptom ) idealnu proporciju ljudskog tijela.Zatim teolozi stvar prilagođavaju svom nauku. Frančesko Zorzi, dominikanac, neoplatoničar, u tekstu o univerzalnoj harmoniji, pita se:”Koji čovjek u figuri kruga je odraz svijeta?” Teološkim tumačenjem idealnih proporcija ljudskog tijela , koje je Bog stvorio, i hrama , koji je podigao čovjek, dodiruje se stvaralački proces, ali svakako, u hristoloskom smislu. Mističnom geometrizacijom aritmetike aludira se na raspeće, preko krsta koji je u kvadratu, a on je, opet, osnova kocke, doduse čudno izvijene ; tako da se kvadrati ne poklapaju, nego su postavljeni tako da je kocka, u stvari - oktogon, zapravo, izvijena kocka.I sve to da bi se došlo do broja Hristovog vaskrestenja, jer je osmi dan poslije izlaska iz Jerusalima Isus vaskrsao!
Relacija vaseljena - crkva, mikrokosmos - makrokosmos, to je koncept humanističkih graditelja. A “…crkva centralnog plana je čovjek stvoren kao eho ili slika božjeg svemira i taj oblik razotkriva jedinstvenost, neizmjernost, bit, ujednačenost i pravednost Boga.”
l3.
Istorija prikazivanja Bogorodice kako jednom nogom gazi zmiju dok drugom stoji na polumjesecu ili samo stoji na polumjesecu - često je istraživana. Na najboljem tragu što vodi ka korijenu predstave “Bezgrešno začeće” čini se da je Mirela Levi d’Ankona. (Ovdje se daje u najkraćem obliku, koliko je neophodno za razumijevanje o ćemu je riječ) U početku okružena oznakama svoje čestitosi, u duhu usklika: “Sva si lijepa draga moja i nema nedostataka na tebi!” - Marija je preuzela oblik “Apokaliptične Marije”, žene koja gazi zmiju. Preuzimanje oblika je potrebno da bi se sugerisalo kako je Bog od vječnosti predodredio izabranicu. Ova nova Eva je zgazila zmiju. Bezgrešno noseća je rodila Spasitelja.
A, još jedan egzegetski autoritet , De Voux kaže ( obašjnjavajući kako je moglo proročanstvo za sjeme Davidovo - u izvornom tekstu Starog zavjeta - da bude pripisano ženi,odnosno, da postane,prvo, prevodom Septuaginte, proroštvo za mušku osobu koja unistava Vraga; i,drugo, da u sljedećem,Vulgatinom prevodu , ova pobjeda bude pretvorena u pobjedu žene nad zmijom ) da su takvo tumačenje “…usvojili mnogi Oci. Uz Mesiju je uključena i njegova Majka pa je mariološko tumačenej na temelju Vulgatina prevoda ipsa conteret postalo tradicionalno u Crkvi.”
No, ako se nastavi da prati d’Ankonin trag, pokazaće se da su se tek od druge polovine petnaestog stoljeća jevili prvi nagovještaji kasnije predstave “Bezgrešno začeće”.”Ut in menta dei ab into concepta fui ita et facta sum” ( Oduvijek egzistira u Božjoj odluci ), napisao je Karlo Kriveli na traci pored glave Marije koja se moli. Muriljo je, pak, pored “Bezgrešne” ( stoji na mjesecu) naslikao svitak s riječima:”In principio diexsi eam”.(Oduvijek je u milosti) Pretpostavka da Marija oduvijek egzistira u božjoj odluci i da je bila oslobođena nasljedne krivice nudi osnovu za stapanje različitih slikarskih tema.
Zmajević je predestinaciju učinio vidljivom spajajući narativnost donošenja Marije u hram sa “osjećanjem za značenje fasade određenim teorijskim postulatima” - kako se nadovezala Mihailovićeva - postulatima koji naglasavaju “Bezgrešno začeće”i, u tom smislu, ukomponovanu “Molitvu na Maslinovoj gori”, smještenu ispred slavoluka.
( Oko kompozicije”Vaznesenje bezgrešne Djevice” dato je još deset koje govore o Marijinom djetinjstvu i mladosti. To su: “Rođenje Marijino”, “Prikazanje Marije u hramu”, “Vjeridba Marijina”; zatim se Marijin život sliva s Hristovim i to tako da su uglavnom date one scene u kojim se može prikazati njeno aktivno učešće u radnji:”Blagovijesti”, “Susret Marije i Jelisavete”, “Rodjenje Hristovo”,”Poklonstvo kraljeva”, “Bijeg u Egipat”, “Hrist među naučnicima”,”Prikazanje Hristovo u hramu”.
Uticaj venecijanskog likovnog načina nejbolje se ogleda u:”Blagovijestima”i”Susretu Marije i Jelisavete”! Slike su smještene jedna do druge, tako da prostor u kome se događaj odvija ima karakter jedinstva, pa se sa jedinstvenom pozadinom dva različita događaja odvijaju u isto vrijeme. Marija i Jelisaveta su osobe koje komuniciraju istim osjećanjima, one stiskaju jedna drugoj ruke saosjećajno, saučesnički! Ovdje je, takođe, izražen princip jedinstva, nasuprot principu dvojstva i asimetrije prisutnim kod “Blagovijesti”, jer su anđeo i Marija dva bića što se razlikuju po svojoj suštini, pa su postavljeni tako da jedno igra aktivnu a drigo pasivnu ulogu. I broj figura je sveden na mjeru koju zahtijeva venecijanska škola te u kompoziciji “Susret Marije i Jelisavete” smješta, kao dodatak, figure muževa dviju rođaka. Takvu je sliku, recimo, uradio Palma Mlađi. Međutim, ostale kompozicije, kao i cijela tavanica, odaju duh dekorisanja blizak načinu majstora koji se inspirišu Veronezeovim djelom u maloj crkvi San Sebastijan!
l4.
Od renesanse mnoge crkve centralnog tipa pripadaju Bogorodici. Mađu prvim, na koju se mnogi ugledaju, je crkva u Pratu, Đulijana da Sangala ( Santa Marija dela Karčeli ). Ali, posto katolički autoriteti smatraju, nakon Tridentskog koncila, kao Karlo Boromeo, na primjer, da su centralne forme, posebno kružnje - paganske ili Istočne, nije čudno što se stalo s izgradnjom takvih osnova. Uglavnom se u prvoj polovini sedamnaestog vijeka podiže rimski tip građevina koje se ugledaju na Il Đezu.
Ali, kako je Sangalova crkva model za renesansne građevie tog tipa, veliki podsticaj gradnji objekata s oktogonalnom osnovom , što su počele nicati u drugoj polovini sedamnaestog stoljeća, je venecijanska crkva Baltazara Longene ( Santa Marija dela Salute ). A opet, sve one zajedno, najbliže su bramantesknim lombardijskim crkvama, prije svih onoj u Paviji ( Santa Marija di Kanepanova ).
l5.
U svim kompozicijama tavanice na Gospi od Škrpjela, Bogorodičin život je ispričan tako da se ona istakne kao posrednik između boga i ljudi. Ideju porednistva naglašavaju i forme površina na kojima su oslikani događaji iz Novog zavjeta. To je oktogon, forma koja se u baroku često javlja. Osmougaonik sadrži vrijednosti meditacije između kvadrata i kruga, izmedju neba i zemlje!Formira se od dva kvadrata koji su u opoziciji jedan prema drugom, kao voda i vatra, muško-žensko, svijetlo-tama, kao što vertikala i horizontala grade krst.Slično svim opozicijama i oni dobro idu zajedno; to je kreacija, sinteza. Preko zdenca,”izvora života”, može se dešifrovati kao veza sa Marijinim posrednistvom, jer je zdenac atribut djevičanskog materinstva.
Ovakvo izčitavanja značenja vodi do “sporednih” elemenata (aritmetičkih, geometrijskih, floralnih…) koji u religioznoj slici , u isto vrijeme, i pojednostvaljuju i komplikuju značenje. Jer, umjetničko djelo je, nista drugo do, maštoviti raspored određenih elemenata u čije se totalno značenje proniče jedino razaznavajući sadržaje s istom kreativnom domišljatosti s kojom ih je formirao autor.A kod duboko promišljenih djela - ništa nije slučajno. Ponekad i naizgled bezazleni detalji nose ključ za razumijevanje najrazličitijih veza koje postoje! (Unutar strukture poruke se lako razaznaju )
l6.
O simbolici crkvenih objekata kružne osnove raspravlja Vitkover u studiji posvećenoj crkvi Santa Marija dela Salute. A vrijednost značenja ove građevine najbolje je izrazio sam Longena u izještaju o podizanju hrama:”Misterija koja je sadržana u samom činu posvećenja crkve Setoj Djevici navela me je da pomislim sa koliko malo talenta me je Bog obdario da sagradim crkvu u formi rotonde, to jest u obliku krune”.
Kako je kruna simbol kraljice neba, Djevica je prikazana, prvo, iznad stepenika glavnog oltara i, drugo, na oltaru iznad ogromne krune…Longenine riječi aludiraju na krunu zvijezda o kojoj se govori u dvanaestom pasusu Otkrovenja, gdje se kaže:”Žena okružena suncem, sa mjesecom pod nogama, a na njenoj glavi kruna od dvanaest zvijezda”. Zaista, dodaje Vitkover:”Kraljica neba iznad oltara je Bezgrešna”.
A kruna je , zapravo, krug, jer je Djevičin nimb uvijek samo - krug, koji je,u krajnjoj liniji, oktogon. I to je oblik Kamena Srca kako se, u knjizi “ Ime filozofskog kamena” – Bogorodica naziva!
17.
Floralni motivi već u renesansi mogu imati svjesno simbolicko značenje. To značenje”vanajkovskog simboličkog smisla”, nakon Tridentskog koncila dobija na zamahu. Od tada jedan broj simbola i atributa se vadi iz slika ( neročito iza slika vezanih za Bogorodicu ) i daje im se nezavisna egzistencija u mrtvoj prirodi. Pomjereni iz centra slike na ivicu (“već na manuskriptima petnaestog i šesnaestog vijeka iz burgundskih i gansko-briških ateljea”), u sapadnoevropskim sredinama sedamnaestog stoljeća, floralni simboli u slikarstvu nose “zgusnuto značenje”središnjih polja. Bergstrom to ovako definise:”Neki umjetnici pokušavaju da odvoje uobičajene atribute ( i simbole ) od religioznih scena i daju im nezavisno postojanje ili egistenciju, kao sumbolicka mrtva priroda.”
Takva mrtva proroda nalazi se na Gospi od Škrpjela oslikana na borduri tavanice u dvadset dva polja što predstavljaju košarice sa cvijecem. One su basta Djevičih vrlina; jer, ako je( po jevrejsko-hriscanskoj tradiciji ) Bog stvorio svijet jezikom izabranog naroda, onda se dvadest dva slova njegove azbuke mogu smatrati osnovnom građom vaseljene a Bogorodičini atributi najljepšim prostorom svijeta.
U ovoj cvjetnoj bašti, razlikuju se: ruže, karanfili i ljiljani. Karanfil, kao simbol djevičanstva,i ljuljan imaju značenje koje se podudara sa značenjem ruže i oktogona ( koga osmougaona krstionioca povezuje s djevičanstvom ). A cvijet s najizraženijim simboličkim značenjem je - ruža. Kao što je poznato,ona raste u baruštini a ostaje čista.Predstavlja izvor života. Po Svetom Ambroziju , prije grijeha prvih ljudi, ruža je postojala bez trnja u zemaljskom raju. Njena ljepota i miris treba da podsjete čovjeka na izgubljeni raj, zbog čega se Djevica i nazvana “Ružom bez trnja”.
Prema tome, bordura od Djevičinih atributa može imati značenje vijenca od ruža ( kao memento na molitvu ). Molitve ružarija usredsređuju razmisljanje na život Bogorodice i Hrista, što je tema središnjih polja.
Do ovog mjesta je čitanje značenja ikonološki uobičajeno i, možda, čak, poželjno s pobožnog stajalista.No, postoji li još nešto - što svemu daje poseban ton !?!I mada ih ima koji tvrde da slika što se čuva u Čuvarevoj kućici na Gospi od Škrpjela - nije najraniji Kokljin rad za Gospu i da to nije šezdeset šesta slika što je trebala biti postavljena iznad ulaza, ovdje neće biti govora o tome. Po srijedi je nešto drugo! O ruži se radi, jer se ruža može shvatiti i kao dokaz postojanja mističnog centra, zato što - razvijanje nauke od šesnaestog vijeka, dobrim dijelom ,ide uporedo s s magijom i legendama!I o brijevima je riječ! Jer, brojevi i mistika brojeva izazivaju naročitu pažnju.
Značaj koji Biblija daje izvjesnim brojevima vuče korijen iz jevrejske obnove pitagorejske mistike brojeva ( aleksandrijsko doba ) a ova je bila nadahnuta egipatskom magijom riječi.( Potvrđuje li to prisutnost sibila pokraj proroka; aluzivno povezivanje hrišćanstva i drugih, usputnih mističnih škola?)
Tako, osam je broj Novog zavjeta, odakle su uzete teme tavanice. I zbir jednakih površina koje dominiraju šemom tavanice, takođe je osam! To su forme repeticije oktogona, zatim, krsta, te oblici sa figurama jevanđelista. Osam teži da ujedini racionalno i iracionalno, konkretno i apstraktno - pa je u krstovima predstavljeno po osam andjela u igri. U jednom krstu ih je devet, broj koji je njihov atribut, jer se u Bibliji govori o devet anđeoskoh horova. U drugom je, pak, sedam anđela, što je broj svetog Duha - savršenstva. Preko sedmokrakog svijećnjaka( bitnog kultnog predmeta Starog zavjeta, čiji je atribut broj sedam ) taj broj predstavlja ideju kontinuiteta i usavršavanja starozavjetnog bogosluženja u Novom zavjetu. Šest anđela u krstu, u kome se nalazi i grb Perasta, ima i poučno amblematsko značenje.
Ali i više od toga! Sjedinjeno sa značenjem konopa, znakom pomoraca, odnosno, najstarije i osnovne strukture Boke (Konopljari) - daje i dublji smisao ( ram svih kompozicija na tavanici je drvorez u obliku konopa ). U heraldici, konop predstavlja malu, ali određenu vrstu; udružen sa drugim elementima često daje specifično značenje!
Ono je, možda, jesnije rečeno u kartuši, što je Zmajević dao izraditi i postaviti iznad portala svog mauzoleja . Tu se oko nadbiskupovog grba nalazi prepleten konop, na spcifičan način, kod kog čvorovi grade matematicki znak beskonačnosti, znak reda što uvijek iznova izvire; preplet što, opet, ima uobičajen oblik kakov se često srijeće u vrhu Rimske kurije.
Taj konop, na tavanici, treba da poveže rezličite elemente, dajući im novi smisao, kao u geslu:”Čvrst mada nevezan”.(On pokušava povezati i struje koje smatraju da se izlaz može naći i drugim putevima a ne samo pomoću katoiličke konfesije, neravno, ne isključujuci je, već - čiji način traženja može biti osa ujedinjenja) Ilustracija tog stava je pučko tumačnje gesla što ide uz krst koji drže dvije ruke ( grb Perasta ): “Samo sloga u vjeri spašava” ( A zapravo:”Nos gloriari oportet in cruse Domini nostri Jesu Christi”) .U tom smislu, šest anđela što drže grb nose poruku da Perštanima, kao i Jevrejima ( koje Solomonov pečat, odnosno, broj šest, povezuje ), njihovo ustrajno i složno vjerovanje pomaže u savladavanju teškoća.
Jasno je da raspored kompozicija u oktogonima, anđela u krstovima, simboličkih mrtvih priroda, njihovi brojčani i geometrijski odnosi čine gematričku šemu, koja je dio jevrejske kabale, zasnovane na aritmetičkom i geometrijskom tumačenju riječi iz Biblije.
A budući da je jak pitagorejski uticaj na jevrejsko-hriscansku tradiciju nesumnjiv, ne treba se začuditi ako osam i ovdje ima značenje broja kosmičke ravnoteze. On je broj glavnih pravaca kojim se dodaju paralelni tokovi. U gematričkoj šemi tavanice dva glavna a naizmjenična pravca su pravac repeticije oktogona i pravac repeticije krsta, koji su dio istog toka! Svaki od elemena takvog kružnog kretanja ima svoje značenje, kojem se dodaju značenja usputnih tokova. Riječ je o preplitanju detalja sadržaja!
U repeticiji krsta naglašeno je prisustvo paralelne strukture! Broj sedam, jednako kao i broj pet, nagoni na takva razmisljanja, naročito ako se povežu u interpretaciji krstovi i ruže. U krstovima se andjeli igraju i sa sedam ili pet ruža, kako su i apsotoli grupisani oko odra Bogorodice u kompoziciji “Smrt Bogorodice”; u lijevoj skupini ih ima sedam, iznad odra pet. Ruže se ne nalaze na onim mjestima na kojim je to uobičajeno ( na svakom kraku po jedna ruža a u sredini, na mjestu gdje se na raspeću nalazi Hristovo srce - još jedna ) kod neskrivenog prikazivanja tog značenja, nego su date rasute po krstu i samo na prvi pogled imaju dekorativnu funkciju. U osnovi predstavljuju Hristove rane, kao Bogorodičine žalosti!
Valja dodati da nije rijedak slučaj da se u prostorima gdje se dodiruju konfesije- miješaju ikonografije, rijetko iz neznanja a češće, međutim, dolazi do svjesnog preuzimanja. U takvim djelima nalazi se ponekad prikriveno značenje kojim se ističe postojanje određenih rituala. Ugavnom su to sporedni predmeti koji ne zadržavaju pažnju! Brojni su takvi primjeri iz graničnog područja katoličke i protestantske konfesije( od “Bijelog labuda” sa Bošovih slika pa do Brantove organizacije ili Fausta kod Rembranta).
Iza naizgled nevinih mrtvih priroda, u kompozicijama, u pejzažima - krije se često dobro prostudirana namjera. A nemogućnost da se dođe do kraja, da se iščita trag potpuno zaokruženo, dolazi otuda što njihovo značenje stiže do posmatrača onako kako jedino može da dopre: prikriveno potrebom konspiracije; osobinom simbola, atributa, znakova i različitih predmeta da se mogu na različite načine interpretirati; opterećeno razlikama u gledanju na svijet u vrijeme nastanka umjetnine i trenutka recepcije; unaprijed dozvoljenim i poželjnim odgovorima…
I u tome što, u takvim prilikama - sve što se može reći, saopšti se, najčešće, pomoću uobičejeno prihvatljivih stvari, tumačenja…A to stoga da bi u moru mogućnosti i kombinacija - bilo teže dokazati, povezati sve te zanimljive teološke, filozofske i političke namjere koje, u svakom slučaju, ukazuju na potrebu za - vezama u doba baroka.
O LJUBAVI I SMRTI U JEZUITSKO VRIJEME
( El Greko i Rembrant )
1.
Za previše religiozne ljude, ovaj svijet je prolazno mjesto u koji uvijek mogu naknadno svratiti , vjerovatno, zajedno s – anđelima. Po takvom shvatanju – Domenikos Teotokopulos, nazvan El Greko, došao je u Toledo da bi zapalio luču na sopstvenom grobu, koji je za života podigao!To je visok i lelujav plamen, čiji se dim uvukao u široke španske grudi.
A taj Grk nikad ne izlazi napolje, po žaropeku juga, nego kad se nebo spusti, kad oluja naiđe nad Toledom. I njegov plamen ne pravi sjenku!
2.
Čovjeku nije dato da izravno vidi svoj lik, ali može da gleda svijet i tamo potrazi sebe. Tako, po velikoj seriji autoportreta Rembranta van Rajna pretpostavlja se kako je izgledao taj izuzetni slikar. Ali, Rembrant to cijelog života nije znao, nije mogao znati. Zato je stalno pokušavao da dohvati tu nedokučivu sliku! Jer, čovjek ne može da vidi sebe direktno ne samo zato, jungovski rečeno, što čovjek ništa ne zamjećuje do kraja i ništa ne shvata u cjelini, nego stoga što je uskraćen za neposrednu vizuelnu komunikaciju sa samim sobom. Bez odraza u vodi, u staklu…čovjek uopšte ne bi imao predstavu kako izgleda. Ovako - naslućuje, manje ili više približno!
A kad je Rembrantu umrla žena, koju je volio na način na koji se samo žena može voljeti - kao neko ko je jedini sposoban čovjeku podariti djecu - on je u njenom omiljenom ogledalu stao da traži voljeni lik. A našao je svoj promjenjljivi izgled! U zrcalu može prepoznati sebe, dotaći svoju pričinu, čak, ali sjenka se na njegovom licu neprestano mijenja i nikad ne može stati mirno, zaustaviti se se da bi slikar radosno pogledao sebe, kao sto je očima upijao svoju ženu. I vrijeme mijenja njegov lik ,iz časa u čas, a njegova melanholija je sve veća, raste iz godine u godinu. I to se vidi u tim autoportretima; jer, unutrašnju prirodu čovjek može da naslika mnogo vjernije, skoro kao krajolik, to - da, ali svoj izgled, to - ne!
3.
On je, zaista, Grk, pravi - Grk. Preko Krita i Venecije je stigao u kraljevsku Španiju, ali iz ostataka antičke a ne viznatijske Grčke, s kojom ga prečesto mnogi povezuju, zbog pravoslavne konfesije kojoj je pripadao. I ikona što ih je u mladosti slikao, apstraktnog, praznog i inverznog prostora u kome lebde izdužene i nezgrapne figure!
Naravno, to se samo tako čini. Jer je El Greko zapadnjak po duhu svoje umjetnosti, više nego bilo koji zapadni slikar njegovog vremena. On je gotski slikar na prelazu iz manirizma u barok.To je, prije svega, po suštinskim odlikama gotike: njenoj težnji ka spiritualnosti, dubini duha koja se očituje iza neproporcionalne visine ljudi, smještenih ispred kamenog pejzaža a ispod uzburkano niskog neba; ali, još više, gotika se ogleda u uglastosti forme, u prelomljenosti linije sa kojom su oblikovani predmeti. I po namjeri da se život podredi zagrobnom svijetu!
To je sve palo na žedno protobarokno i barokno tlo, kao kiša kad natopi sasušenu zemlju. Jer, barok i počiva na renesansi a ova je preporođena antička slika svijeta, tako da se tu srelo El Grekovo porijeklo sa nemjerom da se načini novi tip čovjeka, iduženog po antičkom kanonu, gdje likovi hrišćanskog neba podsjećaju na junake kakvog helenskog rata.
Daleki odsjaj te ideje je i “Bijeli anđeo” iz Mleševa, atletski građen visoki predstavnik nebeske hijerarhije, što se odmara na grobu. Ta freska pripada dvorskom stili vizantijske umjetnosti a ne ikonama i monaškom načinu doživljaja vaseljene - stilu koji tokom srednjeg vijeka produžava život osjećaju antičke ljepote pred ljudskim tijelom.
Poput “Bijelog andjela”, ni Teotokopulosove figure nemaju sjenku i kao da nijesu više na zemlji, nego su jednom nogom zakoračile u onaj svijet, u melanholičnu zagrobnu strast. Jer je u El Grekovo vrijeme Španija jezuitska zemlja, kao ni jedna druga,koja se plaši smrti kao što se dijete boji oca kad teško zgriješi.
Stoga joj stalno i iznova idu u susret, u svakodnevici kao i u umjetnosti što se doživljava kao vid religiozne metafizike! U njoj, mršavi, visoki i blijedi, najizrazitiji sinovi Španije, obučeni u crno - sa krstolikim mačevima - u korotno odijelo oblače svakog pokraj koga minu.
Španija je grešna djevica ili nevina bludnica, zbog koje plamte lomače na trgovima i raskršćima Evrope. I ne zna se jesu li vojnici ili sveštenici oni što spaljuju i vješaju a onda, pjani od krvi, mole, poste i nose košulje od kostrijeti, hodaju u procesijama, bosonogi gaze po krševitoj i krivudavoj stazi - da se ne bi uzoholili od tolike smrti i da okaju krivicu što su - živi!
4.
Jednom je Rembrant našao crte lika svoje žene u mladoj i lijepoj služavci.I u predvečerje ju je smjestio na svoje lijevo koljeno i, donekle sablasnog izraza, s pićem u ruci nazdravio svoj ženi, za koju mu se načas učinilo da se osmjehnula u ogledalu.
Od tada stalono pomalo pije uz ribu koju svakodnevno jede. U namjerno prosutim kapima piva ili vina na stolu zna satima da gleda kako bljeska lik njegove žene na smeđecrnoj pozadini starog drveta. Kako se cakli zlatnoružičasto osvjetljenje! U kapi vina crvenosmeđa sjena pada po blatnjavoj ulici gradske četvrti, gdje dronjavi i isprani, šareni veš visi s prozora.Raširila ga je njegova služavka a Rembrant do sumraka čeka da ga pokupi njegova žena.A u kapi piva zlaćana zelenocrvena zluz toči iz tropskog voća što ga je za probu načela njegova žena, na obali, kraj velikih jedrenjaka što istovaruju robu s Istoka. I plameni odsjaj obasjava daljine!
I sve tako, putuje u mašti za osmjehom što ga je vidio nakratko u ogledalu, poput zraka kosog sjevernog sunca što ponekad mine kroz vrata podruma s pićem - kamo izbija golema vlaga iz kanala.
A u praćenju žene u kupovinu po dućanima i na brodovima može se naći srećno vrijeme u kome je gomilao neobične predmete u skupocjenom ateljeu njegove kuće u prestižnom kvartu, prepunom čudnih zbirki sjajnih kapa, predmeta od kože i bakra, mletačkih slika, oružja, dragulja, krzna… Očituje se u tome i smisao za materijalizaciju na slikama, za pokret u osvjetljenju, za ljudsko lice - za svoj lik. Bio je sretan sa svojom ženom a bez nje - tuga ga sve više nagriza, kao što crvotočina razjeda sto za kojim sjedi.
Iz tih autoportreta, od najranijih, na kojim je prikazan pomalo gizdavi buržuj prvog modernog građanskog društva, do posljednjeg, sa čijeg platna se kezi siromašni i zaboravljeni starac - čita se da je svim čulima ljubio svoju ženu, da je volio da je slika nagu, obučenu…
I da je strašno patio kad je umrla. I kad su umirala njihova malena djeca.To - da, to se dobro razabira u tim autoportretima! I sve što vidi on zna savršeno da naslika, ali jedino sebe ne vidi kako treba, to-ne, nako približno, jer, samo tako može znati kako izgleda!
Kroz izmjenu svjetla i sjene posmatra i prašnjavu boju - dok je pravi od u prah smrvljenih tvari - kako pada na predmete života: na stvari, na nakostrijesšeni brk, na baršunastu kapu, na kist, na zlatni lanac…Pala je ta boja i na besmisao prolaznosti života, jer se za njega život pretvorio u kratku iluziju, samo tren prije nego je postao starac, u pohabanom odijelu , koji nema što staviti na glavu pa je uvio krpom.Čelo mu je zborano, oči nemirne a linija usana izvijena na dolje. Pred njim, bojena prašina čini od zraka kosmičku sliku svijeta, tako da se može slijediti njen spiralni tok, pratiti krivudavi užas pred tajnom ispraznosti života usljed gubitka ljubavi.
Slikaru se volja za vizijom neposrednog spokoja jedino vraća kad slika sina! Taj čovjek stalno ćuti - boreći se sa samim sobom - i vječno tumara glibavim ulicama svog kraja, gdje zlatna boja treperi u prozoru, ispod kog se igra njegov jedinac. Krijući ga posmatra kako odlaže igračke, ulazi u kuću i sijeda za skamiju. Ima sličnu kapu kao Rembrant u mladosti, kad je slikar bio imućan. Jedna šaka mu je nemarno pala preko ivice…
Ali i tu cvjetni prah sjete ovija dječakove oči zadubljene nekud u prazno - sjenka lake tuge i tu prati samoću svari, kao nijemi pratilac tragike. Jer je sve prolazno a jedino je svjetlo-tamna drama trajni sponem na izgubljenu strast, na vremenitu legendu…
Nakon dugog prikazivanja predmeta oko kojih čestice vazduha lebde kao kruženje nostalgične atmosfere, Rembrantu se javila misao da melanholija vlada prirodom na sličan način na koji tuga, pomoću nerava, upravlja njegovim tijelom. I zato secira leševe. Pokušava da nađe način da prekine protok tuge kroz nerve. Da zaustavi gorčinu što izvire negdje nasred prostranstva njegovog bića!
Nije uspio pa je potrazio pomoć u doktora, prvo, čuvenog anatoma Deimana a,onda, i Tulpa, još poznatijeg. I u filozofa Spinose, koji u istoj bijednoj četvrti, nekoliko ulica podalje od Rembranta - piše knjigu o postojanju izvjesne tajanstvene supstance. I da je sve u vaseljeni samo njena metamorfoza! Kao misteriozne posjednike tajnog znanja o tome, Rembrant crta “Doktora Fausta” i slika “Filozofa!” A za platno “Suzana i starci”, kao predložak ,uzeće portret svoje žene. To je odlučio! Ali - ne posutu srebrnim prahom noći, nego jedru, moćnosvijetlu ženu što zaokuplja prostor poput venjenja prirode u jesen.
5.
A kad vojnici-sveštenici, gonjeni numinoznom morom, putuju iz Toleda za Santjago di Kampostele, u njihovu čast spale kakvu vješticu, siromašnu mučenicu, čijeg muža uzme u kočiju - inkvizitor, da se zabavlja usput. Da bi mu brže proteklo vrijeme na putu, nagom jadniku inkvizitor stavi na muda gvozdeni krst, što dostojanstveniku nebeske pravde , na uzicu, povazdan visi o vratu - tako ga uglavi da mučeniku jaja dođu između krakova krsta. Onda ih obavije tankim špagom ili, ponekad, kožicom, ili tankim lančićem na kojem visi krst - stegne ih da se ne mogu mrdnuti. I tada zavrće muda, tim vjerskim gvintom inkvizitor cijedi ekstatičnu agoniju kao da će koncetrat žudnje za smrću natočiti.
Ukolio, pak, neki inkvizitorov velikodostojnik pogine u borbi za vjernost konfesiji, tad se svi tiskaju oko groba, naginju prema pokojniku, kojeg polažu u zemlju - šapću preporuke bogovima što, iznad njihovih glava, vitlaju nebeski prostor nadnaravne vizije iz sna; nasuprot takođe iracionalnoj, ali pozorišnoj sceni što se odvija na zemlji. Jer je u Španiji sve san i teatar!
Zato tu nastaje na hiljade dramskih tekstova i romana, na čijem vrhu je”Don Kihot”. Servantes piše o čovjeku koji u realnosti vidi iluziju. Na tome se zasniva ponajbolja španska umjetnost, jer, na tome počiva i španska stvarnost - sva od žarke jarosti mjesečevog srebrnocrvenog svjetla, kroz koje promiču crne koštunjave ljudske spodobe što proklinju život u slavu smrti.
Oni su osvojili nepoznati kontinent - finansirani evropskim bankarskim doznakama; pošto je pala Vizantija pod Turke - krenuli su novim putem za Indiju. I sve to u transu, spiritualnoj groznici što ih vuče u strahotnu neizvjesnost, poput tamjana koji ih mami u malene i zagušljive crkve, kao da su ortodoksni šizmatici…
Odatle izlaze žazarenih očiju i pognuti! Jednu ruku drže na grudi, raširenih prsta, a drugom stežu balčak, dok im ne pomodre bijele šake. Poslije molitve se isprave i krenu u žestoka osvajanja, u otimanje prostora i gradova, u rušenje kultura i civilizacija, progone svakog ko je druge vjere, posto su iz svoje zemlje otjerali Jevreje i Muslimane.
A sve to da bi u Španiju dognali što više zlatnih i srebrnih predmeta, čiju umjetničku vrijednost ne priznaju. Stoga ih pretapaju u svijećnjake za crkve, u ampule i putire, pikside, okove Biblija… U drške svojih mačeva!
6.
U jesen je Rembrantova žena znala da se odšeta u polja izvan grada, u prostor gdje širina kao da nadmašuje visinu Holandije pa Rembrant crta i slika pejzaže - poput Segersa i drugih njegovih zemljaka - u kojima tri četvrtine platna zauzima zemlja a jednu četvrtinu nebo, odakle prigušeni snop svjetlosti obasjava središte slike. Ističe štimung održavanja života, protokom nevidljivih talasa dok zapljuskuju drveće i vijugave ceste…Tu su i čestice koje kruže oko predmeta, sudaraju se i prožimaju - iskre što se odbijaju od središta života vlažne zemlje otrgnute od mora. Tu je difuzna svjetlost duša prirode!
Kod Rembranta je priroda, kao i čovjek i predmeti njegove svakodnevice, samo povod za svjetlo-tamnu prastaru pripovijest o dvopolnosti bića, o muško-ženskom principu oličenom u nevinoj prirodi u koju prodire svjetlost, kroz koju prolazi svjetlost kao kroz vitraž kakve crkve.
A u vrijeme kad je Rembrant tek počinjao da razmišlja o takvim stvarima - u Rimu je skončao čovjek koji je pisao o sličnoj svjetlosti.
Niz godina prije toga, bio je sveštenik u splitskoj nadniskupiji! Zvao se Marko Antonije De Dominus. Jednog dana je uočio da se svjetlost, koja prolazi kroz nebojeno staklo prozora - razlaže u boje! Poslije je skinuo mantiju i otišao u London da tamo izloži svoje viđenje! Pošto se u starosti pokajao, otpotovao je u Rim da traži oprost. Tamo su ga držali u zatvoru do smrti, onda spalili.
Prošlo je više godina od kad je tragično zavrsio taj Splićanin, čije je djelo dugo, tinjajući, ukazivalo misaoni pravac odvažnim umovima , kakav je, na primjer, Njutn - kad se desilo nešto neobično a svakodnevno u blizini Rembrantove kuće u jevrejskom kvartu.
Naime, Rembrantova služavka je srela njegovog sina na trgu. Dječak je uzbudjeno govorio, pričao je o mački koja se omacila u dvorištu iza kuće! Žena je sjela na klupu, sa strane, zagrlila dječaka, nježno ga obujmila rukom. Vlažni sumrak je već pao pa se Rembrant tek nazire u pozadini. Nešto traži ili, možda, samo prolazi ili, ipak, kao da nešto radi, vjerovatno cijepa drva, što li, teško je reći, jer se ne vidi dobro od mraka…
Ali je sigurno da je on susret njih dvoje vidio. I naslikao majku sa djetetom u naručju. Još je dodao i zavjesu , ispred scene, polunavučenu na šipku, kao na pokretnim sanducima lutkarskog pozorišta.
Čudna slika, tim čudnija, jer je na zemljanom trgu, posred platna, prikazana mačka o kojoj je govorio njegov sin. I blaga svjetlost, fokusirana u centar, iznad mačke! Kompozicija je nazvanoa“Sveta porodica” ("Takozvana porodica Holhaker").
Iako se za njega ne može reći da je religiozni umjetnik, cijelog života je Rembrant upotrebljavao istu Bibliju kao literarni predložak. I u njegovom testamentu se nalazi ta knjiga, pokraj pribora za slikanje, kao, bezmalo, sve što ima da ostavi sinu.Otvara je da slika starozavjetne teme a od novozavjetnih ga interesuju i usputni biblijski tekstovi, apokrifi, kakav je onaj o - mački, sa krstolikom mrljom na leđima, koja se omacila u čuvenoj vitlejemskoj štalici.
Pa ipak, ta slika je tipična žanr scena kojoj je dodato religiozno značenje svojstveno holandskoj umjetnosti u vrijeme stvaranja moćnog građanskog društva! Izraz je potrebe za mistifikovanim naturalizmom, realizmom iznad kojeg jedva primjetno lebdi numinozna legenda. A to stoga što je, za racionalne ljude, svakodnevni život ispred svega pa je u Holandiji i sveta pripovijest dio savremene istorije, ali data u obliku daleke aluzije.
Na primjer, dok drugi slikaju bogove, zapravo, religiozne i mitološke teme, Holanđani, u Rembrantovo vrijeme, za osnovni motiv likovnog interesovanja biraju predmete iz svakodnevice! Tako je nastala specificna holandska mrtva priroda sa oskudnim tragovima religioznog ili mitoloskog konteksta kome su ti predmeti pripadali.
Pošto drugi slikaju bogove, Holanđane, pak, više zanimaju predmeti koje bogovi upotrebljavaju!
Stoga Istočnoindijska kompanija donosi trbuljastim brodovima tovare i tovare neobičnih predmeta iz daleka, iz maštom preobraženog dalekog svijeta orijenta.A Holandski slikari tome daju posebno značenje!
Tako, kako smatra Bergstrom, kada njihov umjetnik izradi na platnu istočnjačku vazu s ružama, tulipanima i ponekim nezaboravkom- taj buket predstavlja prolaznost i kratkoću života. Ukoliko se tome priključe insekti, nose finije značenje! Po tome, tema prolaznosti može biti praćena, na velikoj udaljenosti, ne samo onom uskersnuća, nego, posmatrana sa još veće daljine, i temom spasenja, putem milosrđa, ako se u takvim mrtvim prirodama nađe i komad hljeba sa nešto malo vina u staklenoj boci…
Isto tako, dok svuda u svijetu slikari i vajari predstavljaju mršave ili drobuljave raspete bogove, najveći holandski umjetnik je naslikao raspetog - odranog vola! To je osveta za nepravdu što je Rembrantu nanesena - kako sam umjetnik drži - za smrt njegove žene, koja viri iz otvorenih vrata u pozadini slike.
I to mu njegovi sugrađani ne mogu oprostiti! Za tu sliku Rembranta izvan Holandije čekaju lomače i zgrade prepune vješala koja se njišu. A samo u njegovoj zemlji ga je ophrvala ćutnja, ledena tišina s kojom su ga okovali njegovi sugrađanji. Niko ga ne dira, niko mu nije ni riječ rekao - jedino su protestantski sveštenici za njegovu drugu služavku kazali da je “kurva slikara Rembranta”. I porudžbine ga zaobilaze kao da je kužnik koji svoju boljku liječi s malo vina ili piva. Sve drugo je mogao da naslika, svašta je mogao da kaže a samo to - ne, to mu ne mogu oprostiti.Udario je previsoko!
7.
I tako, Teotokopulos spušta u raku tragičnog viteza-sveštenika, kojeg je Servantes opisao kao uzvišenu ludu i time ga uzdigao do simbola jednog vremena i njegove borbene vjere!
No, kao što za Don Kihotom ide Sančo Pansa, njegov pučki ekvivalent, tako iz slike “Sahrana grofa od Orgaza” i, još više, iz slike “Oluja nad Toledom” - ali i iz cijelog El Grekovog opusa - izbija neka dobroćudna naivnost, narodska nevinost i čestitost duha. Zbog toga je jasno da taj melanholični Grk pati jer voli, kao da je najšpanskiji Španac; on ljubi Toledo, voli taj šturi krajolik, te sure bregove prepune granita. Sve je tu u venjenju, sve je mršavo i golo, pa priroda pokazuje svoje kosti - krše, sa kojih je opalo meso a ostala samo čapra, bijedni tragovi žbunja i vegetacije. Iako munje sijevaju i mada jaka kiša nailazi, čini se da je to samo kratkotrajni oporavak pred samrtni ropac, prije nego se život u toj pustoši potpuno ugasi. Toledo je takav, ako je vjerovati tom usamljenom Grku!
A osim u antičkoj Grčkoj, dvorskoj Vizantiji i, najvjerovatnije, ponekog u duždevskoj Veneciji - on nema nikog u umjetnosti. A u životu ima obitelj. Toliko je osobeno njegovo djelo da se ne nastavlja ni na koga i nema nikog ko bi ga produžio, osim sina koji se jedva batrga u slikarstvu. Sam je i jedinstven!
Ali, kad u dane praznika običan narod uđe u crkvu, u kojoj je njegova pala “Veznesenje”, kad vidi nagog i mrtvački blijedog boga kako se nadnosi nad prirodom - sjeti se mnogih rukotvorina što ih je izradio, rezbarija s nezgrapnim i, donekle, grotesknim oblicima a, zapravo, obojenim mavenim lutkama od drveta sa stvarnom kosom, nalijepljenom ispod trnovog vijenca od prave živice. I krpica oko bedara je od istinskog platna a krv se vidi ispod eksera kojim su dlanovi pribijeni na krst. To španski narod pjeva svoju tugovanku na istim trgovima i raskršćima gdje su vojnici-sveštenici palili lomače i podizali vješala. Ta beskrajna balada je o ljubavi i mržnji, nadi i zloduhu, urokljivosti i anđelima, malim nevidljivim amorima što lete naokolo poput muva zunzara…
A kad izađu iz crkve, tim ljudima su oči zažarene od opojnosti nebeskog obećanja pa krenu posrtati od ogorčenosti na svoj život i na svijet uopšte. I od izgladnjelosti, jer, ne jedu ništa, osim tamjana udrobljenog u svetu vodu iz škropionice. Zato njihove duguljaste galije i donose toliko te stvrdnute smole.
Sem tamjana iz Afrike, trgovci dovoze u Španiju i skupopcjeni tekstil iz Vencije a najbolje materijale dopremaju čak iz Kine i Indije. Najviše crnu tkaninu od fine čoje, pliša ili damasta, kao i prebijelu zlatom protkanu svilu. To zato što svi hoće dostojanstveno da izgledaju, u svakom ternutku, a posebno ukoliko poginu pa moraju iznenada da se predstave na nebu. Stoga ih tekstil zanima! I pokoji zlatni i srebrni detalj na maču, kao i dragulj što bljesne kad se bodež istrgne iz korica.
Taj narod je napunio crkve dragocjenostima a svoje domove ostavio prazne, jer, on, zapravo, i nema kuće, nego odbrambene utvrde u kojima stanuje. U njima drži škrinje za robu, za svoju svečanu nošnju, koja je skupa koliko negdje drugo kuća. Ti bauli im služe i kao sto i kao krevet. I to je sve, jer oni nemaju ni soba ni arhitekture, nako crkveno-vojne. Ni namještaja, ni posuđa - ništa, osim te škrinje, okovane gvozdenim kopčama, u kojima drže zlatne i srebrne dragocjenosti , koje će, kao zavjetni dar, pokloniti crkvi. Jer, za njih je ovaj život samo šturo polje smrti. I ništa više!
8.
Holandski narod je hrabar kao ni jedan drugi. Nakon što su se odbranili od jezuitske Španije, oni se s morem otimaju za svoju blatnjavu zemlju, s bogovima mora se svakodnevno nadgornjavaju oko nasipa i kanala, kad plima preplavi bedeme muljem i živim pijeskom, a s bogovima rata pljačkaju španske, portugalske i francuske lađe, na otvorenom moru, koje se vraćaju s Istoka da prodaju kameninu i druge skupocjene predmete.To - da, zbog imovine se vrijedi tući i s najvišim, to se samo po sebi razumije - jer, kako bi Holandija drugačije postala tako veliki posrednik u trgovini s Istokom.
Ali, da zbog ljubavi čovjek učini tako nešto kao Rembrant, e, to ne mogu prihvatiti! Drže da je po srijedi pretjeranost mašte koja ne izvire iz zemlje, iz isušenih poldera, već dolazi odnekud s juga, u vrijeme južnih vjetrova, kad strastna egzaltacija poprimi obilježja čeznje za neizrecivim.
Na to im Rembrant nije imao što odgovoriti, nego da ih uputi da iznova protumače njegovu sliku “Noćna straža”- koja predstavlja jedan od tri vrha njegovog razjašnjenja sa samim sobom, sa bogovima i sa ljudima!
Naime, ovaj se put taj usamljeni čovjek prerušeno ustremio na osnovnu vrijednost tog jedinstvenog društva, na ljude koji su nekoć cijelu noć hodali, pod ratnom opremom, do granice svoje države, da bi čuvali svoju Republiku, da bi branili svoju slobodu i pravo na svoj kruh! Da bi trgovali i bogatili se! I prkosili lomačama na trgovima i vješalima na raskršćima Evrope što su podizana za njih! Na ovom velikom platnu Rembrant je prikazao jednu takvu građansku četu kako kreće na paradnu dužnost, dok kači mačeve o svilene ešarpe, umeće visoka i vitka šarena pera na široke šešire. U rukama su im koplja i izvezene zastave.
Tu je veća pažnja poklonjena materijalizaciji predmeta, nego rumenim, okruglim i pomalo zadriglim, samozadovoljnim vlasnicima tih predmeta!
I sve ovija polutama, svjetlo-tamni odnosi baroknog štimunga promjenjljivosti stvari i bića! A svjetlosni bljesak osvjetljava teatarski neočekivani centralni lik ove kompozicije - figuru - starmale djevojčice! Taj se čovjek tuče i sa ljudima i sa bogovima, da bi, nakon ćutanja i dan i noć, progovorio, u ateljeu, u blistavom likovnom dijalogu sa samom sobom a kao da priča sa svojom ženom dok je bila dijete. Ista boja kože je odaje i oči. I pretpostavljeni izraz znatiželjne pažnje dok ga srijeće njegova najveća ljubav iz životne dobi kad je još nije poznavao.
Ali, to što je, uprkos svemu, najnježniji oblik svoje ljubavi pretpostavio njima - tek to mu, svakako, ne mogu oprostiti. Jer, ta straža i njega čuva da ga ne objese ili spale kao mnoge i prije i poslija! A on je iz mraka mučki napao čuvare njegove slobode izražavanja, uhvatio ih je u trenutku kad se razmeću otmenim materijalima: plišom, damastom i drugim skupocjenim tkaninama; kako se gorde detaljima od srebra i zlata i keramike, kamenine, kalajnog emajla…
Nihovi domovi su prepuni srebrnine i porcelana, lakiranih panoa, čajnika, satova, svijećnjaka, svakojakih ćasa… Te stvari stoje na namještaju obloženom orahovim furnirom, mahagonijem ili drugim skupocjenim drvetom, koje je mnogo više traženo od namještaja dekorisanog mesinganim prahom nazvanim holandsko zlato.Sve se prevlači lakom iz Kine, sokom drveta formiranim od različitih pigmenata, koji se poslije stvrdnjavanja može rezati nožem, ili vernis-martinom, najuspjelijom zapadnjačkom imitacijom. S njima - radi zaštite ljubljenih stvari - premazuju svakakve predmete - od namještaja i nosiljki pa sve do kutijica za burmut i šatula - jednako kao što Holanđani običnom farbom boje, u različitim svijetlim bojama, zidove kuća kao i ragastove vrata i prozora , zatim, saksije za cvijeće i vaze, kao i cvijeće od keramike a ponekad, čak, i od kamenine.
I sve ukrašavaju dekorativnom valovitom linijom baroka - ornamentom u obliku slova S, kakve su i stepenice što dominiraju Rembrantovom zagonetnom slikom “Filozof”.Kao u nekoj moćnoj crkvenoj keliji, ako ne u vatikanskom crkvenom zatvoru - prikazan je nepoznati mislilac kako sjedi na stolici a ispod prozora, kroz koji se probija svjetlost u, gle čuda - česticama ili, čak, možda, kao najnevjerovatnije od svega - talasima, koje, ipak, mada je potpuno neobjašnjivo, moguće da nagovještava oblik stepenica?!
Neko je već primijetio da bi to mogao biti Spinoza, kad bi se, u tom smislu, mogla protumačiti vatra prikazana u desnom donjem uglu slike! Ali, zbog pomalo obojene svjetlosti iz prozora, najprije će biti prikazan splitski nadbiskup,kako čami u vatikanskom zatvoru, Marko Antonije De Dominus, dekan vindzorskog univerziteta, čovjek čiji je pepeo rasut po kamenim pločama rimskog trga, zajedno s pepelom njegovih znamenitih knjiga - nedaleko od mjesta na kome će okamenjeni general isusovačkog reda, u zidnoj niši, vjekovima nogom prstiti ženu kao da je gmaz što se izdiže iz mraka. Za razliku od njega, De Ddominus je okrenut prema svjetlosti - sav u mislima o onome što čita iz otvorene knjige, taj učeni raspop - dok su mu iza leđa zatvorena vrata. Ona bi mogla predstavljati nadu u spasenje da su, makar, otškrinuta! No, za onog ko je spaljen na lomači po nalogu jezuita - ta su vrata zabravljena, kao razdjelnica između pravednika i ostalih…
Prema tome, na dnu stepenica, pokraj vrata a ispod prozora okupanog u svjetlosti - sjedi starac kao čuvar i vrata i stepenica i svjetlosti južne zvijezde skupljene u prozoru.Jung smatra da ova slika predstavlja čovjeka zadubljenog u vlastitu podsvijest! A otvorenom knjigom, na klupi, predočuje se da je onaj koji je nad njom - shvatio značaj svijeta, jer je svijet golema knjiga. Ukoliko zaista predstavlja Splićanina, tom slikom se tvrdi i da je prikazani lik, zapravo - tip čovjeka kakav je Markantun Dedominus , kao ga iz milja zovu u Dalamaciji.
9.
Zato Španci vole umjetnost - drže da je ona kristalisani zračak što je pao s onog svijeta! Plemenitost te vizije niko nije vidio bolje od tog pospanjolčenog Grka.
El Greko svjedoči i o tome kako raste narodska otmjenost, barokne, kraljevske Španije - iz šasa u čas, bespovratno se udaljava od života; tako da se oblici na njegovim slikama istežu sve jače, jer,kanda, teže prema nečem višem - razvlače se kao meso sa kostiju jadnika dok ih inkvizicija razglobljuje na spravama za mučenje. Koža, ruke, trupovi mladih nogu - vijore poput platna jedra bez vjetra, zato što u njima nema ni kapi ičega, osim što kroz njih kola providna sveta tekućina a ispod kože - kosti još jedino drži na okupu masna smola.
Žedna su grla tih kostolikih spodoba, kao što je suva zemlja pod njima, Ukoliko, slučajno, kiša poškropi, ubrzo se pretvori u nepogodu. Kad nešto vina protoči, to keležom, u sputenom trbuhu, Španci kvase hostiju!
I to je Teotokopulosova tema. Taj veliki umjetnik nijednu stvar ne umije da naslika onako kako ona stvarno izgleda, nego vazda potrefi isti vid stvarnosti koji je bolje objašnjava od bilo kojeg podražavanja realnosti - jer, njega zanima samo mogući izgled svijeta a ne stvarni!
Zapravo, taj divni čovjek užasno pati, jer - voli! On ljubi Toledo, on voli Španiju i voli Crkvu. Ali, on ljubi i svoju ženu! Kako For tvrdi, morao je Teotokopulos vrele noći, koje vape za tjelesnom nasladom, provoditi valjajući se u mukama dobrovoljne čistote, da bi ujutru pretočio svoju očajničku snagu u uvijek olovna lica, koja žude za nebom, i uvijek crna odijela, koja iskazuju njihovu tugu što su živjeli.
Oni nose naslage pokora što vole, što su ikad voljeli i, kao najstrašnije, što su se prvi ljudi zavoljeli, njihovi praroditelji. Kakva nevjerovatna konstrukcija!
I zbog toga se taj Grk toliko muči, jer, on duboko vjeruje, jer se nada izlasku ispod užasa inkvizitorske katedre, izbavljenju što je s one strane postojanja, a, u isti mah, posmatra i lice svoje žene, u negovim suvim rukama, lice što je s ove strane postojanja, te mile obraščiće, pomalo nabrekle od kozjeg mlijeka i patišpanja, što ga pravi subotom za nenamjerno sjećanje na prikrivenu, daleku i poluzaboravljenu jevrejsku krv, koje još pomalo ima u njenom pregladnjelom tijelu.
Dok sve češće, tako, posmatra lice svoje žene, ponekad misli da je previše ljubavi među njima. A jednom je sanjao da zbog toga njegova žena plamti na raskrsnici hodočasničkog druma - kuda on prolazi u kočiji, u kojoj se inkvizicija igra s njegovim mudima. Od tada, još su izduženije forme na njegovim slikama, blizu granice preko koje bi sve prešlo u nepostojnost - zato što je strah poprimio obilježja požara!
I sve su tanji živci slikarevog nervnog instrumentarija, sve više ga obuzimaju slutnje ljubavlju izazvane adske mogućnosti, koja mu je pod nogama… A to je uobičajena dvouma evropskog čovjeka od srednjeg vijeka!
Naime, nakakav dualistički njacrnji mrak se javlja u umjetnosti već s kraja srednjovjekovlja pa se lagano razvija u renesansi, da bi u baroku potuno zavladao slikom - parlelno sa snažnim svjetlom što, poput snopa iz nepoznatog, naizgled vjestačkog izvora, čini običnim, čak, svakodnevnim najviše vjerske misterije. Taj karamrak je reakcija na humanizam renesanse, na bijeli trag nade očoveječenja života.
U stvari, u srednjem vijeku se povezuje grešna priroda čovjeka sa zemljom, jer se svijet posmatra manihejski: to je prostor borbe dobra i zla.Oni koji potpadnu pod zemaljski uticaj ljubavne strasti vjeran su znak demonske pripadnosti. A na strahu od demona, na toj pomami je inkvizicija upregla svoja bijesna kola kojim upravljaju jezuiti.
lO
Ne postoji čovjek kakav je Hermes Rembrant van Rajn, darovit a običan čovjek - kome bi bolje pristajale Kjerkegorove rijeci: “ Velik je junak koji se s ljudima tuče. A još je veći čovjek što se sa samim sobom bori! Ali, najveći je onaj koji se sa Bogom tuče!!!” I to je tako.
ll.
I eto! Po starom dijalektičkom misaonom sistemu - ništa ne postoji bez svog dobra! Dakle, jezuitski red je, barem, proširio crkveni prostor, svugdje gdje je dospio, učinio ga preglednim. I nije jedino crkveni, nego i državni, jer su jezuiti prilično poboljšali administrativnu upravu, čiji je jedan od izuma - matična knjiga rođenih!
Isto tako, oni su podigli nivo obrazovanosti naroda obnavljanjem, svojem redu prilagođene, antičke – gimnazije!
Iznad svega, oni su idejni i materijalni začetnici - baroknog stila! A veoma dugo nakon renesanse se smatra da patron ide ispred umjetnika, umjetničko djelo je - djelo donatora.
MISTIČNI BRAK ARNOLFINIJEVIH
(Jan van Ajk i Johan Valentin Andreas )
1.
U raspravi o slici „ Arnolfini sa nevjestom“, Ervin Panofski smatra da je razriješio značenje ovog tajnovitog djela Jana van Ajka. Po njemu, riječ je o svadbenom portretu Đovane Cenami i Đovanija Arnolfinija. Onda su se pojavile arhivske činjenice što ih nije znao znameniti profesor sa Prinstona, jedan od utemeljitelja Varburg instituta, kao i ikonologije, naučne grane, koja je istoriju umjetnosti postavila na osobene osnove; dakle - izašli su na površinu podaci što dovode u pitanje tačnost tumačenja Panofskog
Takva je, dakako, nauka: ništa u njoj nije vječito, osim same nauke! Sve u jednom času može izgledati da je završna riječ, dok se ne pojavi nova koja je dovodi u pitanje ili daje novi sud. I umjetnost se ukazuje kao nedokučiva, ali i konačna tvorevina!
No, o kakvim se činjenicama radi, pa prvo je izvjesni učenjak-arhivar otkrio nepodudarnost u datiranju slike i prikazanog događaja - što je nagnalo istoričare umjetnosti da pretpostave da možda i nije predstavljen par Arnolfini; jer je tek više decenija nakon nastanka ovog čuvenog djela - prvi put zabilježeno da je riječ o Arnolfinijevima. Tada su javili o podacima iz drugih arhiva, koji su sve dodatno komplikovali? Po tumačenju na osnovu njih, možda su, ipak, predstavljeni Arnolfinijevi; ali, nije u pitanju svadbeni portret, nego je nađena nejasno razjašnjena veza sa stomakom Đovane i načina slikanja nabora na stomacima nekih - svetica, kao i veza sa modom skupocenih odeždi Đovaninih savremenica pa bi to bio običan dvostruki portret s prikazom novostvorenog građanskog statusa. Vele da bi to mogao da bude i brak iz „druge ruke“ jednog Đovanijevog rođaka, zbog nevjestine gravidnosti… I sumnja, čini se, može da putuje u nedogled!
Tako to biva kad se ode od slike, daleko, u arhiv: kad se pomoću podataka pomoćnih nauka zatrpavaju ikonološke činjenice - umjesto da se usklade! A da je o svadbenom portretu riječ je - nesumnjivo, samo ne o običnom braku, nego idealizovanom, onom što vuče ka „zagrobnom“ atoportretu , toj nevelikoj pa ipak, značajnoj skupini jedne teme. To je tako jer je Jan van Ajk preminuo negdje između datiranosti slike i stvarnog datuma vjenčanja Arnolfinijevih.
I radi se o posebnoj vrsti vjenčanja, duhovnog - o čemu, možda, izdaleka aludira Jung, kada, u njegovom rječniku, von Franc govori o drugoj Jan van Ajkovoj slici, platnu Djevica Marija. Komentarišući crvenu boju Djevičinog ruha, tu se kaže da je to simbolična boja za osjećaj ( ili eros ), ali u stadiju u kome eros postaje duhovan!O tome Andreas kaže: „Ako si čuo vijesti o kraljevskom vjenčanju, razmisli o ovim riječima – preko njih ti mladoženja nudi četiri puta; svaki,na svoj način, vodi do kraljevskog dvorca, ali samo ako ne skreneš na stramputicu.“
U takvom vidu braka Arnolfinijevih leži razlog predivnog gotskog rukopisa, kojim autor zagonetno svjedoči:“Johannes de Eyck fuit hick 1434“!Neki znalci su u tome vidjeli umjetnika kao - kuma na vjenčanju. Ima ih koji smatraju da se radi o autoportretu i portretu slikareve žene. No, većina to odbacuje, naročito stoga što se u ogledalu nazire naslikani par i slikar kao svjedok.
A rečenicom , ispisanom na zidu pokraj zrcala, oko koga su date scene iz Hristovih muka, Jan van Ajk kaže da je on vidio sve to i da je sve bilo baš tako kako je on to predstavio a dodao je osobeno tumačenje naknadno - po sjećanju. Jan van Ajk bješe tu 1434 – znači - Jan van Ajk je bio živ te godine, kad se, po njemu, dogodilo nešto veoma važno…
Govori li što o tome rendgenski snimak, na osnovu kojeg se vidi da su kasnije naslikani predmeti za svakodnevnu upotrebu, kao što su papuče i, možda, jedna jedina upaljena svijeća, iznad figura, na bronzanom svijećnjaku - tipu svijećnjaka što se u slikarstvu, kao i u Crkvi, ustalio u doba renesanse.
U svakom slučaju, takva svijeća, upaljena tokom dana, predstavlja žrtvu, ljubav i prisutnost Đovane a njen plamen je znamenje duhovnog očišćenja i prosvjetljenja… U crkvama se, za dana, pali za duše odsutnih; u kućama ima uglavnom rasvjetnu namjenu; ovdje, na slici je dat upadljivo veliki i kitnjasto izrezbaren svijećnjak sa šest ležišta, od kojih je u samo jedno umetnuta svijeća, kao ikonografski akcenat. A jednako rječit predmet je i figurina na naslonu između naslikanog para, iznad Đovanine šake.
Naime, raspravlja se i oko toga, koga predstavlja taj - čovjekoliki „gargojlić“, skinut sa oluka kakve gotske katedrale? Kojoj životinji je najsrodniji? I što mu je na glavi, možda kruna a ne kružna,mediteranska kapa! U tom slučaju bi to mogao biti lav s pregačom, koji je okrenut leđima drugom lavu - kralj, gospodar životinjskog kraljevstva, zbog čega je u amblemu većine kraljevskih dinastija. Posebno je to, najvjerovatnije - lav, stoga što je pokraj njihovih nogu dat i pas, koji se obično tumači kao znak bračne vjernosti: što bi on, sigurno, i predstavljao da se nalazi u rukama Đovane, kako je to uobičajeno kod slikanja ovog motiva, ili makar tamo gdje je smješten taj neobični lav. Ali, pošto njenu desnu šaku dodiruje ta bizarna figurina, ovako, nešto drugo je po srijedi! Slično a drugačije, naročito stoga što i kad je blizu nogu prikazan pas – znači vjernost.
2.
Zapravo, lav je pas, iako pas nije lav, jer je lav kralj koji može biti prijatelj a pas je prijatelj koji nije kralj. I još nešto! Lav je pas, ne zato što su stari narodi držali da lav pripada rodu pasa, a ne mačaka, i što još ima jezika u kojima riječ za lava vrijedi, istovremeno, i za psa - nego je lav pas zato što im je značenje veoma slično, u nekim stvarima istovjetno.
Povezanost njihove simbolike liči onoj između Zevsa i Hermesa. Tako, za Zevsa, Homer kaže:“ Zevs je etar, Zevs je zemlja, Zevs je nebo. Da, Zevs je sve što je nad svime.“ A o Hermesu, u amblemataru se može naći da je Zevs bio oduševljen njegovom spretnošću pa ga je odabrao da bude njegov glasnik kod podzemnih bogova Hada i Persefone. Cezar ga naziva izumiteljom svih umjetnosti te ga, stoga, Direr crta kao boga govorništva.
Jedno je Jupiter, gospodar vaseljene, a drugo je Merkur, koji vlada u posredovanju između neba i zemlje! I pošto pas ima ulogu vodiča i on, poput Hermesa, predstavlja psihopompa - vodiča duše - dok je lav simbol moći, riječi i sunca pa, prema tome, Zevsa, jer - gospodari najvišom vlasti, prodorne snage svjetlosti. Pas je čuvar i podzemnog svijeta, nosi značenje mraka noći i mjesečevog svjetla, istodobno.
A tumaranjem kroz simbolografiju može se nabasati i na to da je lav Krišna, koji je lav među životinjama. On je i Buda, nositelj riječi koja riče, budući da prenosi znanje, i pokazuje moćnost zakona kojim vlada. Predstavlja najvišu starozavjetnu vlast, od Solomonovog prijestola do Davidove pobjede, kao i novozavjetnog pisca Marka. Isus je lav Judeja o kome govori predanje na mnogo mjesta, kao što je ono gdje se kaže da je taj lav iz Judina plemena pobijedio da bi otvorio knjigu i njezinih sedam pečata…
3.
Kakav je to, onda - lav prikazan na Jan van Ajkovoj slici, nekakav neobičan lav je smješten između para Arnolfini - izopačeni novozavjetni lav; jer se ponekad , zbog svojeg ponosa, kao i okrutnosti, lav u umjetnosti prikazuje kao Knez tame. Podrška tome se nalazi u Psalmu 91,13, gdje stoji:“Nogom ćeš gaziti lava i ljuticu, zgazićeš lavića i zmiju.“
S obzirom da se u različitim značenjima lav upotrebljavao i u umjetnosti protorenesanse, time je, donekle, razumljiviji izgled čudnovatog lava na naslonu, naslikan u doba renesanse. Dat je tako da je mnogo bliži Đovani nego Đovaniju, jer su vragolaste sklonosti, još od srednjeg vijeka, smatrane prijemčivije ženi nego muškarcu. A pas je,ovde, na slici, pas, on nije lav – nego mali, simpatični kucko.
Dobri psić Svetog Dominika bi to mogao biti da je slikaru težnja ka realnosti datog prizora dozvolila da psu stavi u usta upaljenu buktinju, kakvo proizlazi na osnovu ikonografskog kodeksa. A osim plamena nad svijećom, prisustvo dominikanskog reda bi trebala da predstavlja i tamna boja na Đovanijevoj odori, koja ističe bijelu sa ruba zelene boje Đovanine haljine. U stvari, to nije šapatom rečeno, jer, na toj tamnoj odjeći postoji crveni preliv.
Crvena boja ima istu vrijednost kao i crna. U načelu, crna ima hladan, negativan aspekt, ali, ako proizlazi iz crvene, onda je to sjajna, topla boja! U tajnim strukturama, ono što je nekad bio crno bijeli odnos, prerastao je u - crveno bijeli! I pripadnici javnog, dominikanskog reda nose toplu crnu, na svojim odeždama; dok je široki klobuk kod Đovanija hladno crn, nasuprot bijelom, zadignutom, čipkanom velu na Đovaninoj glavi.
No, najveću vezu s dominikancima predstavlja pas! Taj red je osnovan u trinaestom stoljeću i ubrzo je preplavio Evropu. Povezuju se s psom zbog narodne etimologije njegovog latinskog imena canis i domini canes, imena reda. Još i više po legendi na osnovu koje je majka osnivača reda usnila san da će roditi crno bijelog psa sa upaljenom zubljom u ustima. Plamen baklje predstavlja borbu dominikanaca protiv gnostičko-manihejske jeresi. Predstavlja i zavjet siromaštva kojem su se braća zavjetovala.
U tome bi se mogla naći greška u tumačenju ove slike, jer je na njoj prikazano sve, samo ne - siromašni par. O njihovom bogatstvu, dovoljno je pomenuti detalj sa narandžama pod prozorom, zato što narandže, u ovo vrijeme, predstavljaju basnoslovno bogatstvo, kakvo je, možda, imao Đovani Arnolfini. Ali i španski plemić Dominik Guzman, prije nego je osnovao red - pripadao je prilično bogatoj porodici. A umro je u Bolonji, među Talijanima, čiji su sunarodnici Đovana i Đovani Arnolfini, bliski trgovačkoj gildi što traje uz dominikance; oni su saputnici borbene ideologije koja se, vjernošću psa čuvara, tuče protiv crno bijele pošasti stare jeresi.
I baš ta skupocjena voćka izokola nagoni na dominikance, jer se ona drži za sliku čistoće i čednosti - zbog čega se često javlja u kompozicijama posvećenim Djevici. Ka čistoći upućuje narančin bijeli cvijet te je buket od njega uobičajeni ukras mladenaca. Predstavlja i plodnost, kao i druge voćke s košticama. Narandžasta boja znači otkrivanje božanske ljubavi i savladanu razuzdanost ljudske strasti…
Međutim, postoji još nešto, što svemu daje poseban smisao! Sveti Dominik se smatra osnivačem naročite pobožnosti, molitvi ružarija, te mu je stoga oznaka i krunica od ruža koju mu je, navodno, darovala Djevica… Time se stiže na prag osobenog sadržaja, to stoga što, uopšteno govoreći, detalji sa slika vanajkovskog simboličkog smisla nose u sebi zgusnuto značenje kompozicija!
4.
Valja podsjetiti da je pas sličan lavu po tome što lav ima i aspekt snage i nasilnosti, što se ne da kontrolisati, nestrpljivost gladi pa nosi i osobine izopačenog ponašanja - brutalnog, despotskog načina vladanja.
A, kao što se zna, pas često posuđuje svoje lice gospodaru te oni liče baš kao - gospodar i pas. Iako je lav gospodar, liči na psa taman koliko i pas na njega! On prati svog gospodara u noć smrti pošto ga je pratio kroz životni dan. Kako glava i grudi lava odgovaraju božanskoj prirodi, onda slabija, zadnja strana odgovara naravi čovjekovoj.
I po suprotnosti a ne samo po sličnosti, lav je pas zato što pas znači, ne jedino posrednika između ovog i onog svijeta - nego je i čuvar. On je Kerber što sjedi pred vrata u podzemni svijet. On je i boginja tmina - Hekata, koja vreba na raskršćima okružena čoporom iz pakla. I tumači mrtve živima, kao i božanske namjere.
I mada se psić nalazi između nogu naslikanog para i on je bliži Đovani nego Đovaniju, ka njoj je okrenut, - možda stoga što ona jako zelenom bojom haljine ističe ljubav, radost, obilje, zaštitnički osjećaj, osvježavajući.
U svim mitologijama zelena božanstva obnove spavaju zimskim snom u podzemlju gdje ih ktonsko crveno ponovo oživljuje. Zato su ona spolja zelena a iznutra crvena. I njihovo se carstvo proteže na oba svijeta - kako stoji u priručniku. Još se kaže da zeleno posjeduje i zlotvornu moć. Smaragd, koji je i papinski znak, istodobno je i znak Svjetlonoše, prije pada. A dok su Minervine zelene oči nekad predstavljale razum - u srednjem vijeku je zelena postala znamenje bezumlja.
Napokon, u svim ezoterijama, sam vitalni princip, tajna nad tajnama, pojavljuje se kao duboka krv u zelenoj posudi. Za zapadnjačke alhemičare to je krv zelenog lava koja je zlato! To je Gral, smaragdna ili kristalna zelena posuda u kojoj je krv utjelovljenog Boga, gdje se sjedinjuju pojmovi ljubavi i žrtve kao uslovi obnove što je izražava svjetleća zelena boja posude… I to je Smaragdna ploča Hermesa Trismegistusa, pripisana Apoloniju iz Tijene. To je: „Nauka o uzrocima svih stvari“.
Po jednom tumačenju, ovim tekstom prvobitne alhemije se kaže:“Sve se suprotnosti određuju prema osnovnoj suprotnosti muško-žensko. Velika je Mjena spajanje muškog elementa, sumpora, sa ženskim elementom, živom. Svi autori gomilaju usporedbe posuđene iz sjedinjenja i razmnožavanja.“
5.
S druge strane, ukoliko se produži dominikansko značenje ove slike, može se pomisliti da ružarij ima jednosmjeran sadržaj: To je vrsta pobožnosti posvećene Djevici Mariji. Sastoji se od razmišljanja i molitvi koje se usredsređuju na život Isusov i njegove majke a Muke Isusove su oslikane na medaljonima, poređanim oko izrezbarenog ogledala, na zidu pozadine platna „Arnolfini s nevjestom.“
Otajstva se nazivaju i krunica, tokom koje se broje pomoću brojanice što su gdjekad izrađene poput vijenca od ruža sa cvjetovima bijele i crvene ili zlatne boje. Ta se razmišljanja dijele u radosne, slavne i - žalosne nizove, kod kojih su centralna tema Isusove muke. Da se radi o pobožnosti ovog tipa - poseban dokaz su zrnaste brojanice, smještene pokraj ogledala a ispod Jan van Ajkovog rukopisa! To je, u literaturi, najzapostavljeniji detalj ove slike!
Tim prije je to tako, jer se to sredstvo kontrole broja molitvi nalazi kraj deset medaljona oko zrcala, što je broj Zdravomarija koje se, u ovo vrijeme, izgovaraju u kontinuiranim nizovima bez po jednog Očenaša, što će se umetati tek od kraja petnaestog stoljeća.
Sam naziv ružarij ( latinski: rosarium, njemački: rosenkarnz ) se javlja u srednjovjekovlju, na osnovu asocijacije na moderan i prigodan vijenac od ruža što su ga nosile djevojke na glavi već od doba rane gotike. U to vrijeme se ustalio običaj slikanja pet medaljona ( kao pet rana Isusovoih ) ili, kasnije, deset - kao simbol ružarija. Tek od kraja petnaestog vijeka datiraju prve predstave Bogorodice od svetog ružarija na kojim je data Djevica s djetetom što, uglavnom, stoji na polumjesecu i iz koje izbijaju zlatne zrake kao apokaliptična vizija „žene odjevene u sunce“. Djevica je tada uglavnom okružena vijencem od ruža. Veliki doprinos u slikanju takvih Madona je ponudila venecijanska škola…
Dakle, u renesansi su začeci predstave Djevice koja nogom gazi polumjesec ili zmiju, što su simbolički sinonimi. - predstave koja će potpuno razviti u doba baroka. Djevičina prefiguracija je Eva, jer je Bogorodica, kao Nova Eva, zgazila zmiju, koja je, ništa drugo, nego, najčešće - zeleni zmaj, u religioznoj uobrazilji. A budući da zmaj, u hrišćanskom doživljaju onostranog, predstavlja podzemni svijet, razumljivo je što je Djevičina prefiguracija i Apokaliptična Marija… Rani nosioci tog sistema ideja su dominikanci i on će svoju punu afirmaciju doživjeti na „Borbenoj skupštini“.
Ali, objašnjavajući kako je moglo proroštvo za sjeme Davidovo, u aramejsko-ugaritskom tekstu, postati, prevodom Sedamdesetorice, proroštvo za mušku osobu koja uništava Vraga i, onda, prerasti u Vulgati, dakle sledećim prevodom, u pobjedu žene nad zmijom, odnosno da je ova pobjeda pripisana ženi - De Voux kaže da je takvo mariološko tumačenje na temelju Vulgatina prevoda ipsa conteret postalo tradicionalno u
Crkvi…
6.
Simboliku svjetlotsi, doduše - noćne, nosi i pas. Tako kažu na Istoku… I to one svjetlosti što se veliča da može oploditi žene u vidu žutog psa boje lava! Kao osvojitelj vatre, pas poznaje život i smrt te se očituje i njegova prosvjetiteljska uloga, pošto je on slučajno, repom otkrio ljudima način održavanja plamena!
A pas nije lav jer je pas pripitomljeni lav a lav, ehej – divne li, nerazumljive slutnje…Lav je gospodar ovog svijeta!I onog. Srednjovjekovno prirodoslovlje je tvrdio da se lavići rađaju mrtvi a da ožive nakon tri dana, pošto ih otac zagrije svojim dahom, te je, time, lav povezan s uskrsnućem! Kao i Isus, lav je apsolutno biće – bog i čovjek – mada ni pas nije samo pas!
7.
Sa pobožno-katoličkog stanovišta ili načina ispovijedanja kojem je pripadao naslikani par - to nije sve…No, postoji i stara spoznaja o dvopolnosti bića, o muško ženskom principu oličenom i u imenima Đovane i Đovanija Arnolfini. Ovim se stiže do već pomenutog - ključnog mjesta ove rasprave, do toga da se radi o idealizovanim portretima!
U simbolografiji poetskih oblika prvobitnosti stoji da je unutrašnje muško-žensko dvojstvo često ilustrovano hermafroditskom figurom, kakva je prikazana krunisana u alhemijskom rukopisu iz vremena baroka! Ima i mjesto gdje se kaže kako to nalikuje na neki unutrašnji val što je podešen na unutrašnju valnu dužinu koja isključuje nevažno, ali prenosi glas Velikog čovjeka. Uspostavljajući to unutrašnje primanje, čovjekova ženska priroda preuzima ulogu vodiča kroz unutrašnji svijet… Ili ulogu - posrednika!
Postoji i mjesto gdje Jung kaže da su u srednjem vijeku, davno prije nego su filozofi dokazali kako zbog sastava naših žlijezda prebivaju u nama muški i ženski sastojci, govorilo se da „svaki čovjek nosi ženu u sebi“.
I dok arhivska faktografija potvrđuje da su Đovana i Đovani Arnolfini postojali, ikonološke činjenice upućuju na to da su njihova imena idealno odabrana za značenje koje slika nosi u sebi! Zapravo, trgovac Arnolfini je bio bogat čovjek, kao i njegova žena, ali ne toliko da bi svoju nevjestu mogao odjenuti u tako skupocjenu tkaninu, postavljenu hermelinom, kao da se radi o najvišoj aristokratiji, prepunoj starog novca, a ne o naglo i veoma obogaćenim pripadnicima srednje klase. Nije neumjesnost u pitanju! Tu je, u prerušenom vidu, hermelin pretposljednje podsjećanje na dominikance, na ,u to vrijeme, njihovo veoma rasprostranjeno načelo - čistote; ali, zbog zlaćanog odsjaja sa vrhova njegovog krzna, i simboličke operacije koja se bavi besmrtnošću, čiji je amblem zlato, jer je čisto i ne propada - asocira na simboličku alhemiju!
Ta kuna zlatica ima besprekorno bijelu dlaku te, time, nosi značenje čistote i nevinosti u ponašanju. Po predanju, kad hermelin upadne u jamu - umire, zbog čega u rojalističkom geslu stoji:“Bolje mrtav, nego ljaga.“A čim se pomene ta riječ, misao vodi ka Djevici: jer je jedina, Ona - imaculata, žena bez ljage.
Pa, čemu je, onda, prisustvovao slikar Jan van Ajk - nije, valjda, napisao na zidu da je bio nazočan životu Hristovom i njegove majke, da je bio svjedok svih tih nevjerovatnih čudesa što su se zbila na prelazu starog u srednji vijek a oslikana su oko zrcala?! Ne, naravno! Rekao je:“Jan van Ajk bješe tu l434,“ jer je prisustvovao vjenčanju, onom što se zrcali u ogledalu. Ali - ne običnom, nego - mističnom, koje će, na samom početku baroka, opisati još jedan sjevernjak u djelu“Alhemijsko vjenčanje Kristijana Rozenkrojca“. I to su činjenice prve vrste, koje , svakako, ne treba dokazivati. One tumače jednu renesansnu sliku na osnovu teksta napisanog na početku baroka stoga što barok i počiva na renesansi!
8.
Može li se naći i još ponešto od usputnog značenja slike „Arnolfini s nevjestom“?! I mogu li predmeti primijenjene umjetnosti otkriti poseban sadržaj , skriven u kompoziciji koja je samo naizgled scena iz svakodnevnog života!?!
Sa desne strabe ogledala visi na zid prikačena četka, koja, kao i metla - predstavlja znak svete zaštitne moći a, ukoliko se obrne takva njena uloga, ona može preuzeti moćan adski predznak.
U tom smislu, prikladno je pomenuti dva para papuča kraj nogu Arnolfinijevih, odnosno, upitati: Zašto su spojene na zagonetno odvojen način, tako da svijetle, drvene papuče pokazuju pravac jedna prema drugoj a crvene, tamno svilene papuče su usmjerene jedna od druge?! Potvrđuju li, time, i one da su se njihovi vlasnici, u međuvremenu - smještenom između vremena prikazanog prizora i onog nastanka slike - uputili na različite pravce, ona ka ovom a on ka onom svijetu!?! I zašto su sazuvene u kući?
U doba nastanka slike „Arnolfini sa nevjestom“ - bogat svijet je imao papuče i nosio ih je napolje, izvan kuće, i to preko cipela, što nijesu imale petu ili štiklu, nego su bile ravne te su se lako uvlačile u papuče koje štite crevlje od propadanja i prljavštine kaljuga, najčešće, nepopločanih ulica, posebno, sjevernjačkih gradova. Najprikladniji materijal za to je drvo, jer je trajnije čuvalo udobnost skupocjenih kožnih cipela ili, češće, čizmica. Oni koji su imali novca, drvene su papuče skidali kad uđu u kuću, kao što su uradili Đovani Arnolfini i njegova nevjesta. A svilene, ženske papuče su preskupa i iznimna prekomjernost, kao, uostalom, i sve čime je odjevena Đovana Arnolfini.
Ali, budući da ništa na ovoj slici nije dato tek tako, onda i usmjerenje modernih špiceva Đovanijevih papuča ka otvorenom prozoru iza njegovih leđa - kazuje vezu trgovca sa gradom u kome je ostvario svoje bogatstvo i sa prirodom, uopšte, svijetom što ga je ostavio iza sebe. Navode i na misao o putovanjima, koja je obavio ovaj građanin. A putovanja uvijek sa sobom nose neku opasnost pa su moguće brojne pustolovine, posebno u renesansno doba.
Putovanje simbolizira potragu za nedostupnim središtem, za spoznajom, kakvo je preduzeo Odisej, Dante, Kristijan Rozenkrojc, Nikolas Flamel…To su iskušenja što prethode uvođenju, kakva su obavljana u grčkim misterijama, kao i u tajnim strukturama! O duhovnom napretku je riječ, o simboličkom putovanju koje se u literaturi odvija obično poslije smrti. To je kretanje ka sebi samom, ali u društvu s prijateljem, sa - psom, koji vodi dušu i znak je bračne vjernosti. To je odlazak od odane žene, odjevene u kraljevsku haljinu, kraljevskim, pravim putem ka središtu iste takve umjetnosti! I radi se o dosezanju samog Smaragdnog putira, kroz sebe sama.
Budući da je smaragd izvanredan kamen tajne spoznaje, posjeduje povoljan i nepovoljan aspekt. Tako, na zlatarskoj skulpturi Svetog Đorđa, iz doba baroka, zmaj je načinjen od smaragda a konjanik od safira. A na slici, smargdno-zelena boja Đovanine haljine može da predstavlja i - „prokleti nauk“ , posebno kad je u vezi sa plavom bojom safira, kakva je na podsuknji. I baš je u tim istim bojama prikazana nevjesta na još jednoj baroknoj minijaturi – sa polumjesecom iznad glave i krunom vrh njega. S druge starne alhemijske peći, prikazan je mladoženja, sav u crveno odjeven - sa suncem iznad sebe i, takođe, krunom.
Isto tako, na slici je, iznad Đovanine glave a na vrhu visokog naslona od stolice - prikazan zmaj, podno nogu Svete Margarete koja se moli za Đovaninu gravidnost, jer je zaštitnica trudnica. Na naslonu je i izrezbaren preplet u tri reda. U najnižem se vide dva grozda od po tri ruže ;; na vrhu su, takođe,date – iste, stlizovane ruže što izdaleka podsjećaju na ljiljane.
9.
I mada je, poput lava, i pas otac živih i gospodar mrtvih, ipak, pas nije lav stoga što je lavlji život odgovarajući životu bogova, dok je pseći život bliži životu ljudi. Pas sa srcem lava, to je lav po danu, jer je lav koji luta – lav; dok pas samo na kratko tumara pa se skrasi, po noći; jer je život psa sav od čuvanja i brige…
Pas je nezasit i lakom, vodi život koji se poistovjećuje sa lešinama kojim se hrani. Na povocu, pas je slika čovjeka što se ne može otrgnuti od sebe, izaći iz sebe, nego je vazda vezan za prijatelja, za - lava, jer je lav emancipovani pas; a pas prati i u smrti čovjeka, ne samo u životu. Ne može se otrgnuti od svoje pseće naravi, nikako, jedino ako se rodi kao lav. Tada nije pas, nego lav. A lav, ukoliko se rodi kao pas - nije pas, nego lav u zatočeništvu.Stoga, u“Alhemijskom vjenčanju Kristijana Rozenkrojca,“ stoji da je kod „kapije ležao strašan lav sa lancem oko vrata…“
Jer, gdje god se nađe da je lav - pas, onda je to pripitomljeni zmaj; jer se lav kod istočnih naroda poistovjećuje sa, najčešće, zelenim zmajem! I to je tako, stoga što je lav - lav a pas je pas!
1O.
Osim s psima, boginja Hekata se opisuje i s glavom ovjenčanom vijencem od ruža. U svetim tekstovima se boja ruže nalazi uz zelenu boju, kao i na slici Jan van Ajka - to je boja mistične ruže iz litanija o Djevici. A ako se priđe bliže slici, mogu se uočiti i tamno ružičaste šare na orijentalnom tepihu, na kojem stoji Đovana, gdje preplet na borduri asocira na vijugave ruže. Iznad tog imaginarnog vijenca, nalazi se svijećnjak sa kovinom što podsjeća na krstiće i na iskovane ljiljane - koji posjeduju posljednju dominikansku asocijaciju,jer i oni označavaju čistotu
A kad su dati na jednom mjestu, ruža i krst su atributi sržnog tajnog reda Zapada - bratovštine „Ruže i krsta“!Ukoliko se oglasi ovaj red - to radi tako da ispadne da je riječ o nečem drugo...
Zaštitnik tog tajnog bratstva se smatra Sveti Jovan Jevanđelista. Oni drže da ima nešto u imenovanju! Po njima bi, zapravo, ispalo da se slikom kazuje kako je, po crnogorskom prevodu talijanskih imena - Jovan oženio Jovanu, svoju žensku prirodu! Jer s imenima sve ima dublji smisao.
U alhemiji, u mističnim strukturama – imena imaju naročito mjesto! Zapravo, sve ima svoje mjesto a naročito ga imaju imena! I mada je Kjerkegor govorio i o tome, ipak je ime Hrišćanina Ružokrsca, glavnog lika teksta koji se pripisuje Johanu Valentinu Andreasu- dovoljno značajno za ovu raspravu. Tu se govori o putovanju tamo gdje je „Gospa zaogrnuta zlatnim prsnikom sa lavom“ – kao i svi ostali.
A stvaranje samog mita o Kristijanu Rozenkrojcu se, naravno, veže za red Rozenkrojc.Njegovi osnivači su bili vodeći mislioci koji su držali da treba stvoriti društvo koje će okupoljati nauku, hrišćanstvo i etiku! Ime i simboli Kristijana Rozenkrojca baziraju se na ćeliji Andreasove bratovštine – figura u sebi sjedinjuje karakteristike stavova Martina Lutera, Paracelzijusa i prirodnih nauka antičke filozofije. Sam Andreas se kasnije distancirao, smatrajući da je alhemija manje značajna od muzike, umjetnosti, pozorišta i astrologije. I da „Legenda o nebeskom vjenčanju“ ne treba da pripada reformaciji.
U svojim propovijedima je bio za reformu države i crkve, gdje bi se u školama uveli stran jezici, prirodne nauke i gimnastika.Tvorac je i pjesme: „Sa radošću hoću da pjevam ovog jutra“, koja se izvodi u Evangelističkoj crkvi.
11.
Isusov grob je - po legendi - bio obojen bijelom i crvenom bojom, od kojih se pravi ružičasta.
A ispod Muka Isusovih, poređanih oko ogledala, smješteno je višedjelno sjedalo sa rukohvatom koji se završava na gornjem dijelu jednim od dva pretpostavljena čudnovata lavića. Sem drvenog dijela, sve ostalo na njemu je u crvenoj boji. Jer, pored zelene, koja je u prvom planu, ipak – crvena boja dominira cijelom slikom.
I to ne samo tako što izbija iz crne Đovanijeve odežde od tkanine i krzna, nego je ona preplavila pozadinu, prije svega, Đovane, ali i pozadinu uopšte. Ona je na sjedalu i, još i više, na ležaju s baldahinom. Taj krevet je zauzeo cijelu desno zonu oslikane površine! I više nego crvena boja što prestavlja zemlju, četvrtasti baldahin iznad Đovane simbolizuje zaštitu koju ona prima; njim se iskazuje moć i dostojanstvo. Takav baldahin je središte ovog svijeta, koji stoji nasuprot otvorenom prozoru iza Đovanijevih leđa - kroz koji se vidi nebo bez igde ičega!
Time, Jan van Ajk hoće, simboličkim jezikom, - da kaže kako je sunce neba sašlo u prostoriju u vidu okruglog ogledala oko koga kruže isti takvi, samo manji, medaljoni; jer je riječ ogledalo – speculum, prvobitno značilo posmatranje neba i zvijezda pomoću zrcala.U daljoj etimologiji se može doći do toga da je od riječ zvijezda – sidus, nastala consideration, koja znači razmatranje, i da zajedno sa ogledalom čini duboko promišljene misaone radnje usmjerene prema nebu…
Napokon!„Što zrcalo odražava? Istinu, iskrenost, tajne sna i svijesti: Poput sunca, poput mjeseca, poput vode, poput zlata, budi jasno i blistavo, i odražavaj ono što nosiš u srcu,“ Tako stoji na jednom kineskom ogledalu. I nije jedino u tajnim kineskim društvima primijenjena njegova uloga - uvođenja u prosvjetljenje duše; jer je zrcalo slika Boga, kako proizlazi i po Svetom Atanasiju.Ogledalo bez rđe, pak, koja predstavlja maculu, je simbol Djevice Marije.
A u rozenkrojcerskom djelu „Ogledalo radosti vječnog života“, Nikolas snažno obnavlja antički zahtjev da čovjek spozna samog sebe. Oslanjajući se na rad Vigelasa, obogatio je saznaja o alhemijskim procesima obnove, odnosno o samom alhemijskom vjenčanju. Jednako kao i Andreas i drugi barokni pisci, svi se oni nastavljaju na renesansne autore, prije svih na Pika od Mirandole i Marselina Fićina. Ali i na humanističke stvaraoce iz poznog srednjovjekovlja, kakav je Joakim od Fiore, koji je pisao o potrebi vladavine duha slobode, radosti i ljubavi… I koji je prorekao pojavu Sjevernjačkog lava, preuzevši ga iz apokrifa. A po Paracelzijusovoj „Raspravi o nimfama,sirenama, patuljcima, salamandrima i drugim bićima“ – kakav je i čudnovati lav prikazan na Jan van Ajkovoj slici – čovjek može dotaći tajne prirode i doći do sjedinjenja i obnove najnutarnijih djelova svog bića. Ako se s tim poveže djelo Džona Dija, uvidjeće se da u svemu tome značajnu ulogu igra simbolika ruže…
Dakle, takvo mišljenje kruži Evropom još od gotskog doba, da bi, preko renesanse stiglo do baroknog romana u kome Kristijan Rozenkrojc putuje u istočnjački, u stvari, po kosmografijama, jemenski mistični grad Damkar. No uprkos tome da, možda,ovaj idealni grad nikad nije ni postojao, kao, moguće je - ni sam Kristijan Rozenkrojc, činjenica je da se u tom djelu on potpisuje l459. godine kao Fr. CHRISTANUS ROSENCREUTZ. I to kao Čovjek u poznim godinama – što znači da bi ,1434, on mogao biti Čovjek koji se vratio s puta i osnovao Sancti Spiritus, u tajnovitoj godini što je napisana na Jan van Ajkovom platnu…Osnovao je tu Svetu Kuću – u koju će, pošto proživi sto devet godina, biti i sahranjen. Zapravo, zajedno sa još sedam pripadnika, od kojih je jedan bio slikar – osnovao je Bratovštinu Rozenkrojc!Tako stoji u djelu „Fama Fraternitatis R.C.“
12.
Prema svemu rečenom,Arnolfini s nevjestom je slika što predstavlja kaptolski nivo rituala Ruže i krsta- slika ukupnosti Čovjekove, koji je jedan od dva - princa, stariji sin i naslednik trona Gospodara Kraljevske umjetnosti!
A to bi bilo glasno rečeno da Đovani drži ruke prekrštene na grudima, kako je to uobičajeno kod neskrivenog prikazivanja ove figure.Ovako, radi se o govoru ispotiha, kojim se hoće reći da Princ ruže i krsta – čudnovato nerazumljivim gestom svoje desne šake čini razdjelnicu između ovog i onog svijeta, između plavetnila neba i crvene boje što predstavlja zemlju!Zapravo, sredinu samog Rituala.
I to je, takođe, slika njegove druge polovine – Žene, koja je prerušena interpretacija Šakire,vlasnice Zevsove dvostruke sjekire ili libanonski stepen istog rituala…Ona čuva sjekiru, jer je kao posljedica vjenčanja Zevsa sa Temidom rođena Eirena ili - mir!
Da je o takvoj vezi riječ na slici Jan van Ajka, naročit dokaz je trešnja na drvetu ispred prozora – stoga što je cvjetanje trešnje prefiguracija ružina cvata! I, kao najbitnije: simbol je potrage za unutražnjim trešnjama viteškog ideala, pa se mogu naći na štitnicima, naročito,japanskih mačeva - a, zapravo, predstavljaju potragu za V.I.T.R.I.O.L.O.M, za nevidljivim u sebi.Iako ima različitih tumačenja, formulacije što se krije iza ove skraćenice, u biti znači:Sađi u sebe sama i nađi nerazdjeljivu srž na kojoj češ moći izgraditi novog sebe, sveobuhvatnog čovjeka; kao što, ukoliko istražuješ unutrašnjost zemlje – možeš otkriti skriveni kamen, alhemičarski kamen mudraca.
Riječ je o osvetljavanju šestog kraka svijećnjaka u nama, kako se može naći u „Confesio Fraternitatis-u“.
Završna napomena
Valja još reći da su sve ove četiri studije nastale kao, možda drska, namjera da se takmičimo sa sadržajnim i formalnim načinima sa kojim su to radili nama omiljeni pisci o umjetnosti: Panofski, For, Bertran, Mihailovićeva.
I još riječ o novoj riječi, o - duonici, kao o, eventualnom metodu.
Sama se nametnula ( ima li je u rječnicima! ), jer sasvim objašnjava da se ovdje radi o, naizgled, nejasnoj podudarnosti između dva događaja ili dvije pojave u umjetnosti i, ponekad, životu - kao teza i antiteza, koje nemaju sintezu: nego se slažu poput smirivanja tla nakon podrhtavanja zemlje.( Ponekad izgleda da u umjetnsti nema ni antiteze, već samo - teza na tezu, što, kad-kad, stoje naspramno poput suparnika u doboju ili zajedničkog plesa ili druželjubuvog sastanka… Mada uvijek nešto ili neko dominira) Slaganje tektonike je, opet, samo slika koja se nudi da se opredmeti kako je volja čitaocu a ne kao poseban naučni metod; jer, on podrazumijeva postojanje sistema, najčešće, zatvorenog sistema…
A naša namjera je različita od toga i počiva nedaleko od sve širine i visine slobode duhovite intepretacije koju umjetnost može da ponudi.A ukoliko izgleda da pokušavamo u nauku unijeti umjetničku praksu - što možemo, naša ograda tu pada zgodno! Ona sugerira da su , u stvari, po srijedi samo vježbe iz značenja usputnih svjetova umjetnosti. I da u toj čudesnoj paralelnosti, da upotrijebimo Vagnerove riječi, očituje se simetrija koju voli život, kako smatra Borhes.
Literatura
1. Akvinski, Izabrano djelo, Zagreb, 1981.
2. Apendin,F,M,Memorie spettanti ad alcuni uomini illustri di Cataro, Dubrovnik, l8ll.
3. Andrea,J,V, Alhemijsko vjenčanje Kristijana Rozenkrojca, Beograd, 2OO2.
4. Alpers,P,The Art of Deskring, Dutch Art in the Seveeventh Century, Cikago, 1983.
5. Bedaux,J.B, The eality of Symbols, Studies in the Iconology if Northendish Art 1400-180, Gravenhag-Marsen 1990.
6. Bertrand,P,L’audience de l’Empereur de Chine, Beaux Arts,lO,Pariz,l986.
7. Brusoni, G, Historia dell’a Guerra tra Veneziani e Tuurchi, Venecija,l673.
8. Ballovich, J, Cronaca di Perasto, Nadžupski ured Perast.
9. Bruno, Đ, Dve filozofske rasprave,Sarajevo,1979.
10. Cachetti,B, Il commercio degli Schiavi de Cataro nel l66l, Arhivio Veneto, anoXV,3O.
11. Correspondance inedite de Grimm et de Diderot et recuell de lettres ,poesies, moreaux et fragments,retranshes par la Consule Imperiale en 1812 et 1913, Pariz,1829.
12. Duret-Robert,F, La Dame a la licorne, Conneissance des arts, 7, l974.
13. Guldan,E,Eva und Maria, Eine Antithese als Bildmotiv, Grac-Keln,l966.
14. Gombrich, E, H, Norm and Form, Studies in The Art of the Renaisance, London- Njujork, l971.
15. Ghyka,M, Philosopie et mustique du nombre,Pariz,l957.
16. Honour,H, Chinoaserie,London,1961.
17. Hibbard, H, Gvido Renis Peinting and Immaculata Conception,The Metropoliten museum of Art Bulletin,9,1969.
18. Hanz-Mohr, G, Leh. der Symbole, Keln,l984.
19. Chevalier,J, Gherbrant,A,Rječnik simbola, Zagreb, l963.
20. Jung,C.G, Čovjek i njegovi simboli, Zagreb, l973.
21. Levi, E, Misterija kabale ili okultna harmonija dva zaveta, Beograd 1985.
22. Leksikon ikonografije , liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, Zagreb,l979.
23. Nover, Lettres sur la dance et les balets, Lion,l76O.
24. Krasovskaja,Zapadnoevropeiski baletniči teatr,Epoha Novera,Lenjingrad,1981.
25. Kuper,Dž,K,Ilustrovana enciklopedija tradicionalnih simbola, Beograd,l968.
26. Panofski, E, Apperances and Meaning in Early Flamish Painting, Renessance Art, Njujork, l97O.
27. Isti,Early Natherlandish Painting, Boston, l957.
28. Sevidž, Dž, Unutrašnja dekoracija, Beograd, 1969.
29. Reaau, L, Iconograhie de l’arte chretien, Noueau testament,Paris,l956.
30. Hankel,A,Schone,A, Emblemata, Handbuch zur Sinbildkunst,des XVI und XVII Jahrhunderst, Študgart,l682.
31. Boutell’s Heraldry, London-Njujork,l95O.
32. Hersej,G,L, Pythagoorean Palaces, Itaha-London,l976.
33. Winter, M, H, The pre-Romaantic Balet,London, 1974.
34. Wittkover,R, Studies in the Italian Barque,London,l975.
35. Isti,Architecctual Principles in the Age of Humanism, London,l976..
36. Filaarete,A,A,Tratise on architecture, London,l965.
37. Kevendiš,R, Istorija magije,Beograd,l979.
38. Yates,F, Rosikrucian Englihtament, Sv. Albans,l975.
39. Isti, The Franch Academies of the Sixteenth Centuty,London, 1984.
40. d’Ankona, M.L,The Iconographu on the Immaculata Conceptio in the Middle Ages and Earlu Renesanse, Njujork,l957.
41. Rihental,U, Rukopis opisa sabora u Konstanci l415-1418, Arhiv grofova Konigsberg,Vitemberg,l42O.
42. Varleh,P,Salet,F.L Dame a la likorne, Pariz,l96O.
43. Dikanž,P,Illiricum vetus et novum, Posoni, l746.
44. Zmajević, Država sveta i slavana…Arheološki muzej Split.
45. Simoncini,G, Citta e societa nell rinassimento, v.1. Torino,l974.
Ključne riječi:
Barok,metafizika,končeto,šinoazerija,simbolika, ikonologija,igra,jezuiti,građani,rozenkrojceri…
Abstract:
Fine art, by a special property - generalisation, clearly emphasises the simplicity of a very complicatedly organised world! In order to observe it, it is necessary to oppose, or maybe not even oppose, but it is sufficient, to parallelly place artworks close to each other, or just to compare them with life, or again to describe life events, one close to another. Also, ideas should be set in a similar way! And all the remaining that makes worlds of art, together with life itself, in its multiform appearances, if its artistic value is wanted to be better observed - should be set as certain similarities and particular differences …
Therefore, this book encompasses four studies dealing with the filed of the life play or, better said, with the space in which a wonderful drama with divine artistic pretensions is happening. (Three studies are placed in the age of the Baroque, in the seventieth and the eighteenth centauries, whose Baroque is called the Rococo, while the forth study deals with artworks from the Quattrocento, because the Baroque departed from the Renaissance). It is considered that the director of that huge and endless performance is usually destiny or a being with supreme, supernatural abilities; or several of them.
Where does such parallelism between religion and art, their interrelationship, come from?!
Namely, religion - as a constituent, and for such a long time, a decisive way of life, that is, more accurately stated - all regions - are in debt to art! They owe it so mach due to the presumption that there is something beyond the work of art - because of the possibility of art being passed by "feelings, apprehension and events". Due to all that impel people towards iconoclastic or iconophilic requirements.
P R O Z A
Ognjen Dušanov Radulović
PRIČE O RATNICIMA I LJUBAVI U DVIJE KNJIGE
KNJIGA, PRVA, O RATNICIMA
Postoje bogovi, ali su zarobljeni. U svakom čovjeku čami po jedan – to je njegova podsvijest. A svijest je drži u zatočeništvu, ne dozvoljava joj da izađe iz svoje čaure; treba učiniti nadljudski korak da se ona proširi, da se probije opna… Ratnici imaju tu moć!
GAVRAN, BIJELI
1.
Prije nego su skončali Kadmo i Harmonija, doletio bješe gavran – bijel, sa sjajnim perjem i pričljiv! Nije mnogo govorio, ali je jezgrovito pratio svoju misao - zbog čega je nazvan Rječiti Gavran. Pričao je Enhelejcima o Feničanima, njihovom gospodaru i njegovoj lijepoj ženi – događaje iz njihove mladosti:.. O sinu im Iliru i kćeri Evropi…
Uobičajilo se bilo da ga ljudi isprva vide kako kruži oko nekog primorskog mjesta kao da je galeb a ne gavran. Letio je visoko sa raširenim krilima, koja bi naglo skupio i onda se stropoštavao u petlju. Isprva se malo zanosio udesno pa bi se lijevim krilom izvukao i sunovratio ka glavnom trgu, da se mještanima u strahu činilo, od njegovog perja i obrtanja - kako će nešto blistavo udariti u zemlju. A on bi jednako naglo raširio krila i, promijenivši nagib perja, usporavao sve dok se ne zaustavi i dodirne tlo nogama. Sletio bi, tako,mirno i jednostavno – na krov kakve omanje kuće ili na granu… Na odžak ili otvoreno prozorsko krilo…Onda krene da neprestano kima glavom i podiže naizmjenično kandže…
I tek kad bi ga prepoznali i radosno pozdravljajući izašli pred njim i oni što su bili u domovima - on bi počeo da priča. Ali - nikad odmah i bez molbe! Kao ne radeći i snebivajući se - isprva zamuckuje i onda uđe u svoje tiho tkanje, otpočevši uvijek istim riječima: „Čujte, ovako je to bilo…“Njegov dubok a prigušen glas bi se ubrzo malo pojačao i smirio pa je izgledalo da dopire iz prošlosti, iz bezdana poluzaboravljenih događaja.
Jednom je tako govorio u nekom mjestašcu između dvije uvale. pričao je građanima Butue o njima, pripadnicima plemena Enhelejci - objašnajavo je njima samim razlog zašto su se nastanili baš tu, između mora i jezera?! Zbog jegulja, jer - Enhelejci žive samo tamo gdje ima jegulja! Prije su kratko živjeli u okolini makedonskog , još prije u blizini mikenskog a najprije nedaleko od nekog maloazijskog jezera. I da im je postojbina negdje u Misiru. A da svojom građom liče na jegulje! I da su jedinstveni po visini. Gavran još nije vidio više žene od Enhelejki i muškarce tanjeg struka a širih ramena nego što ih njini muževi imaju…
A odgovarajući na znatiželju mještana da im objasni zašto su svi ostali gavrani crni a samo on bijel, rekao je: „Čujte,ovako je to bilo! Kao što, vjerujem, znate, isprva su svi gavrani imali bijelo perje. No, kad se ono Zevs tek spremao da se pretvori u bika, da bi oteo i zaveo prelijepu Evropu - leteći suviše visoko, jedan je mladi gavran čuo Boga kako Hermesu povjerava svoju zanesenost Kadmovom kćeri…
Pošto je, velim, bio toliko mlad da nije znao da se tajne neba ne smiju odavati ljudima, taj gavrančić se u, svojoj ludosti, sjurio na zemlju da Evropi što prije saopšti, kako je smatrao - radosnu vijest! Evropa je, tako, dobila malo vremena da se bezuspješno sakrije a Zevs je, zbog toga, sve gavrane kaznio da budu otad crni – ne bi li im tako otežao pentranje put sunca!
Ostavio je jedinom meni bijelo perje da i time svjedočim što se desilo, pored toga što mi je pojačao i moć govora! A zašto je Zevs baš mene odabrao - to pitajte Hermesa ako budete u prilici, jer ja ne znam. Mogu samo domisliti da je nekog htio za to i taj jedan sam nekako ispao ja!
A pošto mi je dato da ljudima zborim,reći ću i ovo: Ne znam da li je doprlo do vas staro prepričavanje vašeg plemena, ili vam je to sjećanje već izblijeđelo, po kome ste u prapostojbini vi, mislim – Enhelejci uopšte, držali kako smo mi, gavrani, dobili crno umjesto bijelog perja nakon potopa. Tvrdili ste i da je neki čovjek - koji je govorio aramejskim ili ugaritskim, ni to ne znam dobro, ali svakako znam da je jedan od ta dva jezika bio onaj kojim ste i vi nekad mislili - da je on spasio od potopa sve živo na zemlji. Prema tome i nas, bijele gavrane je skrajnuo u potpalublje svog broda. I da je bog, u koga ste vjerovali prije prelaska u Mikenu– kaznio gavrane zamjenom crnog umjesto bijelog perja, jer se gavran nije vratio na brod da preživjele obavijesti da se voda povukla, da je zemlja okopnila. Ali, kao što možete i vidjeti i čuti, stvari stoje sasvim drugačije…“
2.
I tako je jedini bijeli gavran pričao još neko vrijeme i letio između Ariona i Barbane, sve dok i on nije - pocrnio, u dane kad su se Kadmo i njegova Harmonija preselili na onaj svijet. Gavran je volio da kruži oko njihovih mogila na vrhovima brda što se nalaze po sred Primorja. Nikad se više nije digao visoko, nego je pravio osmice u letu oko ta dva vrha jednog omanjeg vijenca uz more…
A zašto je pocrnio, pa, čujte, ovako je to bilo: Još za života voljenih roditelja, Kadma i Harmonije, vojska je na štit podigla Ilira i on postade gospodar zemlje koja se brdovito pruža dokle pogled doseže sa planine Batan. To su učinili stoga što je dopro do njih nemio glas da će sa dalekog sjeveroistoka stići golema horda da pohara njihove gradove, kao i gradove njihove braće Dokleata i Labeata… I da je neprijateljska izvidnica tu,blizu – da se sakrila u nepreglednim pećinama Batana, što ima kanale poput lavirinta!
Dohvativši se mača, Ilir je pohitao pred nekoliko stotina vojnika u najbliži otvor na planini. Nisko nad njima je proletio bijeli gavran!
I ostade Ilir danima u Batanu, toliko dugo da su se Enhelejci čudili te su zaboravili na razlog zbog kog je ušao u planinu! I briga za najbliže krenu da kruži među njima. U strahu, žene su jecale. A kad se jecaj prešao u ridajući plač - stigao je do postelje na kojoj se gasio Kadmov život i on naredi da ga sa nekoliko stotina vojnika odnesu na nosilima u Batan planinu; ali - ne u isti otvor u koji je ušao njegov dragi sin, nego u drugi, koji mu je bliži.
Ali, avaj! Ni Kadmo ne izađe iz Batana, veoma dugo ne bi ni o njemu glasa. Onda jednako nisko leteći, kao kad je uletio, iz pećine sa sasvim druge strane planine -izađe gavran i pade pred noge Enhelejaca što su čekali na jednom od mnogobrojnih otvora.
Ogorčeni na sudbinu koja im je odvela u nepoznato najodvažnije sinove - Enhelejci su se stalno okupljali oko podnožja ne bi li saznali bilo što. I taman kad je nada prijetila da se otkine i sropošta nekud u prazno – pojavio se gavran. Svi su ga odmah prepoznali, mada je pocrnio od skorene krvi: vidjeli su da je to Rječiti Gavran zbog njegovog povremenog, ovaj put – sporog kimanja glavom i tromog podizanja kandži!
I krenuše ljudi da zapomažući –postavljaju pitanja. Bilo ih je tako mnogo i sa svih strana - jer se brzo pročuo glas o gavranu pa su ljudi u trku pristizali - da bi pominjanje samo jednog značilo isto kao i da se nabrajaju sva pitanja: „Što se desilo, prvo, sa Ilirom i njegovom ratnicima i, drugo, sa Kadmom i pratnjom što je bila uz njega – zašto se ne vraćaju!?!Da se nijesu možda, ne dali bogovi - srele u mraku njihove vojske i načinile pokolj, smatrajući da se tuku s neprijateljskom izvidnicom. Ili štogod drugo, možda još strašnije!“U izbezumljenoj želji da dođu do odgovora, ljudi su počeli da viču na gavrana, koji je ćutke stajao na jednom omanjem kršu i gledao pred sobom.
Kad podiže pogled put neba – tek tad - .ljudi shvatiše da im on ne može dati odgovor - gavran je bio nijem!Otvarao je kljun i pokušava nešto reći, ali – ništa. Isprva mu se iz grla čulo tiho krkljanje i onda samo razgovjetno gra, gra, gra…
Od toga ih uhvati nekakva zajednička jeza, koju smijeni panika. I krenu trka put otvora od Batana. Jedni su padali, drugi se dizali, jedni preskakali, drugi se vukli, bauljajući preko palih…
RIZONSKA SEPTUAGINTA
U Rizonu, gradu u kome je nekad stolovala kraljica Teuta, a u vrijeme kad je na mjesto grčkog pisma došlo latinsko – Romanusi su svojim jezikom označili ne samo tu potpunu prevlast, nego i na čitavom ilirskom prostoru, koji se proteže u primorju visoko iznad Ariona i dolje, daleko od Barbane….
Negdje tada, dokučiše građani Rizona- dugo očekivanu vijest, da su se pobunili Labeati, Enhelejska braća i da su krenuli na središte zla, na Dokleu, prijestonicu provincije Prevalis. I kroz Rizon krenu strujanje šapata, njegovo kruženje oko kuća i palata. I to noću kad zavojevači spavaju, kad ih nema na ulici. Priča se i da su se digli, čak,i Dokleati, pripadnici plemena po kome je taj grad dobio ime. Ali, to bi bilo toliko dobro, da mnogi u to ne vjeruju.
„Mada, ko zna!?!“ – ponavljaju drugi što im je dozlogrdio strano gospodstvo. I porezi i nečesove takse, za koje su čuli da ih uprava tek namjerava da uvede. A kako je bilo lijepo u vrijeme Teute! Ne samo da nikome ništa nijesu davali, nego su uzimali kome su htjeli a najviše baš Romanusima. Njih su pljačkali i na moru i na kopnu. Kako je to bilo dobro!
Zbog toga se svi,ali, baš svi muževi Rizona zakleše da će priskočiti Labeatima u pomoć. No, na zakazanu noć, iz grada izađe svega sedamdesetoro njih: Bile su to najsnažnije Rizonske ruke što drže mač! Među njima je i jedan dječak, od- petnaest-šesnaest godina. Mada mu je ime Vito, svi ga zovu Paskvalino po njegovom ocu Paskvalu.
Ima na sebi pohabanu dalmatiku, na glavi kacigu i kratki gladijatorski mač u šaci. Samo mu je to ostalo od njegovog pokojnog oca, vojnika što se tu nastanio po prestanku vojne službe i postarost oženio Ilirkom, Paskvalinovom majkom. Dječak je prije neku godinu ostao bez oca i od tada ne skida sa sebe ni dalmatiku, ni šlem, niti ispušta iz ruku mač. Kao da je svo vrijeme čekao na ovu noć. Kivan je strašno na Romanuse! Njih krivi za svoju hudu sudbinu te je ostao sam, bez oca i braće ili sestara– sam, jer mu je majka preminula na njegovom porođaju.
Niko mu nikad nije ni pokušao reći da Romanusi nemaju i ne mogu imati nikakve veze s tim. Srušili su Ilirsko kraljevstvo, promijenili im vjerovanje i pobili mnogo ljudi, potopili mnoge galije – to, da! Imaju oni i stalne zahtjeve u ljudstvu za potrebe njihovih osvajanjanja.. I to su mu rekli! I to mnogo puta! Ali mu niko nije ni nagovijestio da oni i njihovi bogovi nemaju veze s porođajem njegove majke i starosnom dobi njegovog oca. A što bi mu to rekli, kad, po zakonu, veliki zločin prekriva manja krivična djela, pa i - pojedinačne sudbine!
A sad je kucnuo napokon i Paskvalinov čas, došlo je vrijeme da uzvrati očevim mačem tom odvratnom njihovom izumu – Sudbini! Dok oni nijesu došli, niko nije ni znao što je to i svi su živjeli i u miru otimali i pljačkali a da se niko nije zapitao: „Što će biti poslije prelaska u onaj svijet, ka kome sve vodi ta prokleta Sudbina…“
U takvom mislima Paskvalino hoda među posljednjim Rizoncima, kad se neznatno protrese zemlja pod njim, od čega pade neka kamena ploča, što je ko zna otkad stajala na ivici litice - pokraj koje ustanici prolaze. Ništa drugo nije se ni pomaklo, samo ta ploča, mala a-ipak dovoljna da pogodi mladog ratnika-osvetnika… Sve proklete vjekove je stajala tu i čekala baš taj neveliki, prokleti zemljotres ta prokleta , mala ploča koja pade i …
KO NIJE VIDIO DUKLJU, TAJ LIJEPA GRADA NIJE VIDIO
1.
Sve što je čovjeku dato da reče – to je tek odraz čarobnog štiva.
Tako, to je grad od svjetlosivog, domaćeg kamena i mermera. Ima ih što vele da je od mramora i antimona… I kvaderom su podignute kuće i hramovi, tako glatko rezanim da mu malter ne treba. Samo kreč i boja. Podovi su od sitnih kockica,prečesto od zlata i alabastera… Ko nije vidio Duklju, taj ne zna za slavu i čast ilirsko- rimsku! Nije ni čuo štivo :“Ovim se putem ne vraćajte…“
2.
Preko mnogih voda dojaha čovjek do svjetlosivog i bijelog grada što ga trouglasto opasuju rijeke: Moraša, Zenta i Jazava. Kad je sjahao, nađe se među građane kojim sveštenik čita iz svitka na mjestu:“Gospod će na te dovesti narod iz daleka…“I prvi put vidje kako polažu nečije tijelo u zemlju. Spazi i sedam plamenova kako se dižu iz ležišta, koja su kao grana na stablu. Tada čovjek reče:“Ljudi, gdje ćete s mrtvacem u zemlju, odakle vam hljeb niče!?!“I dodade: „Zbog toga, čujte me dobro!Tim se putem ne vraćajte, jer, zamnom stižu goli konjanici… Doći će sjutra, kad sunce bude na sred neba. Za konjanicima se vuče bosonoga pučina nepregledna…“Potom se pope na konja i odjaha, ogrnuvši se mrakom kao koprenom.
No, ne obazre se niko. Povorka zaneseno sluša riječi iz štiva, koje čita neka starina:“Ko nije vidio Jerusalim u sjaju svom, taj lijepa grada nikad nije vidio. Ko ne vidje podignuto Svetilište, taj raskošne građevine nije vidio…“
A mnogo prije te sahrane, uči se:“ Pustoš je zelena vrpca koja obuhvata cijeli svijet; iz nje izlazi tama, jer je rečeno: Ogrnu se mrakom kao koprenom…“
Dok je lagano jahao, konjaniku se učini da njegove ne samo riječi, negi misli – odjekuju. Sam se sebi ukaza kao čovjek koji je zamakao u neizrecivo-čudnovato-vradžbinski svijet u kome je on tek spodoba čiji život baš sad neko čita i dočitava.
I prope konja kome udari bijes na čeljusti od naglog šibanja. Preleće, tako, jednu ledini ili dvije, neki omanji klanac… I pade na vrata suhomeđe. Konj krklja, ropće – sav u pjeni. A konjanik stoji go pa se osvrnu da pogledom potraži spali kožuh od međedovine, kojim je bio ogrnut. Stoji tako i gleda u mrklom mrku.
Tada se vrata odškrinuše i na njih se ukaza djevojka: crne, duge kose; crnih, velikih očiju; bijelog tena na obrazima- taman kao i njena haljina i svitak, što joj je u jednoj ruci; u drugoj je sedmokraka nosuljka za svjetlost . Kao da i ne primjećuje da je čovjek go, ona krenu da čita ono što je davno zapisano:“Lajlah luta u noćnim satima, razdražujući sinove čovječje…Kad naiđe na muškarca …“
Dok izgovara svete riječi, djevojci se izgled lagano mijenja. I odjednom, ona stoji pred njim odjevena u ruho od plamteće vatre, budeći užas i izazivajući drhtanje muškarčevog tijela i duše – vidje njene zastrašujuće oči a u njenoj ruci umjesto svitka sad je mač sa koga jed kaplje…
LIMUN
1.
Sa sjeverozapada je u talasima nadolazio taj narod što se jednom godišnje kupa na dan svečanosti u slavu bogova: Peruna, Vesne, Vida…I promijeniše imena mnogim rijekama, planinama i jezercima: nazvavli su ih po svojoj postojbini negdje tamo između Gota i Sasa. Ni slavna romejska vojska ne može ništa tim miroljubivim,ali, od medovine pijanim hordama. Slaveni ne ratuju, jer, nemaju oružje,nego se samo tuku batinama, najčešće između sebe a oko zemlje. Toliko ih je da ih Romeji ne mogu sve pobiti pa je mnogo njihove krvi palo na dukljansko tlo prije nego su ih puštili da ga obrađuju.
Ti zavisni ljudi lako uzgajaju sve pa i biljke kakve nikad prije nijesu vidjeli: maslinu, smokvu, vinovu lozu…Pitom narod voli da se bavi istim takvim zanimanjem. I mogu da podnesu mnogošto, samo da im je medovine i da dočekaju Kupnjik, dan svog obrednog slavlja…
2.
I tako, donese neko među Dukljanske Slavene nekakav čudan plod, žut da žući još nijesu viđeli. Zbog sličnosti s bojom zlata, ima ih koji krenuše da šire priču da je to hrana bogova, da tu voćku samo bogovi smiju razrezati: „A onaj čovjek koji je pojede, mučit će se u užasnim mukama od otrova što se u njoj krije!“
Kad to ču, momak što je u tom času razgledao plod, ispusti ga i ona pade u ruku neke žene. Ona vrisnu i bači ga u njedra nekom starcu sa druge strane…I tako, iz ruke u ruku žuti plod uskoči u trpezu najumnijeg čovjeka kraj rijeke Zente, nekog starca Peleka. Čudnovata voćka bućnu tačno u veliku činiju punu medovine, koju je njegova žena tog trena završila da dopunjuje.
Ona pogleda u svog čovjeka – čiji su oči mutne od pića - zatim vrati pogled ka voćki, što izroni iz medovine, pa je zgrabi i stisnu svojim snažnom seljačkom rukom i natoči u piće. Ni sama ne zna što joj je došlo, ali – ona to učini! Nakon toga se žena malo isprsi i podiže lijevu ruku da zategne pletenicu, od plavosijede kose, što joj se malo popuštila. Iz desne ispusti zgnječeni plod u medovinu. On, ovaj put, pljosnu u tekućinu.
A mužu bješe žao da se prospe toliko medovine, zbog nekoliko kapi te providne tečnosti, pa iako je, možda, otrovna - nagnu činiju i otpi gutljaj, dva. I nastavi da pije! Kad iskapi sve, pogleda oko sebe i krenu da se cereći – dere: „Ljudi pa ako je i od bogova ova voćka, nama je pala a prelijepo ju je piti s medovinom!!! Samo, kako li se zove i gdje se može naći mjesto na kome raste!“ Na to,njegova žena odgovori:“ Vjerujem u primorju je ima – zbog sunca, koje je tamo najjače. Od sunca je tako žuta ta boja – nema od čega drugo!“
LOTAN
1.
Dali su ime rijeci i postavili Dagdin kotlić na presveti kružni oltar na Lotan planini, iz koje Cetina izvire!
Divalj su narod – krvoločan kao ni jedan. Sve je poharao u enhelejskom zaleđu pa onda ode dalje, na zapad… A jedan njegov dio zastade na tren; jer što je drugo no tren – bezmalo, stoljetni boravak Kelta u podlotanskoj zemlji - prema davnini od vremena potopa? I što su te bezočne aveti našle da je dragocjeno u mračnoj i pustoj šumi kraj grotla i mnogobrojnih otvora na svetoj planini?! I kraj rijeke što iz nje izvire! I zašto su se, onda, i oni utopili u romanizovane Ilire u primorju, u Enhelejce?!
Bješe to položaj s kojeg mogu napadati Enhelejce i otimati im žene, visoke,tankog struka i dugih nogu! Gdje god su prošli nijesu ostavili živu mušku dušu; samo su žene voljeli i zbog njih su satrli sve od istoka do zapada. A nigdje ne nađoše takve žene i ne dobiše veći otpor nego od njinih muževa…
2.
Jednom su, tako, oteli žene što su se zatekle izvan katarskih zidina. Među njima i nevjestu iz kuće kovača mačeva – onog, što živi blizu. gradskih vrata. Da nije sa sinovima lupao po gvožđu, mogao je čuti leleke, kuknjavu i zapomaganje sa zidina, jer se niko nije usudio da izađe i napadne glibavo dlakavu hordu što se kupala s njihovim ženama na izvoru Ariona.
A kad se otimačina završila i graja stišala, tek tad susjedi rekoše kovaču gdje mu je snaha odvedena. On zgrabi mač, još užaren od kaljenja, i pohita za otmičarima. I sva četiri sina strkoše za ocem. Jedino peti, najmlađi sin Melša– nije, na moru je mladožena, u ribanje.
On ne zna ni da ga je otac oženio, da mu je doveo čak iz Onogošta - Luciju, kćer, jedinicu, tamošnjeg kovača…
3.
Dok je u sumrak vezivao barku i,potom, s dva druga dijelio mršavi ulov – Melši se učinje da je sve nekako pusto tiho oko Katara. I nad gradom je lebdio čudan muk. Ni tica se ne čuje,niti riba skače.
Onda su se vrata na zidinama otvorila, uz tihu a oštru škripu koja, ipak, prereza mučnu nijemost - izađe mu majka sa sestrama. Koračaju u tišini,skupljene i nekako povijene, kao da dijete njedre. Kad su se dovoljno primakle, da ih momci mogu dobro čuti, majka reče:“Sine, toj otac i tvoja braća su u goru strkli, s mačevima, da vrate nevjestu što su ti je oteli Divljaci. Sine,evo ti mač što ga je tvoj đed iskovao a tvoj otac tajio za svadbu najmlaeđeg sina, za tvoju svadbu.
Ime maču je Lotan!!!Dobio ga je po planini u čiju su šumu odveli tvoju nevjestu! Čuj me dobro, sine, prokleto ti majčino mlijeko ako im oprostiš nevjestu, mada je nijesi ni vidio! I ostaviš oca i braću bez tvoje ruke!“
Kad dovrši svoje, majka i kćeri ispustiše mač i on tupo udari u prašnjavu zemlju pristana.
Melša, bez riječi, podiže mač i krenu u goru. Jedan drug uze osti i pođe za njim a drugi slomi prečku od jedra, malo je doradi kao batinu, i uputi se za drugovima. Tada na vrata izjahaše kovečeva dva zeta, vukući za sobom sve konje sa oružjem što su ga našli u kovačnici. U laganom galopu prihvatili su prijatelje i njih petoro se dade u potjeru…
4.
U cik zore su dostigli kovača sa dva sina. Zatekli su ih kako, trčeći, sijeku Divljake u nekom klancu između dva prijevoja. Tada Melša ugleda neku golu djevojku kao stoji - otvorenog grkljana, odakle šiklja krv u mlazevima - i vezanu predugom kosom za hrast oko koga se odvija bitka. Namah! Vidje da joj se sjaji oštra, zlatna ukosnica iz otvorene rane- shvati da se sama preklala. I da mu nema dva brata, domisli da su već pala pa se iznebuha razjari, grunu iz njega takav bijes te urliknu da se prolomi šumom njegov glas, penjući se sve više i više - prodirući dublje i dalje, sve kružeći oko najnižeg prevoja Svete planine. I udari Lotanom po neprijateljima, kidajući im glave i sjekući ruke i trupove… Sve se jednako derući!!
Toliko viče i tako razgoni neprijatelje.- konjem, kome golema pjena toči iz čeljusti: tako je žestoko udario da su Divljaci stali u čudi i zadivljeno gledaju u smrt kako im poput vihora prilazi. Ništa ni slično nijesu doživjeli pa, sa osmjehom, sve posmatraju mirno i pribrano, kao neminovnost što ih je tu stigla, došavši odnekud iz pregoleme visine, gdje je dopro Melšin urlik umjesto molitve.
Kao da je i bog na nebu ustuknuo od jačine bola za izgubljenom braćom i preklanom nevjestom – skamenio i neprijatelje i Melšinog oca i preteklu braću i prijatelje. Svi stoje u čudu i gledaju obnevidjelog momka kako juri za svojim mačem u desnici. U takvom stanju bi i oca posjekao, jer ga više ne prepoznaje, i svoju braću, jer je zaboravio da i oni postoje – da su mu se našli na putu.
A kovač stoji sa strane i misli: Što se desilo te je došlo odjednom tom mirnom, njegovom najtišem sinu - otkud mu takva snaga i kuraž…
I sve to tako potraja do predveče! Onda ruka malaksa, pade uz tijelo i ispusti mač. Konj se strovali na stranu i zgnječi desnu Melšinu nogu - baš kad ovaj naglo umuknu, jer je u padu ispustio i dušu zajedno sa Svetim mačem!!!
Mač je vrhom sječiva udario u krš pa poskočio i skotrlja se niz kamenu padinu put Cetine. Dok pada, čuje se kao da zvone gvozdena zvona na vratovima mnogobrojnih ovnova predvodnika. Napokon, bućnu u rijeku…
LIST OD LOZE
Preko mnogo rijeka i jezera, s istoka nalećeše Bugari. U stvari, to su Sloveni,nekada mirni crnomorski narod u koji se utopilo to okrutno dalekoistočno pleme i dalo mu svoje ime a uzelo njihov jezik. I okrutnost je bugarska s kojom su razorili Duklju i dalje,sve do Raguze, da tesanog kamena na kamenu nije ostalo.A onda su tu sjeli da počinu i preslojili preživjelu mješavinu romanizovanih Ilira s nešto Hebreja, Polabskih Slovena i malo Kelta…
A tamo, izvan granica doskoro moćnog grada, s druge strane rijeke Zente - bio je vinograd nekog gospodina, što mu ga je cio život obrađivao Mihoja, vješt i u kalemljenju drugog voća. Imao je ženu i tri sina a sada mu je ostala samo kćer. Nema više ni vonogradarske suhozidine ni vinograda. Samo on, jadan i nesrećan, i njegova kći, koja, što zbog mladih godina a što zbog straha od Bugara – izgleda pomalo šašavo. Svako malo njen tužni izraz izmijeni bezrazložan smijeh, kao da je sve u redu, kao da su joj braća živa a majka izašla s ovcama na pašu pa je baš sad čula ovna predvodnika…
Žive u pećini korita Zente i hrane se ribom koju Mihoja ulovi u rijeci - odakle se diže vlaga i u sred ljeta pa lože i danas dok peče ljetnja zvijezda. Ali, nije samo zbog vlage Mihoji stalno hladno, nego ga drma tiha dugogodišnja groznica i na suncu, kad - ležeći, povazdan, na velikom, ravnom kršu ispred škripe – lovi ribu. Drhti on, tako, otkad je izgubio svoju ženu i sinove - otkad su konjskim kopitama Bugari zgazili vinograd.
Pritom, on ne misli na svoju nestalu obitelj, nekako. I to mu je najčudnije od svega! Stalno mu je pred očima vinograd, svaki čokot, svaki list na suvoj grani i svako zrno što ga je brižno dotakao svojim prstima. I miris prosutog vina iz velikih buradi, razvaljenih dušmanskom rukom. Oh, Gospode,koliko je protočilo u Zentu te njegove crvene krvi, kao da je vene sam sebi isjekao – pa potocima lije iz njega njegov život, sve do posljednje kapi koju baš sad, u mašti, gleda kako se kani da sklizne s litice iznad njegove pećine, njegovog doma od nevolje!
Tada punu lahor i donese mu odnekud izdaleka jedan list od loze. Pade tačno pred njegovu lijevu ruku, na koju se,nalakćen, oslanja o kamen pod njim. List je, prevrćući se lagano, dugo vrludao iznad rijeke, prijeteći da padne u vodu i otplovi put Labeatskog jezera. Onda, kao da se predomislio, naglo se prevrnuo i poletio visoko, tik iznad Mihojine glave.
I tu se klatio tamo-amo, sve dok se ovaj ne prenu i skrenu pogled sa zamišljenje kapi vina. Kad je list pao, Mihoja pušti tanki konop za pecanje i podiže list desnom rukom. I grunuše mu suze od svježe zelene boje na kome ima još pokoja sitna kap. Cakli se u njegovoj ruci taj vlažni list i on u njegovom odrazu, kao da gleda u vodu rijeke – prvi put, za sve ove godine: vidje svoju mladu ženu i malene sinove. Žena mu maše sa druge starne rijeke, dok se djeca igraju u pijesku…
On spušti pogled ka vodi pa ga podiže i pogleda na drugu stranu Zente. Tamo nema ni žene ni sinova, nego neki momak, odjeven u bugarsko robu trči ka vodi, bježi u užasnom strahu! Poče da se skida i dalje trčeći, spotičući se, padajući i dižući se…Zatim, bači ruho i skoči trupačke u vodu pa zapliva ka Mihoji. Ovaj mu gleda zamahe, sav u strepnji od mržnje koja smjeni suze u njegovim očima. Pridiže se,premjesti list iz jedne u drugu šaku i desnicom, kao ne radeći – zgrabi krš što je počivao kraj njega. Steže toliko njegove oštre ivice da mu krv izađe ispod dlana, točeći.
Onda momak dopliva tačno pred njega i dohvati se stijene na kojoj leži Mihoja. Podiže glavu i reče nešto nerazumljivom jezikom. Ali, od bjegunčeve ispružene ruke- koja podrhtava od straha - Mihoja shvati da ga ovaj moli da mu pomogne da se popne. Čuje i kćer kako se kikoće. Trajalo je to tako, malo, u tobožnjem nerazumjevanju – gledali su se u oči njih dvojica, sve dok Mihoja ne pušti kamen i dade svoju krvavu ruku. Pošto mu je pomogao da se popne,ponudio mu je i list loze da ovaj prikrije svoju sramotu!
Utoliko, iz pećine se začu smijanje Mihojeve kćeri, ali sad drugačije - nekako zdravo …
NORMANKA
1.
Kralj Bodin je sa trista Dukljana i mnogo više makedonskih ustanika - porazio Grke, zbog čega ga njegova malobrojno preživjela vojska i Makedonci uzdigoše za cara Bugara. Onda su došli krstaši i njihovog vođu, Rejmonda od Tuluza, u svom dvoru u Skadru,svečano je primio Reks Sklavorum…Iza toga se Bodin oženio kćerkom uticajnog normanskog vođe iz Barija. Mnogima se činilo da se uzdizanju porodice Konstantina Bodina ne vidi kraj. Kad, začu se neka zlosrećna tica iznad njegovog dvora…
2.
Nije mnogo prošlo od kad se Bodin predstavio na nebo te su ponovo Dukljani porazili Grke, ovaj put su ih razvalili, pomognuti s nešto malo normanskih krstaša. Tu, u nedalekoj vrtači, ostavili su na hiljade onih što se izdaju za Romeje, zaklane, smoždene, zapaljene…I mnogi su Dukljani pali. Još se čuju ostavljeni ranjenici kako ječe, dozivaju u pomoć ili jauču…Poneko zavija poput vuka. Osjeća se da nailazi laki dah raspadanja.
Izvlačenje ranjenika je ratnicima zabranila Normanka! I da im nije ona tako naredila, svejedno ih ne bi mogli ponijeti: suviše malo je preživjelih a tako mnogo ranjenih! I u takvom su stanju pobjednici da se i njima samim čini da se neće moći dovući pred svoj dvor, pred Normankine noge…
Među posljednjim, vuče se jedini preživjeli Normankin rođak. Hoda teturajući, zaobilazi one što usput padaju. Otvorena mu je utrobica pa crijeva drži sa obije šake. Pritiska stomak, ne bi li zaustavio krv koja u tankim mlazevima šiklja na zemlju pa gazi po njoj. Lice mu je boje kreča a usne modre. Kao i drugi i on je obnevidio od goleme krvi što mu je udarila na oči. Htjede da ih malo protrlja rukama, jer ga peku; i da rastjeta sitne mušice što su počele da se skupljaju na krv;i on, ne radeći, pušti stomak. Ispadoše mu crijeva te on hodajući krenu da umire.
Zausti nešto da reče ratniku kraj njega, ali, ne pušti ni glas - zastade i pade licem pravo u lokvicu od sopstvene krvi i kiše što se, nakupila u tragu od nogu dukljansko-normanske vojske .Kiša stade baš kad iz lokvice izroniše dva-tri mjehurića.
Prsli su sa strane lica sa koje je zemlja sva blatnjava od vode i krvi što lije na sve strane. Kad je čovjek pao, ratnik pored njega se nije ni osvrnuo – nego podiže glavu put neba i reče:“Opet će prokleta kiša, majku joj romejsku…“Njemu krv toči iz odsječne lijeve ruke do ramena pa je on desnom rukom pritiska svojim glibavim, otkinutim rukavom što mu dio viri ispod verižastog oklopa. Iza toga vrati pogled ka zemlji i dodade:“ Oh, blato - romejsku ti glibavu majku …“I sve tako, na što mu god pogled pane! I vuče desnu nogu, krvavu od koljena.
Onda se saplete i pokliza pa strmeknu niz blatnjavo krševitu stranu. Čuje se kako mu se glas udaljava:“Majku ti romejsku…“
Nije prošlo ni minut-dva, kad neki grbavi mali čovjek zasta na isto mjesto da mokri niz padinu. Djeluje blentavo čio i veseo, krepak i odmoran –mada piša krv zajedno s mokraćom. Na njemu nema vidljivih ni rana ni posjekotina. A nema ni oružja ni oklopa. Samo trorogi šareni klobuk s kićankama – kruna dvorske lude.
Nakon što se popiša, prođe ga jeza i on se strese. I zapjeva:“Akvinta, Normanko, naša kraljice, baš su ti lijepe, velike guzice…“ Ali ne moga dalje nastaviti. Pogodi ga u vrat nekakva mlitava, jedva otegnuta strijela. Ako nije istoga časa izdahnuo, mogao je čuti kako mu neko dobacuje:“Majku ti dukljansku…“Na to uzvrati neko izdalje:“Ne, no, ja tebi –normansku!“
Tada krvavi ratnici pred skapavanje, tromo podigoše mačeve, što su ih sve vrijeme držali izvan korica, i – krenuše jedni na druge…
3.
Tu pretposljednu bitku krvavo-kišnog dana su pretekla tri Normanina i sedam Dukljana. Ima ih što su na koljenima prešli čitav put. Kad su nakon predugog putovanja napokon došli pred dvor, još su čuli umorne mačeve kako tupo zvone u glavnoj kuli. To se Normankin sin i novi muž kolju oko prijestola! Kad su mačevi utihnuli, ratnici čuju samo umiruće uzdahe – posina i očuha i još ponekog od velikaške rodbine. I kišu kako tupo udara. I Normanku koja s balkona zapovijeda:“Dokrajčite pse!“
Tako su protekli i posljedji trenuci klanja, nakon što se njih četvorica prživjelih pobjednika - dovuklo do trona i isjeklo Normanku u komade.
BUGENVILI
1.
Prvo su Rašani napali „Kraljevstvo otprva”. Onda su Zećani uzvratili i toliko ih porazili da su ovi ostali tokom dva vijeka pod njima, u tpliko poniznom položaju da se uobičajilo da kraljevski princ stoluje uvijek u Zeti! Takvu pobjedu je Zećanima donio velikaša Zavide - sin, Krapalo, kršten tim imenom po po bezkvasnom obredu u crkvi Svetog Đorđa, što se nalazi pokraj razure slavog grada Duklje. I sva Zeta bješe katolička.
Među svojom djecom, taj despot ima i jednog neobičnog sina, Princa bez zemlje, koji se posvetio bogu i u potrazi za njim je otišao iz Kotora, gdje mu otac ima dvor; otputovao je u Svetu zemlju s nekim svojim drugom, bogumilom. U početku, bješe i on sklon toj opakoj jeresi, toj tajnoj vjeri, što je mrze i danas mnogi, oni što opanjakavaju njene pripadnike da se klanjaju Svjetlonoši i da se On ,u vidu njihovog tajnog zapovjenika, nekakvog Đeda – skriva baš u Kotoru. I svašta–nešto takvo se priča o njima!?!
Iako i po povratku sa hodočašća ima tonzuru na vrh glave, tu posebnu katoličku oznaku, pod utiskom golemog sjaja Romjeskog carsva, Princ bez zemlje – prevjeri i uze romejsku šizmu za svoju. A kad se vrtao u Kotor, otjerao je svog saputnika i krenuo u kaštiganje bogumila i, pomalo, katolika! Razlog zašto je uzeo šizmu je opisao taj odbačeni drug : na malo prostora je toliko gadosti rekao o tome da bi bilo pravo nerazumljivo čudo zašto su mnogi krenuli da prepisuju taj životopis, da dodaju i oduzimaju mnogo što u njemu – da, prije toga, Princ bez zemlje i njegov otac nijesu krenuli u pokolj bogumila
Možda baš zbog tog mnogotraženog štiva je i sam Princ pokazao toliko okrutnosti prema bogumilima kakvu nikad u Evropi nije iznio niko prije iz vjerskih razloga! Nagovorio je oca da uđe u rat potiv onih Zećana što su pripadnici bogumilske ili katarske jeresi – protiv babuna ili albižana... U stvari, ta baljezgarija, isprva napisana na dvije tri stranice, ukrašene samo inicijalima – bio je samo povod za pokolj koji su naredili Princ bez zemlje i njegov otac!A stvarni razlog leži u bogumilskom nepoštovanju i državne i crkvene vlasti – svega, osim njihovog tajnog zapovjednika!
I nasljedno, staro, katarsko Đedovo sjedište je moralo biti preneseno,prvo, nekud u Bosnu a, onda - dalje, negdje ispod Apenina...Tako je središte Bugarska jeresi prešla na Zapad - Bugarske, jer je došla u Zetu s Bugarima. A nakon što je Đed prešao iz Kotora na Zapad, nazvani su katari.
2.
Pokolj je počeo bezočnom laži, državim nalogom da bogumili vrate novac koji je , navodno,pisac, saputnik-hodočasnik, ukrao od Princa bez zemlje – iako svi znaju da bogumili preziru novac i , uopšte ,ovozemaljske vrijednosti! Da ne podnose ništa što je od ovog svijeta! Otac i sin su dali rok od tri dana za povraćaj novca a krenuli su u istragu iste noći, nakon što je dobošar objavio Nalog na crveno bijelim počama trga pred Katedralom!
Prvo su naredili da se polupaju sva vrata zanatskih radnje u Kotoru a jedinog zlatara na Trgu od oružja su vojnici prikucali kopljima na ulaz njegove kuće. Onda su polomili koplja, pošto su mu proboli dlanove i kroz njih zaboli gvozdene vrhove u nadvratnu gredu. I tako je ostao danima da visi na svojim vratima; kao Isus je razapet,ali, nije vaskrsao,niti ga je iko smio taći,da je ubrzo njegov vonj toliko zaudarao na crkotinu te su se susjedi krenuli iseljavati iz svojih kuća.
A blizu male gvozdene česme, zaklali su neku skitnicu, koja se ko zna kako prabačila preko gradskih zidina. Onda su ga svu dragu noć vukli konjima po ulicama, ostavljajući krv da blijedi i nestaje od kiša i sunca...I to je sve, što se grada kraljeva tiče, jer je potraga za Đedom nastavljena van zidina, pošto se pročulo da je on,pouzdano ,pobjegao iste noći koz otvor od Levtena što je iznad zidina.
U svim gradovima Zete i selima sve do nakraj Raške – dobošari objavljuju Nalog i svugdje su isto veče kreću progoni, otimačina, pljačka, palež i ubijanja.Pobijeno je na hiljade i hiljade muževa a da Đeda nijesu našli, niti su traženi novac dobili – tako da je Kotor još dobro prošao...
3.
I sve to traje, evo je prošlo godina i godina kako je dvor prešao u Brskovo...To selo naseljavaju Sasi što vade srebro iz istoimenog rudnika. Sinu i ocu je došlo da su tu najsiguurniji, gdje se nalazi nihov najveći izvor prihoda i među narodom za koji misle da sigurno u svojim redovima nema bogumila.
Osim toga je Princ bez zemlje rekao svome ocu da mu liči na Svetog romejeskog cara Konstantina, što je preselio prijesto Rimskog carstava iz Rima u Bizantion, selo u Grčkoj, đe se sad uzdiže slavni i golemi Carigrad! I da Krapalo kraj rudnika valja da podigne isti takav grad.Velik i velelepan!
I dovukli su brojne primorske graditelje koji sazidaše samo temelje, jer su i odatle, u svom nespokoji prešli dalje,na drugo mjesto da podižu Novi Carigrad, nigđe se ne zaustavivši da dovedu do kraja pregolemu namjeru. Jedino su uspjeli da sagrade pokoju malenu crkvicu a da ni jedna nije duža od trideset metara, opasanu bedemima, sve dok napokon otac ne skonča na Svetoj Gori, u Manastiru Hilandaru, ponizno se moleći bogu da mu oprosti grijehe.
Naročito se stalno i iznova, svakog jutra opominjao na neku đevojčicu iz Brskova, kći rudara što je za njega vadio srebro. Bila je jedino dijete među Sasima.Zvala se Inga. Otac je doveo sa sobom pošto je majku rano izgubila a svi stričevi bili bez žena i radili u Brskovu.
Jedan je Dubrovački karavan prolazio tuda, kad je Ingi neko dobacio granu procvjetalog ljubičastog cvijeta. Ona je nosila svježu vodu ocu i stričevima,u burilu, vezanom oko ramena i struka, tako da su joj ruke bile slobodne pa je lako uhvatila tu granu s obije šake.I htjede da poskoči od radosti, zbog lijepog a neočekivanog poklona, no je spriječi težina na leđima. I poče da pjevušeći izgovara bugavili, bugavili- pogrešno izgovarajući ime biljke...
A sve to gledao je Krapalo i njemu se učinilo da dijete govori : bogumili, bogumili... I onako s konja zamahnu mačim i otkide joj obije ruke do lakata...
To sakaćenje su ponijeli u sjećanju sa sobom majstori-graditelji Brskova i prenijeli ga u primorja, đe se biljke bugenvili stoga zovu - bogumili! I eno grane bogumila kako se visoko diže prema nebu, razgranata i rascvetala... Na sivom kršu, ljubičasti cvjet u brojnim grozdovima opervaženim zelenim listovima...
KRSTAŠ BARJAK
1.
Pomorske organizacije, od Bara do Kotora - imaju sjedište u crkvi Svetog Ivana od hrama u Mlecima više od pola vijeka, zajedno sa Templarima. Drže pravo na jedan oltar i četiri grobnice. Uz crkvu je priljubljena kuća na dva sprata za sastanke i druge pomorske potrebe. Na njenom prvom spratu je još jedan oltar, na koji i Hramovnici polažu pravo. Neprestane prepirke sa Viteškim redom oko prava prvenstva nad oltarom, natjerale su montenegrinske pomorce u Mlecima da se ujedine u Bratovštinu Svetog Đorđa i Tripuna, nazvanu po zaštitnicima Bara i Kotora.
Zbog Velike svađe sa Vitezovima Svetog Jovana od Hrama, Bratovština Svetog Đorđa i Tripuna je podigla sebi novi zgradu! Prvu dekoraciju u njoj je oslikao Karpačo, prikazima iz života Svetog Đorđa.
Na slici Sveti Đorđe ubija aždaju je, u pozadini – dat idealizovani pejzaž uobičajen za ovo vrijeme. Pa ipak, taj prostor je poznat, viđen u prirodi, a nije samo izašao iz umjetnikove zamisli. I te kamene planine i dvorac, pa rijeka, tek pokoji grm i suvo stablo…Sve je poznato! Ali, svakako, taj prostor nije Karpačo vidio - nego je o njemu slušao i čitao…Ilustrovao je i usmenu i – pisanu porudžbinu starješina Skole Svetog Đorđa i Tripuna u Mlecima! A oni zahtijevaju i da Karpačo što vjernije prikaže dvorac Crnojevića pokraj rijeke Cetine. Koliko je umio – pratio je njihovu priču…
Bilo bi dobro da je kao predložak imao i graviru iz molitvene knjige za osam pjevanja, štampanu u manastiru što je po sred tog dvorca. A dvorac je u Oktoihu nacrtan kao da je vječno prazan, osim što kroz prozor kule sa zastavicom viri nečiji lik! Krijući se osmatra vitezove Svetog Jovana kako skrušeno stoje u daljini.
Niko ne govor ko je taj lik, ali se u snovima Crnogorca često javlja neka đevojka što beskrajno luta kraj tamnih i vlažnh stijena. U mašti ona obitava u tajanstvenoj utvrdi čiji je najviši toranj - Levten, središnja kula crnogorske slobode!
Zbog nje je ne jednom pod Levtenom mrtvih bilo na gomile. A kad su Turci razorili i dvorac i manastir, preživjeli dio naroda se sklonio na bazbjednu mletačku teritoriju u Boki, dok se preostalih nekoliko stotina ratnika popelo na vrhove Levtena da brane, do posljednjeg – krstaš barjak, bijeli krst na crvenom kvadratnom polju obrubljenom bijelom bordurom!
2.
Ta je zastava skrojena u vrijeme osnivanja Cetinja!Tada je skončao sukob između Bratovštine svetog Đorđa i Tripuna i Vitezova svetog Jovana od Hrama, čestitim, blistavo najmoćnijom udrugom što je ikad stvorena! Dogodilo se to u Veneciji.
U Skoli svetog Đorđa i Tripuna, u rasparčanim podacima zaboravljene prošlosti – može se naći da je dugo trajalo nadgornjavanje ove dvije organizacije oko prava prvenstva na oltar prvog sprata njihove zajedničke zgrade za sastanke.
Ali, stvarni uzrok sukoba leži u tome što je duždeva kći, iz ljubavi prema zapovjediku Bratovštine – dojavila organizaciji da je kriomice stigla u Mletke ruka svetog Jovana, koju Vitezovi baštine još od krstaškog zauzeća Jerusalima!
Zapovjednik je namjerio da svetu ruku preotme i prenese na Cetinje!Iz osvete!
Bratovština optužuje Hramovnike da su prigrabili od krstaša i sakrili glavu svetog Đorđa, za koju smatraju da Montenegrinima pripada. Drže da je prastari hram podno Levtena nijemo prazna pećina bez kružne posude sa svetom glavom!
I onda, cijelog ljetnjeg dana, u prizemlju zajedničkog sjedišta – tuklo se pet ili sedam pripadnika Bratovštnine s nešto više Vitezova. Uveče je živih ostalo dvoje ili troje, kada se bitka prenijela na sprat i kad je u prizemlju noć prekrila mrtve, njihovu izmiješanu krv na bijelim balama platna donešenog iz Silene!
Prvi put uobličen od tog platna, ujutro je na pročelju zgade zavijorio – krstaš barjak da označi pobjedu!
Nažalost, pošto je krvlju poprskan oltar kapele na prvom spratu, Veliko vijeće je zabranilo nošenje barjaka u Veneciji a spriječilo je udaju duždeve kćeri za „onog kome se smrt ogleda na licu“. I zaista, nedugo zatim, zapovjednik je podlegao ranama. Odmah iza toga je zasijedalao Malo vijeće i dopunilo odluku: „Zabranjuje se Bratovštini svetog Đorđa i Tripuna da imam sjedište u Svetom Jovanu od Hrama.“
Nije mnogo vremena prošlo i Bratovština je krenula da podiže sebi novu, velelepnu palatu- pošto je duždeva kći odbjegla od oca i prenijela zapovjednikovo tijelo i ukopala ga na prevoji Levtena prema moru a zove se – Vjetartni mlin…
3.
I tako, na Levtenu, nekoliko stotina preživjelih montenegrinskih ratnika oko krstaš barjaka, u ćutanju čeka ono što je veoma dugo jedino njihovo djelanje.
Onda se nešto pomaklo u daljini. Montenegrini su to čuli jasno, kao kad vjetar udari u splasnulo jedro. Javio se i lagani trodjelni ritam. Iz najdalje tačke vidokruga prodrli su oštri i kratki tonovi, slični vrludanju planinskog potoka. I ženski glas, tiha i milozvučna pjesma, kao neprestano kretanje oblačnog vrtloga!
Gledajući kako nailaze oblaci, Levten je omogućio Montenegrinima da čuju ono što može malo ko a što se vidi svake godine u isti ljetnji dan – na prevoju Vjetarni mlin! Dođu tada s pučine niski oblaci, čisti i gusti, nikad tamni. Krenu da se penju uz lovćensku stranu, dopru do Vjetarnog mlina i tu se zgusnu i počnu da melju, gore-dolje,sve u krug.
Naprasno! Kao što se pojave, oblaci nestanu – kao da ih nikad nije ni bilo. Dođu i odu, tek da podsjete na bjelinu platna od kojeg je prvi put skrojen barjak, na zapovjednika, čije ime upućeni izgovaraju u osami i u blizini barjaka – ranjenog zapovjednika, koji je žurbi da što prije objavi pobedu Montenegrina nad Vitezovima – mačem pogrešno skrojio barjak svetog Đorđa! Tamo gdje je trebalo da dođe crveno platno umetnuo je bijelo a na mjesto bijelog stavio je krvavo. Tako je nastao crnogorski bijeli pljosnati krst na crvenom polju, obrubljenom bijelom bordurom…
LAŽNI CAR I LAŽNI MESIJA
1.
Sto godina ranije na crnogorskom primorju se ugasio život Šabataj Cvija, čuvenog kabalističkog mističara i nejglasovitijeg mesije poslije Hrista.
Po jednoj barokiziranoj gravuri , on je debeljuškast na simpatičan način dobrodušnih ljudi. Kako se priča, zna da čita knjige pisane na različitim jezicima, stalno gladi bradu i prečesto govori o slobodi. Kao teolog - slobode, tvrdi da je ona nešto najveće što čovjek može imati u vjeri! U svojim pridikama o Talmudu, toliko je sugestivan da svi oko njega misle da je on čovjek iz prošlosti - reinkarnirani duh Mesije koji će odvesti Jevrejski narod do svoje izgubljene domovine.
U Smirni su ga proglasili za Mesiju. Iako je njegovo znanje kabale čuveno, niko ne može tačno reći zašto su Jevreji baš njega izabrali, pored tolikih drugih što se predstavljaju za spasioca - zašto su baš njemu počeli prilaziti?!
A u jevrejskim knjigama srednjovjekovlja stoji da su stari astrolozi tvrdili da će se novi Mesija pojaviti hiljadu šesto šezdeset šeste godine. Po astrologiji Jevreja, to je broj divlje životinje Apokalipse. Šesto šezdeset šest i još hiljadu godina vladavine Svjetlonoše, nakon čega će početi carevanje novog Mesije na zemlji. I mrtvi će ustati iz grobova ... I nastaće mir i raj na zemlji!
A kad je te godine došlo do pomračenja mjeseca, kroz tursko carstvo je krenuo šapat:” To je predskazan znak. Mesija je krenuo na Carigrad! Srušiće cerstvo, osloboditi Jevreje i obnoviti državu!” Potom su se glasovi pojačali nakon što je glasoviti rabin iz Gaze potvrdio mesijanstvo Šabataj Cvija. Iza toga se uveliko propovijeda o njemu u sinagogama Londona, Rima, Praga, Berlina… Sa svih strana pristižu pristalice - Jevreji su pošli na Carigrad.
Teško je gledati sve te ljude što, nakon stoljeća patnji i cviljenja, napokon uzvikuju:”Vrijeme je došlo! Nema više čekanja!” Još kad se pročulo da je Šabataj Cvi poslao pismo sultanu, u kome traži da se ovaj odrekne Kurana, Muhameda i okrene Talmudu i jevrejskoj vjeri i njemu kao novom Mesiji - treba osjetiti s koliko milosrđa su, ineče trpeljivi ljudi, krenuli da stenjuci ponavljaju :”Kakvi dani i kako lako sviće!”
Tada je pred Carigradom uhapšen Šabataj Cvi.
Među pristalicama je nastalo komešanje. Drhteći od strepnje, ljudi šapću:”To je prolazno.” Vrlo dobro znaju što je učinjeno a njihova naklonost nešto glasnije ponavlja:”To je prolazno!Mesija će sve promijeniti!!!”
I dok, po sultanovoj naredbi, Šabataj Cvija skidaju golog - on, zastiđen, pokriva svoju nagost rukama i tako izaziva vladarev smijeh . Utoliko su sultanu dojavili o mrmljajućem negodovanju i muslimana, jer se čuju glasovi mladih nezadovoljnika, što su jednako povjerovali da je zaista riječ o Mahdiju, tako da je ideja o spasiocu Šabataj Cviu postala obostrana.
A tek kad su muftije počele da govore kako je pred vladarem nagi Sotona ,sultan odluči da stavi Šabataj Cvija na probu - rekavši da će prihvatiti njegovo mesijanstvo ukoliko se strijele, kojim će ga gađati, odbiju od njega, ne povrijedivši ga.
Da bi izbjegao smrt, Šabataj Cvi klekne pred sultana, moleći ga za život pa reče da je on samo jedan rabin. I poče ga preklinjati u ime sina kojeg će sultan ubrzo dobiti. I zaista, poslije nekoliko sati se porodila jedna sultanova žena u haremu, rodivši muško te vladar pokaza milost i poštedi mu život.
Jedino je sultan zatražio od Šabataj Cvija da sad on promijeni vjeru, da pređe u islam. I tako ovaj prevjeri i stavi turban na glavu. Pošto sljedbenici smatraju da se radi o prevari, sultan ga pokazuje po Carigradu obučenog u tursko, carsko odijelo.
Nije lako ravnodušno posmatrati sve te ljude koje je zahvatila kobna strast za ispravkom vjekovnih nepravdi što su im učinjene pa u predanju traže izlaz - odnekud vjeruju da će se on otrgnuti iz privremenog ropstva i pojaviti pred njima, jašuci na lavici, i tako ih sve zajedno povesti u Jerusalim.
Ali, korak bješe učinjen - ponavljanje bi dato! Mesija bješe došao i viša naredba bi izrečena. Ali, sve se neočekivano zaustavilo pred Carigradom!
Najednom! Ljudi su ućutali s uzasnom mlakošću, govoreci u sebu:”To je prolazno” Teško je zamisliti išta mučnije. Onda su ljudi nastavilii predavati se lakomosti lagodnog mišljenja:”To je prolazno!” Oni koji vide kuda to vodi, sklonili su se a drugi idu dalje:”To je prolazno!!!” Da sve nije tako obavezujuće tužno, sama pomisao da se Mesija pretvara ne bi li iskušao te prividno nezainteresovane ljude - ne bi bila tako strašna, da oni i dalje ne čekaju, jer se i dalje nadaju.
Car je potom poslao Šabataj Cvija u progonstvo u najudaljeniji grad Otomanske imperije, u Ulcinj – đe u njegovoj tvrdjavi umire kao dizdar sa imenom Mehmed Efendija, deset godina pokušavajući da usaglasi jevrejski i muslimansi misticizam.
Preselio se na onaj svijet na Jom Kipur. Kažu da je ispustio dušu kad je vidio da je neko dijete palo sa smokvinog drveta i da se ne pomjera. Legenda tvrdi da je dijete polije njegove smrti ustalo nepovrijeđeno. Vele i da se već bio pripremio za smrt , zamolivši čovjeka koji je dobar u prepariranju ljudi i životinja - da to uradi i sa njegovim tijelom. Sahranjen je u posebnom turbetu blizu džamije, iako je njegova želja bila da ga ukopaju na jednom uzvišenju koje bi mogli vidjeti s mora oni što budu dolazili da posjete njegov grob.
2.
Te godine se zemlja toliko tresla na crnogorskom primorju da su mnoge kuće ličile na brodolom. Neki su i u tome vidjeli osoben znak , koji je prorekao u pismima - jer su mnogi fanatični sljedbenici Šabataj Cvija teško prihvatali misao da je zauvijek završio onaj koji se usudio da krene na carski prijesto!
Ali, sa svakom decenijom poslije - među najvatrenije pristalice razvilo se uvjerenje da je i njegova smrt a ne jedino život - vid iskušenja , da će se on vratiti, ustati iz groba i ipak svrguti tuskog cara. I sakupiti Jevreje u svoju državu, kako je obećao! Oni ga dugo, veoma dugo posvuda očekuju i traže!
Na stogodišnjicu njegove smrti ta su očekivanja kulminirala, jer je i po kabali stotina dio cjeline u cjelini, mikrokosmos u makrokosmosu! Ona izdvaja neku osobu, skupinu ili bilo koju stvarnost u cjelinu.
3.
Sto godina kasnije odnekud se pojavio čudnovat čovjek - Šćepan Mali i Crna Gora ga je zavazda neobično prihvatila.
Kako se priča i prepričava, on je nizak i riđecrn, s blijedim i mlohavim licem na kome se ističu tamne oči i nakostriješeni brčići.( Na jednoj gavuri je bez brkova ) Zbog začuđujuće dobrodušnosti pomiješane s frivolnošću, izgleda visokim ,suvim i koščatim Crnogorcima kao da je mimo svijeta. Malo govori, poput ljudi koje u ćutanju i dan i noć zaokuplja neka teška misao! Kune se u Nebeski Jerusalim a ponekad i u Svetu slobodu…
I kriomice čita jedan isti istrgnuti odlomak nepoznate hebrejske knjige, vjerovatno iz Majmonidove ili Helevijine ili ben Solominove…Ko zna kakav je to tekst, možda baš iz kabalističkog “Zohar”- a, knjige koju je Šabataj Cvi donio na tle Crne Gore. Ili je to neko od pisama Šabataj Cvia jednoj od njegove tri žene u Smirni - do kojeg je “samozvanac” nekako došao i po kojem je stigao među Crnogorce da traži Mesijin bamot, na kakvom uzvišenju, ili levitske krše u klaku ili grkov grob…
U svakom slučaju , Šcepan Mali liči na čovjeka kojeg polagano nagriza zaludna tragalačka groznica pa malo jede, uglavnom njeguški sir ili ponekad paški, s maslinkama, i pije jedino kiparsko vino. Iako uglađen na rokoko način, ničim ne pokazuje da mu smeta surovi život plemenski zavađene zemlje.
Nije mu trebalo dugo da je ujedini, što je izgledalo da ni bog ne može učiniti. Jednostavno, pokazao se tu i to je dovoljno da mu Crna Gora dodijeli dio izuzetnog - Crnogorci ga uzdigose za cara a on to ćutanjem prihvati! Rekoše - ruskog cara, ne nekog živog, nego baš onog što je skoro - preminuo.
Može biti čudno što je zbog toga drugi car , sultan turske krenu na Crnu Goru kao da je u pitanju uzurpacija njegovog visokog prijestola. Traži glavu Šcepana Malog a dovoljno je da ga Crnogorci otjeraju pa ne moraju voditi toliko strašnih bitaka s Turcima! I da ni jednu nijesu više bili, nego što su se devet krvavih dana tukli u Ostroškom klancu - ostala bi zagonetka: zato ga ne daju!?!
Ništa nije lakše nego da otjerju čovjeka za koga ne znaju ni ko je, ni odakle je. I protiv koga su Rusi, Austrijanci, Mlečani, Turci - svi! Ali - ne, njima je dobar čak i kad se ponizio na najgori mogući način. Pred početak tih Devet ostroških dana - on je bio došao na bojište, ali je ubrzo pobjegao: sakrio se oči u oči s prividom prezira za koji je mislio da ga čeka; skriven pred strahom što je osvježavajuća radost naspram strepnje u koju se zabio; sam u mukama očekivanja nadolazećeg podsmijeha – skriven od uobičajenog crnogorskog užasnog ćutanja o kukavičluku…
Toliko im je dobar da su prešli preko toga, kako nijesu oprostili nikad nikom.... Odnekud vjeruju da se on to pretvara, čim je tako nisko pao - smatraju da čovjek nije čovjek ako se može toliko poniziti; čim može to da podnese, mora da je, čak, i nešto više od cara!
Drže ga za takvog i kad su ga svi raskrinkali! I kad je ruska carica poslala svog dvorjanina da razotkrije tog skromnog, isposničkog “samozvanca”- oni su ostali pri svome, ne pitajuci:”Kojim ćemo putem?!” U njemu su prepoznalo cara ili nesto više - svejedno; bio mrtav ili ne - svejedno; bio nešto drugo ,neshvatljivo ili ne - svejedno; idu za njim, jer u nemu vide ono što hoće da vide - slobodu!
I kad Šcepan Mali kaže:”Slobode nikad dosta!” - Crnogorci to rezumiju kao da veli:”Ljubavi nikad dosta!!!” Te su riječi za njih sinonimi.
A svukud oko Crne Gore se čuju uzdasi porobljenih:”Ovo neće na dobro izaći.”Ali, nije se moglo stati a nije se htjelo ni zastati u borbi za slobodu…I onda je sve prešlo u priću koja se neprestano prepričava.
4.
Osim govorenja o ljubavi-slobodi, niko ni ne pominje čime se on sve još predstavio tom malobrojnom narodu - kao da se podrazumijeva neško skriveno a dobro poznato o tom probisvijetu i tumaralu. I, uopste, da li je on zaista takav? I, posebno, ko je, odakle je i što ga je nagnalo da dođe u podlovćensku kamenu pustoš - da zbog toga trepet prostruji sve do Carigrada i da na kraju tu skonča od turske zavjere!?!
5.
Što je Šćepan Mali tražio u Crnoj Gori, možda nešto više ima da kaže Ljubiša kad, u pripovijesti “Šćepan Mali”,veli da je “samozvanac” došao da prevrće jevrejske razure.I tako je u Budvi pitao neke mještane :”Kako se zove zaravan između ona dva brda?”Jedan odgovori:”Topliš”. Na to, on dodade:”A ono pored Topliša, oni krši u klaku – što je to?”Ne znajuci tačno, drugi reče:”Vjerovatno zidine neke stare gradine?” Pošto je malo oklijevo, Šćepan Mali im objasni:”Ne! Ono nijesu zidine nikakve gradine. Ono je prastaro jevrejsko svetilište, kako sam našao da piše u jevrejskim knjigama!”
A u to je ,dakako, upućen i Njegoš , inače ne bi, u svom djelu “Lazni car”, Šćepana Malog nazvao i - Lazni mesija!
SMRT SMAIL-AGE
1.
Pod Brijestom sjedi Vladika, na škanju, i čita knjigu. Onda su došli građani da mu kažu da su izgubili bitku u kojoj je poginulo devet njegovih rođaka. On na to ne reče ni riječ, niti se pomjeri. Kao da je zanesen čitanjem pa nije čuo što su rekli, kao da ih nije ni primijetio. Sjedi i gleda u slova a ne vidi ni njih. Pogled mu je pomućen. Sjedi dugo, tako, i ne pomjera se!
Zatim se ljudi krenuše razilaziti. A jedino osta neki visok čovjek. Poslije se saže i - izu opanke. Uvuče ih jedan u drugi, priveza dugim vezicama i stavi pod lijevi pazuh. Malo se isprsi i osta da stoji bos, na istom mjestu – svom od sitnih, nazubljenih krša i žbunaste travice!
I potraja to neko vrijeme: on stoji i čeka nešto a Vladika sjedi i čeka, ali, nešto više, nešto što nije od ovoga svijeta – neki znak ili ko zna što je to: samo da se može makar pomjeriti od bola što ga prožima cijelim tijelom. Javila se zajedno sa zamućenosti vida, koja je trajala kratko, za razliku od bola koji ne samo da ne prolazi, nego se lagano pojačava. Prvo je na čelu krenulo da ga čučka pa onda prešlo na lice i,potom - sve je preplavila bol, cijelo njegovo biće, do najsitnijeg djelića unutrašnjosti…Najviše ga u grudima nešto stiska, otkida mu sve pod ključnom kosti…
2.
A znak koji čeka bješe došao, samo što on nije znao da je to – to! Vidio je da neko stoji tu, kraj njega i da taj sazuo opanke, ali se tek kasnije, kad je malo došao sebi - sjetio da, stisnutih vilica - upita čovjeka zašto se izuo?! Ovaj odgovori:“Ljući sam, Vladiko, kad sam bos!!! Nego, molim te, Gospodaru, daj mi da skupim, po svojoj volju, četu ratnika i, onda, me pušti u osvetu! I viđećeš što ćemo učinjeti!“
Vladika se i dalje ne pomjera, ćuti i misli , teško i mučno nešto mota kroz glavu. Napokon, tiho izusti : „Jesi li ti najveći junak koga Crna Gora ima?“ Sad i ovaj poćuta, malo, pa odgovori nekako nedrago:“ Ne, Gospodaru. Postoji bolji Crnogorac od mene, ime mu je Novica Cerović!!!“Tada Vladika glasnije reče:„Idi po Novicu i reči mu da učini on ono što si ti htio!“
3.
Vladika krenu da kašlje, nekako čudno, suvo. Nikad tako nešto nije osjetio. Ne boli ga u grudima, nimalo, već je i smetnuo onoliku bol – nije je zaboravio, samo ne misli na nju, iako sve vrijeme osjeća težinu, na istoj visini, ispod ključne kosti; ali, nekamo dalje i dublje, kao da dolazi iz nekog žarišta , upaljenog posred njegove duše, ta tupa, neobična težina…A sad i kašalj…
U isto vrijeme igra bilijar, sam sa sobom,i razgovara. U sebi premeće dvije misli: Prvo,što je s Novicom Cerovićem i njegovom četom i, drugo, otkud mu dođe baš sad taj čudnovati kašalj?! O smrti je riječ, ali ne o njegovoj, to – ne, jer se smrti on nikad bojao nije, nego o pogibiji njegovih devet rođaka , kao i o pogibiji toliko Crnogoraca da na Cetinju nema žene što nije u koroti za mužem, ocem ili sinom…Svako od ta dva isprepletena pitanja vode na isto, na misao o strašnom mjestu postojanja, o Crnoj Gori, čvorištu neprestanih bitaka. Jedna za drugom, u mnogostoljetnom nizu, ima ih toliko da mu se čini da ničeg drugog nema, niti ga je tu bilo…Samo krv i ništa drugo!
Kad se kugle na stolu sudariše, osjeti i da mu težina u grudima damara, kao konjska kopita. Onda se to pretvori u galop i čuje kako ga neko doziva:“ Gospodareeee, Vladikooo…O, čuješ li meee…“Trže se i prvi put pomisli da ,možda, u njemu, ipak - jeste adska duša…“Što mi bi“- reče naglas – „ đe mi na um pade da pošaljem stotinu ratnika na hiljade neprijetelja, u sred kojih je – Smail Aga Čengić, krvnik Crne Gore i moje prorodice!?!“
Tada neko zalupa na vrata „Biljarde“, sa sve istom vikom:“O, Vladikooo, Gosodareee…Čuješ li me?! Otvori. Evo ti glas od Novice Cerovića!!! O,Vladiko! Ćuješ li me, Novica ti uskoro stiže, donosi ti glavu Smail-Age…Čuješ liiiiiii…“
CRTICE O HEROJIMA IZ TRI RATA I JEDNE POBUNE
1.Balkanski rat
Primorski odred crnogorske vojske je krenuo u napad, starci su prvi bombe bačili, bodljikavu žicu kidaju… I prvi su pali, da poslije njih mlađi mogu lakše nalećeti i tući se do – pobjede!Taraboš je sav u krvi…
2.Prvi svjetski rat
Austrougarska monarhija je poslala isti broj vojnika na malenu Crnu Goru, kao i na mnogo veću Srbiju. Srbi su poraženi a njihov kralj, dvorjani, vojska i dio naroda su se, preko albanske teritorije, uputili u Grčku…
Crnogorci su ostali sami, na svojoj teritoriji, i kod Mojkovca biju za njih odlučujući dio rata. Svukud, gdje oko dopire - mrtvi. Malo je preživjelih! Među njima se pronio glas da Austrijanci s mora tuku Lovćen - brodskim topovima!
Niko ne napušta ratište, nema rasula - nego ginu da izgleda da će ići do posljednjeg.
A u nekoj kamenoj vrtači, sabio se dio jedne čete. Artiljerija ih bije sa svih strana. I niko se puškom ne uzdiže izvan zaklona. Čuvaju se posljednji meci; bajoneti su izvučeni naprijed. Tada neko okrenu pušku uvis i opali. I , kroz zube, reče:“Gospode, nećeš, valjda, puštiti da zauzmu – Lovćen!“ Od tih riječi, vojnike uze neka jeza, čudnovata, s povremenim trzajima ruku i nogu…
Onda se diže vojnik, mršav i sav u ranama. Pola lica mu nema, odnio mu ga geler. A on stoji i gleda oko sebe. Neće ga ni bomba ni metak! Pošto, tako, postoja malo – bači pušku, pa uzviknu: „Što je Crnogorci?! Da se nijeste prepali smrti!?!“ Kako to reče, krenu ka neprijatelju a kao da u svatove gazi. Podigao je krvavo lice visoko, raširio ruke i tiho zapjeva:“ …tanku rašicu, zagazila vodu Ribnicu…“
3.
Sjutra je admiral Austrijske monarhije poslao depešu u Beč:“Pala je nepobjediva planina – Lovćen!“
4.Pobuna
Neki federalista je imao majku, ženu i troje đece. Pod komandom nekog majora, unionistička vojska mu je zapalila kuću i u nju bačila ženu i đecu. Majku su mu vezali za drvo pred kućom da gleda kako joj gore snaha i unučad.
I to im bi malo! Uhvatili su mačku i stavili je starici u rašu, koju su vezali tankim kanapom kod članaka. Onda kundacima nagone mačku da starici prazna crijeva rasniva…
5.Drugi svjetski rat
1.
Sa Sinjajevine je komesar Lovćenskog bataljona poslao poruku vrhovnom komandantu:“Borićemo se ako treba do posljednjeg čovjeka, ali ćemo jednog sačuvati da Vam donese izvještaj.“Tukli su se na zaleđenom snijegu od dva metra, na minus četrdeset, - tako da su se, pred kraj bitke, hvatali za guše s talijanskim i srpskim fašistima i strovaljivali u ponor…
2.
Lovćenski bataljon je prva jedinica Narodno oslobodilačke borbe koja je na Balkanu držala u stalnoj akciji trideset elitnih divizija nacističke vojske. A u „kotlu“ kod Staljingrada je Hitleru nedostajalo manje divizija da dobije drugi svjetski rat!
ODLIV
1.
Prestalo je granatiranje Dubrovnika i naređeno povlačenje Jugoslovenske narodne armije.
To je dobar znak da će crnogorsko tlo prvi put zaobići neki rat koji tutnji Balkanom! Na dubrovačkom ratištu ima Crnogoraca i, još i više, Crnogoraca što se lažno predstavljaju da su Srbi - koji su slavu predaka zamijenili, pljačkom, paležom i ratnim ubijanjima. To stoji. I nije prvi put. Ali, ipak, nema masovnih grobnica ni genocidnih radnji…U moru glibine i gadosti, ipak, ipak…
2.
A kad se vratio kući, u Bar, neki je bivši vojnik poslao u pismu svojoj djevojci u Konavle kratki izvod iz nečije knjige koju je donio sa ratišta:“Stigao sam na mjesto sa kojeg nikad nije trebalo polaziti. Nije bilo ni strašno ni veličanstveno. Dobro mi je, gore ne može biti. Nije nikako i nije ništa. Govorim sebi: jesam a nijesam bio. Očigledno je da sve što je bilo, nije trebalo da bude. Sad je za mene, zbilja, kao da nije ni bilo…“
3.
Jutros je ikona sakra cintala donijeta krivudavim, crnogorskim putem. Prikazana je Djevica kako se uspinje, pomognuta anđelima, ka nebu – samo u toskanskoj varijanti poštovanja relikvije djevičinog pojasa.
U pravoslavnoj crkvi se od šesnaestog vijeka preuzima iz katoličke ikonogafije kompozicija Uspenje sa uznošenjem njenog tijela i to baš u kojoj Djevica baca pojas Svetom Tomi, ne bi li ga uvjerila u stvarnost događaja.
Uradio je neki majstor blizak bokeljskoj školi, negdje u rano sedamnaesto stoljeće. To stoga što je pravoslavna umjetnost kod nas veoma dugo postojala na srednjovjekovnoj vizantijskoj estetici a tek krajem tog vijeka će se i u njoj pojaviti novi jasni zapadnoevropski zahtjevi u tematici i načinu izrade. Ali, naši ikonopisci, nedovoljno pripremljeni za novi način izražavanja, prilagođavajući se, stvarali su samosvojnu varijantu barokne umjetnosti u kojoj su mistične teme iz Djevičinog života tumačili prije kao zemaljski nego kao nebeski događaj…
Ikonu sacra cintala je dao da se oslika Vladika crnogorski i poslao u Dubrovnik u znak izvinjenja, jer su crnogorski hajduci poharali zemlju oko starog grada. A na izmaku sa dubrovačke teritorije su opljačkali i neku crkvu, čijeg su župnika, Vinka Jagića, objesili za krovnu gredu i ostavili da živ visi – naglavačke okrenut, s licem zagnjurenim u lavor vode.
Od tada se, ponekad, može čuti kako neka Dubrovčanka kaže đeci:“ Budite dobri – da vam ne dođu Crnogorci!“
4.
Predveče je đevojci iz Konavla dozlogrdilo svakakvo dobacivanje momaka pa je kupila najveći sladoled i u svojoj najkraćoj suknji uputila se na Stradun. „Pa nek bude – što bude!“-rekla je naglas i dodala:“Nek me zovu ,crnogorska kurvo’ i što god hoće - drugo. Baš me briga!“
I tek je zakoračila sa pločnik i, zagonetno se smijuljeći, liže sladoled – kad joj dobaci neki gospar:“Mala, bil’ mi dala jedan liz?“ Na to ona odgovori, bezočno se cereći:“ Ne mogu, dobila sam…“
Knjiga,druga,o ljubavi
Uvodna napomena
Zbirka priča o ljubavi je skupljana sa raznih strana od, mahom, nepoznatih pripovjedača. Ima u njoj i manje znanih i glasovitih pisaca. Iz njihovih djela su korišćeni kratki izvodi – kao što je urađeno s japanskim radom ili danskim, mada je ovaj drugi dopro samo kao taj ovdje prvi put štampani odlomak. Osim japanske i danske priče , sve ostale tekstove je neznatno redigovao priređivač.
Njegovo stanovište je da su kreativne mogućnosti svakog čovjeka – nesagledivih
razmjera, ali da valja probiti opnu koja ga dijeli od stvaraoca: odlučan korak bezbrižne
lude ga dijeli od cijele podsvijesti;a ne bi li je bar malo proširio, ukoliko mu je stalo
da je ozbiljno tumaralo, za to je najpogodnija – ljubav! I melanholija može dosta da
pomogne, naročito ona što dolazi od ljubavi.
Jer, postoje kreativni bogovi, ali su zarobljeni. U svakom čovjeku čami po jedan – to je podsvijest. A svijest je drži u zatočeništvu,ne da joj da se proširi, da izađe iz svoje čaure. A ljubav…Priređivačevo mišljenje o njoj provejava u osvrtima između odabranih priča, koje su date kao Vježbe iz zavođenja!
Početna vježba, prosilačka
1.
Poštovani gospodine, čuo sam da pripremaš knjigu sastavljenu od priča pisaca što prije nikad nijesu pisali. Tako mi je rekao Mijo Pop; znaš Mija – to je onaj pjesnik koji vazda priča da je bio bokser a bio je bokser taman kao što sam ja pjesnik. Ja sam bio bokser, to mi se odmah vidi na licu: sav mi je nos slomljen, zubi razvaljeni a obrazi u ožiljcima, poput onog istoričara umjetnosti sa Cetinja koji se nije potukao nikad ni sa kim; ama – ne potukao, nego ni svoj hrapavi glas nije povisio. E, on makar liči na boksera. A Mijo -ne, on i izgleda kao pjesnik, za razliku od mnogih pjesnika što liče na svašta samo ne na pjesnike…
Nego, nešto drugo sam htio da ti rečem, ali sam zaboravio što. Znaš, meni se to često događa da zaboravim što sam htio da rečem pa odlutam negđe drugo –rekli su mi da je to od ringa, od mnogih udaraca…Moja bivša žena veli da se takva lutanje zovu – digresije, đavo će ga znati…Ah – da, sjetio sam se! O njoj sam htio da ti pričam pa ti viđi valja li ti to što.
Imao sam ženu, bješe to – krkna, kad sam je upoznao, dobra krkna, tako mi svega. I dobra žena, obraza mi! Sve dok ne poče da pobolijeva, ali, na zdravo, nekako. Ništa joj nije a jes’ nešto. Nekako tako! U jedno pero bješe strašno smršala, istopila se bješe. Što se učinje od krkne – mislio sam, ali,opet, ne hćah ništa da rečem – ne znam što je a ona ne progovara, nago samo kopni pa rekoh da je bolje da je puštim, dok sve samo ne prođe kako je i došlo.
Najviše sam sumnjao da su u pitanju kakve ženske, tajnovite stvari, kava je nečesova menstuacija li prijevremeni klimakterijum – zbog kojih sam mislio da ne možemo ni đecu da imamo.Za menstruaciju mi je pričao onaj istoričar umjetnosti sa Cetinja, što sam ti ga pomenuo na početku. On se najbolje u to razumije!A Mijo u klimakterijum! Nego, ja opet odoh na drugu stranu.
I tako, sjedim ti ja jednog dana u kužini, pušim i pijem kafu, s čašom kisjele vode, a žena pere suđe ispod česme – kad, pozvoni neko. Rekoh: „Ženo, pođi viđi ko je na vrata?!“ Ona se sva jezovito protrese i poguri, skupi se kao ovo po kese duvana što je preda mnom. Tako mi svega, ako mi se nije učinjela tolikom. Onda se ona vrati i reče, nekako smeteno i stidno:“Neki čovjek je došao da te traži s bocom rakije!“ Kako to izusti, a kao da dušu pušti – još se više savi i iskrivi, hoće u zemlju da propane. „Zovi, jadna, čovjeka da uđe! Što ti je ?“ Ona se obrnu i ode put hodnika i čujem je kako tiho priča. Potom se opet pojavi na vrata i šmugnu za sudoperu.
Iza nje uđe nepoznat čovjek, mršav a jak, žilav. Nazva dobar dan. Ja otpozdravih i ponudih ga da sjedne. Kad počinu, on uzdahnu. Iz unutrašnjosti kožne, šoferske jakne, izvadi bocu rakije. Trinaestojulku.
„Kojim dobrom?“ - rekoh – „nepoznati prijatelju!“On ćuti i gleda u dno od boce. Onda reče:“ Pazi, prijatelju, ja sam došao da ti ispričam jednu muku, koja me muči evo više od godine, biće da je i dvije! Evo sam se osušio od nje!Ta ista muka je zahvatila i tvoju ženu! Nemoj misliti da je kakva prevara ili takvo nešto. Za to ni ona a ni ja, obraza mi - nijesmo sposobni. Nego je ljubav u pitanju, vjeruj mi! Čista i bez greške!!!
Otkad smo se viđeli, na pjaci, ima tome godina ili dvije, ne znam više, jer ni dane ne brojim, niti časove gledam – niti išta drugo radim,nego samo mislim na tvoju ženu. I ona na mene. A kunem ti se očevim grobom - da se ni takli nijesmo, no sve ona na jednu stranu tezge, ja na drugu. Te joj rekoh prije neki dan: ja više ovako ne mogu – no ću doći u neđelju s rakijom da te prosim kod muža. Pa nek me ubije ili neka mi te da!“Kako završi, čovjek podiže pogled s boce pa me ispitivački prostrijeli u oči i raširi ruke.
Ja rekoh:“Ženo, zbori li istinu ovaj čovjek, voliš li i ti njega kao on tebe?“Ona nešto promrmlja pa zadrhta.“Čuješ li, ženo, što te pitam!?!“ Ona razgovjetno uzvrati:“Da!“ Na to ja svratih oči ka njegovim i dodah:“Kad je tako, srećno vi bilo! Daj čaše, ženo, a ti, mladoženja – otvori tu bocu da nazdravimo!!!“
( Poštovani uredniče, ukoliko ti se ovo učini valjanim za štampanje, molim te, prijateljski – nemoj ga potpisati; ne zbog mene, nego zbog - njih dvoje. Znaš i sam kakva je naša varoš: svašta su u stanju njeni građani da izmisle i dodaju, preprave…)
2.
Pisati znači misliti cijelim svojim bićem, srcem i glavom. Sviješću i podsviješću.
A ovaj je čovjek u pisanju zaista kod svoje kuće, ima suvislo i temeljno znanje o onome o čemu piše: u trenu je razumio sve, zaista i u potpunosti…Jer,istinitu životnu situaciju može dobro prikazati samo pisac čija je čovječna ljubav probudila kreativnog boga u njemu. I čija ljudskost je ispričala priču u čitavoj svojoj značajnosti, lako i bez truleža nepotrebnosti – kao da je riječ o epskom a ne lirskom događaju.
Radi se o takvoj ljudskosti koja svoje obilje daje drugom široke ruke…Vjerujem da bismo morali da putujemo negdje daleko i veoma dugo da bismo našli išta slično. Osim kod Čehova! U priči „Šala“ ima slične dobrote, blagosti i duhovitosti… I te tri stvari nadomještaju sve, čineći glavnog junaka ove priče zaista velikim duhom koji od života čini ring za zavitlavanje i to u svom malom,skromnom i mirnom domu.
Telefonsko-bajkovita
1.
Musa je pisac. Mislio je da ima svega dvije želje. Nosio ih je iz djetinjstva.
Prvo su mu se ostvarile cipele kakve je želio da ima. Kupila mu ih je njegova bivša žena, u danu kad su se razveli! To su poluduboke i nepromočive Timberlanke, smeđe boje. A kupio je i jedrilicu kakvu je htio, ni veću ni opremljeniju od njegove Čarlioze - bijelog,debeljuškasto zaobljenog broda od armirane plastike, šiljatog vrha na provi.
Tada ga je neka bivša učenica podsjetila da mu se ostvaruje i treća želja!
2.
Podne. Musa sjedi u bašti kafea barske marine. Čeka Dašu, šeficu pravne službe izdavačke kuće – kojoj je donio probni otisak njegove dugo pripremane obimne studije iz umjetnost. Primerak knjige je na stolu pokraj čaja s malo varenike. Čita Pobjedu. Tada mu se obrati neka mlada žena što sjedi dva stola sa strane:“ Profesore, otkud vi ovde? Niste u Budvi?!“
On podiže pogled s novina i ugleda mladu i lijepu majku sa troje djece. „ Zar me ne prepoznajete, profesore? Ja sam Inga, Mašina drugarica! Ja sam ona devojka koju ste na času pitali zašto sam u koroti, sećate li se?!“
Istoga časa njemu dođe slika djevojke kako sjedi pred njim, ispred katedre. Na njegovo pitanje:“ Da joj nije dečko preminuo te je u crnini?“ - ona je odgovorila.“ Ne, ja nemam dečka!“ I naglo skupila butine. Njena drugarica, Maša, koja je sjedjela u klupi iza nje – nagla se i šapnula: „Što ti je crno?!“ Ova je samo, nježno, slegnula ramenom ispod Mašine glave.
„O, izvini, nijesam te prepoznao – budući da si se pretvorila u prelijepu ženu! Čija su to djeca oko tebe?“ Odgovorila je, nakon jednako ženstvenog gesta,ali sa oba ramena:“ Moja! Ovdje sam na odmoru sa mužem, koji je u hotelu. Svakog časa ga očekujem – idemo na plažu. Nego, prećutali ste, otkud vi ovdje?!Znate li da je Maša profesor, predaje vaš predmet…“ On brzo uzvrati:“ Svaka čast za djecu! A ovdje živim, otkad sam prodao kuću u Budvi. Da li se i Maša udala?!“
Utoliko dođe njegova prijateljica, sa jedne strane, a, sa druge, Ingin muž. On ustade da poljubi u obraz prijateljicu, onda joj se izvini i priđe učenici da se s njom pozdravi rukovanjem. Ona objasni mužu: „ Ovo je Musa. Profesor o kome ti je Maša nešto ispričala, sjećaš li se!“ Ovaj kimnu potvrdno i nezainteresovano. Ubrzo su otišli na kupanje, jer se njemu žurilo da se što prije bućne u vodu, ali se Inga osvrnula i dobacila mu, sa značajnim osmjehom: „Ne, nije se udala!“
„Ko se nije udao?!“-upitala ga je Daša. „Moja bivša djevojka.“ Na to, ona se nadoveza:“Misliš, bivša žena?“ „Ne, nego djevojka zbog koje sam bio ostavio ženu na godinu i prešao da živim s njom u stan njene majke! Onda sam je napustio zbog žene i vratio se kući.“
„Pa lijepo. I žena te je primila nazad?! E, svaka njoj čast! A što se ta djevojka nije udala?“
„Ne znam. Vidiš da joj je drugarica otišla pa nijesam stigao da je pitam!“ U stvari…
3.
Predveče. Musa sjedi za kompjuterom i opisuje događaj prethodnog dana. Pokušava ukucati u bjelinu monitora tamnosive riječi koje bi njemu samom dale odgovor…No, ne ide mu pisanje. Ne može se sjetiti pravih riječi, stalno mu bježe nekud u prazno i sve što je već ukucao izgleda mu nekako obično, hladno - obično. A ono što se dogodilo među njima dvoma može biti svašta, ali, nije – obično, ne - nikako hladno obično!
I tako, sjedi i blene u ponovljenu riječ – obično! Da li da je zamijeni s nekom drugom pa ipak je ostavi i treći put, jer mu se odjednom sviđa ponavljanje, kao oblik organizacije teksta, ali i kao želja da se sve ponovi u svoj svojoj običnoj neobičnosti.
Prvi put mu je došla i želja da je opet mlad i da je pred njim čas kad su počeli njihovu vezu. Veoma dugo je izgledao kao da je mlad, mada se prerano krenuo osjećati da je star. Veoma dugo ne živi ni u prošlosti, ni u budućnosti a ni u sadašnjosti, nego u bjelini papira pročitanih knjiga koje su sažete u tren – dok piše. A samo pred sopstvenim slovima čini mu se da može biti ponovo mlad. Uslov je da se dođe do pravog početka. I krene u priču! Ipak, ne može… Drugih stvari, to - da, toga se sjeća, ponešto i do u najsitnije detalje. Ali, samog početka - nikako... A proživjeti sve još jedom, isto – može se, ali, samo na papiru.
„Dobro!“Pošto to reče naglas, pomisli da, vjerovatno, nije ni važno kako je počelo, nego je važno nastaviti sa pisanjem, samo na drugi način valja da organizuje tekst. Ali - drugačije znači nešto dugo a on hoće isto, sve kako je bilo a ne drugačije…
A isto ne može biti bez istog početka. Stoga se prebaci na Internet. Nađe tamo Mašinu fotografiju. Ista je a drugačija. Iste, pomalo tužne, smeđe oči, ista puna, okruglasta usta. Jedino joj je kosa sada smeđe crna a ne smeđe plava. Našao je i broj telefona. I da je postala pisac! To ga malo zbuni, nekako određeno. Poznato mu je , nekako, to što je i ona sad pisac i predaje na fakultetu na kojem je on njoj predavao…
Nazvao je mobitelom:“Mašo, zdravo – Musa je ovdje. Nemoj da ti je čudno što mi je navrlo da ti se javim poslije tolikih godina. Ja sam kao neka tempirana naprava koja se uključuje i isključuje na osnovu sjećanja, etike, osjećanja, asocijacija…Molim te, možeš li me podsjetiti kako smo počeli da se zabavljamo?!“
Istoga trena je dobio odgovor:“ Dragi Musa,mi smo našu priču završili pre dvadeset godina!Zaboravila sam sve. Ne, naravno - nisam zaboravila prijateljstvo, jer ću te ja uvek voleti kao prijatelja!“
„Hej,pošto kažeš da ćeš me vazda voljeti, naravno – kao prijatelja - oli mi biti kuma na vjenčanju. Ili, ipak – ne! A, što kažeš na to?“
„ Mani se ćorava posla. Ti kumova možeš naći među Crnogorcima koliko hoćeš, ne moraš ih dovlačiti iz Beograda. Želim ti sve najlepše s tvojom novom ljubavi.“
„Šalim se, hej! Pišem neku ljubavnu priču pa mi je ponestalo nadahnuća, zato te zovem,- ne boj se,nemam druge namjere! Ako si mi stvarno prijatelj, budi dobra – podsjeti me, gdje smo i kad počeli vezu? Nikako ne mogu da počnem priču…“
„Izvini, samo sam se potrudila da odbacim sve, osim da ne tebe mogu računati kao na prijatelja, tako da ti od mene tražiš nešto što ni ja ne znam. Ako se sećaš – mi smo se zakleli na večno prijateljstvo, kad smo se rastali! Toga se sećam i da ćemo jednom biti opet zajedno. I toga se sećam! A kako smo počeli, to sam zaboravila. Izvini!“
„ Izvini ti!Sjetio sam se i ja te zakletve!“
„ Da?! Ali, nešto smo se prije toga dogovorili? Seti se ako možeš, pošto bih i ja da pišem o tome. Postala sam i ja pisac, ako ne znaš?“
„ Znam,vidio sam na Internetu. I to da su ti djela prevedena na istim jezicima kao i moja!Vrlo si me obradovala, moram ti reći. A kad smo pregovarali – to je, čini mi se, prikladniji izraz – da jednom opet budemo zajedno, ja sam ti napravio neke uslove, jel’ da? Ili sam ja to sanjao?!“
„Kakve, seti se ako možeš!?! Svašta nešto si sanjao i kad si budan,ali, to nisi! Seti se?“
„Pa da završiš fakultet, da predaješ na fakultetu na kojem smo krenuli u ljubav, da postaneš pisac… Ne znam više! Jedino znam da sam ja takve naše razgovore nazivao dopunskom nastavom…“
„Ne, nismo krenuli u ljubav na fakultetu, bar ti nisi. Nego posle, kad sam završila; posle sam došla na letovanje u Budvu i celo leto smo proveli zajedno, ali nismo u ništa krenuli, tada – tamo. Nego posle, ako se ne varam, kad smo se vratili u Beograd…
Ti si i tada govorio da smo na dopunskoj nastavi!Je li, što si mi sve tražio kao celoživotni domaći zadatak? Ne znaš! Jel’ tako?“
„ O, ne! To ti misliš da si se meni prikradala a ja sam se u stvari šunjao oko tebe, sve vrijeme. Još tokom nastave. Sve je bilo obostrano! Od časa na koji si došla u suknji od kravata. Moraš se nje sjetiti! Tada sam prvi put poželio da se motam oko tebe, nekako. Ali, nijesam mogao, zbog žene i zato što sam bio tvoj profesor. Stoga sam se i nezgrapno šalio o dopunskoj nastavi. Da, da – tako je to bilo…!“
„Dobro, ali – nisi odgovorio, šta si mi sve zadao za domaći!?!“
„Ne znam, nijesam zapamtio, osim da si me tjerala satima da izmišljam svakakve stvari, kakva je, na primjer, da se ne voziš gradskim autobusom – nego da položiš vozački i da voziš auto tvoje majke. I sve takve sitnice: na primjer, da, kad budeš javna ličnost, ne pokazuješ prekrštene noge i poluotvorne grudi – naokolo, jer svi očekuju to prvo da istakne tako lijepe djevojka, nego da iznenadiš sve darovitošću, plemenitošću, ljupkošću, svojom – pameću, pametnice…“
„ I šta još?!“
„Da si toliko slatka da…“
„Ma, ne mislim to, nego šta si još zahtevao kao uslov da opet budemo zajedno!?!“
„Ej, javiću ti kasnije, nestaće mi kredit na telefonu.“
„Ej,nemoj da se vadiš na mrežu kad znam da imaš postpejd račun!“
„Otkud ti to?“
„Pa, tako – ja ga imam pa ga moraš imaš i ti? Nego – odgovori?!“
„Podsjeti me!Toliko je toga bilo što mi sad nadolazi u sjećanje da ne znam što da izaberem. Reci, što te zanima?!“
„ U vezi s muškarcima, što si tražio od mene?“
„Pa da se ne udaješ i …“
„I“
„I da svo vrijeme budeš sama u tom smislu. Ali, ja sam se to samo šalio – mislio sam da se i ti šališ! Da je sve to bila šala!?! Nije, valjda…“
„Ukoliko hoćete da nastavite vaš razgovor, molimo vas da dopunite račun.“
RASKO ADŽIAHMETLI,( l959-1997 ) crnogorski romanopisac i patriotski borac. Po mišljenju kritičara najbolji mladi pisac „antiromana“. On negira mogućnost stvaranja realnosti pomoću mašte, izvan one koja je vidljiva i opipljiva, pa, u nekom obliku dokumentarističke proze, svodi fabulu na nizanje događaja prenesenih direktno iz života. Tu nema opisa, nego se njegova tehnika pisanja svodi na minuciozno prenošenje motiva, već prema tome kako ih se sjeća, odnosno uglu gledanja…Glavna su mu djela: Vidio sam te sinoć, draga, u muškoj sjenci i Ljubomorni sretnik i druge priče.
4.
Dok je čitao ovaj tekst, na priređivača je pao snažan ljubavni utisak koji je ponio iz rane mladosti. Obnovljenom snagom vratilo mu se nešto što nije izgubio, nego je bilo u njemu ,ublaženo, i sad je buknulo sjećanje – koje se nudi u izobilju njegove mašte – na dane kad je gledao kako umire komšijska mačka. Ili je bila lutalica, svejedno.
Taj nesrećni događaj je poprimio ili postao predmet prijevremene melanholične refleksije veoma dugo; iz nekog razloga je on pretvorio jednog osrednjeg dječaka u momka koji ima dubinu razmišljanja koja ide do dalekovidosti što ga kao sonda ponekad vuče ka dnu – odakle se uvijek izvuče na mišiće svoje duhovitosti.
No, prije toga je sreo prvu od brojnih djevojaka. I njegov duh se savršeno prilagodio za zavođenje, pravio se uvijek da je on zaveden. Znajući da se sve ne smije dati čulima, prešao je u odlučnu akciju, strpljive, tobožnje nezainteresovanosti, ne bi li ugrabio priliku da pruži dovoljno da mašta uputi objekat želje ka njemu.( Ženi uvijek mora nešto da se ostavi za maštu, inače će da učini ono posljednje – zavoljet će drugog!)
I tako je izgledao i, valjda – bio nasmiješena i usamljena lutalica koja ide od djevojke do žene a niko nije vidio ponor iznad kog se nagnuo, nego nekog zanimljivog i privlačnog. Niko ni jednog jedinog časa nije posumnjao u njegovu lakomislenost što dolazi od lake tuge,tu stalnu potrebu za ženom ili djevojkom - koja je išla do skrivenog obožavanja.
Onda je umirala mačka jedne njegove djevojke i on ja to gledao danima, u užasnom nespokoju, ali, ipak nekako gipak prema sopstvenoj melanholiji. I krenuo je da pišem o tome. To što je u stvarnosti predstavljalo suviše duhovno, postalo je na papiru ono što se rodi u mašti. I golema ljubav, zavlada nad njim, prema vlasnici te mačke, kad se ova preselila na onaj svijet…I svakog trenutka je bio sve srećniji, duboko u svom srcu,valjda.
Svadbena
1.
Oh! Kako se Kikica bješe zaljubio, majko mila. Po cio dan je samo na nju mislio. I sve je batalio: i studije, drugove, od kojih se nije razdvajao od ranog djetinjstva, fudbal i njegove navijače„varvare“, čiji je osnivački član – sve. Ima ih što su mislili da je malo skrenuo – toliko se bio zanio da je ličio na izgubljenog čovjeka, kad nije s njom: pogled mu je bludio nekud u prazno, kao da je tražio neko samo njemu znano mjesto u praznom prostoru, neko uporišno mjesto o koje se može osloniti u, za njega – potpuno novoj situaciji. Ako mi ga nije bilo žao, tako mi svega.
A htio sam u zemlju da propadnem, kao i on – na svadbi, kad se ženio…
U to vrijeme je njegov otac prepravljao kupatilo u stanu; u Njegoševoj su tada stanovali, u stanu do mog. Cio život su jedva sastavljali kraj s krajem pa mu je otac bio očajan što se ženi. Mislio je čovjek da mu sin treba prvo da završi fakultet, da nađe posao – da od države dobije stan… Sve po redu, kako mu sljeduje – kao i drugima, ali, sve po redu! A ne ovako, navrlo mu je da se ženi, kao da će mu nevjestu neko preoteti, kao da je nekakav grabuč oko nje… Hoće, pa – hoće i tu se više nije moglo ništa, nako da na brzinu završi kupatilo, da se makar tu čovjek može ljudski raskomotiti i malo usamiti; jer, kad budu živjeli u zajednici – plašio se da od kućnog mira, spokoja i reda neće biti ništa.
Na vjenčanja nije otišao, iako je opština blizu, gdje su se registrovali; ne iz protesta ili tako nečega – kako je objasnio – nego, kao čovjek od reda, htio je da sve u kući bude kako valja, kad dođu malobrojni svatovi. Kikicin otac je bio intendantski podoficir a sad je u penziji. Iz vojske je bio ponio upadljivu sklonost ka redu i disciplini.
Priča se i prepričava da je penzionisan prijevremeno, jer je nekim ženama – civilnim licima u vojsci, naredio da stoje mirno i da mu salutiraju kad on prolazi dok je dežuran. One su ga prijavile starješini i ovaj ga je zvao na raport. A on je u njihovom prisustvu tražio da se ponašaju kao vojnici kad već rade u vojsci.“Po kom pravilu službe“, upitao je, „ civilna lica su nešto drugo a primaju vojničku platu?! Ako svi ostali moraju da stoje i salutiraju, vala će i one ili se ja više neću zvati vojnikom!“ I dodao, pošto se neka kuvarica bila zakašljala a druga nasmješila: „Nije to bez neke, druže majore. Tako se slabi moral i disciplina u vojsci. Nemojte misliti da ja imam nešto protiv žena, ne – naprotiv, one su domaćice i njihovo je mjesto u kuhinji, najvažnije, znam ja to. Ali, ipak se mora znati što je red. „Hajde - de“, završio je obraćanje svojom već čuvenom uzrečicom.
Opet se ista žena zakašljala i zatražila dozvolu od majora da se obrati podoficiru. Ovaj joj je dozvolio i žena reče:“ Mi ni drugu Majoru, komandantu kasarne, ne stojimo mirno a kamoli da salutiramo pa što bi smo to činile vama? Da vi, slučajno, nemate veći, neki tajni čin – veći od komandanta naše kasarne – pa po tome tražite to više pravo?!“Vele da ga je , isprva, tu uhvatio bijes kakav ni u ratu nije pokazao, taj mirni i duhoviti čovjek - da mu bješe došlo da je zgromi, ali se ipak pribrao i upitao:“ A, dobro, ženo – de! Vidjeh li ja tebe sinoć kako prolijećeš pokraj mojeg prozora na toj istoj metli, što je držiš u rukama tako značajno, pa ne pitam, druga majora – jeli li vještica!?!“Iza toga je salutirao majoru, ženama se naklonio i otišao za vazda iz vojske.
A na svadbenom ručku, u njegovoj kući, je bio primoran da održi zdravicu u čast sina i njegove nevjeste, nakon dugog i poneseno uzdignutog govora mladinog oca. A podoficiru u penziji nije bilo ni do čega a ne do govora. Pa ipak se naglo diže, nakon gurkanje njegove rodbine i pošto mu je njegova žena tiho kazala: „ ’Ajde, jadan – nema smisla, u kuću su nam došli. Red je da i ti, kao domaćin – rečeš koju!“ Na riječ – red, on skoči kao oparen, uze čašu pred njim, isprsi se po vojnički, i ovako izgovori svoju zdravicu:“Hajde,de!Nek nam je srećno…“- onda je malo zastao, kao da se premišlja, i dodao:“naše novo kupatilo!!!“Potom je sjeo i otpio gutljaj „Vranca“.
A Kikica se bješe naljutio da nije razgovarao s ocem godinu, cijelu, sve dok jednog dana podoficir u penziji nije počeo da pjevuši:“Veri gut, veri gut – Kikica je strašno ljut!“
MIJO POP, ( l948 ) crnogorski pjesnik i političar. U mladosti se bavio sportom, odakle mu je sklonost ka nadmetanju sa samim sobom. U djetinjstvu je živio povučeno na imanju njegovih predaka u Katunskoj nahiji, gdje piše svoju prvu zbirku, kultno djelo: Revolucionarno-pjesnička harmonija. Kasnije produbljuje refleksivnost revolucionarnih motiva, da bi, nakon toga, prešao na ljubavnu liriku nenadmašenu u crnogorskoj poeziji. Ipak je i u svojim proznim, kratkim formama – nastalim pod uticajem, našeg velikog pjesnika i prozaiste, Mlađe Klompara ( 1956 – ) ostao poklonik velikih ideja o slobodi, jednakosti, napretku… To je čovjek pun samilosti za one koji pate i cvile, pjesnik slobodnog stiha, vanredno ritmičnog…
2. .
Duhovitost se lako oslobađa napadača bilo koje vrste. A napad smijeha biva opasan po njih toliko da im koleba ne samo misao, nego i volju. Duhovitost pruža finalno zadovoljenje do dubine razumijevanja svojstvenog svima. Ona je nejviša odbrambena sila protiv agresije bilo koje vrste.
A duhovitost usmjerena ka prijateljima je izraz poštovanja ne samo prama njima, nego i prama samome sebi.
Ekonomska
1.
On tvrdi da je rad konstanta, proporcionalna broju stanovništva! Ako se više radi na sjeveru – manje je posla na jugu… I da ne bi što tu poremetio, on ništa ni ne čini, nego povazdan sjedi na doku i peca.
Njegova ga lijepa žena posmatra, nalakćena na prozor njihove prostrane kuće i premišlja: kako li je došlo tom njenom šaškastom mužu, Matku , odjednom - takva misao te živi kao da je, ne dao bog, invalid. Još malo pa će prestati i da se kreće zbog opšte radne ravnoteže. Mogao bi i da prestane da jede pa, kao neki budisti, da se samomumificira u istom sjedećem položaju, sa ispruženom rukom koja drži najlon za pecanje. Bolje bi bilo da tako sjedi na kakvom prometnom raskšću sa prosjačkim šeširom…“Kuku meni“ – reče žena, tiho. „Samo da me ne čuje, koliko je lud mogao bi to i da proba…“
Isto tako, Matko zna da dvoje ljudi, koji žive dugo zajedno – poslije nekog vremena krenu da liče jedno na drugo, ako ne fizički, onda, sigurno, u domenu mišljenja. Nije riječ o onostranim stvarima, nego o sasvim opravdanom sličnosti misli koje se ljudima javljaju kad misle o istoj stvari. Slično, zaista, proizvodi –slično! Ponekad to ide dotle da se znaju stvari najintimnije prirode – samo po viđenju - koje neko od njih dvoje skriva kao zmija noge, kako za to prikladno i dobro narod kaže.
Dok je njegova žena misli na mumificiranje, u isto vrijeme njemu dođe da i kretanje može da se podvede pod istu kategoriju – konstante. Što se ljudi na Zapadu više kreću, to na Istoku imaju manju potrebu za tim. I u tom pogledu je on negdje na sredini- između Sjevera i Juga, Istoka i Zapada! Niti trči, kako rade japi - niti potpuno miruje, kao jogini. Zlatna sredina! Ne postoji više ništa što je može poremetiti?
Dok on tako mudruje u sebi, njegova žena premišlja način kako da mu doskoči, kako da ga trgne iz letargije u koju je upao ima tome već godina i više. Što ga je o natjeralo da nema ni budućnosti, ni prošlosti, nego samo sadašnjost i to nekakvu stiješnjenu, sabitu stvarnost između kuće i doka na kome peca!?! I izraz mu se promijenio,obrazi su mu se opustili, kapci pali a linija usana iskrivila na dolje. Iz njegovih očju izbija prapotopska praznina, neki užas što ga samo ona vidi. I niko još!
I baš kad poželje da neka ajkula iskoči i pojede joj muža, zajedno sa mamcem na koji uzaludno peca, da još nikad ništa nije ulovio – zazvoni telefon a on trže ruku i skoči: uhvatilo se nešto krupno na udicu. Poče lagano da vuče rikama najlon i da se kreće natraške. I njegov žena se isto tako pomjera, sve gledajući u muža, kroz prozor, kako izvlači neki golem ulov a nikako da ga izvuče. Došla je, tako, do telefona i stavila već ruku na slušalicu, ali je ne diže. Grudi joj se nadimaju sve više i jače a telefon zvoni i zvoni. Njen muž prestade da se kreće unazad pa pođe ka ivici doka, ka ulovu. Ona podiže slušalicu,ali ništa ne reče – samo teško diše. Taman kad neko reče: „Halo, draga – možeš li doći večeras?“ – njen muž izvuče oradu od dva tri kila! Ona zaklopi slušalicu. On se okrenu ka kući i s ulovom u ruci krenu da skače od radosti, s noge na nogu…
MUGI R.( Tekst je, sa dopuštenjem autora, preuzet sa adrese: blogspot.com )
2.
Kretanje na kraju ove priče potvrđuje kako se prevrće ljubav, po zakonu uzajamnosti ili, bolje rečeno, spojenih sudova: neko se može stvarno voljeti tek ukoliko je tom drugom stalo do njega a patiti se može za svakim, čak i za nedostajućim ili nikad postojećim, izmišljenim likom, ili figurom. Ali, čudno, to se očituje kao uzvišena ljubav: neko je može tumačiti kao ljubav prema ulovljenoj ribi a, pošto je ova simbol boga – može mu pasti da je ovde otpala, u tom slučaju, svetovna duhovitost prirode priče a ostalo nešto malo numinozne. Tada se javlja riječ Proviđenje i time se istog časa sve uozbiljuje na neodgovarajući način.
Najčudnija stvar je da, ukoliko se kaže da je Proviđenje vodilo dvoje ljudi tako da su se napokon pokrenuli jedno prema drugom, može se biti kriv za iskrivljavanje smisla djela: a ipak je tako! Proviđenje je izvelo sve s takvom lakoćom, da je uhvatilo i čitaoca na spavanju. On nije ni primijetio kako ono strpljivo čeka da se situacija odvije, ne bi li uskočilo i , manje kao dar prirode – ulovilo ribu u pravom trenutku da čitalac ne izgubi ni časa – a više kao, u stvari, vaspitanje što vuče ka sudbini, koja odvodi mimo doživljaja. I tu potpuno umire duhovita nit priče; takvim tumačenjem se sa neorealizma prelazi na njegov nastavak, na magični realizam – koji je beskrajno duhovit, ali samo kad je blizu socijalnog realizma.
Pa ipak je namjera pisca ove priče bila negdje drugo, možda u jutarnjem mamurluku od bijelog vina, nakon zadirkivanja , štipkanja i kreveljenja - karnevalske preduge noći - prepune zakrabuljeno slobodnih žena.
Internetska
1.
Glasoviti japanski pisac ljubavnih dogodovština Joko Ja piše, uglavnom – priče i dramske tekstove.. Uz pomoć Mišima no Me ( i ovdje joj se zahvaljujemo na prevodu ), zvanične prevoditeljke japaske ambasade u Podgorici, ovaj izvod je preuzet iz njegove knjige priča „Savremeni usamljeni samuraj“
2.
Tumaram po Internetu. Vidim čovjeka u godinama. Zaglavio se u crvenoj telefonskoj govornici. Iza govornice je grafitima oslikan zid. Boje su razdragane. Trotoar je pust. Čovjek otvara usta i maše. Pokušava rukama i nogama da razvali velika gvozdena vrata. Prestade to da radi. Stoji i unezvijereno se osvrće po govornici. Svukud je kovani metal. I pokoje maleno staklo. Na dva mjesta su otvori razbijeni. Toliko su mali da se kroz njih ne može provući. Kroz gornji slomljeni prozor dovikuje automobilima. Pokazuje prstom desne ruke na sat iznad lijeve šake. Automobili prolaze.… Kliknem dalje. Tamo neki momak što liči na lava – igra lopte s lavovima u prašini afričkog dvorišta. Lavoliki sjede na zemlju ispred golemog lava. Zajedno počivaju u hladovini sivog zida. Prolazi pas. Maše repom. Momak štipnu za nos lava. Ovaj se ni ne pomjeri. Momak ga jako stisnu a lav pokuša tromo šapom uzvratiti po ruci. Promaši. Udari u okerastu zemlju. Diže se prašina od siline udara. Momak i lav sjede i dalje: Gledaju se. Onda naiđem na plavu veoma poželjnu djevojku. Nagu. Leži na kauču. Iza je zid od zlaćanih - plastificiranih tapeta. Preko papira je platnena - loša imitacija kineske šare. Tamno plava -slična šara je na porcelanskoj šoljici pokraj kompjutera. Potegnem gutljaj čaja - kad se djevojka malo nagnu na bok. Miluje se. Ruke lagano prelaze s grudi ka butinama. Lijeva pređe pozadi. Desna ostade naprijed. Rasnijeva međunožne otvore…
Hoću da pritisnem miša – dalje. U posljednjem trenu opazim da u gornjem desnom uglu - pored telefonskog broja – digitalni sat otkucava dvadeset jedan čas i sedam minuta. I gomilu stotinki… Vratim se na čovjeka u govornici. On i dalje pokazuje na sat…Odem ka lavolikom momku. Tamo nema sata. Ali bih po sjenci između lava i momka - rekao da može biti oko devet uveče. Vratim se u enterijer s djevojkom. Ona je sad izvadila ruku iz prednjeg otvora i priča telefonom. Nepoznat mi je jezik. Ne razumijem o čemu govori… Brzo prebacim na čovjeka u govornici. I on priča telefonom… Lavoliki i lav gledaju svaki na svoju stranu. Djevojka i dalje rasniva svoja zadnje crijevo I priča telefonom. Povremeno se kikoće. Čovjek više ne maše nikom. Samo otvara usta. Sjeo je na pod. Obujmio je noge s obije ruke. Slušalica mu je na vratu - između ramena i brade. Čini se da se osmjehuje… Momak i lav ustaju i odlaze.
Pritisnem – dalje. Kad tamo: Podignut zlatni spomenik Brusu Liju. Mislim da je to negdje u Maloj Aziji…
JOKO JA ( 1953 -), japanski pripovjedač i dramatičar. Zbog slobodarskih tekstova od strane određene savremene sekte prokažen za ne-Japanca – čovjeka koji se odrekao i s prezirom gleda na tradiciju. Ogledao se u svim književnim rodovima, mada ne sa istim intenzitetom. Dramom Ne stekao je slavu u opštoj istoriji savremene književnosti, kojom zadaje udarac, kritičari kažu, definitivan – nacionalizmu, bilo gdje da se javi. Pišući kratke priče pod uticajem baš tradicionalne japanskog načina pisanja , posebno Takači no Okure ( 859- 901) i Ono no Jokoa ( 978? –oko 1011 ) – on obrađuje motive iz svakodnevice modernog, otuđenog društva. Takva je priča Runja u šolji čaja, koju su u određenim kritičarskim krugovima lažno predstavljali za napade ne samo na tradicionalne vrijednosti kakva je stid, zatim, smjernost pa onda nevinost čitaoca, nego, čak, i za plagiranje pisca Otomo Sosoe hoši ( ? – 910 ). Ipak je za svoje glavno djelo, kratki roman Oči koje nijesu slijepe ali ne vide bio kandidovan za Nobelovu nagradu za književnost u godini 2001. A ovdje dati odlomak je iz knjige priča pisane za filmsku, omnibus adaptaciju najčuvenijeg japanskog režisera Kuro Akiru ( l927 – 2005 ), prikazan u Kanu, na neformalnoj projekciji, jer, film nije završen. Piše i pjesme.
3.
Umjesto svog komentara odlomka iz Joko Jaove priče, evo, kao svoj, Šopenhauerov stav ( u prevod, sa njemačkog, Josipa Babića ):“…ko ima nešto vredno da saopšti , biće mu veoma stalo da se to ne izgubi. Stoga dobar stil uglavnom počiva na tome da čovek zaista ima što da kaže: jedino, ta sitnica je upravo ono što većini pisaca naših dana nedostaje.“
Valja još dodati, tek kao nekakvo svoje mišljenje, da vrijeme ne postoji, ono je obična laž, a ipak postoj – to je velika istina. I zavisi od čovjeka, ugrađeno je u njega u vidu biološkog časovnika. Po njemu se čovjek rađa tačno kad treba i umire na vrijeme, da ne izgubi ni časa. I sve vrijeme, između te dvije ključne stvari – on se kreće, od jutra do mraka, mjereći vrijeme na satu koji je u njemu i ne samo njemu. Ah!Kad bi mogao makar svoj sat da slomi a da, pritom, ne slomi i sebe…Ili, barem,kad bi umio bolje da mu podesi vrijeme.
Pravnička
1.
Priređivačeva žena, koja je i njegov advokat u sudskom sporu – dala mu je pismo što joj ga je poslao advokat tuženog.
1.
Mnogo poštovana koleginice, Vasiljka Knezović,
Pišem vam prije zakazanog ročišta, jer se tako najbrže mogu izraziti, reći tačno što mislim o predmetu koji mi je dostavljen u Prvom opštinskom sudu. Htio bih da predupredim moguće nesporazume i eventualne neugodnosti, privatne prirode - kako Vašeg klijenta, tako i njegovog jedinog svjedoka.
Vaš klijent, draga moja je - čovjek koji ne zna da mi znamo neke činjenice. Na primjer, on tvrdi, u prijavi policiji, da je obmanut po više osnova a da je glavno – preotimanje autorstva nad projektom, zatim, neisplaćeni cio iznos honorara; nevraćene umjetnine troma autorima, zato što oni nijesu ni bili u koloniji nego su samo poslali svoje radove za izložbu;verbalna prijetnja fizičkim obračunom od strane tuženog. Itd.
Molim vas, budite razložni pa ponudite Vašem klijentu vanparničku nagodbu! Biće mu isplaćena polovina tražene sume i vraćeno pola radova – ukoliko prihvati da povuče tužbeni zahtjev o preotimanju autorstva nad izložbom i cijelim projektom kolonije; kao i verbalnu prijetnju. Jer, dotični gospodin nema nikakav pismeni dokaz o visini honorara. I, uopšte, nikakav ugovor, osim kataloga i svjedočenja umjetnice – Suzane Dobrohotović; koja će, sva je prilika, povući svoj iskaz, ukoliko pred sud iznesemo da je ona pokušavala, neuspješno, da zavede Vašeg klijenta, iako je udata žena. To će Vam potvrditi moj klijent, kao i ostali učesnici kolonije. Prema tome, ona ne može biti objektivna!
Naime, po saznanjima do kojih smo došli, ona je, u više navrata, pokušala neuspješno da stupi u seksualni odnos s Vašim klijentom. I požalila se koleginicama iz kolonije na to a one su to prenijele dalje pa se govorkalo da je Vaš klijent, vjerovatno – nemoćan u tom smislu. A možda i još što gore. Ko zna?!
U svakom slučaju, jednom je Suzani, valjda da bi opravdao sebe – ispričao čudnovatu priču – koja je trebala da bude nešto kao izvinjenje za njegovo ponašanje. Za nju znaju ne samo učesnici kolonije, nego i osoblje hotela u kome su bili smješteni. Dakle, odbrana može izvesti na desetine svjedoka a Vi, time, gubite i tog jednog jedinog – Suzanu.
Elem,prvo ju je pitao: „ Da li si ti Suzana stvarno udata, kako sam čuo ?“ Ona je odgovorila potvrdno. „E, pa vidiš, u tome je stvar! Ispričaću ti nešto, na osnovu čega ćeš me, nadam se, razumjeti.“
Draga koleginice, prije nego nastavim, moram Vam se izviniti što nijesam u stanju da bolje prenesem tu priču. Ja sam advokat a Vaš klijent je pisac. No, ipak, ukratko ću vam prepričati a Vi možete pitati Vašeg klijenta za detalje. I ponavljam, po brojnim svjedocima, rekao je: „ Vidi, Suzana – ja sam oženjen. Volim svoju ženu. Da i ti ne bi shvatila moje odbijanje lično, čuj - što mi se već desilo: U zgradi u kojoj stanujemo: moja žena i ja– živi jedna poznata i veoma lijepa žena. Neću ti reći njeno ime, razumije se iz kog razloga. Često sam je sretao u hodniku zgrade i ljubazno je pozdravio. Ona mi je uvijek srdačno uzvratila a onda je jednog jutra pozvonila ma moja vrata da traži malo ,cukra’!“
Pretpostavljam da će te i Vi, koleginice, u riječi pod navodnicima, prepoznati rječnik Vašeg klijenta,ako ste čitali neku njegovu knjigu. ( Usput, ja jesam i , mogu reći, koliko se ja razumijem u literaturu, da nijesu loše. I više od toga!?!)
No, da se vratim na priču. On kaže da je ta gospođa, na njegovom vratima, sve vrijeme nekako čudno cupkala. Vaš klijent ju je pitao : „Što joj je?!“ Na to je ona odgovorila:, „Svrbi me!“ On je rekao:“Gdje vas svrbi?!“ A ona je uzvratila: „Dolje!“ A, zamislite molim Vas – on će na to:“ Što se ne počešete!?!“ Pa recite, molim lijepo, Premila koleginice – koji bi muškarac tako što rekao jednoj, po njegovim riječima, veoma lijepoj i poznatoj ženi. Svašta!
Ali, to nije sve, jer je ona uzvratila: „Hoću.“ Uzela je šoljici, s malo šećera, iz njegove ruke, zahvalila se i otišla. I tu nije kraj priče, jer je ona, mučenica, ubrzo ponovo pozvonila. Kad je on otvorio vrata, ona nije uspjela ništa više da kaže- osim:“ Biste li…“
A Vaš klijent je, Gospođo mila - rekao : „ Ne bih!“
Pa Koleginice, da li je to u redu! Apelujem na Vašu žensku solidarnost, na to kako biste se Vi osjećali da se vama, ne daj bože - nešto tako desi. I da Vam sjutradan, u liftu – gdje se sreo sa svojom komšinicom – kaže sličnu stvar koju je rekao Suzani:“ Čujte, komšinice, samo nemojte da ono od juče shvatite lično! Ja sam neobičan čovjeka a vi toliko atraktivna žena, koju bi svaki muškarac rado počešao gdje god hoće! Ali, ja ne mogu zbog moje žene. I ona voli da se češe, tako da je sva srećna ako je ja počešem jednom godišnje! Strašno bi se naljutila kad bi saznala da ja češem žene okolo, umjesto nje!“ No, ni komšinica se, bogami, nije dala pa je uzvratila:“ A kako su nastala vaša djeca, ako češete jednom godišnje vašu ženu?!“ A on je dodao:“ Među njima je razlika deset godina a ja sam rekao:jednom godišnje.“ Na to,ona je, grehote – uzvratila:“Jao – jeste!“
Još jednom,izvinete se, u moje ime, Vašem klijentu na mojoj literarnoj nespretnosti.
Međutim, zbog gore navedenih činjenica, molim Vas da uzmete u obzir poravnanje koje bi, naravno, išlo bez daljih sudskih troškova. I, dakako, bez mogućih informativnih neugodnosti!
Podgorica, 8.7.2053. Srdačan pozdrav,
Pero Mijović, advokat
Kancelarija: Cetinjski put bb
Tal: 069 498929
I riječ o priređivaču ove zbirke, inače,romanopiscu za koga je najveći savremeni crnogorski pjesnik, Mućko Jevremović ( l934 - ), rekao da je umislio kako prije njega u našoj književnosti nije postojao niko,osim Njegoša i Crnojevića štamparija. Stvarno je pretjerao! Zaboravio je Popa Dukljanina.
A nestvarno, on do glupavosti oponaša Selindžera (?-2010 ) u doživljaju književnosti,smatrajući da njegova djela imaju svoj život, nezavisan od njega i da on treba sve da učini da im oteža put, nakon izlaska iz štampe. Piše kratke romane pod pseudonimom Ognjen Radulović ( 1953 - ) a ponekad i Ognjen Dušanov Radulović. Pripisuju mu i da pokušava da izmisli cijelu novu čitanku crnogorske ljubavne književnosti kratke forme. Glavno djelo mu je ( nastalo ,takođe, pod J.DŽ.S. uticajem )novela Spuštite malo nos, velikoznalci.
2.
Priča advokata Mijovića ide ruku pod ruku sa priređivačevim predmnijevanjem za ovu zbirku; tek nakon nje je sve stalo pod isti krov na obostranu korist: pristao je na poravnanje a shvatio je, čisto i jasno, da je razumijevanje isto što i nerazumijevaje, ukoliko se prepoznaju u istim ili različitim situacijama. Slično je to dubljem shvatanju koje proizlazi iz spoznaje na osnovu citata iz bombardovane biblioteke: u krajnjoj stvari, radi se o tome da je voljenje djelanje, isto kao i nedjelanje.
Spiritualna
1.
Bila je neobično lijepa djevojka – ta žena; i sad je lijepa, iako je prevalila šestu deceniju; ko je jednom lijep – vazda je lijep i tu nema pomoći; u stvari,možda je prikladnije reći: ne može se odmoći, nako indirektno; a o tome se radi; jer, kad sam je prvi put vidio, imao sam devetnaest ili dvadeset godina, ne sjećam se tačno, ali znam da je to bilo u ljeto; brodila je Balšića pazarom kao najraskošniji jedrenjak sa imenom Zdenka a iz Zagrede je; mogla je biti starija od mene deset ili dvadeset godina, no bi svako rekao da je možda koju godinu imala više od mene, tako je bila očuvana a takva je i danas – kao da mi je vršnjakinja, kao da se tek primakla četrdesetoj; neko je rekao da ima žena koje stare kao katedrale - u mladosti ju je neki časopis proglasio za lice ljeta, zbog njenog osmjeha, širokog i punog pravinih, prebijelih zuba: a smijala se kao kad se kruška trese pa padaju zreli, brojni plodovi na zemlju - dobujući se smijala; sjećam je se takvu, zrelu, jedru ženu: ni visoku, ni malu, nego taman - ne pretjerano širokih bokova a uskog struka i tvrdih, pravih grudi; sjećam se smeđeplave kose, koja je i u mraku svitkala – toliko je bila gusta da je i po noći zadržavala malo sunca u njoj, zarobljenog; imala je velike, kose oči – crne kao ugarak, koji se još pomalo žari; to se, vele, zove endemska ljepota; takva joj je i kći: samo što njeno dijete ima mesnate, okruglaste usne, kakve joj je majka imala u mladosti a majci su se stisle, skupile usne u krivulju od stalno zategnute vilice; njena kći kaže da i po noći, dok spava škrguće zubima a ne jedino po danu; i to je, čini se, sva razlika: kakva je bila takva je i ostala a objasnila je da škrguće otkad je muža izgubila, jer od tada muška ruka nije na nju padala; tačno dvadeset i devet godina ima kad je počela; i nije jedina: gledala je, kaže, nekog znamenitog profesora na televiziji dok priča o svojoj tetki, koja je iz stog razloga neprestano štucala; a čula je za neku u Nikšiću, đe li?– što podriguje rafalno, ili ta lažno hramlje dok u Bijelom Polju druga podriguje, ne zna; ali je sigurna da joj je doktor rekao da njoj od škrgutanja ne može ništa biti zubima, tako da je još dobro prošla, kakvih slučajeva ima – nije ih navodio, nego je samo veoma značajno podigao obrve i kimnuo glavom a zatim i blago fijuknuo; ah! - da, ima jedna u Ulcinju što po cio dan zviždi, ne može, mučenica, nikako da stane i to uglavnom zvižduće pjesme što ih sluša sa razglasa; hoće od toga da pošašavi! - taman počne da prati sa radija neku klasičnu ariju, pa izađe na balkon da raširi veš,recimo, kad čuje iz obližnje kafane narodnu, modernu melodiju i odmah nastavi nju da zvižduće; i sve tako; zvoni, na primjer, poštar, ona krene ka vratima i čuje ga kako tiho pjevuši šansonu, istog časa zaboravi na ariju, koju je zviždala dok se vraćala sa balkona i počne da zvižduće šansonu, kao da ništa nije bilo do tada; „zamisli“, rekla mi je moja tašta.
A moja žena koluta očima iza njenih leđa, dok tašta priča o raznim slučajevima indirektnog, spiritualističkog nadgornjavanja Crnogorki sa svojim pokojnim muževima; moja žena ima teoriju da je o tome riječ; tvrdi da pouzdano zna, čitala je u nekom ženskom časopisu – da je za žensku psiho-fizičku zdravoću mnogo važnija ljubav, nego za mušku, misli, pritom, na vođenje ljubavi: jer, žena to fizički može da radi kad hoće i koliko hoće, dovoljno je da raširi noge, a muškarac samo kad mu se digne iz groba; baš tako je kazala i dodala: da u mladosti to vaznesenje biva muškarcima svaka tri dana a što su stariji da ime se ta granica pomjera ka tri godine– i to je sinoć rekla, nakon što sam došao kući preumoran, slomljen od sparine i cjelodnevnog rada u kancelariji; i taman kad sam htio da je upitam što je mislila pod onim: indirektno, spritualističko nadgornjavanje?! - odustah, jer me je lagano krenula da boli glava; ustao sam i pošao na počinak, bez večere; na vratima sam se osvrnuo da joj poželim laku noć – kad, vidjeh i shvatih da moja žena ima tik: već mjesecima mrda desnim ramenom, ukrug, kao da joj nešto smeta ili nedostaje u tom zglobu; to je nešto nasljedno, na majku je povukla - promrmljah sebi u bradu, tako da je izgledalo da je pozdravljam; ona na to prekrsti ruke i noge i krenu nervozno da mlatara lijevom da joj je papuča spala sa stopala, kao da ju je šutnula.
I taman pošto legoh u postelju, čuh kako mi stiže poruka na mobitelu, ali je nijesam stigao da pročitam, jer sam utonuo u san, u padu u krevet; i čudna stvar, poslije dužeg vremena, nijem sanjao moju ženu – nego moju taštu kako sjedi za katedrom, kao da je moja nastavnica iz osnovne škole, i vrti glavom u negodovanju i škrguće zubima…
LJUPKO MIKANOVIĆ,( 1951- ) dramski pisac i pripovjedač, uz Jašu Ništarobu ( 1941 - ), najveći predstavnik crnogorskog romana-rijeke. Nezadovoljan svojom sudbinom u novonastalim društvenim prilikama, Mikanović se razvija pod uticajem Ništarobe - stvarajući lirsko teatarske tekstove, kao i priče i romane u kojima je prvi u našoj književnosti unio psihološki ljubavni roman. To je Medeja, koji je adaptiran i za pozorište. Vrhunac njegovog stvaralaštva se ipak nalazi u kratkoj romanu Muška ruka nije na njih padala. U jedinstvenim, formalno-melodijskim neprekinutim fragmentima – piše o usamljenosti i rezignaciji.
2.
Istina svjedoči o laži. I obratno! Isto tako,odgovori su svjedočanstva pitanja. I tu ima obratno, stoga što svako pitanje sadrži pola od odgovora. Doduše, ima pitanja i sa cijelim odgovorom, kao ono:Koja rijeka protiče ispod mosta na Morači?Takvo se, obično, tretira kao glupo; ali bi, onda, sva pitanja morala da se smatraju, najmanje - poluglupa, jer se raspon odgovora svakog suvislog pitanja kreće od pedeset do sto odsto odgovora. Sve ispod polovine je negacija, veća ili manja, zavisno od procenta koji ide u obrnutoj srazmjeri – od pedeset posto pa na niže.
Međutim, postoje i lažna pitanja koja ne svjedoče ni o čemu, no o nedostaku volje da se uđe u problem direktno, gledajući se oči u oči s aždajom od koje se očekuje odgovor. Takva pitanja su obično o ljubavi, o tome zašto neko nekoga voli ili ne voli! Uopšte, što je – ljubav, pa to je kad se dvoje vole! To je svima jasno, jer je to toliko očigledna istina da je ne treba dokazivati. A što ako ih je više od dvoje? I to je, dakako, ljubav, ali, nekako neistinita, rastrzana i umorna ljubav – ljubavnog trougla ili gengbengerska. Riječju, ljubav u parčad, paramparčad. I ništa bolje. Ni više!Doduše, sve je bolje od -svejednoće.
Kad ne bi bilo tako – ne bi bilo ni pitanja,ni odgovora; ni razgovora, i dogovora. Ne bi bilo ičega, jer se na svako istinito pitanje može se odgovoriti sa – da ili ne, pedeset posto na stranu istine a pedest na laži. Pedeset posto voli,pedeset ne voli. I to je tako!
SMS-ovska
1.
„Stigla mi je poruka bez teksta – greškom, vjerovatno, je li?“
„Nije greška, nego – onako, da te podsjetim na sebe.“
„Kako si, što radiš?“
„Gledam stare Čaplinove filmove. Dobro sam. Što ti radiš?“
„Uživaš, blago tebi. Pišem nešto, ne ide mi pa se mučim…Je li ti hladno?“
„Ne, nije mi hladno. I nemoj da se mučiš sa pisanjem, nego zastani, udahni duboka – onda dugo izdahni i pusti da ti misli slobodno idu…Sve što kažeš je dobro i lijepo, vjeruj mi!“
„Dobro, poslušaću te, jer, što se toga tiče – jedino tebi vjerujem!“
„A drugog što se tiče –ne?!Na primjer, da imam osjećaj da ću da potonem, kad te nema. E, to budi sigurna!“
„Kako to kad me nema?“
„Odgovor stiže…Izvini, morao sam po dopunu.
Pa taj osjećaj je bio najizraženiji ono veče kad si mi poslala onu ljutu poruku,znaš na koju mislim – kad smo se posvađali, kao djeca što se svađaju. A sličan je bio i jednom ili dva puta kad si rekla da ćeš doći ovdje a nijesi. Nikako ne mogu da razumijem zašto to radiš? Pomišljao sam da si toliko nezainteresovana za mene pa se samo izmotavaš, ali mi tada izađe pre oči tvoj lik, koji se svaki put ozari kad me vidi!
Sad mislim da mi iz nekog razloga ne vjeruješ, ali, molim te, mora da i ti na mom licu prepoznaješ nešto od sreće kad te ugledam…“
„Zašto po ovakvom vremenu izlaziš zbog dopune? Prehladićeš se, imaš ranu na vratu od tvog prokletog ronjenja – ni malo se ne paziš? Naravno da se obradujem kad te vidim, jer si mi baš drag, to valjda znaš, samo me ponekad iznerviraš, ali ti brzo oprostim, jer znam da si, zapravo, samo previše osjetljiv – baš kao i ja! I ni malo ne sumnjam u sve što kažeš.“
„ Škrta li si, za Djevicu Majku! Čuješ li ti sebe:’…baš sam ti drag… ’No, dobro i to je nešto!
Ne znam kakvo je tamo vrijeme a, ovdje, ja nosim samo duks i nije mi hladno. Jedino je krenula sitna kiša. Kažu da će i sjutra biti sunca, jer, nema juga. Na ranu sam zaboravio. I ne brini, fizički sam zdrav i jak a previše osjetljiv - jesam. To si potpuno u pravu, posebno u odnosu na tebe sam, u stvari, mentalno labilan! Ne znam da li si primijetila na prošloj izložbi, kad smo se sreli u foajeu – nijesam mogao da odstojim cijelu pauzu, pred otvaranje, kraj tebe, toliko su me bile pritisle emocije!No, neću više o tome, bojim se da te opteretim bilo čime a naročito svojim osjećanjima…“
„Ovdje je prava zima,pada kiša,jako je hladno – zato valjda i ja zimi postanem
hladnokrvna!“
„Da, da…Kao Pat Garet ili Bili Kid. Nego,hoćeš li da ručamo sjutra zajedno. Ja u Podgoricu imam u dvanaest neki sastanak pa, ako ti odgovara, došao bih po tebe u dva. Što misliš, valja li to? Volio bih i da tvoja koleginica ide s nama, dužnik sam joj. …
Naravno, kako ti hoćeš, jer ću joj ja svakako nešto kupiti za poklon…“
„Više mi se sviđaju Buč Kasidi i Sandas Kid! I ne mogu sjutra, jer imam posla oko izložbe što se otvara kod nas za par dana, za koju pišem ovaj tekst. Umjetnica mi dolazi sjutra da radimo katalog. Moram se zadržati s njom. A zašto si ti dužnik mojoj koleginici?“
„Ma ništa, onako sam to rekao – tek da se ne prepadneš da te zovem na sudar.“
„Ha,ha,ha...Baš si me nasmijao! Ne brini, ne bojim se…“
„Vrlo dobro!“
MILICA RAJKOVIĆ ( 1978 -), pjesnikinja, smatra se za najveću nadu crnogorskog lirskog postmodernizma. Objavljuje pjesme u periodici a ovo joj je prva štampana priča. Ona je dio priča, parabola i eseja koje priprema za štampu, kao duhovitu satiru na društvenu ograničenost i lecemjerstvo. Prelaskom sa poezije na prozu, spisateljka je prošla fazu lirike a stupila u stilistički period „totalnog naturalizma“ ( R.A. ) ili „reportersko-kamermanskog prenosa događaja“ ( Isti )pa je time crnogorska mlada književnost dobila nadahnutog nastavljača djela Raska Adžiahmetlija, čiji je život prerano presječen.
2.
. Ljubav je sreća, dok je nedostatak jednog ili drugog – svejednoća, koja je nešto gora od melanholije. A nije istina da melanholija od ljubavi nije dobra za pisanje. A svakako da ima malo stvaralačke radosti u sreći od ljubavi; ipak, te dvije stvari ne mogu da se izjednače i jedna uvijek malo zaostaje.
Ulična
.1.
Jeste li čitali, možda priču“A ja“, neke Francuskinje. E ta je dobra. Svak joj čast! Napokon su i žene uspjele da sroče koju pravu riječ o...
2.
Prvo sam ga vidjela kod pošte. Tek je prešao semafor iz pravca hotela „Crna Gora“. Visok čovjek, neodređenih godina – između četrdeset i pedest. Bio je u bijeloj košulji, dugih rukava i svjetloplavim farmericama. Onako, iz daleka sam pomislila da je možda konobar iz hotela, koji je pošao da uzme cigare, ili što drugo, na trafici što se nalazi kod pošte. Onda shvatih da hotelski konobari ne nose farmerice. I po hodu se vidjelo da nije konobar: hodao je toliko prave kičme, kao da motku ima umjesto nje. Išao je polako, nogu pred nogu. Uočih i da nosi preko desnog ramena a ne lijevi bok– torbu, kao poštari što nose.
Ja sam izlazila iz samoposluge „Mimoza“, sa punim kesama u obije ruke. I ne znam što me uhvati odjednom – nikad mi se to nije prije dogodilo,ali mi dođe da ih bacim i potrčim za njim. Jedva se pribrah, jer on zamače za poštu. Ja stegoh kese što sam bolje mogla, da su mi pomodreli prsti. I krenuh kući, koja je sa druge strane kvarta.
Hodala sam i mislila kakve li su mu ruke, tanke a čvrste, sigurno – čim je onako mršavo žilav. I oči – koje li su boje, vjerovatno smeđe, jer mu je i kosa takva. Hodala sam brzo, ljuta na sebe što, očajna, mislim o slučajnom prolazniku – tako da sam ga sustigla i opet vidjela kako prelazi semafor; ovaj put na crveno ,tamo , između skupštine i „Galerije“, kod ona dva policajca što su i dan i noć na istom mjestu. Oni mu nešto rekoše,onako, usput – vjerovatno za semafor- a on podiže ruku u znak izvinjenja ili pozdrava, ne znam. Ovaj put me bješe malo prošlo pa ne poželjeh ništa više, nego da ga vidim na sljedećem semaforu, kod „Blažovog mosta“. Požurih niz ulicu a kese me udaraju po bokovima, zapliću mi se između nogu i zadižu tanku, cicanu suknu do iznad koljena. Osvrnuh se da ma neko ne gleda, ali, ulica je, srećom, bila prazna. Dadoh se u trk i tako pređoh ulicu kod parka, sva gledajući u kontejnere što, ne znam zašto, odvajkada stoje sa te parkovske strane. Bacih pune kese u njih i tek tad se osvrnuh ka semaforu: čučkao je crveno. Njega ovaj put nije bilo na zebri.
Od trčanja sam se bila strašno zadihala a kad vidjeh da ga nema – stade u grudima da mi lupa te se damari penju ka ušima u nepodnošljivu buku, učinje mi se da ću dobiti kakav asmatični napad ili što takvo. Zeleno svjetlo se pojavi i dva tri automobila kliznuše desno. - Vjerovatno je ušao u skupštinu, budalo - rekoh sama sebi. Bilo poče da se smiruje i ja odoh ka svom ulazu, koji je na uglu preko puta zgrade vlade. Pomislih na hranu u kesama i htjedoh da se vratim i da ih izvadim iz kontejnera – no me je samo strah od pogleda komšija spriječio u tome; jer, neko vazda viri na prozoru pa bi me mogao vidjeti kako petljam po đubrištu.
Tada ga spazih kako prolazi između nove zgrade vlade i stambene. Zakoračio je preko ulice, gdje nije mjesto, i uputio se pravo u moj ulaz. Tek se tad stuštih i stigoh da mu vidim ruke, mršave a jake – muške, kojim je dohvatio kvaku i otvorio vrata da me propusti. Pogleda me znatiželjno pa zbunjen mojom zadihanošću, reče:“Izvolite!“Ima zelenosmeđe oči! Ja se zahvalih, uđoh i rekoh u sebi:“Gospode! Pošalji ga na moja vrata, molim te.“ Kod drugih, ljuljajućih ulaznih vrata sam se osvrnula i našla ga kako stoji kod sandučića za poštu. Drži u ruci neku pošiljku i traži njeno odredište. Ja upitah:“ Mogu li pomoći? „.On odgovori: „Tražim gospođu Tošić!“Na to, ja slagah da sam to ja.“Imate li ličnu kartu kod sebe?“, upita i dodade:“Ovo je DHL- pošta, morate mi se potpisati.“ „U stanu mi je odmah do ovih vrata. Dođite!“. Opet slagah i propustih sad ja njega. Onda se provukoh između njegovih širokih ramena i, leđima mu okrenuta, stadoh između njega i ključaonice, da ne vidi kako mi drhte ruke dok otkljućavam, ključem koji sami izvadila iz đžepa. Gurnuh vrata i propustih ga da prođe. Dok sam ih zaključavala, s druge starne, rekoh, sebi u zube što malo cvokoću:“Moj si, poštaru moj!“
BUČICA RADOVIĆ, raspuštenica, priređivačeva drugarica iz djetinjstva
3.
Samo seksualno slobodni narodi – sjevernjaci i ostali – žive slobodnim, uspješnim životom. A ostali - trućaju o moralu, smještajući ga tamo gdje mu nije mjesto, između noga. Samo slobodne, jake žene čine slobodno, građansko društvo. Stepen njihove slobode je jedino pravo mjerilo demokratičnosti države!
Stoga bolje ovako stoji završetak sevdalinke:“…uđe Mujo u magazu sam,/ haj! za njim uđe Fata – žalosna mu majka.“
Tragično-komična
1.
U vozu na pruzi Beograd-Bar, u kupeu druge klase, sjedi jedna gospođa u godinama i nešto malo mlađi čovjek a dječak od deset-dvanaest godina stoji i gleda kroz pozor. Dječak je plavokos i jak, dobro uhranjen, sa širokim kukovima pa dobro održava ravnotežu od klackanja voza. Čuje se samo ravnomjerno: klik-klak – od prelaska voza preko spojeva tračnica. Žena je u crnini, zabrađena maramom. Iako je u godinama, veoma je lijepa. Ima krupne plave oči, bijel ten i puna i pravilna usta. Ispod marame joj viri pramen plavosijede kose. Čovjek je nizak, crnomanjast, sa orlovskim nosem. Ćelav je na vrhu glave pa nosi „ćelentanku“: češlja kosu od pozadi-naprijed pa na drugu stranu. S desno na lijevo.
Od Beograda do Požege nijesu progovorili, kao da se svako zabavio svojim jadom – nekom tihom i potmulom zajedničkom mučninom a prvi su se put sreli taj čovjek i ta žena. I tek kad ona reče:“Oh!“ – on se nastavi:“Da“. I tada poče razgovor a dječak sjede do žene i zapilji se u čovjekovu kosu, masnu od „briljantina“. Žena reče:“Mali mi je od mlađe sestre. Razvode mu se roditelji pa ga vodim malo, na raspust kod đeda i babe – da nije u kući, da ne prisustvuje diobi njegovih roditelja. Mislim, ne događa se ništa strašno, nego - eto, razvode se i dijele se pa, tek, da nije prisutan. A i planinski vazduh će mu prijati!“Čovjek opet reče :“Da!“ Ali, sad značajnije i pomalo svečano, nekako tako. Pošto poćuta neko vrijeme, zakašlja se,ova put , može li biti? - uzvišeno, pa upita:“A što se razvode, ako smijem znati?“Tu žena promrmlja nešto brzo, pokazujući glavom na malog, ali se jasnije ču riječ“nevjerstvo“. Od te riječi zavlada muk, ne pretjerano dug, u kratkim talasastim vrtlozima što se obrću oko kloparanje voza po spojnicama šina. Onda čovjek uzvrati:“Nije to ništa, kad je muž nevjeran, gadno je kad je žena takva!
Pričati bih htio o tome: Ja znam dva čovjeka koji su imali slične ljubavne povode, ali je jedan prešao u tragediju a drugi u komiku sa srećnim završetkom. Jedan živi u Beogradu a drugi u Podgorici. Jeste li kad, može biti, prošli pokraj zgrade Politike?“ – upita čovjek a žena odrečno zavrće glavom i ona upiljivši odjednom u isto mjesto gdje i dječak. Malko je i otvorila usta, isto kao dječak.
A čovjek produži:“Da ste kojim slučajem minuli tuda, mogli ste vidjeti čovjeka sijede brade kako leži na dušeku ispod stepenica te novinske kuće. Fin je čovek, stvarno, iako je beskućnik. Svi ga okolni ljudi vole i paze, hrane…Donose mu ćebad za zimu, jer je on i ljeti i zimi tu, nikud ne mrda sa tog dušeka. A ima svoj stan, u Zemunu. Samo nikako neće u njega, podsjeća ga na strašan događaj koji se tamo zbio.“
Tu čovjek napravi pauzu a vrtlog od muka se ponovo javi, ali, sad kraće, dok čovjek ne nastavi da priča, podigavši pomalo teatralno glavu:„Ima tome dvadeset i kusur godina, kad je on zadnji put bio u svom stanu i zatekao, u svom krevetu, svoju ženu s - drugim čovjekom. U strasnom zanosu, ljubavnici ga nijesu ni primijetili, nijesu vidjeli da je ušao i da ih posmatra. A on je stajao iznad njih i mirno gledao, dok nijesu svršili. Tada je uzeo sjekiru iz ormara, ljubavniku rekao da ode, sačekao malo i iskasapio ženu, svoju, namrtvo. Iza toga je otišao u policiju i prijavio se.“ Tu zahuji muk oko spojeva tračnica.
„To je jedan slučaj“ –nadoveza čovjek-„ a drugi sam ja, gospođo draga. Da!!! I ja sam zatekao svoju ženu s drugim u krevetu, ali sam ja rekao:“Ako vas još jednom uhvatim, stvarno ću se naljutiti!“Obrnuo se, uzeo s čiviluka mantil i otišao da ih više nikad ne vidim. I vjerujte mi, nije dugo prošlo,i ja sam našao drugu ženu, oženio se i imam s njom dvoje lijepe djece.
A svakog mjeseca pođem vozom za Beograd da obiđem čovjeka pod stepenicama, da popričam s njim, da se sjetim što sam mogao biti - u što mi se život mogao pretvoriti.“Kako prestade da priča, čovjek napravi pokret rukom preko glave, uobičajeno- čuveni pokret iz „ofsajta“kojim se “aznavurka” ispravlja i gladi. Pritom, nije pomjerio ni jedu jedinu dlaku na glavi. Uto, žena i dječak zatvoriše usta i progutaše knedlu, svejednako gledajući u istu tačku kose, što se cakli od sredstva za ukrućivanje. Tada se muk naglo izgubi, čuje se samo ravnomjerno: klik-klak…
MIKELE ŽABONI, talijan-antifašista, rođen u Danilovgradu, sin nekadašnji vojnika divizije „Garibaldi“, a danas grosista iz Podgorice
2.
Očigledno posmatranje vodi ka saznanju a sposobnost stvaranja situacija na papiru je svrha literature. Slikati riječima tako da uvijek ostane čitaocu dovoljno da dosanja napisano je, već - ozbiljna umjetnost. Obično, tu komentaru nema mjesta. Ipak, mašta i paralelno oslikani životni događaji, dati sumarnim potezima – nude mogućnost da se čitalac snabdije tim surogatom duha – koji zna odvesti,ukoliko je dobro proporcionisan, ka onim razmišljanima o kojima pisac nije imao predstavu, niti je mogao imati. To je pokušaj podizanja nivoa na višeslojnu razinu, od kojih je jedna smiješna, druga tužna; a tužna je svaka ljubav bez smijeha.
Tako se četiri rubaije Omara Hajama mogu spojiti u jednu pjesmu a da je taj novi kvalitet malo ko vidio prije onog ko ih je izabrao – te je time on kreira novo djelo. Da li je uspio, naravno da jeste:“Zbirka poezije i burence vina,/ komad suha kruha – nijema tišina, /a ja i ti sami – oko nas pustinja./ To je carstvo, a ne kruna od rubina! / Zora je, ustaj, draga, izvore moje sreće,/ pij i sviraj na harfi – kraju se život kreće!/ Ni oni dugo ne žive što dugo spavati mogu,/ a oni koji su bili nikad se vratiti neće! / Kad stvoritelj djela i gradi i stvara,/ Pa zašto ih opet ruši i obara?/ Ako li je dobro – što ga uništava?/ A za loše djelo – tko da odgovara? / Na nebesim’ ima zvijezda i Bik se naziva./ A na drugom biku, vele da zemlja počiva./ Trgni oči pa ogledaj: kolko magaradi/ Među dva ta bika pusta živi i uživa!“( Izbor i prevod: Mirza Safet Bašagić )
Povezivanje u gradaciji slikovitosti i mudrosti –sve je završeno izuzetno ironičnim posljednjim redovima „četvorostrofne“ pjesme.
Mistificirana
1.
Niko Krpa je iz milošte nazvan Krpica. Za razliku od drugih Budvana,član je slavne i ozloglašen družine Galebova – Cetinjana što haraju primorjem, zavodeći strankinje, kukala im majka, i pokoju domaću žalosnicu. Nije on pravi pripadnik Galebova, nego više spoljni – tu je a ipak sa strane. Galebovi ga cijene zbog njegovog zavodničkog umijeća a gotovo preziru usljed nedostatka borilačkih sklonosti. Osim što zavode, oni se i tuku sa svakim ko im stane na put. Znali su, i to ne jednom, da se i s milicijom pobiju. Ponekad ni s njima ne izvuku deblji kraj.
Poštovanje ne jedino Galebova, nego i starijih, već legendarnih zavodnika, kakav je bio Lale i Lalev dvojnik Stiv, zatim Goro pa Srđa Pasulj ili Gaga, kao i ljepooki Vea, za kog se samo sluti dokle bi se uspentrao u zavodničkoj hijerarhiji da je malo viši– dakle, poštovanje je Krpa zadobio osvajanjem čuvene Dankinje, neviđene ljepotice što se cijelo ljeto nije dala nikome. Kao neosvojiva Masada je izgledala! Toliko je zavrćela sve da su i stariji Galebovi i njihovi učenici bili prilično zabrinuti za svoj zavodnički glas.
Kako se ljeto primicalo završetku, svi su se dali u potjeru za Dankinjom, vrtjeli se oko nje, paradirali, napirlitani i napuhani, sa svojim preplanulim tijelima, prenjegovanom kosom, ali – ništa. Pale su i mnoge opklade.
A ona bi ostala neosvojiva citadela da se Krpa kojim slučajem nije vratio iz Londona, gdje je lupao bubnjeve u nekom trećerazrednom sastavu. Dovoljno je što se pojavio na terasi Avale u trenutku kad je Bimo Maljević pjevao:“ Morgen, morgen, ahtung libe gezaht…“
Krpa je ima na sebi iscijepane farmerice, glibave kineske patike i štraftastu košulju dugih rukava – podvrnutih do ispod lakata. Kad ga je vidjela takvog, sa plavom, dugom kosom do ramena –ustala je i prišla mu i pitala ga za ples, iako, prije toga, mjesecima nije plesala ni sa kim. Nakon tog čuvenog plesa ispred aperitiv bara na terasi hotela Avala, ostala je u Budvi više nedjelja nego je planirala.
Kako su u priči došli do Kjerkegora, niko ne zna! A kako se ona kasnije dočepala odlomka što nije ušao u Pismo Regini – tek je to ostala tajna! Jedino je s tim požućelim listom,ispisanim karakterističnim kosim Kjerkegorovim rukopisom – poslala fotografiju na kojoj ona stoji pokraj čuvenog pisaćeg stola i prstom pokazuje legendarnu ladicu. Po fotografiji, bila je u Kjerkegorovom spomen domu, stajala iznad njegovog stola i otvorila skrivenu ladicu – to je sigurno a sve ostalo može biti plod mašte. I još dodatak da je u prirodi žene da, kad hoće- uvijek nađe ono što joj treba.
I taj odlomak, kao i ta fotografija je sve što je Niku Krpi ostalo od nje…
.
2.
No prije nego bude ponuđen sam odlomak na čitanje, evo nekoliko uvodnih riječi.
Kad je Regina dobila pismo u kome joj je Kjerkegor potanko objasnio svoje visokoumne razloge da je ostavi – ona je pitala svog novog vjerenika, trgovca Olsena, šta da radi s njim. On je odgovorio:“ Vrati ga neotvorenog!“A kad mu je došlo ponovo do ruke to pismo – Kjerkegor je doživio nervni slom. I to nijesu nepoznate stvari, kao i to da je on ostavio Raginu da bi preko Biblijskog boga dokazao istinitost porodične mitologije. No, bog njegovog oca mu nije vratio Reginu. A ni Biblijski!
Međutim, manje se zna da je izvjesnu neupotrijebljenu građu za Dnevnik jednog zavodnika – pisac uništio. Odlomak što se ovdje nudi na čitanje a do kojeg je djevojka Nika Krpe došla, da istaknemo to još jednom, na nepoznat način - najvjerovatnije pripada Pismu Regini, jer je prekrižen istim mastilom, iako stoji mogućnost, koju je više istraživača nagovijestilo - postojanja još jednog nepoznatog, zagubljenog a neobjavljenog spisa!
Odlomak je preveden priređivačevim preskromnim znanjem danskog a uz pomoć englesko-danskog rječnika. Da zna bolje, ljepše bi klikovao…
3.
…Ne vjerujem u savremenike, jer su uvezeni u istu paštu, koju bog može da vrti kao što to radi viljuškom u kašiki dok obrće karbonaru. Takva je njihova suverenost!
A ako bih dobio zgodnu priliku, neki poklon, darovitost koja mi ne priliči ili bilo što drugo, od nekog za koga znam da može da te prepusti meni - kao asketa koji se budi da bi izazvao opšte buđenje, ponukan sopstvenim iskustvom – rekao bih da nijesam dobio ono što mi pripada. I u tome vidim razliku; jer, jednom sam tražio,onda, i drugi put pa i teći a da nikad nijesam zahtijevao, kako sam i mogao kad mi je sve obećano i prije nego sam se rodio; prema tome, sve bi bilo drugačije da sam ja neko drugi i sve bi bilo isto da sam ja neko drugi. U takvom misaonom naponu ili refleksiji nije bilo moguće ni zastati a kamo li preći na nešto drugo, nego iz časa u čas, svakoga dana tražiti mogućnost povravka onog što je izgubljeno. Biti tu a biti i negdje drugo bio je moj oblik odmora od mogućnosti da se biva na četiri strane. A ja sam bio svugdje i nigdje nijesam bio…
Što hoću da kažem, da sam oprostio sebi za nešto što nijesam učinio – ne, nego da sam oprostio sebi za nešto što sam mogao učiniti, što mi se samo nudilo – ne, nego da sam oprostio sebi za nešto što nijesam učinio,što mi se nudilo da mogu učiniti, kao i – za to, što sam znao da nijesam ništa učinio a mogao sam učiniti, pa ipak sam tražio od sebe oprost, nekako mlako: kao da sam mogao učiniti ono što mi se nudi. Tako,kad me je vaša sestra onomad nešto pitala, ja sam odgovorio, ali, kao da nijesam; jer sam u isto vrijeme, kako sam već rekao- bio i s njom i s vama a da nijesam bio ni sa jednom; jer mi se time otvarala mogućnost da budem na sve četiri strane, istovremeno. I da me neko posmatra.
A kako je uistinu moguće mirno sve to posmatrati, ja ne znam; jer u ovoj stvari ne mogu podržati da mogu da spoznam, mada se sjećam…Zbog toga sam pristupio opasnoj zoni smijeha i podsmijeha, čega se užasava većina ljudi…
SOREN KJERKEGOR ( 1823-1860 ) , danski pisac, začetnik egzistencijalizma, mislilac paradoksa – zahtjeva za iskušenje postojanja bez sažaljenja i došaptavanja o strogoj, autobiografskoj etici. Data je u specifičnom dijalektičkom naponu koji je neobavezujući u svoj svojoj obaveznosti. Najbolje se ogledaju u njegovoj formulaciji o rukama, da će malo ko uzeti lijevom rukom ono što je u tuđoj lijevoj ruci – nego lijeva uzima iz desne i obratno. Pritom, misli na svoja djela: Dnevnik jednog zavodnika i Dvije propovijedi. Misli na estetsku i religioznu produkciju. Glavno mu je djelo Oh, oče – gdje mi bogove navali na grbaču.
4.
Da bi smo znali u potpunosti što mislimo o kreativnoj snazi ljubavi, valja da čitamo prikladne knjige. Tek poređenja radi, dajemo dva kratka fragmenta teksta Velikog Danca( s boljim prevodom Lele Matić ):“ Bio sam od svojih najmlađih godina pod dejstvom ogromne melanholije čija dubina nalazi jedini i pravi izraz u sposobnosti koja mi je bila dodeljena u podjednako ogromnom stepenu da je skrivam pod prividom veselosti i radosti življenja; sve dok dopiru moje uspomene, moja jedina radost bila je da niko ne otkrije koliko sam se osećao nesrećnim; ta tačna podudarnost između moje melanholije i moje veštine da je sakrijem pokazuje da sam bio predodređen da živim za sebe samog i za boga…
A sada, kakav je moj odnos kao pisca s mojom epohom, po mom mišljenju? Nisam li možda ’apostol’? Užas!Nisam dao povoda za takvo tumačenje; ja sam samo beznačajan, jedan čovek. Nisam li dakle učitelj, vaspitač? Čak ni to; ja sam onaj koji je i sam bio vaspitan ili čije delo izražava disciplinu… Ja sam prosto naprosto školski drug.“
Arhivska
1.
U Kotorskom arhivu se čuva spis od nekoliko stranica, sitnog pisma – svog posvećenog stvari ljubavnoj. Pisan je crnogorskim jezikom a onda je preveden na latinski, ne bi li se stvorio utisak što veće starine. Zapravo, ima znalaca koji ga pripisuju Paskvaliju, u svom dobu poznatijem pjesniku od Šekspira. No, to je tačno taman toliko kao kad bi neki od tih stručnjaka ustvrdio da je priređivač ove zbirke priča – njen autor!
Doduše, on jeste preveo sa latinskog i prilagodio savremenoj ortografiji - izvode iz te sentimentalne legende o tri sestre, što su voljele istog mornara, koji je otplovio. A one su ga čekale na prozorima svoje kuće sve dok se nijesu preselile na onaj svijet. Kad je prva preminula, druge dvije su je sahranile i zazidale njen prozor. Druga kad se predstavila, treća je njen prozor zatvorila kamenom s malterom. I ostala sama i nikog nije imala ko bi zazidao njen prozor!
Ta stara kuća se može lako vidjeti iz Kotora; kao i njena dva nepostojeća prozora. I treći što, svojim prelomljenim lukom - nijemo svjedoči o mnogo prepričavanoj ljubavi.
I baš tu srceparajuću legendu je pokušao da sruši pisac spisa iz Kotorskog arhiva!
2.
Ime mu je Paskoje, Živi u kući što stoji na Trgu od oružja. Svi ga zovu Lijepi. Neki to rade iz šale a ima ih koji stvarno misle da je lijep momak, naročito žene tako drže. Mornar je a u stvari koristi svoju dopadljivost kad žena – iskorišćava ih u svakom pogledu. Zbog toga je naučio da najbolje u Kotoru igra menuet i sarabandu; umije i s mačem da rukuje, mada mnogo gore nego da pleše; zna i poneki valjani ljubavni stih da sklepa. I voli novac! Nikad mu ga dosta; jer, mnogo troši na sebe i svoj izgled. No, jednom je ljubavna muka zakucala i na njegovu dušu! Ili je to bila smo pregolema strast...
3.
Tog jutra se Paskoje motao naizgled besposlen po gradu a zapravo se bavio svojim najvažnijim zanatom – lovio je bogate udovice ili njihove kćeri. Kako su u Kotoru gradu - svi za to znali, imao je malo posla već duže vrijeme. Besparica ga je uštinula tako jako da je svima izgledao pomalo smiješan sa svojim pretjeranom napuderisanosti, prebijelom perikom – što ju je nosio umjesto kape - i urednom, kompletnom bokeljskom nošnjom. I bijelim rukavicama, toliko čistim da bi mu na tome pozavidjela mnoga djevojka. Po posljednjoj modi, nacrtao je i upadljiv mladež, pokraj lijevog, nakostriješenog brka.
Sve svoje nade i imovinu položio je u svoj dobar izgled, toliko da je ostao bez novca te nije jeo od juče ujutro. Pošto ga je glad natjerala da se odvoji od zvonika San Đovani – gdje je od umora stao bio da počine i ostao tu cijelu uru, ne bi li, naslonjen, što „uhvatio“ - on izađe izvan gradskih zidina i skrenu lijevo, ka pjaci. Tu spazi nepoznatu staricu kako prilazi tezgi sa skupom ribom. U pratnji je tri djevojke. Sve tri su u crnini sa bijelom hvarskom ili dobrotskom čipkom kao okovratnicima i na rubovima crnog, prozirnog vela kojim su prekrile glave. Tri sestre, mlečanke, kakve Kotor još nije vidio. Mistične i pomalo zlokobne! Pred njima je njihova stara sluškinja.
4.
Taj slučajni susret je bio dovoljan te su se oni povezali u nerazmrsivu cjelinu, zlosrećnu…
Isprva je Paskoja dozvala k sebi najmlađa sestra. Visoka, tankog struka a obla. Ima mesnata, okrugla usta i golubijesive oči. Kako je dopao u njen krevet, taj čuveni kotorski zavodnik se ne može sjetiti. A ležao je s njom po cio dan, bez prestanka su se prevrćali u njemu i kikotali – da je kuća odzvanjala opojnim sladostrašćem…
I tako, jednom on prosu svoje sjeme u nju a ona je čučnula kraj njega da gleda kako sluzavo toči iz njene stidnice u njegovu šaku. I taman kad ona krenu da liže sadržaj njegovog dlana - od dragosti se naježi, prođe je lagani drhtaj, pa gurnu nogom u otvoreni škaf semanijera. Istog časa se otvoriše vrata od njene sobe i proviri njena starija sestra. Kad vidje koliki je Paskojev ud, ona se zacijeni, pocrvenje njena bijela put i pobježe, kikoćući se…
Bilo je to ujutro. Istoga dana, predveče, dok su objedovali – najstarija sestra mu reče:“ Tebi je, Paskoje, valjda, jasno da su ti one dvije namjestile ono jutros?!“Na to, srednja krenu opet da se kikoće a on odgovori:“ S kojim razlogom?“ I pogleda u najmlađu, znatiželjno. Ova smjerno spušti pogled. A najstarija nastavi :“ Ti znaš, nadam se, da mi, žene, po cio dan pričamo samo o tome. Samo nas ljubav zanima i ništa više! A tvoja se draga hvalila da ti je veliki ud pa je htela to da dokaže sestri…“
Tako je sve počelo. Ali - ne isprva sa srednjom, nego sa najstarijom, koja je iste noći zahtijevala od njega da joj dozvoli da mu ga sisa. I on je to prihvatio, ali tek nakon što na to pristane njegova draga, koja sjedi, naga, kraj njega, na krevetu. Sva se skupila i obujmila noge rukama a glavu proturila između koljena. „Pitala sam je već i dozvolila mi je!“ - odgovorila je ova a usne su joj podrhtavale i tamnoplave oči žarile od želje. „Hoću ja da čujem kako je moliš!“ – odbrusi Paskoje. A žena reče:“ Molim te, sestro, reci mu da mi dozvoli da mu sisam. Molim te! Hoću da mu ga osjetim u ustima; hoću da mi svrši u usta, hoću da mu gutam sjeme…Reci mu, molim te, nek mi ga stavi u usta na sred sobe da ti gledaš kako mi to radi, kao što ja slušam, svaku noć, tebi što radi. Molim te!
Tada je upala u sobu i srednja sestra i ona tražeći isto…I živio je tako, sa sve tri
, taj čuveni ljubavnik, nekoliko nedjelja. Jedva je izvukao živu glavu – ukrcao se na brod da se više nikad nije vratio…
. Istorijski arhiv Kotor, Uprav.pol. spisi,C VII/981
5.
Na nevješto ukrašenoj margini, frontispisa ovog kratkog štiva, pisanog po ugledu na mletačke lascivne tekstove sedamnaestog vijeka – stoji bilješka:“Izvještaj sa ispitivanja sluškinje, žene koji se skriva pod muškim imenom Kaikijo - doušnica je župnika crkve Svetog Stasija. Trebao je biti poslat sa ostalim izvještajima u Kongregaciju de propaganda fide…“
Oglasna
1.
Deveti,jedanaesti ove godine. U oglasima „Vijesti“, u prvom antrfileju, pod razno – piše:“Mijenjam svoju ženu za nečiju tuđu. Bolja je svaka od moje!“
Sjutradan, na istom mjestu, samo malo više stoji običan oglas:“Mijenjam muža za magarca. Bolje je imati magarca nego muža budalu!“
Petnaesti, istoga mjeseca, opet u antrfileju:“Molim ženu i njenog magarca da oproste što sam prije njaka!“
Treći, dvanaesti. Isto opremljen oglas, na istom mjestu:“Ljubavi, vrati se. Stvarno sam budala. Samo sam se nespretno šalio!“
Četvrti, dvanaesti: Isto
Peti, dvanaesti: Isto
Šesti, dvanaesti: isto
Sedmi, dvanaesti, na strani na kojoj su smrtovnice, na pola stanice fotografija muškarca i žene kao se smiju, uokvirena florom. Ona je smeđa, sa velikom crnim očima i ovalnim licem. Ima dvadeset pet- šest godina On je kratko podšišan, snažan muškarac od trideset godina, otprilike. Ispod slike piše:“ Umrla je naša draga ljubav. Nek joj je vječna slava i hvala“
Dvadeset treći, dvanaesti. Na istoj strani smrtovnica najmanjeg formata. Na fotografiji je magarac kako maše repom. Gleda u foto aparat. Ispod slike, uokvirene florom, je test:“Srećom, u posljednjem času je oživjela ljubav a preminuo magarac“
Nepoznati autori
2.
Gledajući sa strane, nije se moglo vidjeti ništa smješnije: stanovnici jednog grada su bili toliko komični u komentarima na oglase, što su išli od usta do usta s takvom silinom, kao da struji neiskazana misao tokom što prijeti da taj ljubavni par povuče nepoznatim pravcima, u potpunu propast. Šala je bila bačena i na nju su se okomili razni slojevi od univerzitetskih nastavnika, besposličara, do političara…
A starovarošani su samo dodali:“Ah!On brivač, ona flizerka.“I ništa više!Taj ton specifične ironije je sposobnost svojeg viđenja neke stvari koji budi osjećaj simpatije prema starograđanima što vjekovima podnose svakakve zapaljive govore, pojave i događaje. Različitost njihovih misli ide mimo svijeta i često stvara malene dragulje, kao ovaj o idealnom paru, koji je vrhunac složenih misaonih operacija što čine od ljudi slonove u staklari; svi ti ljudi, buržuji, ugledne osobe, trgovci – svi,ličili su, zaista, na slona u staklari.
U stvari, bila je to priča rekla-kazala koja se širila iz dana u dan i postala najtrajniji materijal, bila je dokaz što kolektivna strast može da učini od inače dobrodušnih i dobronamjernih ljudi, koji su bili spremni da žrtvuju ljubav dvoje ljudi opštem podsmijehu, cerenju ulične publike – da sve nije prekinuto starovaroškom ironijom .Ona je kao munja razbistrila sve i naglo utišala osrednje talente duhovitog poimanja.
Neurotična
1.
…Ona je stajala na sred sobe, naga, raširenih nogu i gledala, zažarenih očiju, u veliko,izduženo –bidermajer ogledalo. Svaka vlas na njenoj kratkoj, smeđoj kosi je bila nakostriješena, kao i dlake na mađunožnim otvorima. Čarlston čuperak na čelu joj je stajao kao da je - rog. Pomalo iskeženih vilica, čini se da su joj se i zubi malo razdvojili i nakrenuli nastranu. Držala se za nabrekle grudi…
On je sjedio u uglu, za pisaćim stolom i gledao u nju kao da je u kancelariji i osmatra novi spis. Bio je u košulji s kravatom i u pantalonama. Na stopalama je imao cipele; ni u kući ih nije sazuva po danu, nikada, jedino uveče – kad legne da spava. Dok je obuven ima utisak da je u prolazu, gdje god da je!
Posmatrao ju je s izrazom strpljenja koje je pri kaju. Onda napetost krenu da raste i pretvori nju u divlju grabljivicu u potpunoj pustoši a njega u nervoznog naučnika što posmatra kakvu novu i neobičnu zvjerku. Diže se od stola, odloži knjigu i zaklopi je , ne zabilježivši stranu. Na knjigu položi cvikere. Priđe joj od pozadi i gledajući je u oči u ogledalu - uhvati ispod pazuha i diže uvis. Ona se dohvati rukama za drveno-gvozdeni luster, koji se krenu lagano da njiše.
Znao je veoma dobro razvoj njene tjelesne radnje čim joj lice oživi a u očima munje sijevnu. I tijelo joj podrhtava od želje od koje se njemu napinje koža. Desnom rukom se otkopča.
Onda je dohvati za butine sa obije ruke i raširi ih ustranu. I nabi joj ga do kraja da su njene zažarene, sad i razrogačene -oči dobile izgled buljavosti, kao da na oči hoće da joj izbije… Toliko je bijesno udario na nju, da joj samo odliv hvali pa bi mu se učinilo da sabljom neprijatelja kolje .U kovitlacu, oko lancima pritegnutog, upaljenog osvjetljenja – on je grize, liže, ljubi i ujeda: čupa i tegli za kosu kako bi spojio njihove usne, jer, njene stalno nekud bježe.
Kako vrijeme odmiče, ugrizi dobijaju drugačiju prirodu, borba se pretvara u zagrljaj; jer ju je on okrenuo, ne vadeći ga, pa ga je ona obuhvatila nogama oko struka i dalje se držeči za luster. Buljavost krenu da popušta, zajedo s užasnom napetošću. Prestade da ga ljubi i liže oko uva te krenu nešto da šapuće, kao da cvrkuće! Prestade i da se drži uvis te joj ruke padoše - obgrlivši njegov vrat. On je pažljivio, kao da je od porculana spusti u debelu fotelju. Onda leže na pod, blijed i odsutan duhom.
Sad ga žena posmatra s blaženi osmjehom. Ona je tica u krletki…
NINO KALOPEROVIĆ, ( l897 – l944 ), crnogorski pisac međuratne generacije. Za života je malo objavio, dvije-tri ratne priče u „Grlici“, koje nijesu ostavile većeg traga. Tek kasnije su njegovi potomci štampali veoma dobar roman „Filozofija ljubavi i smrti u malom gradu“– odakle je preuzet ovaj izvadak. Kritičari ga svrstavaju među rodonačelnike savremenog crnogorskog romana. Ostavio je i kratak teorijski zapis, ubijeđen da je umjetnost najviši izraz intelekta i ćiste ljepote. Dugo su mnogi istraživači tragali za njegovim izgubljenim rukopisom, za knjigom poezije koju je indirektno najavio u svom jedinom romanu. Nije se pojavila.
2.
Ako bi nam bio podaren veoma dug život,on ne bi mogao biti nadoknada za samo jedan trenutak vječnosti koji se ponekad pronađe u jednoj ili dvije rečenice neke knjige .Ovdje su to poslednje, one što odvode čitaoca mimo priče, mimo događaja – ka slutnji nečeg neizrecivog što kola među razuzdanim ljubavnicima: ka vremenitom smiraju koje je svrha svega, čak i iznad svega – one su toliko poetične da od završetka čine potpuno logičan a i neočekivan obrt. Strast čini od čovjeka da shvata u stvarima i ono što nije direktno rečeno, nago se preneseno odnosi na njega samog;ljubav se najbolje čuje u tišini sobe koja zna biti kelija za monahe ljubavi. Takvi ljubavnici ne priznaju ništa, osim onog što su sami potvrdili.
Telegrafsko-stihoklepačka
1.
Nastavnik fizičkog vaspitanja, Milić Krkeljić, zvani Buzdo – mnogo, neobično mnogo voli skijanje na snijegu.Za zimski raspust je otišao na Durmitor. Kad je počela nastava drugog polugodišta, poslao je telegram svojoj ženi, nastavnici jezika i direktorki osnovne škole u Podgorici a preko Morače:“Ljubavi,snijeg pade, doć’ ne mogu, kazni platom, ’fala bogu!“
Direktorka, Mila Krkeljić, mu je poslala prozni telegrafski odgovor:“Dragi, takvi su propisi da ako se ne pojaviš u školi - sjutra, moraću da ti dam otkaz.“
„Snijeg gazim i dolazim, na propise strogo pazim! Ljubavi moja draga i Premila!“
Napisano po iskazu učiteljice
Zore Kalezić
2.
Narodi koji ne poznaju prirodu svojeg duha, pričaju duhovito na račun drugih naroda. Samo rijetki narodi pričaju viceve o svom narodu, s ljubavlju opisuje sitne događaje,gluposti,egoizam, htijenja, nadobudnost… I mnogo čega još, da ne bi ostali u svojoj uskoj sadašnjosti, s koje neprestano gledaju na prošlost; ozbiljni narodi valja da neozbiljno pričaju samo o sebi zbog svoje budućnosti.
Završna, dnevničko –prisluškivačka
1.
Dvanaesti jun, hiljadu devetsto šezdeset deveta. Ponoć. Dječak Blažo ima šesnaest godina. Prije spavanje, u krevetu zapisuje posljednji odlomak u svoj dnevnik:
Svakog jutra neki Migo, iz sela Goljemadi, donosi mlijeko u Podgoricu. To je visok i mršav čovjek, neodređenih godina. Ima suvo lice, smežurano poput suve smokve. Nosi štap, neku maljugu što ju je odabrao sa neke grane i malo doradio. Za sobom uvijek teško vuče malenu karivolicu.
2.
Sedamnaesti jun iste godine. Dvadeset časova. Ovaj put prvi, jedini odlomak dnevnika:
I jutros je Migo ostavio boce s mlijekom ispred našeg ulaza - blizu balkona gdje sam se ja igrao, šćućuren: jedna se gušterasrta tarantula bila sakrila u slivnik i ja sam pokušavao da je istjeram tankim prutićem. I taman kad je tarantula šmugnu iza glinenih, duguljastih saksija, u kojima je bokorilo cvijeće, što ga je moja majka njegovala, treperavo i sočno – Migo iz Goljemda je sjeo na karivolicu, maljugu prislonio na nogu i smotao cigaru. Poslije prvog dima,malo se promeškoljio – kao da se pravi važan. Onda ga je ispuštao, dugo i s ljubavlju je pravio kolutove, osmice… Majstor je u tome. Tada je krenuo u priču, mrmljajući, sam sa sobom, uvijek istu priču.
Ima neobičnu sklonost da u istoj rečenici postavlja pitanje i daje odgovor pa se ljudima i zbog toga njegov govor čini nerazumljiv. Uzrečica mu je:“Što zato, ništa, za jade – eto zašto!“Voli da priča sam sa sobom, izjutra, kad nema nikoga, kad misli da ga niko ne čuje – tada su njegove riječi čiste i jasne te sam tako čuo neobičnu ispovijest:
„Majko mila, kako je bila lijepa, ah, pa što zato, ništa, za jade – eto zašto! Ali,što joj bi da me ostavi s dvoje đece , što – ništa, bogomi, zaljubila se; čuješ: što, ništa, za jade – eto što!Vele da je ljubav jača od svega,jača i od roda i poroda, kuće i kućišta…Muzika je jača, majko,a ne ljubav, ona ju je zanijela, a ne ljubav prema Ciganinu, te je odvela tako daleko,čak u Australiju, vele…Ah, majko, da znam da je tamo, sigurno bih išao da je tražim i poći ću jednog dana, vala ,samo još malo novca da skupim. Makar po svijeta prošao, naći ću je, ovo mi zadnji dim bio, ako neću! Što ću je tražiti,ništa, za jade – eto što; samo da je vidim , da znam je li srećna? Ako jeste, tako mi svega,sve joj srećno bilo, ako nije – teško Ciganinu te je zamanđijao…“
Onda je zgrabio maljugu i njom tako jako mlatnuo o zemlju da su sve tice naokolo zalepršale. I ja sam se prepao od strahovite ljutine koju sam naslutio. Kad se lepet krenu stišavati, Migo iz Goljemada nastavi:
„Oh, svaku ću mu kost slomiti a gudalo mu u grlo nabiti, nek mu uz mrtve glasne žice gudi – majku mu muzikantsku…Od toliko žena, slobodnih, đe baš moju nađe muzikom da zanese, sram ga i stid bilo, samo nije on sam kriv, kukavac, no je hljeb zarađivao a ja nijesam trebao ženu voditi, ljepoticu, na pazar – da sir prodajemo. I đe ostadosmo toliko kasno, da omrčismo, pa dođosmo do mosta ispod kog je u kafani Ciganin svirao….“
Tada me majka dozvala da uzmem knjige. „Vrijeme je!“ – rekla je i prekinula me u prisluškivanju. Brzo sam zgrabio školsku torbu i strčao niz malo stepenica. Prije nego sam se izašao na vrata, samo sam ugrabio još ovo da čujem:
„Ah,mrtve mi, mile majke, naći ću je, kad tad, pa što zato, ništa, za jade – eto zašto!Hoću li đecu povest’ sa sobom, nego što ću – da ih majka vidi kako su porasli, lijepi, jablanovi…“
3.
Dvadeset treći decembar iste godine. Ponoć. Opet posljedni odlomak:
I nikad ga više nijesam vidio. Migo iz Goljemada je nekud nestao. Svašta se priča: da je u Moraču skočio ili da je u planine strkao, gdje luta,sam i žalostan… Svašta! I da su mu djeca u sirotištu…A samo ja znam gdje se uputio Migo iz Goljemaada. I nikome ovo nijesam rekao…
Iz dnevnika dječaka Blaža Mešinog
4.
Ono što važi za sva vremena, u priči ovog darovitog dječaka, je individualna patnja dovedena do nivoa opšteg; jer,svi ljudi imaju neko lično biće koje zazivaju ili mu se klanjaju. Nekad je to nedostajući bog a nekad žena! To stoga što je ljubavno osjećanje slično religioznom; i u razlikama se vidi srodnost. Ljubavni iskaz čovjeka može u slavu žene da bude predmet ruganja sredine, tretiran kao sumanuti gubitak samoga sebe, a religiozni – ne; jer je plemenitost goleme a izgubljene ljubavi povezana je s nerazumnošću a nerazumnost obožavanja nedostajućeg, nadnaravnog bića je dokaz u višem smislu; ona potvrđuje ugled, slavu i počast onog svijeta. A zaljubljeni čovek zna da bude predmet progona ovog svijeta, izopštenik…A izopštenik znači biti sam, jedan čovjek! Sam u mukama brbljanja sa samim sobom, sam u patnji koja može biti svrha života, ali samo ako se vidi izlaz iz nje, ako postoji makar ostrvo a ne i kontinent nade…
Priča je puna strasti koja pokreće dječaštvo, ona čini da se i starci osjećaju mladim, da jesu mladi. Osjećanja čine čovjeka; a strasna osjećanja, velike ljubavi traju i razgone hladnoću starosti.